Kategorija: Vijesti

Ove sezone Ilija Kovačević, začetnik proizvodnje jagoda u Turjaku, jedini u ovom potkozarskom kraju ima dobar rod, bez obzira na nepovoljne vremenske uslove.

Posjeduje 2.500 sadnica, a računa na rod od dvije tone. Ovogodišnja cijena jagode je sedam maraka. Ilija kaže da ima siguran plasman jer kupci dolaze na kućni prag.

“Prethodnih godina, kada sam imao veću proizvodnju, angažovao sam više berača. Sada sve radim samostalno, od sadnje do berbe, osim povremenog angažovanja jednog radnika”, kaže Ilija.

On je po proizvodnji jagode postao uzor u svome kraju.

Ostali mještani Turjaka bave se proizvodnjom povrća i voća, kaže naš sagovornik, jer je to tradicija koju ne napuštaju.

Karakteristično je da se Kovačević prvi u turjačkom kraju, prije više od jedne decenije, opredijelio za intenzivnu proizvodnju jagoda.

“Živio sam nekoliko godina u okolini Laktaša, među mještanima koji decenijama uspješno proizvode jagodu. Tamo svaka kuća ima bar dunum pod jagodama. Za mene je to bila nepoznata grana poljoprivrede, ali sam bio veoma znatiželjan i uporan da od njih naučim kako se proizvode jagode”, opisao nam je Ilija Kovačević svoja prva iskustva u ovoj djelatnosti.

Dobri rezultati vidljivi su na njegovom posjedu i ove godine.

“Znanje je najveći kapital. To sam shvatio već na početku jer bez stalnog praćenja stručnih dostignuća ne može se mnogo postići. Proizvodnja jagode davno me opčinila i to radim sa velikom ljubavlju, upornošću i strpljenjem”, kazao nam je Kovačević.

U potpunosti je ovladao tehnologijom, a više puta je nagrađivan na sajmovima jagodara u Slatini i drugim mjestima u regionu. On smatra da je Potkozarje veoma pogodno za ovu proizvodnju zato što je priroda darežljiva, te zdravija nego u ravničarskim krajevima.

“Moji jagodnjaci su visoko na obroncima Kozare, gotovo u divljini, gdje nema mnogo štetnika. Zasade tretiram protiv plemenjače i lisne uši, prije cvjetanja, a poslije toga uopšte ne upotrebljavam hemiju. Zato su jagode ovdje veoma zdrave, mirišu i slatke su. Parcele prekrivam slamom koja zadržava vlagu i štiti sadnice koje ne dotiču prljavo tlo”, opisuje Kovačević iskustva u ovoj proizvodnji.

Sočne plodove bere već petnaestak dana.

“Ove godine rod je umanjen zbog mraza i hladnoće, ali i svakodnevne kiše. Ipak, zadovoljan sam jer je umanjen rod nadomjestila povoljna cijena”, kaže ovaj proizvođač jagode.
Osim jagode, Ilija Kovačević proizvodi i luk, krompir, krastavac, svakojako povrće, voće, uzgaja stoku.

Svojim primjerom pokazuje da se na selu vrijednim rukama i dobrim planiranjem može mnogo proizvesti, a od svog rada lijepo živjeti. Ovaj vrijedni mještanin Turjaka je svoje njive koje su godinama bile zapuštene pretvorio u plodne i ogledne parcele.

Proizvodnja jagode poljoprivrednicima donosi prvi novac u sezoni. Zarada je dobra, a ulaganja nisu velika i vraćaju se već s punim rodom, za godinu dana, smatraju stručnjaci.

“Za jagodu su najpovoljniji položaji koji nisu izloženi vjetru i akumulaciji hladnog vazduha. Za rane sorte najbolji su južni predjeli, gdje se ne javljaju kasni proljetni mrazevi jer je tu ranije sazrijevanje za desetak dana nego na sjevernim predjelima”, kažu stručnjaci.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Postupak za ostvarivanje prava na starosnu ili invalidsku penziju u Srpskoj pokreće se na zahtjev osiguranika.

Postupak za ostvarivanje prava na porodičnu penziju pokreće se na zahtjev člana porodice umrlog osiguranika, odnosno člana porodice umrlog korisnika starosne ili invalidske penzije, saopštili su iz Fonda PIO Srpske.

“Zahtjev za ostvarivanje prava na penziju predaje se prema mjestu posljednjeg osiguranja u najbližu ooslovnicu Fonda, poštom ili posredstvom drugog nosioca osiguranja”, objašnjavaju u ovom fondu.

