Kategorija: Zabava

Jovo Obradović (92), bivši učitelj, pedagog, domac, vaspitač, akcijaš i opštinski odbornik, u desetoj deceniji života postao je i slikar.

Rođen je 16. februara 1934. godine u selu Prusci kod Novog Grada, ali je najveći deo životnog veka proveo u Gradišci, gde i sada živi.

Živo se sjeća vremena kada su se Kozarčani i Lijevčani odupirali savremenoj civilizaciji i novotarijama novog doba, u godinama poslije Drugog svjetskog rata.

Borili su se svakako, ponegde žešće nego protiv okupatora u ratu,” priča Jovo, koji je odrastao u domovima ratne siročadi, pa završio Učiteljsku školu u Banjaluci i učestvovao u obnovi i izgradnji nove države. On je taj otpor osećao svuda, ali pobjeđivao. Zato ga u Gradišci i okolini, posebno mjestima gde je vaspitavao mnoge generacije učenika, uvažavaju i vole.

Na prvo radno mjesto raspoređen je u Dolinu, gradiško selo pored Save, koja je u jesen i proleće plavila pa su đaci, zajedno s učiteljem, do škole putovali čamcima. Kada se voda povuče, a velika reka vrati u korito, učitelj Jovo je zajedno s učenicima čistio i šljunkom nasipao puteve, gradio mostove.

“Ništa nismo imali. To je bila velika sirotinja. Katoličko selo, s mnogo vjernika”, priča on.

Jovo je agitovao u školi, na roditeljskim sastancima, da Dolinci izgrade put dug desetak kilometara od svoga sela do Kozinaca, u predgrađu Gradiške.

“Izgradili smo i most. Osmislio ga je mještanin Nenad Plotan. Odredio je dužinu i debljinu nosivih greda, postavio stubove i kolovozne daske. Zato smo most nazvali Nenadovim. I sada se tako zove,” pamti Obradović teškoće, ali i odlučnost za stvaranje boljih uslova za život u gradiškim selima.

“I uvek je bilo teško zbog siromaštva, ali i nerazumevanja stanovništva koje se protivilo svakoj društvenoj promeni”, priča Obradović.

Poslije Doline, 1962. godine premješten je u školu, u susjednim Lamincima, gdje je predvodio brojne radne akcije u ovom lijevčanskom selu.

Poslije nastave lovili zečeve

“U lov smo išli od sredine decembra do sredine januara. Tada je zvanična sezona lova na zečeve. Postavljali smo mreže u poljima. Zečeva je bilo mnogo. U jednoj mreži uhvatimo stotinu, a 300 nam pobjegne. Sjećam se jedne sezone, ulovili smo 5.000 zečeva. Ženke smo prodavali po 14, a muške po 12 dolara.”

Od tako zarađenog novca, laminački učenici i nastavnici izgradili su stambenu zgradu za nastavnike i organizovali maturske ekskurzije.
Jovino sećanje na to vreme je sasvim sveže:

“Sakupljali smo i kesten, šipak, ljekovito bilje, brali kukuruz. Zaradili smo novac i za priključak struje i električne instalacije u školi.”

Poslije dugogodišnjeg rada u seoskim školama, Jovo je imenovan za šefa opštinskog Sekretarijata za socijalnu i dječiju zaštitu, gdje je zagovarao izgradnju vrtića, a niko ga u tome nije podržao. Bilo je to 1968. godine.

“Naglo se povećavao broj zaposlenih, u grad su iz sela dolazili mladi. Njima, kada odu na posao, neće imati ko čuvati djecu”, kaže Obradović, a prenosi Politika.

Ipak, vrtić u centru grada izgrađen je 1970.

Djed Drago Popović iz Verića, napunio je juče, 15. januara, 100 godina, a uprkos teškom životu i mnogim tugama, uspio je ostati jak.

