Šta se dešava kad život prestaje, da li smrt boli

Šta se zaista dešava kada život prestaje

Smrt je riječ koju izbjegavamo, tema o kojoj rijetko govorimo naglas, a ipak, misao koja nas sve dotiče. Kada bismo mogli da biramo kako da napustimo ovaj svijet, većina ljudi kaže isto: tiho, bez bola, u snu ili s dovoljno prisebnosti da se oproste i podvuku crtu ispod svog života.

Da li je sve zaista tako jednostavno? U stvarnosti, umiranje je kompleksan splet bioloških i psiholoških procesa, često dugotrajan i emotivno nabijen. Kako izgleda fizički kraj života, šta ljudi osjećaju u posljednjim trenucima i da li smrt boli?

Biološki gledano, smrt nije trenutak, već proces u kojem tijelo počinje da se gasi. Kako objašnjavaju naučnici Barni Glejzer i Anselm Štraus u knjizi „Svijest o umiranju” (Awareness of Dying, 1965), oko 25 odsto ljudi umire naglo, najčešće usljed srčanog udara.

U tim slučajevima dolazi do naglog prekida dotoka kiseonika do srca i mozga, praćenog jakim bolom, gubitkom svijesti i potpunim kolapsom vitalnih funkcija.

Kod većine ljudi, međutim, smrt dolazi sporije. Posebno kod onih sa terminalnim bolestima poput raka, tijelo prolazi kroz dugotrajan proces otkazivanja jednog po jednog organa. Metastaze putuju krvotokom, napadaju pluća, jetru, mozak, kosti… i polako, ali neumoljivo, gase sistem po sistem.

Bol je često prisutan, naročito kod bolesti kao što je rak kostiju. Mada savremena medicina ima snažne analgetike, oni ne brišu uvijek sve patnje.

„Smrt nije uvijek miran kraj, već često iscrpljujući fizički proces. Medicina ga može ublažiti, ali ne uvijek i skratiti”, kažu Glejzer i Štraus.

Psihološke faze umiranja

Smrt ponekad boli fizički, a gotovo uvijek emotivno, rijetko duhovno. Uz njegu, prisustvo i ljubav, ona može da bude i oslobađanje, zatvaranje kruga, povratak sebi.

Nisu svi ljudi isti, pa ni svi načini na koje umiru nisu jednaki. Studije objavljene u časopisu Psychology and Aging pokazuju da ljudi koji su živjeli u konfliktima, neuspješnim vezama i emocionalnim razočaranjima često teže podnose umiranje. Suprotno tome, oni sa stabilnim odnosima, duhovnim uvjerenjima i ispunjenim životom – lakše prihvataju kraj.

Pored biološkog, umiranje je i duboko psihološko iskustvo. Švajcarsko-američka psihoanalitičarka Elizabet Kibl¬er-Ros identifikovala je pet faza kroz koje mnogi prolaze kad saznaju da im se bliži kraj: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvatanje.

Iako ne idu uvijek redom, ove faze pomažu da razumijemo šta se dešava u duši čovjeka koji zna da je pred njim posljednje poglavlje.

Faza poricanja „To mi se ne dešava” je psihološki mehanizam odbrane koji daje vremena osobi da prihvati stvarnost.

U fazi ljutnje „Zašto baš ja?”, osoba se suočava sa nepravdom što mora da ode prije nego što je završila sve što je željela, a faza cjenkanja „Dajte mi još samo mjesec dana…”, je potraga za vremenom – sa ljekarima, Bogom, porodicom…

U fazi depresije dolazi do gubitka nade, osjećanja tuge i nemoći.

Na kraju dolazi faza prihvatanja, mirnog suočavanja sa smrću, koje se često javlja tek u posljednjim danima.

Smrt najviše boli – žive

Religija i duhovnost često igraju ključnu ulogu kako u smanjivanju straha od smrti, tako i u prihvatanju da voljena osoba napušta ovozemaljski život. Prema jednoj studiji objavljenoj u časopisu Journal of Palliative Medicine, pacijenti sa izraženom duhovnom praksom pokazuju manji nivo anksioznosti i više prihvatanja neminovnosti u posljednjim danima života.

Kultura, naravno, diktira i način na koji se smrt doživljava. U nekim zajednicama, to je slavlje života, u drugima – duboka tišina. Svuda je jedno zajedničko: smrt ne pogađa samo onoga koji odlazi, već najviše one koji ostaju.

Tuga nakon gubitka voljene osobe je univerzalna. Proces tugovanja prolazi kroz faze šoka, bola i oporavka. Kažu da vrijeme ne liječi bol zbog gubitka voljene osobe, već da se vremenom navikavamo da živimo sa tim. Neki ljudi uspiju da nastave život nakon nekoliko mjeseci, dok drugima treba godina dana vremena i stručna pomoć.

Psiholozi naglašavaju da nema pogrešnog načina da se tuguje. Važno je samo ne biti sam.

Kada voljena osoba umire, često ne znamo šta da kažemo. Stručnjaci savjetuju iskrenost i nježnost.

Osobi je važnije da zna istinu nego da živi u iluziji. I da je neko sasluša sa punom pažnjom.

Onome ko umire, kažu, ipak treba pružiti nadu, makar kroz male ciljeve. I biti tu. Prisustvo onih koje voli umirućem je najveći poklon u posljednjim danima.

(Izvor vijesti: Magazin)

Podijeli tekst sa drugima na:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *