Vlada Federacije Bosne i Hercegovine javnosti je predstavila niz ekonomskih pokazatelja koji, na prvi pogled, nude optimističnu sliku napretka.
Podaci o povećanju minimalne plate (sa 596 KM na 1.000 KM), rastu najniže penzije (sa 538 KM na 600 KM) i prosječne plate (sa 1.277 KM na 1.590 KM), te smanjenju ukupnog duga FBiH u odnosu na BDP (sa 22,05 na 18,8 posto), trebali bi poslužiti kao dokaz uspješnog upravljanja.
Međutim, iza ovih nominalnih brojeva krije se šira ekonomska realnost koju zvanične prezentacije često zanemaruju.
Ekonomski stručnjaci s pravom upozoravaju da je svako ovakvo poređenje, izolovano od ključnih faktora, u najmanju ruku zavaravajuće.
Federacija BiH, kao i većina evropskih država, prešla je put izuzetno visoke inflacije koja je dramatično oborila kupovnu moć građana.
Kada se nominalni rast plata i penzija stavi u kontekst poskupljenja hrane, energenata i stanovanja, postavlja se legitimno pitanje: Koliko su ti pokazatelji rezultat stvarnog ekonomskog poboljšanja, a koliko su samo nužno inflatorno prilagođavanje?
Analitičar Igor Gavran precizno je detektovao suštinski problem ove vladine retorike.
“Naime, uopšte nisu spomenuti inflacija i potrošačka korpa, odnosno troškovi života koji su neophodni da se procijeni koliko zaista neki iznos vrijedi danas u odnosu na ranije. Kada to uzmemo u obzir, neki iznosi kojima se hvale postaju sramotni, a ne pohvalni – npr. iznos minimalne penzije”, navodi Gavran.
Penzionerima ne treba milostinja
Ističe da je još gore s poređenjima “jednokratnih pomoći” određenim kategorijama stanovnika.
“Zašto je ikome pozitivno da penzioneri ili borci trebaju milostinju, umjesto da imaju adekvatne prihode i nisu socijalni slučajevi. Pa i porodilje – zašto je normalno i pozitivno da je rađanje djece luksuz koji prosječan građanin ne može finansirati, nego mu poslije još treba i dječji doplatak. Rast minimalne plaće se prikazuje kao da je jedina promjena u iznosu, a zanemaruju svi negativni efekti i silni milioni koji se isplaćuju kao pomoć privrednicima da ‘prežive’ ovu mjeru (dakle i mnogi privrednici su pretvoreni u socijalne slučajeve zavisne od budžeta)”, naveo je on.
Ističe vrlo bitne faktore koji bi se trebali ocijeniti, poput toga koliko se građana iselilo iz Federacije BiH u ovome periodu ili kakvo je stanje budžeta Kantona Sarajevo.
“Kako posluje Elektroprivreda BiH? Koliko su povećane cijene električne energije i brojnih javnih usluga? Koliko je kilometara autoputeva izgrađeno? Koliko je trajala obnova pruge u Jablanici i ko je izvršio? Koliko se nije obnovilo i nadoknadilo od šteta koje su ljudi pretrpjeli? Zašto se spektakularno najavljivana sveobuhvatna fiskalna reforma pretvorila u beskonačnu sapunicu i haos, gdje još uvijek nije jasno i svako malo se mijenjaju najave sta se uopšte planira i kada uraditi? Jedino cjeloviti izvještaji i analize svih faktora imaju smisla, a selektivno su i sve prethodne vlade prikazivale svoj rad savršenim, a prava mjera je broj nasih građana koji se u međuvremenu iselio i povećanje zaostatka u praktično svim segmentima (osim cijena) u odnosu na razvijenije države”, rekao je Gavran.
Smatra da se svaka vlada treba fokusirati na svoje obaveze, primarno poboljšanje uslova života građana i poslovanja privrede, a ocjene svoga rada prepustiti nezavisnim analizama i samim građanima.
