Na susret bivših domaca, djece kojima je Drugi svjetski rat oduzeo djetinjstvo, roditelje, identitet, svako je krajem septembra u Gradišci došao sa svojom, sasvim drugačijom pričom, koju su odredili vrijeme, rat i siromaštvo.
Jedino je Đački dom “Lepa Radić”, formiran 1946. godine, njihova zajednička uspomena. Mališani, većinom iz kozarskih sela, u Domu su prepoznali drugu kuću, a vaspitači Drago Malešević, Cvjetko Bulović, Lazo Panić, Olga Hinzber, Dušan Guša, Drago Raca, Dragan Kremenović i Jovo Obradović zamijenili su njihove roditelje. Vlado Zrnić rođen 1942. godine u Grbavcima, bio je u Domu od 1953. do 1959. godine. Završio je Vojnu akademiju, a penzionisan je u činu pukovnika JNA. Sada živi u Beogradu.
“Ovaj Dom odredio je moj život. Došao sam u jedanaestoj godini. Dom me je prihvatio, podigao, vaspitao i odškolovao. Ovdje je moje djetinjstvo”, sjetno o Domu govori Vlado Zrnić. Nikola Gojković iz Trebovljana, sada Banjalučanin, u Domu je završio osmoljetku. Ovdje je boravio četiri godine.
“Doma se sjećam, po svemu lijepom, jer prije dolaska bilo mi je teško. Rođen sam na putu, od logora u Jasenovcu do rodnog sela. Sve što vidim, u meni budi snažne emocije, ovaj haustor, učionice, dvorište, kao da su progovorili… Odavde smo u stroju išli u kino, u školu, na utakmice. Ovdje smo iskovali doživotna prijateljstva, odnoseći se međusobno kao braća i sestre.” Milovan Nikolić iz Jazovca, u Dom “Lepa Radić” došao je 1. septembra 1955. godine. Njegova sjećanja su svježa.
“Imao sam 11 godina kada sam došao. Bio sam u Domu osam godina. Odavde sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Svi smo bili iz siromašnih porodica i siromašnih sela. Ovdje smo se osjećali slobodno. Imali smo smještaj, hranu, slobodno vrijeme, sekcije, bavili se sportom. Dobijali smo i dnevnu štampu, ‘Oslobođenje’, ‘Borbu’, ‘Politiku’ i ‘Sport’. Stojan Todorović je u Dom došao iz Romanovaca. Njegov otac poginuo je u ratu. Bio je prvoborac. Na susretu sa domcima pričao je o vremenu koje je ovdje proveo.
“Prije dolaska u Dom bio sam čobanče, čuvao stoku u Romanovcima. Susret sa djecom za mene je bio poseban doživljaj. Tu smo spavali skupa, hranili se, išli u školu, igrali se… Svako je došao sa svojim teškoćama. Vaspitači su nas usmjeravali, pratili, pomagali. Dom je imao vaspitnu i važnu životnu ulogu.”
“Kakvu emociju kod Vas izaziva ulazak na velika vrata, u haustor koji vodi u Dom”, pitali smo Stojana.
“Svaki put kada prođem ulicom ispred Doma i vidim ova velika i teška vrata, pitam se, Bože, koliko puta sam na ta vrata ušao ili izašao, koliko se tu ispreplitalo životne radosti i tuge”, priča Stojan Todorović, dugogodišnji privrednik i bivši predsjednik Skupštine opštine Gradiška. Salko Crnović iz Gradiške donio je fotografiju, na kojoj su domci fudbaleri. Godinu ne pamti.
“Ne sjećam se godine, kada je nastala fotografija. Bio sam mlad, bez igdje ikoga. Ne znam ni kada sam rođen, ni kada sam smješten u Dom.”
Na poleđini je zapisano da je to fudbalska ekipa Đačkog doma koja je, na turniru povodom Dana mladosti, za nagradu dobila dresove. Činili su je Ugrenović, Bjelovuk, Selak, Crnović, Vuletić, Janjić, Blagojević, Šokćević, Bajramović, Lazić i Desančić. Samo dvojica imali su patike, a ostali su igrali bosi.
“Ja sam postigao pobjedonosni gol iz slobodnog udarca”, pohvalio nam se Crnović. On je, boraveći u Domu, izučio tesarski zanat. Fudbal je bio omiljeni sport među domcima. Prenose utakmica slušali su na radiju, u dvorištu. Toga se sjeća Milovan Nikolić.
“Reporter je bio Radivoje Marković, a mi smo sa velikom radošću slušali prenose utakmica jugoslovenske reprezentacije. Svako od nas napamet je u svako doba znao sastav. Ni sada ga nisam zaboravio, Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec.” Vaspitač Jovo Obradović (93), rođen u okolini Bosanskog Novog, u Dom “Lepa Radić” došao je 1955. godine i bio vaspitač do 1959. godine. Prethodno je, deset godina, proveo u domovima ratne siročadi, jer su u ratu poginuli i njegovi roditelji.
Jovina sjećanja su bolna, jer je vrijeme bilo teško
“U Dom su dolazila bolesna, neuhranjena, zapuštena djeca… Trebalo ih je smjestiti, obući, nahraniti, školovati, usmjeriti na pravi životni put. To je bila humana misija. Tadašnja država odlučila je spasi ratnu siročad sa Kozare. Oni su završili škole, postali korisni za svoju zajednicu, faktori napretka, razvoja nove države.”
Prema podacima koje je iznio Slavko Subotić, u Domu ili konviktu, zadužbini Stojke i Đorđa Kovačevića, ukupno je, do zatvaranja Doma 1967. godine, bilo više od 700 dječaka i djevojčica. Bivši domci su, nakon susreta u dvorištu i zgradi, koju sada koriste Crveni krst i Narodna biblioteka, položili vijence i cvijeće na Spomenik narodnim herojima i poginulim Kozarčanima u Drugom svjetskom ratu.
Utakmice
Domci su organizovano odlazili u Staru Gradišku da bi na televiziji gledali prenos utakmica jugoslovenske reprezentacije u fudbalu. Toga se sjeća Mliovan Nikolić.
“Kada sam poslije osnovne škole planirao upisati Poljoprivrednu školu u Banjaluci, od toga me odvraćao vaspitač Jovo Obradović. On je smatrao da je bolje da idem u gimnaziju i nastavim boravak u Domu. Ostani ovdje, savjetovao mi je, škola je blizu, a iduće godine dobićemo televizor, pa ćemo u Domu gledati utakmice. To je presudilo da ostanem. Nisam se pokajao.”
(Izvor vijesti: Nezavisne)