“Nisam siguran da sam jedini, mada mislim da je to tako, jer dosta narudžbi imam i iz istočnog i iz zapadnog dijela Hercegovine i svi naručioci mi kažu da nema drugi niko da se ovim bavi”, započinje priču Sloban Popović tihi i nenametljivi čovjek, po čijoj se naravi odmah vidi da ima strpljenja za svoj zanat.
Kaže da, iako će uskoro u devetu deceniju, a rođen je na selu gdje je nekada glavna obuća bio opanak, do rata nije pravio opanke, mada je od starijih gledao kako se to radi.
“Počeo sam u ratu, na ratištu, gdje sam imao raspored na poprilično mirnom mjestu, a, budući da je bilo odjeće, ali se obuća poderala, a novca niotkud, pa sam sakupio nešto improvizovanog materijala i sebi napravio opanke. Ti prvi su bili nikakvi, traljavi, ali su služili svrsi – nisam bio bos, a budući da su i oni oko mene bili poprilično ‘obosili’, nastavio sam i dalje da radim, pa su i opanci sa svakim novim parom bivali sve bolji”, priča on.
Kaže da se nakon rata za njega brzo pročulo, pa je nastavio praviti opanke za brojna kulturno-umjetnička društva u Sarajevu, Ilijašu, Bijeljini, pa čak su putovale i na Rab, kao i našim iseljenicima u Gajdobri, i to sve po 20-30 komada, pa sve do 50, koliko su mu na Rabu naručili, tako da danas misli da ih ima na svakom kontinentu, osim Afrike.
“Sada već to ide glatko, vide i čuju ljudi jedni od drugih, a sada me pronalaze na Facebooku – pa naruče, a, kako sam uvidio da posao ide dobro, nabavio sam i kalupe uzrasta od malih za bebe, pa do 51 broja, koje sam napravio za jednog košarkaša iz Gacka koji igra u Beogradu”, nastavlja dalje Popović.
Problem nabavka materijala
Slobodanu, kako dodaje, nije problem napraviti opanke, već nabavka materijala, istog onog koji je bio jedini materijal za obuću koji se kod kuće mogao naći u vrijeme dok je on bio mali, a to su špaga, koža, kopče.
“Nekada smo sve to, osim kopči, koje su se mogle kupiti u seoskim dućanima, imali kod kuće, pa je bio potreban samo dobar opančar, a danas sve to nabavljam sa tri različite strane svijeta, pa kožu nabavljam iz Beograda, gumu iz Sarajeva, kopče iz Novog Sada, a špagu iz Dubrovnika”, dodaje dalje Slobodan.
Sve naručeno mu brzo stigne, uglavnom brzom poštom, ali to podiže i cijenu, koja je, opet, vrlo pristupačna, jer je donedavno par prodavao po 100 maraka, a nedavno je poskupio na 120 do 130 maraka, zavisno od opanaka.
“Kada radim sam, za jedan par mi treba dva dana, ali mi nekada pomažu i jedan od sinova i supruga, zavisno koliko se mušteriji žuri, tako da, sve u svemu, nemam neku zaradu, ali mi ova zarada kao dodatak na penziju dobro dođe. Ne kažem da se od ovog zanata ne bi moglo i živjeti, samo da mu se više posvetim, da uradim nešto i na promociji, ali, s obzirom na to da mi ovo dođe kao hobi – onda mi i zarađeni novci dođu nekako pride. A ne mogu se požaliti ni na kupce – uvijek me časte prilikom plaćanja i ne cjenkaju se”, pojašnjava dalje ovaj vrijedni Ljubinjac.
Kaže da mu je drago što su i njegova dva sina zainteresovana za ovaj zanat, pa će im, kao i svaki zanat u životu, dobro doći, a i opančarski zanat će se sa njima u Hercegovini produžiti.
(Izvor vijesti: Nezavisne)