Povodom njegovog rođendana, emotivnu objavu na Facebook napisala je Tijana Bogdanović Lazić, a mi njen tekst prenosimo u cijelosti.

“Naš đed Drago Popović rođen 15. januara 1926. iz Verića danas puni 100 godina. Jedan cijeli vijek utkan u bore na licu, u korake koji su prešli mnogo puteva i u srce koje je podnijelo ono što malo ko može. Život ga nije mazio. Sahranio je dva sina i unuka, rat mu je uzeo ono najdragocjenije, ali mu nije slomio dušu. Bol je nosio tiho, dostojanstveno…

Svake nedjelje u crkvi

Svake nedjelje, bez izgovora, sa svojim šeširom ponosno nošenim i štapom koji mu nije znak slabosti nego oslonac mudrosti, ide u crkvu. Tamo služi Bogu i prodaje svijeće.

Njegove ruke su blage, pogled topao, a noge i danas idu brže nego što godine nalažu. Na našoj svadbi je govorio kada se lomila prijateljska pogača o srpskim običajima, o tradiciji, o poštovanju, o strpljenju.

Govorio je kako se brak čuva ne vikom, ne inatom, nego razumijevanjem, ćutanjem kad treba i vjerom. Njegov recept za život je jednostavan: živjeti okrenut Bogu, biti u miru sa sobom i drugima, nekad se praviti da ne čuješ sve i nikad ne izgovarati zlo! On je naš heroj.

Čovjek kakav se više ne rađa. Stub sela, tiha snaga, primjer kako se živi čestito i umire spokojno.

Na Božić, poslije doručka, spakovala sam mu kolače i odnijela ih. Pitala sam: ‘Mogu li, đede, da te uslikam? Da imamo najljepšu uspomenu na tebe, da te sačuvamo zauvijek u okviru na zidu i u okviru naših srca.’

Možda vas zanima i ovo:

BiH ima 54 penzionera koji su proslavili svoj stoti rođendan

Sa blagim osmijehom, onako odvažan i ponosan, počeo je da se sprema. Svojim drhtavim rukama pažljivo je sklanjao stvari oko sebe, sjeo ispod slike svoga pokojnog unuka Gorana i pozirao. U tom trenutku stalo je sto godina ljubavi, tuge i ponosa.

Sa radošću nam je pričao kako je ove godine njegov praunuk Novica bio kum Badnjaka, kako mu porodica sprema proslavu 100. rođendana u restoranu i kako je novi sveštenik moje gore list. A onda, velikog srca, svojim starim rukama dijeli bombone i sokove, radujući se nama više nego sebi.

Svaki dan jede u isto vrijeme

Napunio je naše živote svojom energijom. Svaki dan jede u isto vrijeme, nikada ne preskače tri obroka, uvijek je čist, opran, obrijan i uredan. Takav je cijelog života – red, mir i poštovanje. Poseban čovjek, živi dokaz da se dug život zaslužuje dobrotom, vjerom i čistim srcem. Na mene ostavlja posebne utiske uvijek me prigrli i da mi do znanja da sada pripadam tu.

Da sam primljena, voljena i prihvaćena u njihovim Peulićima.

I danas, dok ove riječi pišem, naš đed treba da izađe iz bolnice. Njegova snaga je veća od svake brige. Sa vjerom u Boga i ljubavlju svih nas koji ga čekamo, znamo da će biti dobro. Želimo mu brz i lak oporavak i da nam se što prije vrati tamo gdje mu je mjesto, među svoje, u zagrljajima, osmijesima i toplini doma. Sretan ti 100. rođendan, đede. Živ i zdrav nam bio. Naš ponos. Naša istorija”, napisala je ona.

“Penzionerski centar” svim svojim čitaocima želi srećnu i uspješnu 2026. godinu.

Naš kolektiv vam od srca želi dobro zdravlje i da ostvarite sve želje i snove.

Nadamo se da ćete u godini koja je pred nama čitati samo lijepe vijesti.

