Iako je zakoračio u devetu deceniju života, Dušan Lepir iz Srpca i dalje prkosi godinama i vremenu sa ruksakom na leđima, planinarskim štapom u ruci i osmijehom na licu. Ovaj 82-godišnjak, koji je u penziji već 34 godine, neumorno šeta, vozi bicikl, piše pjesme i rebuse, slika, a u potkrovlju svoje kuće vodi i jedinstveni lovački muzej.
Njegov život, energija i nepokolebljiv optimizam inspiracija su mnogima. Ne krije da ni u ovim godinama ne zna za odmor, što potvrđuju dva ozbiljna planinarska izazova u svega nekoliko dana, u okviru kojih će prepješačiti više od 30 kilometara.
Sa rekreativcima iz cijelog regiona juče je učestvovao na tradicionalnom pohodu na Motajicu, prešavši desetak kilometara.
“Staza na Motajici nije teška, ali je izuzetno lijepa. Kad sunce ogrije planinu, to je doživljaj koji nijedna kamera ne može da prenese. Marš na Vozući je druga priča, zahtjevan, dug i sa mnogo uspona. Nije za svakoga. Ali ja se pripremam ozbiljno. Svakodnevno prelazim staze u blizini kuće, od osam, deset ili 12 kilometara, u zavisnosti od dana. Ne idem grlom u jagode”, kaže Dušan, koji redovno učestvuje u aktivnostima Planinarskog društva „Videta“ iz Srpca.
Najstariji na usponu na Maglić
Prije tri godine dobio je priznanje za najstarijeg planinara na Vidovdanskom usponu na Maglić, na 2.386 metara nadmorske visine, što je najviši vrh u Republici Srpskoj i BiH. Akciju je organizovao Planinarski savez Republike Srpske, a učestvovalo je oko 350 planinara.
Već godinama je i najstariji učesnik srbačke biciklijade, za koju se redovno priprema prelazeći biciklom od deset do 15 kilometara dnevno.
Ali fizička aktivnost nije jedino što Dušana čini zdravim i posebnim. On je i umjetnička duša. Tokom života izradio je više od hiljadu eksponata od drveta. Njegovo najpoznatije djelo je impozantna drvena skulptura Novaka Đokovića, visoka čak 2,08 metara.
“Radio sam je prije četiri godine, s velikom ljubavlju, kao i manju figuru Noleta od 60 centimetara. Vjerujem da je to moje životno djelo. Nakon toga nisam imao više motivacije za nove skulpture. Oluje i nevrijeme uništile su mnoge radove, neke sam poklonio, neke prodao. Poneku i danas obore kune kada obilaze oko kuće. Ipak, sačuvao sam par stotina eksponata”, priča Dušan.
Njegov lovački muzej, smješten u potkrovlju porodične kuće, jedinstven je u svakom pogledu. U dvije prostorije nalaze se trofeji srneće divljači, vepra, jelena, kao i figure u prirodnoj veličini, namještaj i detaljno izrađeni predmeti, sve rukom urađeni ovog vrijednog domaćina. Tu se nalazi i njegov autoportret, figura lovca, izrađena s posebnom pažnjom i realizmom.
Pored svega toga, Dušan stvara i u riječima. Bavi se pisanjem pjesama, a posebnu strast osjeća prema enigmatiki. Osmislio je i sastavio zbirku od 508 rebusa, baziranih na srpskim poslovicama i izrekama, što ga čini jedinstvenim stvaraocem u ovoj oblasti.
Po struci nastavnik matematike i fizike
Njegova profesionalna priča takođe je neobična. Po struci je nastavnik matematike i fizike, a prve godine karijere proveo je u školama širom regije. Kasnije je bio i direktor škole u Srpcu, ali životni putevi često su ga odvodili u nove pravce pa je tokom 21 godine radnog staža promijenio više zanimanja.
“U struci sam radio možda desetak godina. Ostalo su bile promjene, neke iz nužde, neke po mojoj volji. Penzionisan sam prije 34 godine, u vrijeme velikih društvenih i političkih turbulencija. Ali nisam dozvolio da penzija znači i kraj aktivnosti. Rekao sam sebi, dok mogu hodati, misliti i stvarati, neću stati. I evo, već tri i po decenije živim taj drugi život, možda ispunjeniji nego prvi – s ponosom ističe Dušan.
Motajica
Nedavno je otkrio i svoj slikarski dar – koristeći vodene boje, izradio je sliku Motajice na šperploči, dimenzija 1,20 x 1,20 metara, koja danas krasi njegov muzej.
“Pokušali smo da je snimimo dronom, uz pomoć prijatelja i komšije Lazara Kusića, ali nismo bili zadovoljni rezultatom. Zato sam se popeo na obližnji antenski stub, sa papirom i olovkom u rukama, da bih skicirao konture Motajice. To mi je bilo jedno od najstrašnijih iskustava u životu, duvao je jak vjetar i stub se njihao. Ali na kraju, isplatilo se”, priča Dušan.
(Izvor vijesti: GlasSrpske)
