Kategorija: Zabava

U gradu na Vrbasu lani su sklopljena 892 braka, a najstariji mladoženja koji je stao na “ludi kamen” imao je čak 85 godina.

Pokazuju to podaci Gradske uprave Banjaluka.

Najstariji mladoženja imao 85 godina

“Najstariji mladoženja je bio 1940. godište, a najmlađi 2007. godište. Najstarija mlada je bila 1953. godište, a najmlađa 2007.”, istakli su.

Među brojnim vjenčanjima koja su se desila tokom prošle godine, posebnu pažnju izazvalo je jedno, gdje je mladoženja u rubriku “zanimanje” napisao – astronaut.

Riječ je o mladoženji Savi Babiću, koji je, bez mnogo razmišljanja, odlučio upisati upravo to zanimanje.

“Pitao sam matičara mogu li upisati bilo šta. Rekli su da mogu i astronaut mi je prvo palo na pamet”, rekao je Babić.

Tako je ovaj “svemirski pionir” sletio pravo pred oltar, gdje ga je čekala njegova izabranica, pedijatrijska sestra Mirela Galić.

Možda vas zanima i ovo:

Najstariji bračni par na svijetu: Lajl i Elinor Gitens sa 83 godine braka

Šta kaže zakon?

Inače, kada je riječ o slovu zakona, brak zaključuju dvije osobe suprotnog pola saglasnošću slobodno izjavljenih volja pred nadležnim organom jedinice lokalne samouprave.

“Matičar će, na osnovu prijave lica koja žele da stupe u brak i priloženih isprava, po potrebi i na drugi način, provjeriti da li su ispunjene pretpostavke za zaključenje i punovažnost braka”, navodi se u zakonu.

Kako se dodaje, ako se utvrdi da nisu ispunjene pretpostavke za zaključenje i punovažnost braka, matičar će usmeno saopštiti podnosiocima prijave da ne mogu zaključiti brak i o tome sačiniti službenu zabilješku.

Takođe, u zakonu se navodi da brak ne može zaključiti osoba koja nije navršila 18 godina života.

“Iz opravdanih razloga sud može u vanparničnom postupku dozvoliti zaključenje braka maloljetniku starijem od 16 godina, ako utvrdi da je to lice tjelesno i duševno sposobno za vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka”, stoji u zakonu.

Vasić: Brak ne nestaje, već se transformiše

Vladimir Vasić, sociolog, ističe da ovi brojevi pokazuju da, uprkos ekonomskoj nesigurnosti, migracijama i demografskom padu, institucija braka i dalje opstaje kao važan oblik emocionalne i socijalne sigurnosti.

“Posebno je indikativno to što imamo i vrlo mlade i veoma stare mladence. To ukazuje na polarizaciju životnih strategija. Jedni ulaze u brak rano, tražeći stabilnost. Drugi u poznijim godinama formalizuju partnerstva koja su često nastala iz potrebe za bliskošću i podrškom”, kaže on.

Kako dodaje, sociološki gledano, ovo je odraz društva u tranziciji, u kojem se tradicionalne vrijednosti sudaraju sa savremenim životnim okolnostima.

“Brak ne nestaje – on se transformiše, prilagođavajući se novim ekonomskim i kulturnim realnostima”, zaključuje Vasić za “Nezavisne novine”.

Ako razmišljate o penzionisanju u inostranstvu, važno je uzeti u obzir niz faktora, od troškova života do toga koliko je jednostavno stranim državljanima da se trajno presele.

U tome pomaže godišnji izvještaj International Living, koji analizira ključne elemente poput viza, zdravstvene zaštite, klime i opšteg kvaliteta života.

Nakon analize 195 zemalja, Grčka je proglašena najboljom destinacijom za penzionere u 2026. godini.

Ova zemlja nudi toplu klimu, aktivnu i povezanu zajednicu, a strani državljani mogu iznajmiti stan.

Prema podacima International Insurance, zdravstveni sistem u Grčkoj obuhvata i javni i privatni sektor.

Možda vas zanima i ovo:

Ovo su najbolji penzioni sistemi u svijetu

Penzioneri se najčešće odlučuju za privatnu zdravstvenu zaštitu, koja košta oko 220 funti mjesečno i pruža stabilan kvalitet usluge.

Osnovna hitna medicinska pomoć besplatna je za sve, uključujući i strance, dok apoteke, ambulante van radnog vremena i lokalni zdravstveni centri nude dodatne opcije.

U manjim gradovima i na udaljenijim ostrvima apoteke su često opremljene za pružanje niza medicinskih usluga, uključujući i pomoć u blažim hitnim slučajevima, piše Express.

Na drugom mjestu liste najboljih zemalja za penzionisanje u 2026. nalazi se Panama.