Ponosni smo što nas pratite i čitate, a trudićemo se da i ubuduće opravdavamo vaše povjerenje i donesemo vam prgršt savjeta i lijepih vijesti.

Živjeli!

Dana 28. decembra 1960. godine tada 19-godišnja mlada i 20-godišnji mladoženja rekli su sudbonosno „da“ u crkvi u Slatini u Bosni i Hercegovini.

Samo par godina kasnije, tačnije 1965. u Slatini je sagrađena mala kuća i ništa više nije stajalo na putu osnivanju porodice.

Bio je to početak jedne velike ljubavi Marte i Blaža Paurevića. Ta ljubav opstala je i do današnjih dana. Iako rođeni u BiH, svoj mir i bolji život našli su u Njemačkoj. Tu su dobili i unuke pa i praunuke, prenosi Sindelfingen Zeitung.

Godine 1968. Blaž se preselio u Njemačku i našao posao u čuvenom “Mercedesu”.  Već iduće godine, 1969. doveo je svoju suprugu Martu i tada svoje ćerke Anicu i Maricu. Najprije su se nastanili u njemački Gehingen, a nakon rođenja ćerke Monike, porodica se početkom 1970-ih preselila u veći stan u Zindelfingenu. Od tada su ostali vjerni ovom gradu.

Danas Marta ima 84, a Blaž Paurević 85 godina. Današnji dan je poseban za Martu i Blaža Paurević jer proslavljaju svoju gvozdenu svadbu ili čelični pir, kako se još naziva. Kako su i sami rekli, proslava će biti u krugu porodice, zajedno sa unucima i praunucima.

Možda vas zanima i ovo:

U braku su 69 godina: Simpatični penzioneri otkrili recept za uspjeh

Najstariji mladoženja u Banjaluci imao 80 godina

Gradonačelnik Gradiške, Zoran Adžić, upriličio je  tradicionalni praznični prijem u Gradskoj upravi, posvećen penzionerima – bivšim radnicima lokalne administracije.

Prema priječima Adžića, i ove godine je organizovan prijem u znak zahvalnosti i poštovanja prema onima koji su, kako je istaknuto, „radili i gradili našu Gradišku i Republiku Srpsku“.

Penzionere su dočekali gradonačelnik Adžić i predsjednica Skupštine grada, Renata Obradović Popović. Svim prisutnima su uručeni prigodni pokloni, a druženje je upotpunjeno zajedničkim ručkom.

Gradonačelnik Zoran Adžić je izrazio veliko zadovoljstvo zbog prilike da se susretne sa bivšim kolegama.

“Zadovoljstvo je što imamo priliku da se susretnem sa penzionerima Gradske uprave. Te ljude građani pamte kao osobe koje su donosile važne odluke za grad”, naglasio je Adžić, a prenosi Glas Srpske.

Adžić je penzionerima poželio dug život i uživanje u zasluženim danima odmora, a mladim generacijama uputio je jasnu poruku:

“Mlađi treba da slijede putokaz starijih kolega, da crpe njihovo znanje i iskustvo, i da poštuju sve ono što su napravili za lokalnu zajednicu” zaključio je Adžić.

Možda vas interesuje i ovo:

Gradska uprava Dervente okupila bivše radnike, a danas penzionere

Druženjem i poklonima Gradska uprava i pred kraj ove godine okupila je nekadašnje radnike, danas penzionere. Na taj način ukazala im  je čast i odala priznanje za njihov doprinos tokom njihovog radnog vijeka.

Prijemu u Centru za kulturu, gdje su iz dočekali zamjenik gradonačelnika Slaven Gojković sa načelnicima i predsjednik Skupštine grada Siniša Jeftić, odazvalo se njih 33.

“Druženje sa našim penzionerima postalo je tradicija. Riječ je o ljudima koji su radeći odgovorne poslove donosili važne odluke za grad i stanovništvo. Obradovali smo ih poklonima, a vjerujem da ćemo još dugo godina imati priliku da se okupljamo”, rekao je Gojković, a prenosi Derventski list.

U penzionerskim danima više od 15 godina uživa Milica Pelesić, nekadašnji portparol tadašnjeg načelnika opštine.
“Ovaj prijem je lijepa prilila za penzionere da se sretnu”, rekla je Pelesićeva.

Susretu sa bivšim kolegama obradovao i Goran Petković.

“Penziju sam dočekao na referatu stručni saradnik matičara i pripadam onoj grupi penzionera koji su u penziju otišli sa 40 godina radnog staža. U službi sam radio više referata. Nabavni referent na početku zaposlenja, a radio sam na ovjeri rukopisa, potpisa i prepisa. Onda sam bio na referatu matičara. Zaista jedan lijep radni vijek ispunjen mnoštvom uspomena”, rekao je Petković.

Žive od ovaca. Porodica Marjanović iz Đelilovca kod Travnika poznati su ovčari i stočari. Nadaleko su poznati po kvalitetnom ovčijem siru.

Glava porodice, Anto, ovce je počeo čuvati sa 14 godina i više se od njih nije odvajao.

Jednostavno, kaže, on druge poslove i ne zna raditi. U ovčarstvu je pravi doktor kada je riječ o čuvanju i brizi za svoje stado.

Zanimljivo. Njegova dva sina otišla su put Njemačke, međutim ubrzo su se vratili i nstavili porodičnu tradiciju.

Možda vas zanima i ovo:

Fenomen u Mašićima kod Gradiške: Ovce ojanjile samo dvojke i trojke (FOTO)

Nakon povratka, otvorili su porodično poljoprivredno gazdinstvo i rade punom parom.

Cijena sira i jagnjadi stalno raste pa Antini sinovi nemaju problema sa prodajom sira i mesa.

Istina, ova godina bila je sušnija od ostalih pa je manje sira za 30 posto, ali kako kaže Anto kada su ovce dobre i zdrave sve će doći na svoje.

Zahvaljujući ovcama, Marjanovići su stekli sve. Od traktora, automobila, kuća i sve su to donijele ovce, odnosno sir i meso, piše novinar Srećko Stipović, na svom YouTube kanalu.

Sitni, crveni kiseli plod postao je zaštitni znak, a odnedavno i jedan od zvaničnih simbola ovog mjesta, a rakija „drenja” nadaleko se pročula.

Drvar je jedan od tri grada koja su nastala nakon Berlinskog kongresa 1878. godine.

Nakon što je Austro-Ugarska preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, Austrijanci su ustanovili u ovom području ogromne površine pod šumom, kao najvažnijom sirovinom koja ih je interesovala.

U kotlini, u kojoj je bilo dovoljno vode i uglja za potrebe industrije i stanovništva, odlučili su da podignu naselje.

Novi grad, koji su nazvali Drvar, ubrzo je postao centar za eksploataciju drvnog bogatstva ovog dijela Bosanske Krajine.

Austrijanci su podigli pilanu i izgradili mrežu željezničkih pruga kojima su dovozili posječena stabla na preradu i odatle drvenu građu odvozili na evropsko tržište.

Kasnije su izgrađeni fabrika celuloze i pogon za održavanje i opravku lokomotiva i vagona.

Zajedno s industrijom rastao je i grad, koji je tokom dvadesetog vijeka bio među industrijski najrazvijenijim u Bosni i Hercegovini.

Bijaše nekad gigant „Šipad”

Grad je dobio naziv po obližnjem selu Drvar i rječici Drvari, koja se u centru naselja uliva u rijeku Unac. Ovi nazivi sugerišu koliko je drvo bilo važno i prije austrougarske uprave.

Tako je bilo i u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Čuveni „Šipad”, gigant koji je svojevremeno obuhvatao gotovo cjelokupnu drvnu industriju BiH, nastao je od istoimenog šumsko-industrijskog preduzeća Drvar – Dobrljin.

