Kategorija: Zabava

Više od pola vijeka penzioner Franjo Najdek svirao je na mnogim seoskim svetkovinama, svadbama, ispraćajima u vojsku, krsnim slavama i drugim zabavama u Potkozarju.

On i sada svira svima, na vjerskim skupovima svih konfesija. Srbima i Hrvatima za Božić, Bošnjacima za Bajram, jugonostalgičarima za 29. novembar, Dan Republike.

Njegova mala harmonika koju je davno dobio na poklon i sada uveseljava sve generacije u Bereku, Cerovljanima, Jazovcu i drugim selima gradiškog i novotopolskog kraja.

Penziju zaradio u Austriji

Franjo je zaradio penziju na željeznici u Austriji, ali rodni kraj, zajedno sa suprugom Verom, porijeklom iz Bereka, nije zaboravio. Iz Salcburga, gdje najčešće boravi, Franji nije teško doći na svirku u zavičaj. Tako oživljava uspomene na mladost i seoske igranke.

“Naše selo je puno vrijednih, dobrih, veselih i tolerantnih ljudi. Ovdje postoji muzička tradicija. Najčuvenija je porodica Ljubojević, gdje se svirka i pjesma pronose generacijama. Najpoznatiji muzičari među njima su Mirko, Stojan i Milenko, sa kojima sam godinama nastupao na seoskim zabavama, igrankama, prelima i zborovima”, priča Franjo.

Mnogi su u ovim krajevima cure prosili, ženili se i udavali uz Franjinu harmoniku.

“Kada sam se ja ženio, prije pola vijeka, na svadbi je svirao Franjo sa svojom grupom. Mogu se pohvaliti da mi je donio porodičnu sreću, kao i mnogim drugim mojim komšijama. Koliko mi je poznato, niko kome je Franjo svirao na svadbi nije se razveo”, ispričao nam je Jovo Dragojević iz Bereka.

Glavni junak ove zanimljive seoske priče pripovijeda da je i malu harmoniku dobio na poklon.

“Pročulo se da ova moja mala harmonika, mada sam nabavio i veću, mnogima donosi sreću. Dobio sam je na poklon u Bakincima na igranci, od gospođe Kristine, kojoj sam prezime zaboravio, ali nisam njen gest. Ona je time htjela pokazati koliko joj znači moj optimistični duh i pozitivna energija koju unosim u svaku pjesmu. Imam i veliku, skupocjenu harmoniku, ali ova ima dušu rodnog kraja”, veli Franjo, srećan kada ga komšije pozovu na zabavu, zborovanje ili porodično veselje.

“Veliki je i bogat moj repertoar. Nema pjesme koju ne umijem zapjevati i zasvirati. Želim da se svako ko me sluša osjeća ugodno, da pjesmom i muzikom širim ljubav”, objašnjava Franjo Najdek, najstariji muzičar u Potkozarju, koji svojom malom harmonikom šalje velike, jasne i lijepe poruke, decenijama uveseljava sebe, svoju porodicu, komšije i ostale stanovnike potkozarskih sela.

Ni većeg čovjeka ni manje harmonike

Kada se ovaj muzičar, upadljiv visinom od približno dva metra, pojavi na zabavi, uvijek poneko ima šaljiv zaključak.

“Kažu, ni većeg čovjeka niti manje harmonike. To je istina, ali treba znati i staru narodnu poslovicu da boj ne bije veliko oružje, nego srce u junaka”, prepričava Franjo dogodovštine sa mnogih seoskih priredbi.

Za svaki nastup on se temeljito priprema, kao da nastupa na velikoj i blještavoj sceni, među hiljadama ljudi, a ne u seoskim školama, domovima, kućama, ispred prodavnica, na raskršćima, u zaprežnim kolima, pored božićne ili slavske pečenice.

Najvažniji je, veli, izbor pjesama primjerenih za svaku priliku. Njegove sveske ili pjesmarice odavno su požutjele, neke listove je dopunio novim pjesmama ispisavši stotine stranica. Svaka pjesma koja ima priču, koju je napisao život, veli naš sagovornik, budi emociju i zato on pažljivo bira šta i gdje će zasvirati i zapjevati.

Bratstvo i jedinstvo

Franjo Najdek svira na vjerskim praznicima svih konfesija, među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.

Za sebe kaže da je privržen tekovinama bratstva i jedinstva te da ima veliki broj istomišljenika.

“Rijetko prođu zabave, a da neko ne zatraži stare pjesme koje smo slušali i voljeli u Jugoslaviji. Tada mi srce zatreperi, a glas dobije specifičnu ljepotu i svježinu”, opisuje Franjo svoju muzičku preokupaciju.