Ova zemlja ima razvijenu zajednicu stranaca, a penzionerima su dostupni i javni i privatni zdravstveni sistem, pri čemu privatni sektor nudi savremene usluge i medicinsko osoblje koje govori engleski jezik.

Minimalan budžet 1.300 evra

Prema pisanju Investrope, minimalni mjesečni budžet za samca koji želi da živi u Grčkoj tokom 2026. godine iznosi između 1.300 i 1.600 eura.

Ovaj iznos pokriva manji studio ili jednosoban stan u jeftinijem gradu ili predgrađu, osnovne namirnice za kuhanje kod kuće većinu dana, javni prijevoz uz povremeno korištenje taksija, kao i osnovnu privatnu zdravstvenu polisu s ograničenim prostorom za dodatne medicinske troškove.

Za udobniji život, preporučeni penzioni budžet za samca u Grčkoj kreće se između 2.300 i 2.800 eura mjesečno. Stručnjaci savjetuju i dodavanje sigurnosne rezerve od 20 posto, što znači dodatnih 460 do 560 eura mjesečno za nepredviđene troškove.

Ovakav budžet omogućava život na boljoj lokaciji. Takođe kvalitetnije privatno zdravstveno osiguranje, redovne obroke u restoranima, članstvo u teretani ili pohađanje hobija. Moguća su i  povremena putovanja unutar zemlje, kao i solidan fond za hitne situacije. Taj fondu uključuje sezonske skokove troškova ili iznenadnih medicinskih računa.

Prema ovom istraživanju, najbolje mjesto za penziju je Grčka, a tu su još i Panama, Kostarika, Portugal. Tu su i Meksiko, Italija, Francuska, Španija, Tajland i Malezija.

U Narodnu biblioteku Srbac u proteklih nekoliko dana povodom Savindana učlanilo se 200 ljubitelja knjige.

Oni su se u biblioteku učlanili po cijeni od jedne KM, a kako su rekli samoj Biblioteci učlanjuju se sve generacije.

“Najviše je školaraca i naših vijernih penzionera. Pozivamo sve čitaoce da nam se pridruže i iskoriste akciju”, poručili su iz srbačke Biblioteke.

Prema cjenovniku za 2026. godinu, redovna godišnja članarina za odrasle iznosi 10 KM, a za đake i penzionere pet KM.

Plaćanja članarine oslobođene su višečlane porodice, ratni vojni invalidi i porodice poginulih boraca.

Fond srbačke Biblioteke trenutno iznosi više od 33.000 knjiga.

Možda vas interesuje i ovo:

Penzioneri u BiH vole dobru knjigu: Da li i vi čitate?

Aplikacija Eldora nastala je iz potrebe onih koji dane provode bez posjeta i aktivnosti. Ne zamjenjuje ljudski kontakt već ga olakšava i omogućava povezivanje sa vršnjacima na lakši način i mimo društvenih mreža.

“Nisam očekivala da ću dobiti uopšte to što sam dobila. Otvorim frižider, imam dva krompira i glavicu luka i kažem de mi reci šta mogu skuhati od toga. Da ne idem i trošim pare, pogotovo ako nemam para. Ona mi kaže možeš skuhati to i to i još pita hoćeš da ti napišem. Pa kako neću”, rekla je Suada Filipović, korisnik Centra za zdravo starenje u Sarajevu.

Sejdefa Pašić Hadžiavdić, izvršna direktorica Udruženja partnerstvo za javno zdravlje kaže da imaju dosta članova i da ti članovi žele da imaju produženu ruku centra, a to je ta digitalna verzija zajednice.

Usamljenost starijih osoba nije samo privatna stvar porodice, već i javni i socijalno zdravstveni problem. Samoća utiče na njihovo raspoloženje i na kraju na kvalitet života

“Neka istraživanja koja je radio populacijski fond Ujedinjenih nacija govore da je čak njih 79 umjereno usamljeno. Istraživanja su uključivala i BiH, a 18 posto ekstremno usamljeno”, rekla je Senka Bajramović, direktor za razvoj zajednice i Fondacije Mozaik, a prenosi Federalna.

Digitalna aplikacija Eldora razvijana je zajedno sa starijim osobama i pokazuje kako digitalna briga može postati važan dio podrške i kvalitenijeg života u starijoj dobi.

Možda vas zanima i ovo:

Kako penzioneri provode dane u centrima za zdravo starenje

Kroz projekat “Zdravo starenje” pružaju uslugu tuđe njege i pomoći

Ući u desetu deceniju života, samo po sebi je neka vrsta uspjeha, pogotovo ako se pozne godine dočekaju u dobrom zdravlju.

A sa devedeset i dvije svakodnevno se baviti sportom i uz to biti aktivan član zajednice prava je rijetkost. Trebinjka Rajka Kebeljić jedna je od onih koji krše pravila i koji svakoga dana pokazuju da su godine, ipak, samo broj.