Ovdje se, zahvaljujući bogatim, nepreglednim šumama, sječi i preradi drveta, dugo godina živjelo više nego dobro.

Samo je u „Šip Grmeč”, kako se poslije rata nazivao pogon „Šipada” u Drvaru, bilo oko 2.600 stalno zaposlenih, plus sezonski radnici koji su tokom ljetnjih mjeseci bili angažovani na eksploataciji šume.

Postojali su ovdje i Fabrika celuloze i papira, Jugoturbina, pogon Unisa, Ćilimara…

Grad nekad živio i od turizma

Pored toga, Drvar je u velikoj mjeri živio i od turizma. Titovu pećinu, muzej „25. maj” i spomen-područje u centru grada godišnje je posjećivalo u prosjeku 200.000 posjetilaca.

Martin Brod, s jedinstvenim slapovima na Uni i manastirom Rmanj, bio je ništa manje atraktivna turistička destinacija.

Možda vas zanima i ovo:

Titovo najluskuznije ljetovalište bilo sablasni grad duhova (VIDEO)

U gradu je bilo čak pet srednjih škola, živjelo je ovdje oko 19 hiljada stanovnika, nezaposlenost je bila ispod pet procenata.

Tokom minulog rata i prvih poratnih godina, kompletna drvarska industrija potpuno je uništena.

Zahvaljujući nekolicini novih, malih, privatnih pilana i danas manji broj porodica u ovoj opštini živi od eksploatacije šume, a gotovo cjelokupno stanovništvo preživljava zahvaljujući jeftinom energentu – drvetu.

Samo, to nije dovoljno ni za stanovništvo, ni za finansiranje najosnovnijih socijalnih i društvenih aktivnosti opštine.

Dejton podijelio grad

Nakon Dejtonskog sporazuma, gradovi Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč, s apsolutnom srpskom većinom, ušli su u sastav novoformirane muslimansko-hrvatske federacije, a opština Drvar podijeljena je između dva konstitutivna elementa sadašnje BiH, Federacije i Republike Srpske, i čak tri kantona.

Grad i većina sela pripali su Livanjskom kantonu, a Martin Brod Unsko-sanskom kantonu, dok je jedan manji dio, gdje je formirana nova opština Istočni Drvar, ušao u sastav Republike Srpske.

Tokom rata u Bosni, kao jednonacionalna sredina i istovremeno dosta udaljen od ratnih žarišta, Drvar je ostao po strani ratnih sukoba.

Početkom avgusta 1995. godine, tokom operacije Oluja, hrvatske oružane snage počele su da granatiraju Drvar, nakon čega je gotovo cjelokupno stanovništvo deportovano i izbjeglo u srpske gradove.

Nakon 43 dana granatiranja, hrvatska vojska ušla je u razoreni i napušteni grad, koji su ubrzo naselili izbjeglicama iz centralne Bosne.

Veliki broj Drvarčana bio je među prvim koji su se u poratnoj Bosni vratili u zavičaj i povratili svoje kuće i stanove; međutim, ni jedni ni drugi nisu imali od čega da žive.

Hrvatski tajkuni su, u međuvremenu, prisvojili sve što je preostalo nakon razaranja, a imalo je bilo kakvu vrijednost. Nakon nekoliko godina besomučne sječe i eksploatacije šume, prestao je da radi i posljednji predratni pogon – pilana.

Vratila se samo trećina izbjegli

Nakon povratka iz izbjeglištva vratilo se nešto više od trećine izbjeglih, koji su odlučili da se vrate korijenima, onome od čega su njihovi preci vijekovima živjeli – zemlji i zemljoradnji.

S posebnom pažnjom i ljubavlju odnosili su se prema drenjini – sitnom, crvenom, pomalo nakiselom plodu žbunastog drveta drena.

