Na dva kraja opštine Bugojno, u naseljima Kula i Zanesovići, penzioneri Salih i Marko, i nakon odrađenog punog radnog staža, ne odustaju. Uz proizvodnju vlastite hrane, rad na zemlji, kažu, produžava život i liječi dušu. Od države ne traže ništa, izuzev da osigura otkup.
Kada je prije pet godina Salih Đelilović zasadio sadnice šipurka na mjestu na kojem se desetljećima iz Vrbasa vadio pijesak i na kojem ni trava nije rasla, mnogi su sumnjičavo odmahivali glavom, ne vjerujući u isplativost takve investicije. Ali, on nije odustajao: “Ljudi se obogate na planinama berući šumske plodove, a i ovo je šumski plod. Ja sam posijao to pred svojom kućom – sve se može isplatiti, samo treba raditi i treba poštivati struku”.
Uz proizvodnju pšenice, kukuruza te svih vrsta povrća za vlastite potrebe, zasad šipurka bio je poseban izazov, o kojem je stalno učio te je, umjesto vlastitog rada na okopavanju, zaštiti i gnojidbi, odlučio uposliti neobične radnike, koji mu, uz organski šipak, osiguravaju i jaja: “Ja govorim da imam dvije stotine radnika – imam dvjesto komada kokoški i one rade sve”.
Na drugom kraju Bugojna, u naselju Zanesovići, Marko Miličević, umjesto heljde, odlučio je na površini od pet dunuma zasaditi šljive. Šljivik je u punom rodu, a Marko, koji se godinama bori sa dva karcinoma, u njemu se, kaže, zabavlja. Do sada je podbrao oko tri tone opale šljive, dok ostale još zriju. Nerijetko nakon boravka u šljiviku, kaže, završi u Domu zdravlja: „Kod njih sam najviše. Ja odavde dok dođem, oni znaju šta je – Markane, je li isto? Jeste, gušenje ne možeš disati, fali zraka“.
Ali, bez obzira na to, Marko ne odustaje jer to bi, kaže, značilo odustajanje od života. Baš kao ni Salih, koji uz svakodnevnu brigu o supruzi koja je već dvije godine nepokretna, radom na zemlji puni dušu i produžava njen i svoj život: „Vrijeme je takvo došlo – mobilni kuckaj, pola svijeta ne zna šta je šipurak, ne zna šta je kokoš, šta je krava… Ne zna ništa!“.
(Izvor i foto: federalna.ba)