Energija i životna radost kojom zrači ova devedesetdvogošnja gospođa mogla bi da posrami i one pet puta mlađe od nje.

Kada upoznate Rajku teško vam je da povjerujete da je rođena šest godina prije Drugog svjetskog rata.

Neukrotiva energija i želja za slobodom od rane mladosti Rajku je usmjerila ka sportu, iako je u to vrijeme ženski sport bio tek u začecima. Prisjeća se kako je bila prva Trebinjka na skijama.

U zdravom tijelu zdrav duh – krilatica je koja nije nastala tek tako. Gospođa Rajka sa svoje 92 godine živi je dokaz. Gotovo da ne prošušta nijedan kulturni ili sportski događaj u gradu, a sport prati i na televiziji, piše RTRS.

Redovno trenira i danas

I da, naravno da Rajka redovno trenira i danas, hoda po nekoliko kilometara i pliva .

Priča nam Rajka kako njena pojava na bazenu, među gostujućim sportistima, koji je ne poznaju, izaziva znatiželju. Јer njenih je vršanjaka malo i među živima, a na sportskim terenima da i ne govorimo.

Možda vas interesuje i ovo:

Kilometre gazi i u devetoj deniciji: U penziji 34 godine i svaki dan neumorno šeta

Nevjerovatna životna priča stogodišnjaka iz Banjaluke

Životna radost je ne napušta, i uvijek dotjerana, stalno je tamo gdje se nešto zanimljivo događa. A kada bi postojalo neko sportsko takmičenje za njenu generaciju, vjerujemo da bi i danas bila prvakinja. Ali i bez toga, Rajka je svakako pobjednik.

Jovo Obradović (92), bivši učitelj, pedagog, domac, vaspitač, akcijaš i opštinski odbornik, u desetoj deceniji života postao je i slikar.

Rođen je 16. februara 1934. godine u selu Prusci kod Novog Grada, ali je najveći deo životnog veka proveo u Gradišci, gde i sada živi.

Živo se sjeća vremena kada su se Kozarčani i Lijevčani odupirali savremenoj civilizaciji i novotarijama novog doba, u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

Borili su se svakako, ponegde žešće nego protiv okupatora u ratu,” priča Jovo, koji je odrastao u domovima ratne siročadi, pa završio Učiteljsku školu u Banjaluci i učestvovao u obnovi i izgradnji nove države. On je taj otpor osećao svuda, ali pobjeđivao. Zato ga u Gradišci i okolini, posebno mjestima gde je vaspitavao mnoge generacije učenika, uvažavaju i vole.

Na prvo radno mjesto raspoređen je u Dolinu, gradiško selo pored Save, koja je u jesen i proleće plavila pa su đaci, zajedno s učiteljem, do škole putovali čamcima. Kada se voda povuče, a velika reka vrati u korito, učitelj Jovo je zajedno s učenicima čistio i šljunkom nasipao puteve, gradio mostove.

“Ništa nismo imali. To je bila velika sirotinja. Katoličko selo, s mnogo vjernika”, priča on.

Jovo je agitovao u školi, na roditeljskim sastancima, da Dolinci izgrade put dug desetak kilometara od svoga sela do Kozinaca, u predgrađu Gradiške.

“Izgradili smo i most. Osmislio ga je mještanin Nenad Plotan. Odredio je dužinu i debljinu nosivih greda, postavio stubove i kolovozne daske. Zato smo most nazvali Nenadovim. I sada se tako zove,” pamti Obradović teškoće, ali i odlučnost za stvaranje boljih uslova za život u gradiškim selima.

“I uvek je bilo teško zbog siromaštva, ali i nerazumevanja stanovništva koje se protivilo svakoj društvenoj promeni”, priča Obradović.

Poslije Doline, 1962. godine premješten je u školu, u susjednim Lamincima, gdje je predvodio brojne radne akcije u ovom lijevčanskom selu.

Poslije nastave lovili zečeve

“U lov smo išli od sredine decembra do sredine januara. Tada je zvanična sezona lova na zečeve. Postavljali smo mreže u poljima. Zečeva je bilo mnogo. U jednoj mreži uhvatimo stotinu, a 300 nam pobjegne. Sjećam se jedne sezone, ulovili smo 5.000 zečeva. Ženke smo prodavali po 14, a muške po 12 dolara.”

Od tako zarađenog novca, laminački učenici i nastavnici izgradili su stambenu zgradu za nastavnike i organizovali maturske ekskurzije.
Jovino sećanje na to vreme je sasvim sveže:

“Sakupljali smo i kesten, šipak, ljekovito bilje, brali kukuruz. Zaradili smo novac i za priključak struje i električne instalacije u školi.”