Drvarčani su obnovili stare i počeli da podižu nove zasade. Grupa najupornijih osnovala je udruženje „Drvarska drenjina”, a prije 18 godina organizovali su prvu privredno-turističku manifestaciju „Dani drvarske drenjine”.

U gotovo svim okolnim selima počeli su nicati novi zasadi, moglo bi se reći i plantaže. I pored toga što je biljka veoma osjetljiva na vremenske uslove, proizvodnja drenjine iz godine u godinu raste, kao i količina proizvedene rakije i drugih proizvoda.

Zoran Pećanac, predsjednik ovog udruženja, kaže da se u srednje rodnoj godini ubere oko 30 vagona, odnosno 300 tona drenjina, a u najboljim godinama i do 50 vagona.

Od drenjina se tradicionalno spravljaju ukusni džemovi, slatko i sokovi. Posljednjih godina drenjina se počela sušiti, od nje se prave likeri i slatko.

Robna marka iz bakarnih kotlova

Ali, u drvarskom kraju od drenjine se najviše pravi rakija – „drenja”. I to, ne obična. Ko je bar jednom probao ovu, kako je mještani nazivaju, „kraljicu zdrave kapljice”, zapamtio je zauvijek njen ukus, bogati miris, jačinu…

Prave je na tradicionalan način, u bakarnim kotlovima, na hrastovom i bukovom drvetu. Porodice Puzić, Grujić, Pećanac, Jovandić, Jović, Rodić, Trninić, Šobić, Kecman… proslavile su drvarsku drenju, koja je našla kupce širom svijeta. Bez reklame, bez prodaje u trgovinskim lancima…

Od drenjine danas mnoge drvarske porodice popunjavaju kućni budžet i lakše žive. Drvarčani kažu da im je cilj da od drenje naprave svoju robnu marku.

Ali ne samo od toga: u toku su pripreme za brendiranje Drvara kao drenjinarske regije; predstoji ne baš jednostavan i lak posao oko nacionalne i međunarodne zaštite putem oznaka geografskog porijekla. Ako uspiju, Drvar bi se ubuduće mogao zvati i Drenjingrad.

Rakija s kotla

„Dani drvarske drenjine” održavaju se obično prvog vikenda u oktobru, najčešće u Spomen-kompleksu „25. maj”, u sklopu kojeg je Titova pećina. Obično se tokom manifestacije upali jedan kotao da posjetioci mogu vidjeti kako se peče drenja i da probaju svježu rakiju – s kotla, piše Magazin Politika.

Iako je još prije tri godine zakoračila u novi vijek života, baki Danici Trivić (103) iz Banjaluke godine kao da su samo broj jer i dalje sama rado kuva, pravi kolače, održava kuću, čita knjige i pije samo jednu tabletu. Kako kaže – za srce, “da ne da tlaku”.

Njen vedri duh i osmijeh s kojim nas je dočekala u toplini svog doma daju joj snagu za svaki novi dan, a kako kaže, najvažnije joj je da su joj svi oko nje zdravi.

Sama kuva i održava kuću

“Najvažnije je što su mi djeca i familija dobro i zdravo. To mi je najveće zadovoljstvo. To me i drži. Do sada još mogu da sve održavam, skuvam… Djeca uvijek donesu, pitaju treba li šta. Meni je žao i njih. Koliko god mogu i ja uradim da njima malo smanjim. Pored njihovih obaveza, oni uvijek nađu obaveza za mene”, priča nam baka Danica.

I u 103. godini života baka je vrijedna pa su joj dani ispunjeni poslom i obavezama u kući i oko nje. Iako ističe da ljudi trebaju raditi, baka savjetuje da ne valja pretjerivati ni u čemu, pa ni u poslu.
“Mora i organizam da se odmori”, kaže ona za “Nezavisne novine“.

Pije samo tabletu za srce

Njen organizam je i dalje jak i zdrav, a baka Danica ne krije da skoro i ne zna šta je tableta.

