Kategorija: Zabava

Putnički automobil opel askona, proizveden 1973. godine, za Boška Bosnića, Banjalučanina porijeklom iz Romanovaca, koji je radni vijek proveo u Ljubljani, ima veliku vrijednost. I značaj. On je prvi vlasnik.

Prešao je 500.000 kilometara, bez kvara i većih popravki.

“Kakav je ovaj opel bio prvog dana, takav je i danas. Ništa na njemu nije zamijenjeno, ni limarija, sjedala, unutrašnjost, ni dijelovi. Sve je originalno. Svuda sam putovao, nigdje i nikada nije stao na putu, ugasio se, pokvario. To je za mene nepoznanica”, hvali Bosnić svoga ljubimca četvorotočkaša, kojeg često pokazuje na izložbama starih automobila. Tako je bilo i nedavno u Gradišci.

“Odnosim se prema svome opelu kao prema čovjeku i prijatelju, kao živom stvoru. Čuvam ga, njegujem, štitim od vrućine i hladnoće, parkiram u garaži, redovno kotrolišem motor i popravljam, mijenjam ulje, dosipam vodu u hladnjak, reagujem bez odlaganja ukoliko primijetim bilo šta sumnjivo ili problematično”, priča Boško Bosnić. Uz to, zaključuje:

“Kada dobro vozilo dođe u ruke brižnom vozaču, smrti nema ni jednome ni drugome.”

Vozilo koštalo 20 plata

Koliko je te davne 1973. godine košao opel i koliko je trebalo mjesečnih plata, pitamo Boška.

“Trebalo je 20 plata visokokvalifikovanog varioca. Mora se uzeti u obzir da su to bile plate zarađene u inostranstvu, u Njemačkoj, gdje sam tada privremeno radio.”

O kilometraži koju je prešao njegov opel, ovaj 88-godišnji vozač takođe ima manje dileme.

“Sigurno je da je prešao pola miliona kilometara. On broji samo do stotinu pa opet iznova. U početku sam pamtio, kada dođe do stotke pa obrne na nulu, ali poslije sam to prestao da pratim. Zašto bih pratio, kada je u svakom smislu veoma pouzdan. Sipam gorivo, tehnički pregled redovno odrađujem i vozim gdje me oči vode”, odgovorio nam je ovaj iskusni vozač koji je svojom opel askonom proputovao cijelu bivšu Jugoslaviju, Austriju, Njemačku, Češku i Slovačku…

“Ma teško je reći gdje sam bio i kuda sam ovim automobilom putovao. Bolje je govoriti gdje nisam bio. Moj opel me nikada nije izdao.”
U Boškovoj priči je i emocija na godine koje su prošle.

“Kada sam ga kupio, imao sam 36 godina, a sada, evo me na pragu devedesete. Sve što mi se dešavalo, a pamtim samo lijepe trenutke, ovaj oldtajmer, kao što i sebe smatram, svjedok je”, priča Boško društvu u Gradišci, koje se okupilo oko vozila. Zagledaju ga, s vana i iznutra, zapitkuju, čude se.

Kada je program završen, Boško je sjeo za volan, okrenuo ključ u bravi, motor je upalio bez problema, a on mahnuo kroz otvoren prozor i otputovao. Dodao je, onako, uzgred, da u automobilu nema klime, ali da za njih dvojicu, za opela i za Boška, nema ni žege ni zime.

Boško Bosnić se pohvalio da je i sada svakodnevno za volanom i da se u vremešnoj opel askoni najugodnije osjeća.

“I sada ovaj automobil vozim gotovo svakodnevno. Supruga Bernarda i ja u njemu se najljepše osjećamo. Udoban je, pouzdan, praktičan u svakom smislu. Nisam ni pretpostavio, kada sam se u njemu prvi put povezao, prije 52 godine, a bio sam mlad, život je bio ispred mene, da ću za istim volanom dočekati starost. Sada se i dalje vozim opelom i čuvam uspomene. Srećom, i ja sam u kondiciji, ne posustajem”, kazao nam je Boško Bosnić, koji je za volanom punih šezdeset godina.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

I najduži život brzo prođe, ali ako si radio pošteno, sticao svojim rukama i imao zdravu porodicu, onda ti starost bude nagrada, a ne teret, riječi su bake Danice Trivić, rođene Tunjić, iz Banjaluke, koja je ove godine proslavila 103. rođendan. Kaže da lijekove skoro i da ne pije, za razliku od njene djece, koja ih piju više od nje.