(Izvor vijesti: Nezavisne novine)

Učenici Gimnazije “Vaso Pelagić” koji su maturirali 1965. godine okupili su se u Brčkom i proslavili 60 godina mature.

Među dvadesetak maturanata, koji su srednjoškolsko obrazovanje završili kao brčanski gimnazijalci, je Uzeir Bukvić, nekadašnji novinar Radija Brčko i novina “Graditelj”, koji danas živi u Norveškoj.

Bukvić je ovom prilikom rekao da je ovo jedan od uspiješnijih generacija brčanske Gimnazcije jer su mnogi ostvarili zapažene karijere i postali uspiješni ljudi, a neki su postali profesori na prestižnim univerzitetetima, neki doktori nauka, ljekari i pisci.

“Ovo je inače, jedna od rijetkih generacija brčanskih maturanata koja se skoro svake godine sastaje. Nema nas puno, neki su daleko pa nije baš lako doći iz Australije, Amerike naprijemjer, ali mi koji možemo sastajemo se svake godine u junu i to je jedno fino iskustvo i dokaz da okolnosti, ma kakve bile, ne mogu da naruše normalne odnose među normalnim ljudima”, rekao je Bukvić.

Isto mišljenje dijeli i Hajrudin Beća, nekadašnji spiker Radija Brčko, koji se, kako sam kaže, ovoj generaciji pridružio u drugom razredu Gimnazije. Uprko stome, jako se brzo uklopio u novu sredinu.

“Generacija je bila odlična. Imali smo tri odjeljenja četvrtog razreda u Gimnaziji, negdje oko 50 učenika: Gimnaziju sam završio sa dobrim uspjehom, na takmičenjima iz matematike dva puta sam bio prvak BiH, učestvovao sam na Saveznom takmičenju kao predstavnik BiH i 1963. i 1964. godine naša škola Vaso Pelagić dobila je obavještenje da sam kandidat za Matematičku olimpijadu u Moskvi. To nije samo lični uspjeh, to je uspjeh nastavnika kojih se rado sjećam i koji su držali ugled brčanske Gimnazije na zavidnom nivou”, rekao je Beća.
Organizovanjem ovkavih susreda brčanski gimnazijalci još jednom su pokazali duh zajedništva, a svi se slažu u tome da ova tradicija okupljanja treba da se nastavi i u godinama koje dolaze.

(Izvor vijesti: Radio Brčko)

U vremenu kada zanati izumiru, u selu Goduša kod Visokog Vehab Halilović od zaborava čuva čibučarstvo – zanat koji rukama od drveta stvara frule, čibuke i druge rukotvorine.

Iako se ne zna od kada se mještani ovog sela bave čibučarstvom, Vehab ističe da ta tradicija traje sigurno više stotina godina.

“Niko živi ne zna. Nema pouzdan podatak od kada to počinje. Kad je negdje početkom pedesetih (godina prošlog vijeka) Zorislava Marković, kustosica Zemaljskog muzeja u Sarajevu, istraživala, ona kaže u svom radu da joj nijedan, ni najstariji stanovnik toga vremena, nije znao kazati od kada se to radi, što znači da ni tom najstarijem stanovniku nije imao ko kazati”, priča Halilović.

Bez obzira na to što se ne zna koliko dugo čibučarstvo živi u Goduši, ono što se zna jeste da se brojni mještani ovog kraja bave ovim zanatom. Mladi, nažalost, manje.

“Kuriozitet ovoga je što se gotovo čitav kraj, preko 300 domaćinstava, dugo godina bavio, a i sad se bavi ovim zanatstvom. Ne vidim opasnost od izumiranja ovog zanata. Ima i mlađih koji se bave, ne baš u onoj mjeri kao nekada, ali preuzimaju i mlađi”, priča Vehab.

Sam naziv čibučarstvo, kako kaže Halilović, potiče od čibuka, koji je vjerovatno ranije bio dominantna rukotvorina.

“Čak i onaj ko nikad nije napravio čibuk, a jeste recimo frulu je čibučar”, kaže on.

U vremenu kada zanati izumiru, a nove tehnologije postaju dominantne, i čibučarstvo je prošlo proces modernizacije. Ni ovaj zanat nisu zaobišle električne mašine.

“Ali ima stvari koje se ne mogu raditi na električnoj mašini jer moraš biti jako precizan. Za neke sitne stvari moraš biti jako precizan, a mašine su obično brze. Manje-više se kombinovano radi. Ima nekih stvari koje se ne mogu na mašini raditi”, priča on za “Mapu kulture”.