“Pijem jedino jednu tabletu za srce, malo da ne da tlaku. Dosad je bilo dobro. Zdravlje služi, jedino štap moram imati kad idem vani, a po kući mogu nekako, skuvam, održavam koliko mogu”, priča ona i dodaje da je donedavno imala i baštu, ali joj godine to više ne dozvoljavaju.

Sjećanje na prošla vremena

Rado se prisjeća baka Danica i prošlih vremena, iako je, kako kaže, život prije bio teži.

“Nije bilo lako, sve je bilo teže, ali je čovjek bio zadovoljniji. Radio si, nisi mislio na ono što nije dobro. Ljudi su se obilazili i bili zadovoljniji”, ističe ona.

Poredeći nekadašnje vrijeme i danas, Danica ističe da se sve promijenilo.

“Uh, puno! Puno se promijenilo. Koliko god savremena tehnika pomaže – možda više i odmaže. U ovaj telefon gledaju svi. Ide u školu i hoće sve da je gotovo, da ne misli mozgom”, komentariše današnje generacije baka Danica.
Iako je u školu išla još u prvoj polovini prošlog vijeka, ona se sjeća da je školu voljela.

“Starija sestra mi je krenula, rekoh – idem i ja. I odu (roditelji) kod učitelja i pitaju i kaže: ‘Dobro, neka ide uz nju pa će se nekako naučiti’. I tako je i bilo. Imala sam volju. Onda pitam sestru da mi pokaže, ona neće. Meni bude krivo”, prisjeća se Danica.

Nisu je primili u školu jer je sa sela

Htjela je baka Danica nastaviti sa školovanjem i dalje, pa je nakon osnovne otišla u Gradišku na prijemni ispit, međutim nije bila primljena.

“Htjela sam ići dalje u školu, ali tada, kažu, nisu primali djecu sa sela. Tata mi je imao trgovinu i onda sam s njim radila. Išla sam u Gradišku na prijemni ispit sa dvije drugarice. Mi smo polagale ispit, šta god su nas pitali – znale smo sve. Međutim, zadaju nam zadatak da izradimo što nismo ni u osnovnoj učili. I mi tri dana bili i izađoše da kažu kako smo prošli… Kažu: ‘Niste zadovoljile, niste prošli’. Mi tužne, plačemo. Dođe naša učiteljica i reče: ‘

Nemojte se sekirati. Meni su otvoreno rekli da ne možemo mi primiti djecu sa sela, šta će naša gradska?'”, kaže ona.

Svaki dan pije kafu s komšinicom

Zajedno sa bakom bili su i njeni sinovi Ranko, Tvrtko i Rade, dok okupljanju nije mogla prisustvovati sestra Nada.

Sin Rade iskazao je zahvalnost Gradskom udruženju penzionera Banjaluka što su posjetili njihovu majku.

“Mi dođemo, obiđemo. Meni je žao što nema sestre. Ima i jedna komšinica, ime joj je Nada. One svako jutro piju kafu zajedno, pa se nekada pobrkaju, jutros su kod jedne, sutra kod druge, pa se one dogovaraju kod koga je red da se sljedeći put pije. Baku svi poštuju u komšiluku. Ko god prođe kad je vidi u dvorištu pita: ‘Kako je, treba li otići u prodavnicu?” i svima smo zahvalni na toj pažnji, komšiluku, prijateljima, poznanicima”, kaže Rade.

Zoran Ćetković iz Gradskog udruženja penzionera Banjaluka istakao je da su došli posjetiti baku Danicu kako bi vidjeli kako provodi dane.

“Tu smo da joj poželimo da dane provede u sreći, zadovoljstvu i zdravlju. U Banjaluci nemamo puno ovakvih slučajeva, a mi sve činimo da obiđemo sve naše penzionere koji imaju više od 100 godina”, rekao je Ćetković.

Pročitajte još na ovu temu:

BiH ima 54 penzionera koji su proslavili svoj stoti rođendan