Slike na internetu uz pojam „penzija” na engleskom, prikazuju sijede ljude koji plešu, surfaju, bave se jogom i uživaju s unucima.
Međutim, stvarnost mnogih je sasvim drugačija: prvi mjeseci u penziji mogu biti egzistencijalna kriza, rekla je u intervjuu profesorka američke Poslovne škole Harvard, Tereza Amabajl.
Tokom četiri godine, profesorka Amabajl i njen tim razgovarali su sa 120 zaposlenih u tri kompanije o njihovim pogledima na penziju.
Psihološki efekti penzije
Prvi nalazi bili su prilično čudni: iako penzionisanje može započeti blistavim osjećajem zasluženog opuštanja, ta novost uskoro nestaje „što je veliko iznenađenje za mnoge”.
Naglasila je da “ljudi razmišljaju o planiranju penzionisanja samo finansijski, i to je sve. Ali, moraju se uzeti u obzir i psihološke posljedice i uticaj na odnose s drugima”.
“Moramo razmišljati o tome ko ćemo biti, ko želimo da budemo kao penzioneri, kada se formalno završi karijera. Ljudi u našoj studiji koji su o tome razmišljali, obično su imali blaži prelaz” iz radnog odnosa u penzionerski život.
Identitet penzionera i osjećaj „otpisanosti”
Jedno od najvećih otkrića istraživanja donijeli su odgovori na pitanje penzionerima o tome kako bi sebe opisali.
“Obično će reći: ‘Ja sam penzionisana bibliotekarka’ ili ‘Ja sam penzionisana nastavnica’ ili ‘Ja sam penzionisani hemičar-istraživač’.
Profesija ih i dalje određuje”, rekla je profesorka Amabajl.
Iznijela je da će „neki čak i poreći da su penzionisani što je vrlo zanimljivo, reći će samo šta im je profesija, kao da i dalje rade”.
„Kada smo ih pitali zašto tako govore, rekli su zato što ne žele da ih drugi vide kao nekoga ko je ‘otpisan’.
Jedna osoba je rekla: ‘Ne želim da budem viđena kao bajata vijest. Želim da budem aktuelna’.”
Razgovori o starenju na skupu Nobelove fondacije
Profesorka Amabajl razgovarala je za Bi-Bi-Si tokom skupa čiji je domaćin bila Nobelova fondacija, gdje su nobelovci i drugi stručnjaci razgovarali o budućnosti starenja.
Edmund Felps je Nobelovu nagradu za ekonomske nauke dobio 2006. godine, a to što je sada na polovini devete decenije života ga ne usporava.
Nekoliko dana u Madridu proveo je držeći predavanja na univerzitetima, učestvujući na naučnim prezentacijama i u intervjuima za medije.
Rad kao izvor smisla
“Rad je osnova za dobar život”, rekao je nobelovac.
“Rad je glavni izvor smislenog postojanja za većinu ljudi. Majka ili otac bi se mogli baviti samo gajenjem djece, ali to ne traje vječno. Gotovo svakome je rad suštinski da bi imao neku ulogu, a pogotovo otkrivanje novih stvari”, izjavio je Felps.
Objasnio je da je „svijet rada dinamično mjesto, fantastično mjesto za isprobavanje sebe. To je mjesto i za pokazivanje drugima šta možete uraditi, postići, otkriti i istražiti. Sve se to događa na poslu.
On smatra da je pogrešno uskraćivanje starijim ljudima mjesta u toj „zemlji čuda”, te da posebno griješe zemlje gdje je penzionisanje obavezno.
Nobelovci o radu u poznim godinama
Drugi dobitnici Nobelove nagrade se slažu. Pisac Mario Vargas Ljosa, takođe u devetoj deceniji života, za svojim stolom svakodnevno radi od deset sati prijepodne do dva popodne.
“Radim sedam dana u sedmici, 12 mjeseci u godini”, rekao je Ljosa za Bi-Bi-Si.
“Pritom nemam osjećaj da je to posao. Zapravo mi je pisanje zadovoljstvo, čak i ako ima veoma teških perioda”, izjavio je on.
“Veoma mi je važno da pokušam da iskoristim život, da ne odbacujem mogućnosti. Mislim da nam je vrlo važno da imamo poziv i da budemo u stanju da ga ostvarimo, mada, naravno, mnogi ljudi to ne mogu”, rekao je Ljosa.
Društvene posljedice podizanja starosne granice
Starosna dob za penzionisanje se podiže u mnogim zemljama svijeta i uticaće na ljude na sve različitije načine.
Ako je neko pisac ili ekonomista, moguće je da radi duže nego neko čiji je posao fizički.
Odluka vlada ili kompanija da produže radni staž za penzionisanje može čak dovesti i do građanskih nemira, upozorava Dejvid Blum, profesor ekonomije i demografije Škole javnog zdravlja Harvarda.
“Prije nekoliko godina ‘Arapsko proljeće’ je počelo zbog neostvarenih težnji, a toga ima u mnogim zemljama”, ukazao je on.
„Pobuna sijedih” – rastuće nezadovoljstvo
“Mislim da je ista stvar kod starijih ljudi”, rekao je profesor Blum.
“Ponekad govorimo o pobuni sijedih. Ako se povisi starosna granica za penziju, ljudi koji su očekivali da će u penziju za godinu, dvije, tri ili četiri, [najednom] to više ne mogu”, objasnio je Blum.
“Vidjeli smo to u mnogim zemljama, posebno u Evropi. Mislim da bi se stanje moglo i pogoršati”, rekao je profesor.
Rastuća nejednakost između „plavih” i „bijelih” kragni
“Ta promjena politike koristiće nekim dijelovima stanovništva, a drugima ne: oni koji obavljaju fizičke poslove neće to moći u svojim kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama, što ne važi za one koji ‘rade mozgom’ ili pružaju usluge”, rekao je Blum.
“Ta nejednakost će morati da se riješi, jer je u suprotnom moguć sukob ‘plavih kragni’ i ‘bijelih kragni’ među starijim radnicima”, upozorio je profesor.
“Penzionisanje je jedan od najvećih izazova razvijenih ekonomija. Kako za državu, tako i za kompanije koje razvijaju nove politike kao odgovor na starenje stanovništva. Što se tiče mnogih od nas i lično i profesionalno, ali za sada izgleda da su rješenja vrlo oskudna” – piše na kraju članka Bi-Bi-Si-ja i specijalizovane agencije „Nobel Medija AB”, a prenosi Magazin Politika.
Više o ovoj temi:
Starost kao kazna: Koliko smo daleko od zemalja EU
Kada se može penzionisati u BiH, a kada u ostalim dijelovima Evrope