Za izradu predmeta, Vehab najčešće koristi jasen, trešnju i šljivu, a objašnjavajući kako se prave frule, kaže da se drvo isiječe na odgovarajuću mjeru, obično oko 25 centimetara.

Zatim se isteše i nastavi s radom dok se ne dobije jedan grubi valjak koji se poslije stavlja u mašinu koja se zove čekrk.

Nakon što se dobije istrugana frula, nanose se razne boje i posao privodi kraju.

“Većinu alata ovdje svako sebi pravi, jer da bi bio ozbiljan čibučar, moraš biti i alatničar. Ovdje se 90 odsto alata pravi, ne možete ih naći na tržištu”, priča on.

Kada je posao gotov, a frula spremna, ponekad se začuje i sviranje.

“Malo kada pravim frulu onako samo radi probe. Uglavnom ne sviram, ali nije čudno. Je l’ da, i brica ne šiša sebe, nego ga neko drugi šiša. Bilo je par ljudi koji su znali dobro svirati ovdje u Goduši”, kaže on.

S ponosom priča da su na njegovim radovima odbranjena i dva diplomska rada, a da za profesionalce pravi frule samo kada naruče.

Svoje znanje na brojnim radionicama prenosi na mlade, a ovaj znat odveo ga je i na najveći svjetski festival kulture, rukotvorina i umjetnosti u Istanbulu.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Iako je napunio 90 godina života, Dane Barić iz Sanskog Mosta ne odustaje od svakodnevne vožnje biciklom, te kaže kako na svome “kotaču” prelazi i preko 30 kilometara dnevno.

Izračunao je kako je samo u prošloj godini prešao preko 11.000 kilometara, a najčešće ga se može susresti na dionici od Sanskog Mosta do sela Kijeva, koje je udaljeno 13 kilometara od ovoga grada.

Barić kaže kako ponekada i više puta prelazi ovu relaciju te da fizičku kondiciju i spremnost održava vozeći bicikl.

“Jedino ispred Čaplja zastanem, jer tu se nalazi velika uzbrdica, pa taj dio puta pređem pješice gurajući bicikl. Zimi više vremena provodim u stanu, a u proljeće i ljeto sam na selu, jer oko kuće ima dosta posla”, kaže ovaj simpatični starac.

Bicikl kao prevozno sredstvo svakome preporučuje, te da smatra kako ljudi treba da su što više u pokretu i fizički aktivni.

“Što manje ležanja, naročito po danu. Ja nikada ne ležim po danu i osjećam se odlično, zdravo i veselo”, kaže Barić.

Iako ljudi hvale njegov aktivitet i vitalnost, mnogi ukazuju kako na biciklu usporava druge učesnike u saobraćaju i često stvara probleme.

“Vjerujte da me je strah kada ga sretnem ponekad na magistralnom putu, jer se trese i izgleda kao da će svaki čas izgubiti kontrolu nad biciklom. Ipak je to put gdje se vozi brzo i ne bih volio da mu se nešto dogodi”, kaže jedan sanski vozač.

I sam Barić priznaje kako ima nestrpljivih vozača te da mu često trube iz automobila u znak upozorenja.

“Šest puta su me rušili sa bicikla, a jednom sam završio u bolnici sa slomljenom rukom. Ni tada nisam odustao od bicikla, što mi savjetuju moje tri kćerke, a ja im kažem neka svako živi svoj život”, uz osmijeh kaže starac.

Dodaje kako je slovenački penzioner te da je u toj zemlji proveo nekoliko decenija radnog vijeka zaradivši zasluženu penziju koju sada uživa u rodnom gradu.

Barić kaže kako neće odustati od bicikla sve dok ga snaga služi, te da će i dalje vrijeme provoditi na svom omiljenom prevoznom sredstvu.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Ivan je srednju Rudarsku školu završio prije pet decenija. Po završetku, upisao je fakultet u Zagrebu, gdje se kasnije i zaposlio.

Tokom tog perioda nije održavao kontakt sa školskim kolegama. Priča nam kako je vrijeme odnijelo svoje, svako od njih koračao je nekim svojim putem i ubrzo zaboravili su jedni na druge.

Međutim, uz pomoć društvenih mreža, povezao se sa svojim nekadašnjim prijateljima koji su danas uspješni ljudi i žive u čak i u dalekim zemljama poput Amerike, Australije, Novog Zelanda, Kanade i Njemačke.

Kaže da susret sa njima nakon pedeset godina ne može opisati riječima.

