Oslanjajući se na istraživanja dr Brajana Klasa, vanrednog profesora globalne politike na Univerzitetu Koledž London, mnogi imaju osjećaj da se „razum svakodnevice” — ono što smo smatrali uređenim, stabilnim i predvidivim — raspada.
Razloga za taj utisak ima mnogo: ratovi, klimatske krize, politička nestabilnost, ekonomske krize, brze promjene tehnologije i brzi društveni potresi.
Ali — prema Klasu — problem nije samo u sadržaju krize, već u samom načinu na koji je moderni svijet ustrojen.
U svojoj analizi, Klas objašnjava da smo u prošlosti — na primjer, kao lovci–sakupljači — živjeli u svijetu koji je za pojedince bio često nepredvidiv i „haotičan” na lokalnom nivou, ali globalno je bio vrlo stabilan: promjene su dolazile sporo, svijet je bio „sporiji”.
Danas je obrnuto — naše svakodnevice su predvidive i udobne. Imamo tehnologiju, stabilnu infrastrukturu, ekonomsku predvidivost. Ali globalni sistem — politika, ekonomija, ekologija, međunarodna trgovina — izuzetno je osjetljiv i nestabilan.
Kompleksnost, međuzavisnost i efekat „pepeljuge”
Klas posmatra savremeni svijet kao kompleksan sistem — ne skup nezavisnih dijelova, već međusobno povezanih tačaka čime svaka akcija, svaki šok, ima potencijal da dovede do lančane reakcije.
U složenim sistemima, pišu strani mediji, nije dovoljno razumjeti samo pojedine elemente — važno je razumjeti i kako oni izgledaju u interakciji.
Kao kada neki dio globalnog lanca — bilo politika, finansije, ekologija — „kikne”, efekat može da se raširi daleko šire nego što izgleda.
Modeli i istorijske paradigme često padaju u jamu. Ono što je važilo do juče ne mora važiti sutra. To objašnjava, na primjer, nagle padove demokratija, velikih uticajnih režima ili iznenadne krize koje klasične prognoze nisu mogle da obuhvate.
Takav svijet izložen je onome što se zove Događaj Crni labud — rijetkim, ali katastrofalnim i teško predvidivim događajima, koji zbog globalne međuzavisnosti urušavaju stečeno „sistemsko stanje”.
Drugim riječima: današnji svijet je, po Klasu, konstruisan tako da je duboko ranjiv. Nije riječ o „lošem svijetu” po prirodi, već o svijetu čije suštinske karakteristike čine da kada nešto krene po zlu.
Zašto imamo osjećaj da se svijet raspada
Psihološki i kognitivno, mi smo prilagođeni da vidimo promjene i krize — mnogo brže nego spori rast ili postepene promjene. Kada tenzije, ratovi, klimatske katastrofe ili ekonomske krize isplivaju na površinu, te krize dominiraju medijskim naslovima, javnim raspravama i kolektivnim osjećanjima.
To stvara utisak da je svijet u slomu. Ali, kako ukazuje Klas, taj utisak ima i skrivenu osnovu. Mi zaista živimo u svijetu gdje su sistemi krhki, i svaki „mali šok” može da pokrene globalnu nestabilnost.
Pored toga, ljudi vole da vide šablone, smislene uzorke, uzročno-posljedične veze — jer to donosi sigurnost. Ali u svijetu po Klasu — taj ugao gledanja često je obmanjujući. Mnogi događaji nemaju „čistu” predvidivost, budućnost je otvorena. A „uzročno-posljedično” razmišljanje može da nas navede na pogrešne zaključke.
Zato nam se čini da se svijet raspada. Ne samo zato što je situacija teška, već i zato što je globalna struktura svijeta izuzetno osjetljiva. Mi više nismo navikli da živimo u takvom, brzo mijenjajućem i složenom sistemu.
Da li smo to mogli predvidjeti
Prema Klasu, do izvjesne mjere, da. I čak više od toga: mogli smo znati da će svijet postati ranjiviji i nestabilniji — jer su se pojavljivali znakovi, modeli i prijetnje zbog kojih je „kutija s peskom”, po njegovoj metafori, postajala sve viša i krtija.
U svojoj knjizi on navodi da je globalna međuzavisnost — u političkom, ekonomskom, tehnološkom smislu — dovela do toga da su sistemi izloženi „lančanim rušenjima”.
Krajnja poenta je da iako ne možemo predvidjeti tačno šta će se desiti, logika složenih sistema govori da je nestabilnost neizbježna — i da je samo pitanje kada. Međutim, ono što često nedostaje jeste svijest o toj krhkosti.
Prognoze često podrazumijevaju da je budućnost produžetak prošlosti i da će ono što je važilo do sada važiti i sutra. A Klas ipak upozorava da upravo taj pristup — linearni, sigurni — može da nas dovede u opasnost. U stvarnosti sistemi reaguju nelinearno, neočekivano, često preko „efekta pepeljuge”.
Kako preživjeti u svijetu na ivici haosa
Prema Klasu, treba da gradimo otporne i fleksibilne sisteme tako da, kada šok stigne, sistem ne pukne kao staklo, već ima „zglobove i fleksibilnost”. Moramo da prihvatimo da ne možemo sve da predvidimo i da je nesigurnost neizbježna, piše Magazin Politika.
Ali to ne znači nemoć, već znači da treba biti spreman na više scenarija, da gradimo institucije i društva otporna na promjene. Potrebna je kolektivna svijest o međuzavisnosti i ranjivostima — da ljudi, organizacije i države ne gledaju samo u „svoj mikro-svijet”, već imaju dugoročnu strategiju i solidarnost.
Na sličnu temu:
