Putnički automobil opel askona, proizveden 1973. godine, za Boška Bosnića, Banjalučanina porijeklom iz Romanovaca, koji je radni vijek proveo u Ljubljani, ima veliku vrijednost. I značaj. On je prvi vlasnik.
Prešao je 500.000 kilometara, bez kvara i većih popravki.
“Kakav je ovaj opel bio prvog dana, takav je i danas. Ništa na njemu nije zamijenjeno, ni limarija, sjedala, unutrašnjost, ni dijelovi. Sve je originalno. Svuda sam putovao, nigdje i nikada nije stao na putu, ugasio se, pokvario. To je za mene nepoznanica”, hvali Bosnić svoga ljubimca četvorotočkaša, kojeg često pokazuje na izložbama starih automobila. Tako je bilo i nedavno u Gradišci.
“Odnosim se prema svome opelu kao prema čovjeku i prijatelju, kao živom stvoru. Čuvam ga, njegujem, štitim od vrućine i hladnoće, parkiram u garaži, redovno kotrolišem motor i popravljam, mijenjam ulje, dosipam vodu u hladnjak, reagujem bez odlaganja ukoliko primijetim bilo šta sumnjivo ili problematično”, priča Boško Bosnić. Uz to, zaključuje:
“Kada dobro vozilo dođe u ruke brižnom vozaču, smrti nema ni jednome ni drugome.”
Vozilo koštalo 20 plata
Koliko je te davne 1973. godine košao opel i koliko je trebalo mjesečnih plata, pitamo Boška.
“Trebalo je 20 plata visokokvalifikovanog varioca. Mora se uzeti u obzir da su to bile plate zarađene u inostranstvu, u Njemačkoj, gdje sam tada privremeno radio.”
O kilometraži koju je prešao njegov opel, ovaj 88-godišnji vozač takođe ima manje dileme.
“Sigurno je da je prešao pola miliona kilometara. On broji samo do stotinu pa opet iznova. U početku sam pamtio, kada dođe do stotke pa obrne na nulu, ali poslije sam to prestao da pratim. Zašto bih pratio, kada je u svakom smislu veoma pouzdan. Sipam gorivo, tehnički pregled redovno odrađujem i vozim gdje me oči vode”, odgovorio nam je ovaj iskusni vozač koji je svojom opel askonom proputovao cijelu bivšu Jugoslaviju, Austriju, Njemačku, Češku i Slovačku…
“Ma teško je reći gdje sam bio i kuda sam ovim automobilom putovao. Bolje je govoriti gdje nisam bio. Moj opel me nikada nije izdao.”
U Boškovoj priči je i emocija na godine koje su prošle.
“Kada sam ga kupio, imao sam 36 godina, a sada, evo me na pragu devedesete. Sve što mi se dešavalo, a pamtim samo lijepe trenutke, ovaj oldtajmer, kao što i sebe smatram, svjedok je”, priča Boško društvu u Gradišci, koje se okupilo oko vozila. Zagledaju ga, s vana i iznutra, zapitkuju, čude se.
Kada je program završen, Boško je sjeo za volan, okrenuo ključ u bravi, motor je upalio bez problema, a on mahnuo kroz otvoren prozor i otputovao. Dodao je, onako, uzgred, da u automobilu nema klime, ali da za njih dvojicu, za opela i za Boška, nema ni žege ni zime.
Boško Bosnić se pohvalio da je i sada svakodnevno za volanom i da se u vremešnoj opel askoni najugodnije osjeća.
“I sada ovaj automobil vozim gotovo svakodnevno. Supruga Bernarda i ja u njemu se najljepše osjećamo. Udoban je, pouzdan, praktičan u svakom smislu. Nisam ni pretpostavio, kada sam se u njemu prvi put povezao, prije 52 godine, a bio sam mlad, život je bio ispred mene, da ću za istim volanom dočekati starost. Sada se i dalje vozim opelom i čuvam uspomene. Srećom, i ja sam u kondiciji, ne posustajem”, kazao nam je Boško Bosnić, koji je za volanom punih šezdeset godina.
(Izvor vijesti: Nezavisne)