Da bi pronašli životnu saputnicu, tvrdi Ilija Manojlović (77), neformalni hroničar Lijevča, mnogi Topolčani su nakon Drugog svjetskog rata išli u Liku i Dalmaciju.
Tako su, kaže, činili i njegovi preci.
Posljednja Ličanka u Manojlovićima bila je njegova strina Dragica, iz okoline Gračaca. Provodadžije su najčešće išle po mladu, po udavaču, ali bez mladoženje. Oni su procjenjivali koja je za koga.
Bili su to poznanstvo i ženidba u istom danu, sve istovremeno. Uslov je bio da mlada bude stasita, da ima minimalno 100 kilograma, da može ponijeti vreću žita, da je sposobna za teške poslove u poljoprivredi, da ore i kopa.
Ličanke se uklapale u okvir
Ličanke su se uklapale u takvu zamisao, u taj okvir, opisuje Ilija Manojlović okolnosti i uslove po kojima su u ovom mjestu birali djevojke.
“Tu je jasna logika. Kad dođe djevojka, na primjer, sa 120 kilograma, takva je bila na najboljem glasu. Nju ubrzo obori težak posao pa izmore djeca dok ih podiže, hrani i doji, a onda se tu još nađu rđava svekrva i goropadan svekar pa još i muž pijanica…”, opisuje Ilija Ličanke pod teretom koji se na njih svaljivao u ravnom Lijevču.
“Kada se sve to na nju navali, ona izgubi trećinu težine i izgleda kao manekenka u današnje doba. Ove naše, domaće, topolske i lijevčanske cure sa 60 kila, kad se udaju pa ih stisnu obaveze – od nje za tri mjeseca ne ostane ništa, samo sjenka od žene. Tako je bilo”, opisuje Ilija provodadžijsku praksu koja je uveliko uticala na fizičku i mentalnu strukturu stanovništva, posebno žena.
Svi stasiti, visoki, zgodni i jaki Topolčani imaju u sebi ličke krvi, smatra ovaj govorljivi i za priču nadareni Topolčanin, naslijeđen gen, kao što sam ja, a ovi niži, mali ljudi – to su autentični Lijevčani.
Najviše takvih priča, utvrđuje Ilija svoju teoriju o Lijevčanima i Ličankama, čuo je od starijih u kafani koju je držao njegov otac Nikica i gdje su mnogi, vični dugim i zanimljivim govorancijama, danima odsjedali i pripovijedali o svemu i svačemu.
U Novoj Topoli, nastavlja Ilija opisujući poratni period, bilo je dvadesetak kuća. Većinom su to bile, veli, švapske kuće. Stara Topola bila je razvijenija, a u Novoj je sve trebalo graditi iznova. Zato je i dobila naziv Nova Topola jer je gotovo sve tu počelo iznova.
(Izvor: Nezavisne novine)
