Kategorija: Zabava

Tri mlade djevojke odlučile su da izmame osmijehe na lice štićenika domova za starija lica i domova za nezbrinutu djecu, te sigurnim kućama tako što će od građana koji ih ne poznaju dobiti pismo.

Projekat “Dragi prijatelju” se bazira na pisanju anonimnih pisama i ima za cilj pružiti podršku i osigurati osjećaj pripadnosti među ljudima u lokalnoj zajednici. Pisma su slana putem Wufoo linka, maila ili putem direktne poruke na Instagram profil, a svi učesnici su anonimni.

Do 25. jula pristiglo je više od 100 pisama koja su proslijeđena korisnicama.

“Iznenađene smo brojem pisama, posebno jer živimo u vremenu digitalne povezanosti, ali ljudske udaljenosti. Nismo očekivale ovoliki broj pisama koji nisu jedan ili dva pasusa, to su prava, duga i emocijom ispunjena pisma”, rekla je Ena Beganović, jedna od autorki projekta.

Dodaje da su reakcije koje su dobile sjajne, da su izmamile osmijehe na lice, ali i poneku suzu.

“Korisnice sigurnih kuća su dobile pisma da nisu same u svojoj borbi, da imaju podršku i razumijevanje. Neke korisnice su se, nakon čitanja pisma, rasplakale”, dodala je Beganović.

Organizatorke kažu kako se u svakom pismu može osjetiti povezanost, iako se autori pisama i oni koji su na kraju dobili pismo ne poznaju.

“Zanimljivo je da je sadržaj pisama, govoreći u globalu, koncipiran tako da su građani i građanke pisale nepoznatim osobama kao da se radi o njihovim prijateljima ili poznanicima. Raduje nas što su građani koji su odlučili pisati pisma u jednakoj mjeri pisali i štićenicima staračkih domova, sigurnih kuća i domova za nezbrinutu djecu koja su se posebno obradovala pismima, želeći saznati ko im je to poslao pismo”, rekla je Amela Tahirbegović, autorka projekta.

(Izvor: klix; foto ilustracija: yandex)

Nekadašnji učenici srednje škole u Sanskom Mostu, koji su se školovali za smjer električar-energetičar, okupljanjem i druženjem obilježili su 40 godina od mature i završetka školovanja.

Oni su se okupili ispred zgrade srednjoškolskog centra u ovome gradu, te obišli učionice u kojima su prije više od četiri decenije provodili bezbrižne školske dane.

Jedan od onih koji su prisustvovali ovom događaju bio je i Amir Kazić Leo, regionalna muzička zvijezda, koji je srednju školu završio u rodnom gradu, a potom se otisnuo u Zagreb, gdje je izgradio zavidnu muzičku karijeru.

“Kada vidim sva ova draga lica, probude se uspomene i sjećanja, to je nešto nevjerovatno. Decenije prođu tako brzo, život isto tako, a kao da je jučer bilo kada smo bezbrižno sjedili u školskim klupama, zbijali nestašluke, strahovali od loših ocjena i ukora, šalili se sa našim profesorima, imali prve simpatije i zaljubljivali se”, prisjeća se Kazić.

Ovom emotivnom trenutku prisustvovao je i profesor Mirko Vergić, nekadašnji razrednik ovoj generaciji, a da bi sve bilo kao nekada, Vergić je uzeo dnevnik i prozvao bivše učenike, a potom je svako od njih u kratkim crtama opisao svoj životni put.

“Drago mi je što su me se sjetili i što sam danas sa svojim nekadašnjim učenicima. Naravno da su emocije prisutne i sve izgleda kao nekada, čak se ni unutrašnjost prostorija u zgradi nije puno promijenila za sve ove godine”, kaže Vergić.

Većina nekadašnjih učenika je poslije završetka srednje škole napustila Sanski Most, te su svoju životnu egzistenciju i porodice zasnovali na nekim drugim mjestima, mahom u inostranstvu.

Među njima je i Tehvid Mahić, koji već dugi niz godina živi i radi u Švajcarskoj.

“Sudbina je htjela da iz rodnog grada odemo na sve strane svijeta, ali je lijepo kada se sretnemo poslije svih ovih godina. Dogovorili smo se da ovaj susret ne bude i posljednji, već da ih organizujemo svake dvije ili tri godine, po mogućnosti”, kaže Mahić.

Druženje bivših srednjoškolaca nije moglo proteći bez prisjećanja na sve zgode i nezgode iz školskih dana i svi su se puni pozitivne energije i utisaka vratili svojim kućama.

(Izvor i foto: nezavisne.com)

Sretko Krajinović (74) iz sela Vođenica, nadomak Bosanskog Petrovca, više od šezdeset godina bavi se izradom raznih rukotvorina u drvetu, koje su u prošlosti krasile krajiška domaćinstva na ovom prostoru.

Kaže kako je ljubav prema rezbarstvu naslijedio od djeda i oca, te da je još kao mali dječak započeo izrađivati drvene rukotvorine.

“Djed mi je bio kolar i radio različite stvari od drveta koje su se koristile u domaćinstvima. On me je uveo u ovaj posao, pa sam kasnije čitav život posvetio drvetu i radio poslove u vezi s njim”, kaže Krajinović.

Dodaje kako se u mladosti zaposlio u fabrici namještaja u Bosanskom Petrovcu, gdje je proveo najveći dio radnog vijeka, te zaradio penziju. Nastavio je u Derventi, gdje je proveo šest godina u izbjeglištvu radeći u jednoj stolarskoj radnji, a potom se vratio u zavičaj.

