Gubitak voljene osobe neizbježan je dio života kroz cijeli životni vijek. Svako će se, prije ili kasnije, suočiti s gubitkom voljene osobe, ali moramo znati da u tome nismo sami i da je sasvim prirodno da nas preplavi osjećaj teške i dugotrajne tuge. Ono što može biti utješno jeste da će se s vremenom stvari stabilizovati, a neke rane će zacijeliti.
Kako se nositi s gubitkom voljene osobe?
Ožalošćenost je osnovna ljudska reakcija na smrt voljene osobe. Na gubitak reagujemo tugom – dubokom tjelesnom i duševnom boli. Kada za nekoga kažemo da je pogođen tugom, mislimo da je tuga zahvatila njegovo čitavo biće.
S obzirom da tuga može da bude sveobuhvatna, društva su kroz istoriju razvijala načine da pomognu svojim članovima da nastave dalje i da se suoče sa životnim promjenama koje dolaze nakon smrti bliske osobe.
Tugovanje je društveno i kulturno oblikovan izraz misli i osjećanja ožalošćene osobe.
Običaji kao što su okupljanje porodice i prijatelja, nošenje crnine, prisustvovanje sahrani i poštovanje razdoblja žalosti s posebnim ritualima, znatno variraju među različitim kulturama i zajednicama. Ipak, cilj im je uvijek isti – pomoći ljudima da prođu kroz tugu i nauče kako da nastave život bez voljene osobe.
Tuga i tugovanje su usko povezani.
Proces i faze tugovanja
Teoretičari koji su proučavali širok spektar gubitaka i iskustava ožalošćenih osoba – i djece i odraslih – slažu se da se tugovanje često odvija u tri faze: izbjegavanje, suočavanje i oporavak. Svaka faza nosi različite emocionalne i psihološke reakcije.
Naravno, ljudi se veoma razlikuju u načinu na koji tuguju, vremenu trajanja i izražavanju emocija. Ono što možemo sa sigurnošću reći jeste da tugovanje ide u valovima – s usponima i padovima – uz postepeni oporavak.
Izbjegavanje
Kad saznaju vijest, ljudi često uđu u stanje šoka, zatim nevjerice i poricanja, što može da traje od nekoliko sati do nekoliko sedmica. Ovo stanje otupjelosti je svojevrsna emocionalna zaštita dok osoba počinje da postaje svjesna gubitka. Voljena osoba bila je dio svakodnevice, i njena smrt je previše bolna da bi odmah bila prihvaćena.
Suočavanje
Kada se tugujući suoči sa stvarnošću gubitka, tuga postaje intenzivnija. Ožalošćena osoba tada može osjećati:
• tjeskobu
• duboku tugu
• protest
• ljutnju
• nemoć
• frustraciju
• osjećaj napuštenosti
• snažnu čežnju za voljenom osobom.
Često se pojavljuje potreba da se iznova prolazi kroz okolnosti smrti, s pitanjem da li se moglo nešto učiniti da se tragedija spriječi. Tuga tada postaje i potraga za smislom u gubitku. Česta je i mentalna odsutnost, problemi sa koncentracijom, nesanica, gubitak apetita, ili čak samodestruktivno ponašanje (npr. pretjerana upotreba lijekova ili rizično ponašanje).
Iako bolno, svako suočavanje približava osobu prihvatanju činjenice da je smrt konačna i da odnos s voljenom osobom mora da se premjesti iz svakodnevice u sjećanja.
Oporavak
Na početku, suočavanje s gubitkom može da okupira čitav život osobe. Vremenom se javljaju i drugi izazovi: prevazilaženje samoće, preuzimanje obaveza koje je pokojnik obavljao, prilagođavanje novom identitetu.
Prema savremenim psihološkim teorijama, oporavak je najefikasniji kada ljudi uspijevaju da se kreću između izražavanja tuge i posvećivanja svakodnevnom životu. Ta dinamika omogućava povremeno olakšanje i distancu od bola.
Posljedice tugovanja
Tugovanje bez podrške i olakšanja može da ima ozbiljne posljedice po fizičko i mentalno zdravlje. Kada se tuga smanji, osoba obično preusmjerava svoju emocionalnu energiju ka novim ciljevima – svakodnevnim obavezama, aktivnostima i međuljudskim odnosima.