Njen životni put nije bio jednostavan, ali je bio ispunjen trudom i radošću u krugu najbližih. U kući u naselju Paprikovac, gdje živi sama od 2008. godine, i dalje sve obavlja bez tuđe pomoći – kuva svakodnevno, sređuje dvorište i dočekuje goste kolačima i širokim osmijehom.

“Rođena sam kao drugo dijete 1922. godine, od oca Đurđa i majke Kosane, u Razboju Ljevčanskom kod Srpca. Nas šestoro djece je bilo, a ja sam bila željna i učenja i života”, priča baka Danica prisjećajući se odrastanja.

Djetinjstvo je provela u srbačkom selu Stari Martinac, gdje su se njeni roditelji zbog posla doselili 1927. godine. Sjeća se da je plakala kada je otac upisao sestru u školu, a nju nije htio jer nije bila dorasla.

“Učiteljica Ankica Januška me ipak primila kao ‘dobrovoljnog đaka’. Nije bilo lako, ali ja sam htjela da učim. Po završetku osnovnog obrazovanja sam se htjela upisati u školu u Gradišci zajedno sa još dvije prijateljice. Sve smo znale, ali su nas oborili na prijemnom ispitu jer smo bile seoska djeca. Gradska djeca imala su prednost”, priča Danica.

Sa 17 godina udala se za Ratka Trivića iz Milosavaca kod Laktaša. Svadba, kako kaže, nije bila mala, došlo je više od 20 zaprežnih kola.

“Muž mi je kasnije pričao da mu je jedan komšija rekao: ‘Traži curu što zna dva ručka nejednaka napraviti’. E, ja sam znala i više od toga”, kaže kroz smijeh Danica.

A onda je došao Drugi svjetski rat. Kuća im je zapaljena, sve opljačkano. Skrivali su se po šumama i preživljavali kako su znali. U tim strašnim godinama izgubila je sestru Savku od tifusa i brata Radovana koji je kao dječak od 15 godina mobilisan i poginuo. Nakon rata preselili su se u Papažane, kupili tri dunuma zemlje, izgradili kuću i počeli od nule.

“Teško se živjelo. Radilo se od jutra do mraka, ali narod je pjevao, družio se, nije se žalio. Meni je bilo važno da je porodica zajedno”, govori Danica.

Dok je Ratko vodio zadrugu, ona je brinula o kući i četvoro djece. U Papažanima su često kod njih stanovali učitelji, a jedna od njih, učiteljica Marija Bašić naučila ju je da pravi uštipke i palačinke i priprema krastavce i paprike za zimnicu.

“Imali smo tri krave, dva konja, ovce, živinu i pčele, ali znali smo da će djeca morati u školu, pa smo se 1957. preselili u Banjaluku. Iako smo živjeli u gradu, nastavili smo da obrađujemo zemlju, a ja sam do Papažana išla biciklom. Sve dok smo mogli, radili smo. A kad više nismo mogli obrađivati zemlju, tada smo podijelili djeci da imaju djedovinu i očevinu”, priča Danica.

Godine su prolazile, djeca stasala, školovala se, ženila i udavala, pa su 1972. kupili plac na Paprikovcu i sagradili novu kuću, gdje je Danica živjela zajedno sa suprugom Ratkom, koji je preminuo 2008. godine, a od tada je sama, ali kako kaže, ne i usamljena.

“Pored djece, imam osmoro unučadi, 11 praunučadi i troje čukununučadi i svi me redovno obilaze, a i komšije me paze. Neću nikome da smetam. Dobro sam. Hranim se zdravo, jedem domaće, a lijekove skoro da i ne pijem. Moja djeca ih piju više nego ja”, kaže Danica.

U međuvremenu je napisala i knjigu pod nazivom “Da se ne zaboravi” u kojoj je opisala sve što je prošla.

“Promijenilo se sedam država za mog života, ali jedno se nije promijenilo, a to je potreba čovjeka da živi pošteno i skromno. Mnogima je zahvaljujući modernim tehnologijama sada sve na dlanu, a opet niko nema mira. Mi smo imali malo, ali smo pjevali, šalili se i bili zahvalni. Što je najvažnije od svega, imali smo dobru i vrijednu djecu koja su nas cijenila i uvažavala, a danas djeca slabo poštuju svoje roditelje”, zaključila je baka Danica.

Recept za dugovječnost

Danica i Ratko su stekli četvoro djece, najstariji je Ranko koji ima 86 godina, Tvrtko 84, Rade 79 i Nada koja ima 74 godine. Ratko je preminuo u 91. godini, a čak je i svekar Mlađan živio do 94. godine. Sin Rade smatra da recept za dugovječnost leži u tri razloga.