Za pokretanje zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju, potrebno je priložiti: izvod iz matične knjige rođenih, dokaz o prestanku osnova osiguranja, dokaz o penzijskom stažu i dokaz o ostvarenim platama, odnosno drugim osnovicama osiguranja.

“U zavisnosti od vrste prava koja se traži, zavisi i spisak potrebne dokumentacije, koji je ponuđen na samom obrascu zahtjeva. Ostavljena je mogućnost za proširenje tog spiska, kada se prema okolnostima u konkretnom slučaju ukaže potreba za tim”, kažu u Fondu PIO.

Podsjetimo, pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

“Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života, ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja”,saopštili su iz Fonda PIO.

U ovom fondu objašnjavaju i u kojim sve uslovima prestaje pravo na penziju.

“Pravo na penziju prestaje smrću korisnika, kada u toku korišćenja prestanu da postoje uslovi za ostvarivanje prava, kada se naknadno utvrdi da nisu postojali uslovi za ostvarivanje prava i na zahtjev korisnika”, poručuju iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Srpske.

U slučaju smrti, pravo na isplatu pogrebnih troškova za umrlog korisnika, koji se u narodu zovu posmrtnina, ima osoba koja je snosila pogrebne troškove, odnosno troškove sahrane.

(Izvor vijesti: srpskainfo)

Izložba slika Milice Jovandić biće otvorena u Kući Milanovića večeras u 19 časova, a kuriozitet ove izložbe jeste to što će se slike ove, slobodno možemo da kažemo, samouke umjetnice koja je u mladosti imala tek jednog mentora prvi put naći pred publikom u njenoj 73. godini.

Milica Jovandić je rođena u Slavonskoj Požegi 15. januara 1953. godine od majke Mirjane i oca Sime, a u Banjaluku se njena porodica, gdje je provela cijeli život, doselila kada je imala svega deset mjeseci.

Svojevremeno je bila učenica profesora Bekira Misirlića, koji je prenio na nju ljubav za slikarstvo, ali zbog određenih razloga nije nastavila tim putem, iako je željela.

Jovandićeva tvrdi da ju je njen poštovani profesor pozivao da uradi neke slike povodom otvaranja Galerije u staroj željezničkoj stanici, današnjem Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, ali da ni tada nije uspjela da se odazove.

“Bio je zemljotres 1969. godine pa su slike koje sam radila u počecima svog slikarstva, a neke od njih bile su i nagrađivane, ostale u ruševinama. Poslije toga sam sve zanemarila, jednostavno nisam htjela da imam slike u kući jer me to boljelo. Nisam čak ni na izložbe išla”, kazala je Milica Jovandić poručujući da je danas srećna jer je nakon više decenija pauze u njoj ponovo zapaljena stara buktinja slikarstva.

Komšije i unuci uticali da se vrati slikarstvu

“Jednog dana sam se probudila i rekla sebi: ‘Kreni’. Čak i Misirlić mi je dolazio u san s onim svojim riječima: ‘Dođi i radi, dobićeš sve’.

Kad sam odlučila, dobila sam podršku porodice, čak i od mojih bratanica koje žive u Francuskoj, Nevenke i Zorice. Želim da kažem da sam neizmjerno zahvalna profesoru Misirliću i profesorici i akademskoj slikarki Biljani Gavranović, koju sam slučajno srela.

Ona mi je svesrdno pružila ruku i podržala moju želju za prvom izložbom, koja će se upravo ostvariti”, kaže Milica Jovandić. Ona dodaje da joj je Biljana Gavranović otvorila široka vrata svog srca i svog doma.

“Vidjela je moje radove i rekla da su dobri. Od srca joj zahvaljujem, kao i mojoj porodici i prijateljima na podršci. Kad sam krenula sa radom privuklo me slikanje akrilikom, mada sam nešto malo radila sa ugljenom i grafitom, sa željom da krenem od zavičaja i naše porodične postojbine”, navela je Jovandič

Zašto slika motive prirodnih ljepota

“Mlađa kćerka mi se udala u Kostadinoviće, koji su iz Glamoča. Ja sam po ocu iz Kupresa, a po majci iz Slavonske Požege. Tamo sam i rođena, iako sam cijeli život provela u Banjaluci. Muž mi je iz Grahova. Zetova majka je takođe iz Preodca pa sam i to oslikala u čast i poštovanje za moju priju, koja je umrla”, priča umjetnica.