“Fali mi riječi to opisati. Ne mogu bolje reći, fali mi riječi kada vidite čovjeka nakon pedeset godina sa kojim ste bili u domu četiri godine, ili četiri godine sjedili u klupi, jednostavno fali riječi, ali jednom riječju emocionalno, vrlo emocionalno” navodi Ivan Galić.

Ivanov školski prijatelj Osman se nakon školovanja vratio u rodnu Brezu gdje je nastavio raditi kao rudarski tehničar.

Priča nam da je sa godinama zaboravio na svoje kolege, misleći da su i oni zaboravili na njega, i nije se nadao da će ih ponovo sresti.

“To je neopisivo. To je nešto što može čovjek poželjeti jednom u životu da se doživi, da se dogodi i teško da se ponovi. Mi ćemo nastojati da od sada pa nadalje se sastajemo svake godine, a nismo mogli do sada jer smo svi radili, nismo mogli od obaveza i posla” kazao je Osman Sirotanović.

Gledajući fotografije iz učeničkog doma i školskih klupa, bivši prijatelji odnosno maturanti prisjetili su se perioda jednog od najljepših perioda svog života. Istakli su da žale zbog brojnih okolnosti koje su dovele do prekida komunikacije tokom godina.

Ipak, izrazili su želju da se ponovo okupe naredne godine, a iz Građevinsko-geodetske škole poručeno je da su vrata škole uvijek otvorena za bivše učenike.

“Zaista jedan lijep događaj, mene su iznenadili ti učenici nekada Rudarske škole da obilježe pedesetu godišnjicu. Evo došlo su tu, posjedili, vratile se uspomene i sjećanja kada su oni bili u školskim klupama i to je zaista nešto što treba njegovati i poštovati. Naravno, ustupili smo im prostor i ponudili smo im saradnju za naredni period kada god žele da se podsjete školskih dana, da obiđu školu ali zaista nešto posebno“ rekao je direktor Građevinsko-geodetske škole Tuzla Kadrija Ibišević.

Maturanti su obilježavanje 50. godišnjice mature iskoristili i kao priliku da se prisjete kolega koji više nisu među živima, želeći da pomen na njih simbolično bude dio ovog susreta.

Sadašnjim učenicima i nekim novim generacijama, ovi iskusni rudarski tehničari, su poručili da poštuju svoje profesore i da obavezno čuvaju međusobne veze i poslije završetka školovanja, kako bi se i oni okupili na jednom ovakvom jubileju.

(Izvor vijesti. RTV Slon)

Svjetlo dana ugledala je knjiga pod nazivom “Čaplje – vrijeme, ljudi i događaji”, čiji je autor Ismet Kamerić, prosvjetni radnik u penziji, a treba istaći kako je ovo prva zvanična publikacija o ovome živopisnom selu koje je udaljeno nekoliko kilometara od Sanskog Mosta.

Kamerić je najveći dio svoga radnog vijeka, sve do početka rata, bio nastavnik, te je predavao u osnovnoj školi predmete istoriju i geografiju, a u poslijeratnom periodu bavio se privatnim poduzetništvom.

Kaže kako se godinama vodio mišlju da napiše knjigu o svome rodnom mjestu, a podatke i građu prikupljao je marljivo godinama.

Knjiga govori o značajnim istorijskim događajima na ovim prostorima, geografskim karakteristikama te o porodicama i ljudima koji su živjeli i žive na tim prostorima.

“Nikada niko ništa nije napisao o Čaplju i meni je bila želja da napišem knjigu te ostavim mladim generacijama pisanu uspomenu na zavičaj. Dugo sam godina radio na tome i nastojao sam da obuhvatim što više toga i da pišem jedino istinu”, kaže Kamerić.

Dodaje kako su različite interpretacije o tome kako je Čaplje dobilo svoj naziv, a autor se i tom temom bavio u svojoj knjizi.

“Selo je naziv dobilo po pticama, čapljama, koje su se gnijezdile na poljanama i barama pored rijeke Sane, a prvi put se naziv sela pominje u jednom istorijskom dokumentu iz 13. vijeka”, kaže Kamerić.

Izdavač ovog vrijednog djela koje predstavlja značajan doprinos lokalnoj publicistici je lokalna izdavačka kuća “Kalem”, čiji vlasnik Semir Hasić naglašava trud i napor autora da prikupi značajnu količinu dokumentarističke građe.

Iako je knjiga tek izdata, već sada postoji veliko interesovanje za nju, a u narednom periodu planira se njena promocija, najprije u samom Čaplju, a potom u Sanskom Mostu i drugim mjestima.

(Izvor vijesti: Nezavisne novine)