“Po meni je genetika ključna stvar, zatim narav čovjeka, a potom i uslovi života. Oni su stalno nešto radili i bili u pokretu, a fizička kondicija je takođe bitna za zdrav i dug život. I danas, kad dođemo kod majke, ona stalno nešto sprema, nudi nas pitama i kolačima i uvijek je vesele naravi”, ističe Rade.

(Izvor vijesti: GlasSrpske)

Okupljanjem ispred zgrade Gimnazije u Sanskom Mostu, te kasnije cjelodnevnim druženjem, nekadašnji učenici te obrazovne ustanove obilježili su 60 godina od svoje mature, a rodila se i zanimljiva ideja.

Naime, kako je odlučeno na ovom druženju, sanskim vlastima će biti predloženo se proglasi Dan sanskih maturanata.

Gimnazijski dani najljepši period života

Bivši gimnazijalci su evocirali uspomene na, po jednoglasnoj ocjeni, najljepši period njihovih života.

“Za mene je ovo poseban doživljaj, susresti se ponovo sa ovim divnim ljudima, te podijeliti uspomene na školske dane. Činilo se kao da svi proživljavamo ponovo mladost i sve one školske dogodovštine, prijateljstva i intimne trenutke. Kao da je vrijeme stalo, kao da nije proteklo toliko decenija otkako smo se rastali”, kazala je Nevenka Ramić, nekadašnja gimnazijalka.

Dodaje da ih je životna sudbina poslije završene srednje škole razasula širom svijeta, najviše ih danas živi van Sanskog Mosta, a neki od njih, nažalost, nisu više među živima.

“Sudbina je htjela da iz rodnog grada odemo na sve strane svijeta, neki od naših prijatelja su u međuvremenu preminuli, ali tako je lijepo kada se sretnemo nakon svih ovih godina. Održavamo komunikaciju jedni s drugima, čujemo se s vremena na vrijeme i međusobno pomažemo koliko možemo”, kaže Ismet Seferović, koji penzionerske dane provodi u gradu na Sani.

Bivša zgrada Gimnazije srušena

Nekadašnji gimnazijalci se prisjećaju kako je njihova škole u to vrijeme bila elitna obrazovna ustanova, gdje se sticalo kvalitetno znanje, a mnogi koji su je pohađali kasnije su izrasli u vrhunske i cijenjene stručnjake u mnogim oblastima.

Prisjećaju se kako su oni nastavu pohađali u staroj zgradi Gimnazije, koja se nalazila na drugom mjestu, uz samu rijeku Sanu, na lijevoj obali grada.

“Nažalost, te zgrade više nema jer je srušena. Napravljena je ova sadašnja, ali su ostala sjećanja i uspomene, njih niko ne može da oduzme. Većina ljudi iz naše generacije postali su uspješni, izgradili svoje profesionalne karijere i porodice. To dokazuje koliko je obrazovni sistem kojeg smo nekada imali bio dobar i kvalitetan”, kaže Seferović.

Druženje nekadašnjih školskih drugova potrajalo je čitav dan i svi su se oni prepuni pozitivnih utisaka vratili svojim porodicama i kućama.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

JU Visoka medicinska škola Prijedor na nesvakidašnji način ispratila je radnu kolegicu Snježu u penziju.

Snježani su za odlazak u penziju organizovali bijeli oldajmer koji se rijetko viđa na ulicama, a uz buket cvijeća i osmijeh ovaj gest radnih kolega sigurno će pamtiti do kraja života.

“Nakon mnogo godina posvećenog rada, i predanosti naša draga kolegica Snježana odlazi u zasluženu penziju”, objavila je JU Visoka medicinska škola na svom Fejsbuk profilu.

U objavi, Snježani su poželjeli puno zdravlja, radosti i lijepih trenutaka u ovom kako su naveli “novom poglavlju života”.

“I da znaš, vrata naše ustanove ti uvijek ostaju otvorena – sada više za kafu i smijeh nego za obaveze. Srećn, Snježo”

Prve lubenice uzgojene na poljima oko Sanskog Mosta ovih dana dozrijevaju na parcelama Suada Mehinagića, poljoprivrednog proizvođača iz sela Čaplje, udaljenog nekoliko kilometara od grada na Sani. Svi koji su probali ove plodove posvjedočiće o njihovom izuzetnom ukusu i slatkoći.

Sistem niskih tunela

Mehinagić kaže kako bostan na ovim prostorima dospijeva obično u augustu, te dodaje kako je proces uzgoja ubrzao inovativnom metodom proizvodnje.