Poslije dugogodišnjeg rada u seoskim školama, Jovo je imenovan za šefa opštinskog Sekretarijata za socijalnu i dječiju zaštitu, gdje je zagovarao izgradnju vrtića, a niko ga u tome nije podržao. Bilo je to 1968. godine.

“Naglo se povećavao broj zaposlenih, u grad su iz sela dolazili mladi. Njima, kada odu na posao, neće imati ko čuvati djecu”, kaže Obradović, a prenosi Politika.

Ipak, vrtić u centru grada izgrađen je 1970.

Djed Drago Popović iz Verića, napunio je juče, 15. januara, 100 godina, a uprkos teškom životu i mnogim tugama, uspio je ostati jak.

Povodom njegovog rođendana, emotivnu objavu na Facebook napisala je Tijana Bogdanović Lazić, a mi njen tekst prenosimo u cijelosti.

“Naš đed Drago Popović rođen 15. januara 1926. iz Verića danas puni 100 godina. Jedan cijeli vijek utkan u bore na licu, u korake koji su prešli mnogo puteva i u srce koje je podnijelo ono što malo ko može. Život ga nije mazio. Sahranio je dva sina i unuka, rat mu je uzeo ono najdragocjenije, ali mu nije slomio dušu. Bol je nosio tiho, dostojanstveno…

Svake nedjelje u crkvi

Svake nedjelje, bez izgovora, sa svojim šeširom ponosno nošenim i štapom koji mu nije znak slabosti nego oslonac mudrosti, ide u crkvu. Tamo služi Bogu i prodaje svijeće.

Njegove ruke su blage, pogled topao, a noge i danas idu brže nego što godine nalažu. Na našoj svadbi je govorio kada se lomila prijateljska pogača o srpskim običajima, o tradiciji, o poštovanju, o strpljenju.

Govorio je kako se brak čuva ne vikom, ne inatom, nego razumijevanjem, ćutanjem kad treba i vjerom. Njegov recept za život je jednostavan: živjeti okrenut Bogu, biti u miru sa sobom i drugima, nekad se praviti da ne čuješ sve i nikad ne izgovarati zlo! On je naš heroj.

Čovjek kakav se više ne rađa. Stub sela, tiha snaga, primjer kako se živi čestito i umire spokojno.

Na Božić, poslije doručka, spakovala sam mu kolače i odnijela ih. Pitala sam: ‘Mogu li, đede, da te uslikam? Da imamo najljepšu uspomenu na tebe, da te sačuvamo zauvijek u okviru na zidu i u okviru naših srca.’

Možda vas zanima i ovo:

BiH ima 54 penzionera koji su proslavili svoj stoti rođendan

Sa blagim osmijehom, onako odvažan i ponosan, počeo je da se sprema. Svojim drhtavim rukama pažljivo je sklanjao stvari oko sebe, sjeo ispod slike svoga pokojnog unuka Gorana i pozirao. U tom trenutku stalo je sto godina ljubavi, tuge i ponosa.

Sa radošću nam je pričao kako je ove godine njegov praunuk Novica bio kum Badnjaka, kako mu porodica sprema proslavu 100. rođendana u restoranu i kako je novi sveštenik moje gore list. A onda, velikog srca, svojim starim rukama dijeli bombone i sokove, radujući se nama više nego sebi.

Svaki dan jede u isto vrijeme

Napunio je naše živote svojom energijom. Svaki dan jede u isto vrijeme, nikada ne preskače tri obroka, uvijek je čist, opran, obrijan i uredan. Takav je cijelog života – red, mir i poštovanje. Poseban čovjek, živi dokaz da se dug život zaslužuje dobrotom, vjerom i čistim srcem. Na mene ostavlja posebne utiske uvijek me prigrli i da mi do znanja da sada pripadam tu.

Da sam primljena, voljena i prihvaćena u njihovim Peulićima.

I danas, dok ove riječi pišem, naš đed treba da izađe iz bolnice. Njegova snaga je veća od svake brige. Sa vjerom u Boga i ljubavlju svih nas koji ga čekamo, znamo da će biti dobro. Želimo mu brz i lak oporavak i da nam se što prije vrati tamo gdje mu je mjesto, među svoje, u zagrljajima, osmijesima i toplini doma. Sretan ti 100. rođendan, đede. Živ i zdrav nam bio. Naš ponos. Naša istorija”, napisala je ona.

“Penzionerski centar” svim svojim čitaocima želi srećnu i uspješnu 2026. godinu.

Naš kolektiv vam od srca želi dobro zdravlje i da ostvarite sve želje i snove.

Nadamo se da ćete u godini koja je pred nama čitati samo lijepe vijesti.

Ponosni smo što nas pratite i čitate, a trudićemo se da i ubuduće opravdavamo vaše povjerenje i donesemo vam prgršt savjeta i lijepih vijesti.

Živjeli!