Prema ekonomskim stručnjacima 100 eura od prije 10 godina danas je ekvivalent 155 eura ako se uzima prosjek 27 zemalja Evrope. Mnogi su mišljenja da je u Bosni i Hercegovini danas novac i manje vrijedan.
Tako je prema su prema jednoj prošlogodišnjoj analizi usporednih podataka građani u BiH su prije 10 godina za 1.000 KM mogli su kupiti od 25 do 50 posto više hrane i natočiti oko 20 posto više goriva.
Prosječna plata u BiH je u periodu od početka 2020. godine, pretpandemijskog doba, do decembra 2024. porasla za nešto manje za 50 procenata, dok je u isto vrijeme vrijednost potrošačke korpe skočila za gotovo 70 posto.
Teško je očekivati da će se cijene vratiti na neki raniji nivo, stručnjaci su oko toga saglasni, tako da nam može pomoći tek rast platežne moći. O ovoj temi za Raport je govorio ekonomski stručnjak Zoran Pavlović.
“BiH ima euro, samo što se on ne zove euro nego konvertibilna marka. Slična je situacija recimo i sa Bugarskom. Njihova valuta lev je u istom odnosu s eurom kao konvertibilna marka. Tako da smo mi svi manje više u istom paktu vrijednosti valute koju se koristi u Evropi”, govori Pavlović.
Ne treba očekivati pad cijena
Kako kaže, problem koji postoji je vezan za činjenicu da se inflacija praktično ne definiše ili bolje rečeno ne iskazuje drugačije nego kao nivooom kupovne moći. Mišljenja je da će povratka na ranije nivoe cijena u BiH neće biti.
“Kada pogledamo kupovnu moć u periodu od prije pola godine, godinu ili pet godina unazad, onda shvatimo koliko novca manje imamo u svom budžetu. Konkretnije, novac koji imamo manje je vrijedan i manje se može kupiti za nono što imamo. S druge strane teško možemo očekivati da se cijene vrate na neki prijašnji nivo. Pogotovo kada se govori o cijenama životnih namirnica, poljoprivrednih proizvoda i ostalih proizvoda koje kupujemo redovno politika koju jedna zemlja ima u smislu podrške domaćoj proizvodnji hrane, određuje nivo troškova proizvodnje. Mi smo ovisni o uvozu. Sebe smo doveli u takvu situaciju da zanemarujući domaću proizvodnju, praktično zavisimo od uvoza, a kada govorimo o domaćoj proizvodnji onda nemamo nikakvih sistema podrške kada nastane neki problem poput suša ili poplava”, naglašava Pavlović.
Institucije ne rade ništa
Prema njegovim riječima, treba obratiti pažnju i na rad inspekcijskih organa kako bi se spriječio nekontrolirani rast cijena. Oni su gotovo nemoćni u ovakvom razvoju situacije kada marže nisu ograničene.
“Kada se govori o sistemu rada inspekcijskih organa mi imamo problem da nisu maksimizirane marže na te osnovne životne namirnice kojih ima recimo 20 ili 25 koje su posebno bitne. Moglo bi se to uraditi kao što je napravljeno s ograničenom maržom na gorivo koja iznosi 25 feninga. Hoću da kažem, situacija je takva da bi institucije morale i mogle mnogo toga da urade, a ne rade ništa. Tako smo u situaciji da trgovački lanci imaju puno proizvoda, a u biti najviše prodaju one koji su vezani za životne potrebe građana i na te proizvode povećavaju marže i na taj način pokušavaju obezbjediti prihode kojima bi pokrili svoje troškove. Malo ko danas kupuje skupa pića, skupe sireve i slično. Uglavnom se većina svodi na ovo što je građanima najpotrebnije i tu se povećavaju marže.
Cijene na banjalučkoj tržnici:
Bijelo grožđe: 12 – 15 KM
Maline: 8 – 9 KM
Sušene šljive: 9 – 10 KM
Limun: 3 – 3,5 KM
Jabuka: 2 – 3,5 KM
Banana: 2,5 – 3,5 KM
Kruške: 4 – 5 KM
Breskve: 5 – 6 KM
Šljive: 3 KM
Povrće:
Kupus: 2 KM
Mrkva: 2 – 3 KM
Krompir: 1,5 – 2 KM
Paradajz: 2 – 4 KM
Paprike: 2,5 – 4 KM
Tikvice: 1,5 KM
Krastava: 1 – 2 KM
Karfiol: 5 KM
Blitva: 5 KM
Zelena salata: 3 – 4 KM
Grah: 8 – 10 KM
Crveni luk: 2 – 2,5 KM
(Izvor vijesti: Raport/Vecernji list)
