Između dvije fotografije snimljene ispred Učiteljske škole u Banjaluci – jedne crno-bijele iz 1971. i kolorne nastale nedavno – stalo je punih 55 godina života. Na starom snimku, nastalom nakon radne akcije uređenja školskog parka, stoje mladići puni snova: Simo Tošić, Dane Malešević, Stanko Vrhovac, Mićo Mijatović, Ranko Tomić, Kajica Daničić i Momčilo Glamočić.
Vrijeme jednakosti i drvenih alatki
“Bili smo treći razred. Uređivali smo dvorište i sadili cvijeće. Svako je bio zadužen za svoju alatku – lopatu, budak ili metlu – uz obavezu da je čuva i vrati čistu za narednu generaciju”, prisjeća se Dane Malešević.
Stanko Vrhovac, koji već tri decenije živi u Kanadi, sa sjetom priča o tom vremenu: “Nisu se vidjele razlike između bogatih i siromašnih. Nosili smo iste uniforme, dolazili pješke ili biciklima, a tek poneki profesor je vozio ‘fiću’ ili ‘stojadina’. Bili smo srećni jer za bolje nismo znali.”
Od učionice do ministarske fotelje i dalekog Vankuvera
Danas, pet i po decenija kasnije, lica su se promijenila, ali ne i prijateljstvo. Na novoj fotografiji su Simo Tošić (advokat), Dane Malešević (doktor tehničkih nauka), Stanko Vrhovac (učitelj) i Mile Sredojević (slikar).
Malešević je put gradio od učitelja u Dubravama do ministra prosvjete Republike Srpske, ali na pitanje kada je bio najsrećniji, bez oklijevanja odgovara: “Sa osamnaest godina.”
Nostalgija preko okeana
Za Stanka Vrhovca, put je bio mnogo dalji. Nakon rada pod Kozarom, novi početak pronašao je u Kanadi. Iako materijalno situiran, nostalgija ga ne napušta. Čuva avionske karte od 26 dolazaka u zavičaj, koje su ga koštale preko 57.000 dolara.
“Sve što imam dao bih za ono doba u Učiteljskoj školi, za to drugarstvo i jednakost. Obišao sam pola svijeta i shvatio da je za sreću potrebno sasvim malo”, zaključuje Vrhovac, dokazujući da prve životne lekcije iz banjalučkih školskih klupa ostaju zapisane zauvijek.
Cijeli tekst i foto: nezavisne.com