Demografski nazadak Bosne i Hercegovine, kojem svjedočimo kroz brojne primjere odavno je trebao da izazove alarm za uzbunu nadležnih.
Međutim, propuštene prilike, neaktivnost, kao i inertnost često birokratski glomaznih sistema, uz dobro poznatu političku krizu koja je permanentno stanje društva, doveli su do situacije u kojoj, ako je suditi prema određenim procjenama, Bosni i Hercegovini nedostaje milion ljudi u odnosu na stanje iz 1991. godine.
Starost stanovništva
Admir Čavalić, ekonomski analitičar i poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, navodi kako se iz podataka može zaključiti da BiH u navedenom periodu nedostaje 25% stanovništva, a da stvar bude gora, to je tek najava onoga što bi nam se moglo dogoditi u pogledu socioekonomske situacije.
Naime, osim odliva stanovništva, očito je da postajemo sve starije društvo, a Čavalić je u tom kontekstu potvrdio kako je prosječna starost u BiH čak 43 godine. Dalje, postoji i nedovoljno izražen napredak kada je riječ o tržištu rada, a sve ide ka scenariju u kojem ćemo imati jednog zaposlenog na jednog penzionera.
Održivost penzionog sistema, treba naglasiti, ipak je osigurana jer se penzije u FBiH isplaćuju iz budžeta. Međutim, odnos 1:1 nije dobar zbog brojnih drugih posljedica po ekonomsku situaciju. Čavalić stoga ističe važnost jačanja tržišne ekonomije.
Demografsku sliku u Bosni i Hercegovini treba posmatrati iz dvije perspektive – ekonomske, koja dominira, i sociološke.
Veliki dio građana napušta zemlju jer ne može osigurati egzistenciju za sebe i svoju porodicu, pa bolju budućnost traži u zemljama Evropske unije. Takav tip migracija bio je prisutan i prije rata i u poratnom periodu, ali današnji trendovi pokazuju da BiH u velikom broju slučajeva napuštaju cijele porodice.
To stvara dodatni strah – da će nakon druge ili treće generacije veza s domovinom u potpunosti oslabiti. Posljedice toga bile bi pogubne, kako sociološki tako i ekonomski. Dijaspora još uvijek čini snažan oslonac domaćoj ekonomiji.
Rastu doznake iz inostranstva
Podaci Centralne banke BiH govore da su lični transferi iz inostranstva prošle godine iznosili 4 milijarde i 166,98 miliona KM, dok su godinu ranije bili 3 milijarde i 787 miliona KM. Rast je dijelom uslovljen inflacijom, ali i željom dijaspore da pomogne porodicama u domovini.
Sociolozi upozoravaju da je pitanje koliko će taj rast biti dugoročno održiv, posebno imajući u vidu da mlađe generacije sve više gube kulturološku vezu s domovinom i postaju integralni dio zapadnoevropskih društava.
O tome se mora voditi računa u svim strategijama saradnje s iseljeništvom.
Naravno, pitanje migracija ne može se posmatrati odvojeno od rata i etničkog čišćenja devedesetih godina. Mnogi se nikada nisu vratili u svoje domove, a život su nastavili u inostranstvu, dolazeći u BiH uglavnom tokom godišnjih odmora.
Zapadnohercegovački kanton je, zahvaljujući dobro postavljenim mjerama, praktično jedini kanton s pozitivnim prirodnim priraštajem. Slične modele morale bi usvojiti i druge regije, dok se na višim nivoima vlasti mora ozbiljno pristupiti reformama koje će podstaći ekonomski rast – kao preduslov svake demografske politike.
Dugoročno, demografija se mora posmatrati kroz prizmu socioekonomske realnosti – dostupnosti dobro plaćenih i sigurnih poslova, kao i sposobnosti društva da se prilagodi tehnološkim i tržišnim promjenama.
Uloga države i entiteta je da stvore zakonski okvir i omoguće jača ulaganja, lakše otvaranje radnih mjesta, smanjenje fiskalnog opterećenja na rad i podizanje fiskalne discipline.
Na kraju, ponovo se vraćamo pitanju odnosa s dijasporom. Savjet ministara BiH nedavno je donio odluku o formiranju međuresorne radne grupe za izradu okvirnog zakona o saradnji s iseljeništvom. Taj potez se tumači kao pokušaj jačanja veza s dijasporom – što bi u vremenu koje dolazi moglo imati ključnu ulogu.
(Izvor vijesti: Večernji list)
