Kada pokušavate da smislite kako prepoznati lažova, vjerovatno radite isto što i 30.000 ljudi koji su jednom zvali Bi-Bi-Si (BBC): gledate ga pravo u oči i čekate da pogled odluta.
Upravo ta navika, tvrdi britanski profesor psihologije Ričard Vajzmen, lažovu najviše olakšava posao.
Zvuči suprotno od svega što smo naučili iz filmova. Ipak, jedan televizijski eksperiment pokazao je da sa lažovom pred očima pogađamo loše, a da se rezultat preokreće jednim jednostavnim potezom.
Novinar, omiljeni film i 30.000 pogrešnih procjena
Prvobitna zamisao bila je smela. Bi-Bi-Si je htio da intervjuiše političare, pa da publika pogađa ko govori istinu, a ko laže. Nijedan političar nije pristao.
Ulogu je zato preuzeo novinar. Dva puta je sjedio pred kamerom i odgovarao na isto pitanje, o svom omiljenom filmu. Jednom iskreno, drugi put ne. Gledaoci su pozivali i glasali.
Rezultat je bio mršav. Prema Vajzmenovim riječima, javnost je na televiziji prošla isto kao ispitanici u laboratoriji: niko nije umio pouzdano da kaže kada novinar laže.
Kada je slika nestala, laži su počele da se vide
Istraživači su onda uradili nešto sasvim jednostavno. Uklonili su sliku i publici dali samo radio-snimak i transkript, bez lica. Uspješnost u otkrivanju laži naglo je skočila.
Objašnjenje je logičnije nego što djeluje. Osmijeh, ruke i pogled držimo pod kontrolom, jer znamo da nas neko posmatra. Na izbor riječi i tok priče pazimo mnogo manje. Vajzmen to sažima kratko: vizuelni znaci su veoma kontrolisani.
Slične zaključke nudi i velika analiza objavljena u časopisu „Personality and Social Psychology Review“, gdje pregled stotina istraživanja o tačnosti procjene laži pokazuje da ljudi pogađaju tek malo bolje od bacanja novčića, i da laž lakše uočavaju kada je čuju nego kada je samo gledaju.
Skrenut pogled vam ne govori ono što mislite
Najveći problem nije to što lažovi dobro glume. Problem je što mi tražimo pogrešne tragove. Pogled u stranu skreću stidljivi ljudi, pa nervozni, pa svako ko pokušava da se sjeti imena restorana od prošlog petka.
Zato znaci da neko laže rijetko stanu u jedan pokret očiju. Oni se kriju u rečenici koja se gradi u hodu, piše Krstarica.
Kako prepoznati lažova po onome što čujete
Laganje troši mnogo više misaonog napora od istine. Onaj ko izmišlja mora da pamti šta je maločas rekao, šta vi već znate i kako sve da poveže bez rupe. Taj napor se čuje u ritmu i boji glasa.
Obratite pažnju ako sagovornik:
- oklijeva i pred sasvim jednostavnim pitanjem
- ostavlja dijelove razgovora za kasnije ili duže pauze prije odgovora
- škrtari na detaljima koje biste očekivali
- usred razgovora mijenja način govora
- zastajkuje dok slaže priču
Oprez, ipak. Nijedan od ovih znakova sam za sebe nije dokaz. Neko zastane jer mu riječ ne pada na pamet, a neko jer je jednostavno umoran.
Ali kada vam nešto u priči škripi, probajte da na trenutak skrenete pogled sa lica i samo slušate. Pažljivo slušanje otkriva ono što oči propuste, i to je savjet koji vrijedi zapamtiti prije sljedećeg ozbiljnog razgovora.