“Uzgojili smo domaći bostan primjenjujući sistem niskih tunela, tako da smo ga zasadili već u aprilu. Niski tuneli su zapravo mali plastenici koji omogućuju da biljka preživi niske temperature i mrazeve i skidaju se negdje polovinom maja, tako da se rana lubenica dobija već početkom jula”, kaže Mehinagić.

Dodaje kako je ove godine tom kulturom zasijao negdje oko šest dunuma zemljišta, te očekuje oko desetak tona plodova.
“Ne znamo još kakvo nas vrijeme očekuje, ali su ove kiše došle u pravi čas, tako da će to uticati na kvantitet, ali i kvalitet plodova. Prve reakcije kupaca su odlične i nadamo se dobroj sezoni”, kaže Mehinagić.

Proizvodio i jagode

Inače, ovaj poljoprivrednik je godinama bio poznat po proizvodnji ukusnih i sočnih jagoda, ali kaže kako je bio primoran prekinuti tu vrstu proizvodnje i preorijentisati se na nešto drugo.

“Prije svega to je zbog toga što je gotovo nemoguće pronaći radnu snagu za berbu jagoda. Bila je to porodična proizvodnja, ali kćerke su se poudale i to je spalo na mene i suprugu. Zbog toga sam se odlučio na intenzivnu proizvodnju bostana”, objašnjava Mehinagić.

Trenutno se na ovdašnjem tržištu nalazi lubenica uvezena iz Grčke, Albanije i Sjeverne Makedonije, a ovaj poljoprivrednik kaže kako će uskoro dospjeti i bostan iz Hercegovine.

“Moram odmah reći kako će moja lubenica cijenom biti nešto viša u odnosu na uvoz, ali ono što garantujem je kvalitet proizvoda. Ove godine sam se odlučio na uzgoj sorti beduin, mersini, romansa i karistan. To su jako dobre i slatke vrste lubenice”, kaže Mehinagić.

Prema njegovim riječima, zemljište oko Sanskog Mosta je izuzetno pogodno za ovu vrstu kulture, a ono što pogoduje proizvođačima su i vremenske prilike koje su se značajno promijenile u proteklim godinama i pogoduju ovoj kulturi.

(Izvor vijesti: Nezavisne novine)

Više od pola vijeka penzioner Franjo Najdek svirao je na mnogim seoskim svetkovinama, svadbama, ispraćajima u vojsku, krsnim slavama i drugim zabavama u Potkozarju.

On i sada svira svima, na vjerskim skupovima svih konfesija. Srbima i Hrvatima za Božić, Bošnjacima za Bajram, jugonostalgičarima za 29. novembar, Dan Republike.

Njegova mala harmonika koju je davno dobio na poklon i sada uveseljava sve generacije u Bereku, Cerovljanima, Jazovcu i drugim selima gradiškog i novotopolskog kraja.

Penziju zaradio u Austriji

Franjo je zaradio penziju na željeznici u Austriji, ali rodni kraj, zajedno sa suprugom Verom, porijeklom iz Bereka, nije zaboravio. Iz Salcburga, gdje najčešće boravi, Franji nije teško doći na svirku u zavičaj. Tako oživljava uspomene na mladost i seoske igranke.

“Naše selo je puno vrijednih, dobrih, veselih i tolerantnih ljudi. Ovdje postoji muzička tradicija. Najčuvenija je porodica Ljubojević, gdje se svirka i pjesma pronose generacijama. Najpoznatiji muzičari među njima su Mirko, Stojan i Milenko, sa kojima sam godinama nastupao na seoskim zabavama, igrankama, prelima i zborovima”, priča Franjo.

Mnogi su u ovim krajevima cure prosili, ženili se i udavali uz Franjinu harmoniku.

“Kada sam se ja ženio, prije pola vijeka, na svadbi je svirao Franjo sa svojom grupom. Mogu se pohvaliti da mi je donio porodičnu sreću, kao i mnogim drugim mojim komšijama. Koliko mi je poznato, niko kome je Franjo svirao na svadbi nije se razveo”, ispričao nam je Jovo Dragojević iz Bereka.

Glavni junak ove zanimljive seoske priče pripovijeda da je i malu harmoniku dobio na poklon.

“Pročulo se da ova moja mala harmonika, mada sam nabavio i veću, mnogima donosi sreću. Dobio sam je na poklon u Bakincima na igranci, od gospođe Kristine, kojoj sam prezime zaboravio, ali nisam njen gest. Ona je time htjela pokazati koliko joj znači moj optimistični duh i pozitivna energija koju unosim u svaku pjesmu. Imam i veliku, skupocjenu harmoniku, ali ova ima dušu rodnog kraja”, veli Franjo, srećan kada ga komšije pozovu na zabavu, zborovanje ili porodično veselje.

