Rat, borba puškom, oslobođenje nakon Drugog svjetskog rata i poratna izgradnja, privredni razvoj Gradiške, u čemu je njegov doprinos veoma važan, označili su životni vijek Tanasija Gakovića, stogodišnjaka iz Gradiške.
On je istinski graditelj svoga kraja. Učestvovao je u gotovo svim važnim događajima, u različitim ulogama, od ratnika i radnika do rukovodioca.
Tane, kako ga oslovljavaju prijatelji i sugrađani, 10. februara 2025. napuniće 101 godinu i na životnom kalendaru upisati isto toliko zima. Najstariji je stanovnik Doma za stare u gradu na Savi.
U Drugom svjetskom ratu, kao borac Pete kozarske brigade, Tane je vojevao za slobodu, u stroju sa narodnim herojem Josipom Mažarom Šošom, a u miru se borio za izgradnju fabrika, škola, društvenih domova, napredak poljoprivrede, a posebno sporta. Inicirao je izgradnju stadiona Fudbalskog kluba Kozara i predvodio ovaj klub, iz predsjedničke funkcije, do najvećih uspjeha.
Gaković ističe da ne čuje baš dobro, da ga to muči, ali i da je još uvijek pokretan
“Malo teže hodam, ali sam pokretan, imam štap i to mi je dovoljno. Pomažu mi ovdje, u Domu, ali mogu i samostalno da se krećem”, kaže ovaj stogodišnjak.
Ističe da mu je najveći uspjeh u životu sloboda. Da je to najvažnije za svakog čovjeka, ali se osvrnuo i na to kad mu je u životu bilo najteže.
“Najteže je bilo u vrijeme zemljotresa 1969. godine. Počeli smo izgradnju, napredak, a onda se priroda poremetila i sve to porušila. Morali smo sve iznova”, prisjeća se Gaković.
Dodaje je da je njegov najveći ponos Fudbalski klub Kozara, čije je bio i predsjednik.
“To su bila sretna vremena. Na otvaranju modernog stadiona, 1972. godine (12. avgusta) bilo je 20.000 gledalaca”, dodaje Gaković.
“Sjeća se i ko je bio protivnik Kozare na prvoj utakmici na novom stadionu.
“Premijernu utakmicu na novom stadionu Kozara je odigrala protiv Lokomotive iz Moskve. To je bila prijateljska utakmica”, sa ponosom se sjeća Gaković.
Bio je i predsjednik mnogih udruženja, direktor, rukovodilac… a o tome koje funkcije su bile najteže kaže:
“Ko bi se toga više sjetio. Bio sam sve što su drugovi tražili od mene. Najlakše mi je bilo u SUBNOR-u, na kraju, a najopuštenije u Lovačkom udruženju “Prosara”, sa smijehom kaže ovaj stogodišnjak.
Stogodišnjaci
Tanasije Gaković je među troje gradiških stogodišnjaka. Treći je po godinama, poslije Đorđa Ostovića (106) iz Laminaca i Jelke Dojčinović (102) iz Donjih Podgradaca.
(Izvor i foto: nezavisne.com)