Nikad ne gleda nazad, samo naprijed

“Nastaviću da slikam prirodu. Mogu cijeli preostali život da radim slike planine Šator i krajolike oko njega, a da nijedna slika ne bude ista. Znate kako pjesnik opjevava svoj rodni kraj, pa tako i moja malenkost želi da oslikava te krajeve za koje sam emotivno veoma vezana”, poručuje Jovandićeva.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Onaj ko ne zavoli pčelu i rad sa pčelama ne može biti pčelar, rekao je predsjednik Društva pčelara iz Novog Grada Miloš Odžić.

Odžić se pčelarstvom bavi više od 30 godina, a svemu tome ga je privuklo počelo jer je bio fasciniran organizacijom pčelinjih društava.

“Jednostavno sam se zaljubio i baviću se pčelarstvom sve dok budem mogao”, rekao je Odžić i dodao da bez ljubavi prema pčelama i spremnosti da se o njima brine nema ni pčelara.

Prema njegovim riječima, pčele su ljudima, osim meda, podarile i polenov prah, propolis, matičnu mliječ, vosak.

Za med je rekao da su naučne diskusije ukazale da nema rok trajanja, ukoliko je pravilno uzet, a to je ako se vrca iz košnica kada bude zreo, da mu je vlažnost veća od 17 odsto.

“Uzeti med treba da se skladišti u odgovarajuće posude, čuva na odgovarajućoj temperaturi u adekvatnoj prostoriji”, objasnio je Odžić.

Bagrem prva ispaša

On je ukazao i da su trenutno vremenske prilike zbog niske temperature vazduha, posebno tokom noći, nepovoljne za pčelinja društva.

“U maju pčelari očekuju prvu ozbiljniju pčelinju pašu bagremovu. Međutim, posljednjih godina, zbog vremenskih prilika mala je korist od bagrema. Ove godine i ono što je iscvjetalo zbog niske temperature ne medi”, rekao je Odžić.

Pčelarima je preporučio da u ovoj situaciji kontrolišu pčelinja društva i spriječe rojenje koje se javlja kad su pčelinje zajednice u punom razvoju, a nemaju dovoljno hrane.

Istakao je da je to težak i kompleksan posao jer je danas pčelarstvo drugačije nego prije petnaestak godina, te članovima uvijek sugeriše da se edukuju, da se mijenja tehnologija pčelarstva zbog promjene vremenskih prilika.

Komercijalno tek preko 100 košnica

Odžić je dodao da je u nekoliko proteklih godina zbog vremenskih prilika nepovoljnih za pčelarstvo rentabilnost došla na najniži nivo.

Za ekonomsku dobit pčelari treba da imaju više od 100 košnica i da se samo time bave, a sve ostalo je, kaže Odžić, hobi.

Ocić od prije nekoliko godina u pčelinjaku ima i api komoru za inhalaciju vazduhom iz pčelinje košnice. U ovaj posao se upustio iz znatiželje.

“Od api komore ne očekujem materijalnu korist. Vazduh koji udišemo u api komori obogaćen je sastojcima koji pčele donose direktno iz prirode i veoma je koristan”, rekao je Odžić.

Društvo pčelara u Novom Gradu radi duže od 20 godina i trenutno ima 40 članova, uglavnom starijih, a Odžić nastoji da animira mlade.

“Ako ima dobrog mentora, onaj ko se odluči baviti pčelarstvom može mnogo naučiti. Uporan rad, edukacija i komunikacija sa pčelarima daju rezultate”, poručio je Odžić.

Udruženje penzionera Grada Laktaši produžilo je Javni oglas do petka 23. maja za prijavu penzionera za banjska liječenja.

Ovu aktivnosti Grad Laktaši sufinansiraju sa 50 posto troška ukupnih ponuda koje su stigle iz četiri banje u Republici Srpskoj.

Banjska liječenja i rehabilitacija se može obavljati u Banji Vrućica, zatim Banji Mlječanica, Banji Kulaši i Banji Dvorovi u Bijeljini.

“Pravo na banjska liječenja i rehabilitaciju imaju penzioneri čalnovi Udruženja u trajanjnu od deset dana koji imaju prebivalište na području Grada Laktaši, a nisu išli u banje zadnjih pet godina i nemaju penzije veće od 1.300 KM”, piše u javnom pozivu.

Kada je riječ o cijenama, boravak u Banji Vrućica košta 770 KM s tim da Grad plaća 385 KM, a cijena u Mlječanici iznosi 700 KM s tim da grad sufinansira sa 350 KM. Najskuplja je Banja Kulaši gdje borava košta 1.030 KM, a Grad će platii 50 posto ili 515 KM dok boravak u Banji Dvorovi košta 750 KM, a u tom slučaju Grad plaća 375 KM.