U posebnim danima, kao što su godišnjice smrti ili praznici, tuga se može vratiti, ali to ne mora da ometa zdrav odnos prema životu.
Koliko traje tugovanje?
Nema univerzalnog odgovora. Nekada oporavak traje nekoliko mjeseci, a nekada godinama. Periodični valovi tuge mogu da potraju cijeli život, naročito nakon gubitka supružnika, djeteta, roditelja ili bliskog prijatelja.
Psihološki aspekti tugovanja
Tugovanje se često posmatra samo kao emocionalna reakcija, ali ono podrazumijeva čitav spektar psiholoških procesa: misaonih, tjelesnih, emocionalnih, duhovnih i socijalnih.
Pored tuge i čežnje, ljudi mogu osjećati i krivicu, sram, zbunjenost, pa čak i olakšanje – što sve može biti normalna reakcija, u zavisnosti od okolnosti gubitka.
Za neke osobe tugovanje je i duhovna kriza – preispituju vjeru, smisao života, prirodu smrti. Neki se povlače u sebe, drugi traže podršku zajednice, religije, ili stručnu pomoć.
Gubitak voljene osobe iznenadnom smrću
Gubitak koji dolazi naglo i bez upozorenja – poput saobraćajne nesreće, srčanog udara ili nesreće na radu – može biti naročito traumatičan. Odsustvo vremena da se osoba oprosti, kaže zbogom ili se pripremi, ostavlja dublje ožiljke. U tim slučajevima često dolazi do osjećaja šoka, poricanja, pa čak i posttraumatskog stresa.
Oni koji ostaju često se bore s pitanjima “Zašto se to dogodilo?” i “Šta sam mogao uraditi da spriječim?”. U takvim trenucima važno je imati podršku – porodice, prijatelja, ili stručnjaka.
Gubitak partnera (supružnika)
Gubitak supružnika, naročito nakon dužeg zajedničkog života, stvara osjećaj praznine i dezorijentisanosti. Osoba je izgubila saputnika, prijatelja, nekoga s kim je dijelila svakodnevicu, snove i obaveze. Često je prisutan osjećaj usamljenosti, kao i strah od budućnosti.
Osim emocionalnog bola, tuga se može izraziti i kroz konkretne svakodnevne poteškoće: od finansijskih izazova, do donošenja odluka koje je ranije dijelio par. Iako je tuga velika, mnogi vremenom pronalaze nove načine da se prilagode životu i njeguju uspomene.
Kako pomoći osobi koja tuguje
Biti uz nekoga ko prolazi kroz duboku tugu zahtijeva strpljenje, razumijevanje i prisutnost. Često ne trebaju velike riječi, savjeti ili utjehe – već samo osjećaj da nisu sami.
• Slušajte bez osuđivanja. Dajte osobi prostor da govori, plače, ćuti. Ne pokušavajte odmah da „popravite“ situaciju.
• Ne umanjujte bol. Rečenice poput: „Vrijeme liječi sve“ ili „Bar više ne pati“ mogu zvučati kao umanjivanje osjećanja. Umjesto toga, recite: „Žao mi je što prolaziš kroz ovo. Tu sam.“
• Ponudite konkretnu pomoć. Umjesto „Ako ti nešto zatreba, javi“, bolje je reći: „Idem u prodavnicu, da li ti treba nešto?“, „Mogu čuvati djecu ako želiš da se odmoriš.“
• Budite prisutni i nakon sahrane. Većina ljudi se povuče nakon prvih nekoliko dana. Prava podrška je ona koja traje – i kad se formalnosti završe.
Kada potražiti stručnu pomoć
Iako je tuga prirodan dio života, ponekad ona preraste u stanje koje zahtijeva stručnu podršku. Ako osoba:
• ne može da funkcioniše duži vremenski period,
• osjeća stalnu beznadežnost,
• ima misli o smrti ili samoubistvu,
• se povlači iz života i odnosa,
• ne može da spava, jede, ili brine o sebi,
važno je potražiti pomoć psihologa, psihijatra ili terapeuta. Tuga ne treba da se „pretrpi“ u tišini. Postoji pomoć. Postoje načini da bol bude lakši, da se uspomene sačuvaju, a život, uprkos svemu, nastavi.