“Veliki je i bogat moj repertoar. Nema pjesme koju ne umijem zapjevati i zasvirati. Želim da se svako ko me sluša osjeća ugodno, da pjesmom i muzikom širim ljubav”, objašnjava Franjo Najdek, najstariji muzičar u Potkozarju, koji svojom malom harmonikom šalje velike, jasne i lijepe poruke, decenijama uveseljava sebe, svoju porodicu, komšije i ostale stanovnike potkozarskih sela.

Ni većeg čovjeka ni manje harmonike

Kada se ovaj muzičar, upadljiv visinom od približno dva metra, pojavi na zabavi, uvijek poneko ima šaljiv zaključak.

“Kažu, ni većeg čovjeka niti manje harmonike. To je istina, ali treba znati i staru narodnu poslovicu da boj ne bije veliko oružje, nego srce u junaka”, prepričava Franjo dogodovštine sa mnogih seoskih priredbi.

Za svaki nastup on se temeljito priprema, kao da nastupa na velikoj i blještavoj sceni, među hiljadama ljudi, a ne u seoskim školama, domovima, kućama, ispred prodavnica, na raskršćima, u zaprežnim kolima, pored božićne ili slavske pečenice.

Najvažniji je, veli, izbor pjesama primjerenih za svaku priliku. Njegove sveske ili pjesmarice odavno su požutjele, neke listove je dopunio novim pjesmama ispisavši stotine stranica. Svaka pjesma koja ima priču, koju je napisao život, veli naš sagovornik, budi emociju i zato on pažljivo bira šta i gdje će zasvirati i zapjevati.

Bratstvo i jedinstvo

Franjo Najdek svira na vjerskim praznicima svih konfesija, među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.

Za sebe kaže da je privržen tekovinama bratstva i jedinstva te da ima veliki broj istomišljenika.

“Rijetko prođu zabave, a da neko ne zatraži stare pjesme koje smo slušali i voljeli u Jugoslaviji. Tada mi srce zatreperi, a glas dobije specifičnu ljepotu i svježinu”, opisuje Franjo svoju muzičku preokupaciju.

(Izvor vijesti: Nezavisne novine)

Učenici Gimnazije “Vaso Pelagić” koji su maturirali 1965. godine okupili su se u Brčkom i proslavili 60 godina mature.

Među dvadesetak maturanata, koji su srednjoškolsko obrazovanje završili kao brčanski gimnazijalci, je Uzeir Bukvić, nekadašnji novinar Radija Brčko i novina “Graditelj”, koji danas živi u Norveškoj.

Bukvić je ovom prilikom rekao da je ovo jedan od uspiješnijih generacija brčanske Gimnazcije jer su mnogi ostvarili zapažene karijere i postali uspiješni ljudi, a neki su postali profesori na prestižnim univerzitetetima, neki doktori nauka, ljekari i pisci.

“Ovo je inače, jedna od rijetkih generacija brčanskih maturanata koja se skoro svake godine sastaje. Nema nas puno, neki su daleko pa nije baš lako doći iz Australije, Amerike naprijemjer, ali mi koji možemo sastajemo se svake godine u junu i to je jedno fino iskustvo i dokaz da okolnosti, ma kakve bile, ne mogu da naruše normalne odnose među normalnim ljudima”, rekao je Bukvić.

Isto mišljenje dijeli i Hajrudin Beća, nekadašnji spiker Radija Brčko, koji se, kako sam kaže, ovoj generaciji pridružio u drugom razredu Gimnazije. Uprko stome, jako se brzo uklopio u novu sredinu.

“Generacija je bila odlična. Imali smo tri odjeljenja četvrtog razreda u Gimnaziji, negdje oko 50 učenika: Gimnaziju sam završio sa dobrim uspjehom, na takmičenjima iz matematike dva puta sam bio prvak BiH, učestvovao sam na Saveznom takmičenju kao predstavnik BiH i 1963. i 1964. godine naša škola Vaso Pelagić dobila je obavještenje da sam kandidat za Matematičku olimpijadu u Moskvi. To nije samo lični uspjeh, to je uspjeh nastavnika kojih se rado sjećam i koji su držali ugled brčanske Gimnazije na zavidnom nivou”, rekao je Beća.
Organizovanjem ovkavih susreda brčanski gimnazijalci još jednom su pokazali duh zajedništva, a svi se slažu u tome da ova tradicija okupljanja treba da se nastavi i u godinama koje dolaze.

(Izvor vijesti: Radio Brčko)