Penzionerske dane provodi sada radeći za svoju dušu razne predmete od drveta, te tako prekraćuje usamljeničke dane, jer je prije nekoliko godina ostao bez supruge, pa sada živi sam.

To mu predstavlja i dodatni izvor egzistencije, jer predmete prodaje na narodnim zborovima i drugim društvenim događajima. Krajinović posebno voli da radi duboreze i motive na drvenoj podlozi tušem ili lemilicom, a najčešće su to motivi konja.

“U djetinjstvu sam zavolio konje i kasnije sam čak zametnuo sebi jedno omanje krdo. Imao sam predivne konje i ždrebad, izrađivao sam kočije od drveta i sve je to trajalo do rata, kada sam morao raspustiti konje”, kaže Krajinović.

Dodaje kako često za lovce po narudžbi radi drvene stalke za njihove trofeje, ali i mnoge druge predmete od drveta, te da ga od Bosanskog Petrovca do Bihaća svi poznaju.

“Sa svima sam dobar, ljudima se sviđa ono što radim, a može se i ponešto zaraditi. Ja sam povazdan u svojoj radionici, sa drvetom uvijek nešto čeprkam. Sestra iz Novog Sada mi uvijek govori da se manem posla i odmorim sad kada sam u penziji, ali džaba, bez ovoga ne mogu”, kaže Krajinović.

Dodaje kako ga drvodjeljstvo održava u životu i kaže kako skoro svi stolari imaju dug život.

Na kraju ističe kako ga najviše žalosti što ovaj posao iza njega neće imati ko da naslijedi, jer u braku nije imao djece.

(Izvor i foto: Nezavisne)

Topao julski dan u Doboju nije smetao grupi penzionera da odmjere snage u šahu na otvorenom u hladu Parka narodnih heroja.

Ljubitelji šaha ukazali su da je druženje u hladu na otvorenom prijatnije nego boravak u stanu.

Zbog velike vrućine ulice grada su puste, a prema podacima Republičkog hidrometeorološkog zavoda u Doboju je 13 časova temperatura vazduha iznosila 35 stepeni Celzijusovih, prenosi Srna.

Doboj je u 11.00 časova bio među najtoplijim gradovima u Republici Srpskoj sa temperaturom vazduha od 33 stepena Celzijusova.

(Izvor i foto: Srna)

Na lokalitetu Stanića brdo, petnaestak kilometara od Lušci Palanke, Općina Sanski Most, u danima proteklog vikenda održana je deveta po redu “Grmečka kosidba”, a organizator ovoga događaja bilo je Zavičajno udruženje Sanjana “Grmeč” sa sjedištem u Banjaluci.

Cilj ove manifestacije, koja je i ove godine okupila veliki broj sudionika, je očuvanje tradicije i kulture života žitelja podgrmečkog kraja, a vremenom je događaj postao tradicionalan i održava se svake godine početkom jula.

“Nažalost, podgrmečka sela su danas pusta i ovakvi događaji su prilika da im bar nakratko udahnemo nekadašnji život i ilustrujemo kako je to nekada izgledalo”, istakao je Mile Crnomarković, jedan od kosaca.Na ovogodišnju kosidbu iz daleke Australije, gdje živi već dugih četrdeset godina, doputovao je Jovo Predojević, inače rođen i odrastao na Stanića brdu. “Vjerujte, ovo je za mene poseban dan jer me je vratio u moje djetinjstvo i mladost kada sam bio kosac. Živim daleko, preko velikog okeana, ali su moje srce i duša uvijek u zavičaju”, kaže Predojević.

On je u rodni kraj po prvi put doveo i uučad kako bi ih upoznao sa tradicijom i načinom života u podgrmečkim selima, kada su djeca, za vrijeme trajanja kosidbe, donosila vodu i hranu koscima.

Mnogi su iskoristili ovu manifestaciju da doputuju, mahom s područja Republike Srpske i Srbije, ali i brojnih stranih zemalja gdje sada žive, kako bi oživjeli uspomene i tradiciju svojih predaka, a neki su se i oprobali u kosidbi.

Ova seoska aktivnost je bila jedan od najtežih fizičkih poljskih radova kojeg su obavljali isključivo muškarci, dok su žene pripremale hranu za učesnike. Također, to je bio i prvorazredni društveni događaj koji je okupljao mještane podgrmečkih sela svih starosnih uzrasta.

Kosce je pozivao domaćin, vlasnik imanja, a pozivani su snažni i iskusni seljani vični ovom poslu. Kao u nekadašnja vremena, učesnici kosidbe na Stanića brdu su na livadu došli u jutarnjim satima, kako bi pripremili, poklepali i naoštrili svoje kose.

Potom su se podijelili su u grupe od po desetak kosaca ili takozvane kosačke mobe koje su predvodile kosidbaše, brzi i vješti kosci sa najširim otkosom ili mavom.

Zadatak kosidbaše je da daje ritam i tempo ostalim članovima mobe koji ga moraju pratiti te kositi složno i sinhronizovano.

Tokom kosidbe potrebno je naoštriti kose, a trenutak za to određuje sam kosidbaša.

Kada on počne oštriti kosu, tada isto rade i svi ostali kosci, a istovremeno to je prilika za odmor i predah.

Inače, Zavičajno udruženja Sanjana “Grmeč”, osim što njeguje ljubav prema zavičaju i prenosi je na nove generacije, redovno organizuje veliki broj humanitarnih akcija kako bi materijalno pomogli siromašnim povratničkim porodicama. Među akcijama koje redovno provode su i uređivanje lokalnih puteva, grobalja i javnih mjesta u podgrmečkim selima.

(Izvor i foto: Nezavisne novine)