Panta rei. Sve teče. I sat, i dan, i godina, i 100 godina. Teče kao rijeke uz koje je proveo život junak ove priče, stogodišnjak Ferid Čaušević iz Banjaluke, koga svi zovu deda Fedo.
Rođen je uz Unu u tadašnjem Bosanskom Novom, dio života proveo je uz Sanu u Sanskom Mostu, a 100. rođendan je 5. januara ove godine proslavio uz Vrbas u Banjaluci, koju, kako kaže, najviše i voli.
Njegova životna priča je nevjerovatna, jer u 100 godina, htjeli ili ne, mora stati mnogo. I lijepih i manje lijepih trenutaka. Ako vam odmah kažemo da je u svom životu gledao tri puta smrti u oči, hoće li biti dovoljno?
Ovo je priča o stogodišnjaku, o deda Fedi, Banjalučaninu, Novljaninu i Sanjaninu, Dušinom suprugu, ocu, djedu, pradjedu, vojniku i golmanu. Priča o stogodišnjaku koji i u novom vijeku na život gleda s puno optimizma, jer se stogodišnjakom, kako kaže, ni ne osjeća.
“Ja sam rođen u Bosanskom Novom 5. januara 1925. godine. Ja sam dijete iz mješovitog braka. Rođen sam 20 metara od Une rijeke, pa mi se čini da sam prije proplivao, nego prohodao. Moj otac je bio na bosanskoj strani, a moja majka je bila preko Une. Gledale kuća u kuću. Otac Hakija iz jedne bogate muslimanske porodice, a njegov otac, odnosno moj djed bio je gradonačelnik Bosanskog Novog za vrijeme Austrougarske monarhije. Majka Milena preko Une gleda u kuću budućeg muža. Možete misliti poslije Prvog svjetskog rata, on musliman, ona Milena… Možete misliti kakve su imali muke da bi vjenčanja bilo… Kad su prošle tri, četiri godine, sve je leglo, sve je u redu”, u toplini svoga doma započinje svoju životnu priču za “Nezavisne novine” deda Fedo.
Vrlo rano život ga vodi u rat. Bio je u 13. krajiškoj udarnoj brigadi. Išao je od Zenice do Celja. Borio se za oslobađanje Banjaluke. I u tom kratkom periodu tri puta je gledao smrti u oči.
“Ja sam u 17. godini uhapšen od njemačkog Gestapoa, negdje su nanjušili, bilo je nas pet. Odveli su nas u Bihać. U Bihaću je bila centrala Gestapoa za ovu pokrajinu i dio Hrvatske. Njihov zatvor je bio čuvena bihaćka kula. Tu sam bio ispitivan, možete misliti šta je sve bilo sa mnom, da ne govorim… Naveče su dolazili i odvodili nas u centralu na ispitivanje. Na jednom ispitivanju nisam nešto odgovorio, a bilo je veoma važno njemačkom oficiru. On se naljutio, udario me, ja sam pao sa stolice i rekao je na njemačkom, a onda je ponovio na našem: ‘Vodite bandita, streljajte ga'”, prisjeća se deda Fedo nemilog trenutka.
Na njegovu sreću, do strijeljanja nije došlo. Međutim, deda Fedo nastavlja pričati i kaže nam da je nekoliko godina kasnije u blizini Zenice zajedno sa vojnicima zarobio baš tog njemačkog vojnika koji ga je vodio na strijeljanje.
“To je nevjerovatno. Ovi moji (govore) ‘Ubij ga’. Ja sam izvadio pištolj – ne mogu. Šest njih je bilo. On je počeo plakati, kukati… Ja pištolj… Ne mogu… I nisam… Drugo je on oružje, ja oružje, pucamo jedan u drugog. To je nešto drugo, ali ovo da ubijem čovjeka, nisam mogao”, priča on i nastavlja:
“U toku ratovanja dva puta sam nagazio na minu, odnosno mina je eksplodirala. Imao sam sreću. Prvi put 1944. kod Jajca u borbi sa Nijemcima. Bila meka zemlja, mene je prevrnulo, ja sam sav iščupan bio od gelera, a mene ni da ogrebe. Imao sreću. Kad smo krenuli 1945. nad Novim, to je bilo rano ujutru, ja sam nagazio na minu. Međutim, ja sam u skoku bio. I poslije su mi rekli može biti da nisam ni punom nogom stao, tako da je mina sa zakašnjenjem eksplodirala. Međutim, ipak ona snaga, mene je bacilo, ja sam se prevrnuo, onesvijestio sam se. Mislili su da sam poginuo”, ističe deda Fedo i dodaje da mu je jedna vidovnjakinja, kojoj tada nije vjerovao, rekla da sve nedaće od tada ostaju iza njega, ali sada u stotoj godini vjeruje njenim riječima.
Po okončanju rata, deda Fedo po dužnosti odlazi u Sanski Most. Tamo ga je poslao pukovnik Miljević. Kaže nam da zapamtimo to prezime, a i mi, tu istu njegovu molbu, prenosimo i vama.
U Sanskom Mostu nikoga nije znao, ali je morao otići. Prvo što je tamo našao, kada je došao, jeste Dom partizana. Iz njega graja… Igra se fudbal. To je bilo pravo mjesto za deda Fedu, jer je on bio zaražen fudbalom.
“Ja čujem graju. Ja pravac tamo. Stao. Stali. Prebrojavaju se. Ja se naslonio, gledam. Priđe meni jedan visok igrač. ‘Bil ti nama pomogao?’ Bi. Šta treba? ‘Aj ‘vamo. Ovo ti je go’. Ja gledam. To vam je od nekih letava. Kažem ja ‘dobro’. ‘Tvoje je da ne daš onoj lopti da prođe kroz ovo’. On meni objašnjava. Gledam ja u loptu… To je nekakva lopta sašivena od boga pitaj čega. Rekoh ‘mogu li ja igrati u čizmama?’ ‘Možeš. Kad oni mogu u čarapama igrati, možeš i ti u čizmama. Ne daj da prođe kroz ova vrata'”, prepričava deda Fedo do detalja za “Nezavisne novine” razgovor sa igračem koga je upoznao. Prezivao se Miljević.
Znao je on da će se utrojčiti. I bilo je tako. Nekoliko godina kasnije upoznao je Dušanku. Dušu. Svoju suprugu. Takođe, Miljević. I s njom je u braku proveo 67 godina.
Osim svoje supruge Duše, djece Jasne i Damira, unuka Luje, Danka i Marija, praunučadi Andreja i Tatjane, deda Fedo je volio fudbal. U Sanskom Mostu je igrao za Podgrmeč.
“Svi su imali dresove, samo ja nisam. Ja sam na jedvite jade namolio šnajdere da mi od jorgana koji su stizali kao pomoć naprave dres. I napravili su. Ja sam, da se našalim, bio nekakva preteča astronauta. Ja sam bio u jorganu, koljenice su bile od čarapa”, kroz smijeh priča Čaušević i otkriva da su ga zbog toga zvali Jorgan-golman.
Nedavno je sa najmilijima proslavio 100. rođendan. Kako kaže, proslava je bila kao vojna tajna. Prednost je na rođendanskoj zabavi dao najmlađima, praunučadi Andreju i Tatjani, koji su i bili uz njega tokom slavlja.
(Izvor i foto PS/YT: Adnan Selimović/nezavisne.com)