Kategorija: Edukacija

Znojenje je prirodan proces kojim tijelo reguliše temperaturu, ali mjesto na tijelu na kojem se najviše znojimo – naročito ako to nije uobičajeno – može, ponekad, ukazivati na zdravstvene probleme.

U tradicionalnoj medicini, ali i u savremenim istraživanjima, postoji teorija da obrazac znojenja može da bude povezan s određenim tjelesnim i organskim poremećajima.

Ako vam se lice i tjeme često orošavaju bez posebnog napora, moguće je da tijelo reaguje na hormonski disbalans, povišen pritisak ili pojačan rad štitne žlijezde. S druge strane, znojenje po dlanovima i stopalima češće se vezuje za anksioznost ili nasljednu hiperhidrozu – stanje prekomjernog znojenja koje se često javlja kod mladih.

Noćno znojenje, koje vas budi u mokroj posteljini, može da bude znak infekcije, hormonskog poremećaja, pa čak i ozbiljnijih bolesti, poput limfoma. Znojenje u predjelu leđa umije da signalizira probleme s plućima ili bubrezima, dok znoj koji se javlja na grudima uz osjećaj nelagodnosti i mučnine može biti upozorenje na srčane smetnje.

Naravno, nije svako znojenje razlog za paniku. Ali kada je intenzivno, neuobičajeno ili praćeno drugim simptomima, ono može da predstavlja vrijedan trag.

Znojenje po glavi i licu – problemi s pritiskom ili štitnom žlijezdom

Ako se intenzivno znojite po čelu, tjemenu i licu, i to bez fizičke aktivnosti, to može ukazivati na:
• Povišen krvni pritisak
• Probleme sa štitnom žlijezdom, naročito hipertireozu (ubrzan rad štitne)
• Hormonski disbalans, naročito kod žena u menopauzi

Znojenje ispod pazuha – hormoni i stres

Pazusi su tipično mjesto za znojenje, ali ako je ono prekomjerno:
• Može biti reakcija na anksioznost ili stres (simpatikus u akciji)
• Može ukazivati na hormonske poremećaje – poput problema sa nadbubrežnim žlijezdama
• Kod mladih ljudi, često je u vezi s pubertetom i pojačanim lučenjem hormona

Znojenje po leđima – problemi s plućima i bubrezima

Znojenje u predjelu lopatica ili donjih leđa može ukazivati na:
• Hronične infekcije pluća ili bronhijalni problemi
• Opterećenje bubrega, pogotovo ako je znojenje noćno

Znojenje dlanova i stopala – anksioznost i štitna žlijezda

Hiperaktivnost u znojnim žlijezdama šaka i stopala često je neurološki ili psihogeni fenomen:
• Hiperhidroza – prekomjerno znojenje koje može biti nasljedno
• Povezano s anksioznim poremećajima
• Može ukazivati i na hipertireozu

 Znojenje grudnog koša i stomaka – problemi s varenjem i srcem

Ako se uz znojenje javljaju mučnina i pritisak u grudima, to može biti znak angine pektoris ili čak srčanog udara.
Znojenje u predjelu stomaka može da bude reakcija na digestivne smetnje, naročito u gornjem dijelu abdomena.

 Noćno znojenje – infekcije, hormoni, karcinomi

Ako se budite natopljeni znojem, bez obzira na temperaturu u prostoriji:
• Mogući su simptomi tuberkuloze ili drugih infekcija
• Upozoravajući znak za limfom (vrsta raka limfnih čvorova)
• U vezi je i s perimenopauzom i menopauzom kod žena

Znojenje samo po sebi nije bolest, ali može da bude važan signal tijela da nešto nije u redu. Ako primijetite neuobičajene obrasce – naročito ako su praćeni drugim simptomima poput umora, lupanja srca, vrtoglavice ili gubitka težine – trebalo bi da se obratite ljekaru.

(Izvor vijesti: Magazin Politika)

Uznemirujuća statistika koja prati porast demencije širom svijeta mogla bi značajno da se promijeni — i to nabolje.

Nova velika studija pokazuje da se čak polovina slučajeva demencije do 80. godine života može spriječiti, ako se na vrijeme vodi računa o zdravlju srca i krvnih sudova. Riječ je o jednom od najubjedljivijih dokaza do sada da je prevencija – posebno u srednjim godinama – ključna u borbi protiv gubitka pamćenja i kognitivnih sposobnosti u starosti.

Istraživanje objavljeno u prestižnom medicinskom časopisu JAMA Neurology 2. juna ove godine, oslanja se na podatke prikupljane više od tri decenije, u okviru američke studije “Rizik od ateroskleroze u zajednicama – neurokognitivna studija”.

Naučnici su pratli zdravlje više od 26.000 ispitanika i procjenjivali koliki je udio novih slučajeva demencije koji se može pripisati hipertenziji, dijabetesu i pušenju – tri dobro poznata, ali često zanemarena vaskularna faktora rizika.

Izbjegavanje pušenja smanjuje rizik od demencije

Rezultati su bili iznenađujući: kod osoba koje su imale bar jedan od ovih rizika u uzrastu od 65 do 74 godine, čak 44 odsto slučajeva demencije moglo je da se dovede u vezu s tim faktorima.

U srednjim godinama – između 45. i 64. – taj procenat je bio nešto manji, ali i dalje značajan (od 22 do 26 odsto). To znači da bi pravovremena kontrola pritiska, šećera u krvi i izbjegavanje pušenja mogla dramatično da smanji rizik od demencije u kasnijem životu.

Otkriveno je, takođe, da su rizici veći kod određenih grupa. Crnci stariji od 45 godina i žene starije od 55 imale su najviši nivo vaskularnih faktora rizika — i do 51 odsto. U kombinaciji, rizici poput hipertenzije i dijabetesa ili pušenja i dijabetesa, dodatno su povećavali mogućnost razvoja demencije.

Srčana oboljenja i demencija se poklapaju

Ova studija ne samo da potvrđuje koliki je uticaj vaskularnog zdravlja na kognitivne funkcije, već naglašava i značaj personalizovanog pristupa prevenciji. Stručnjaci ističu da preventivne mjere treba prilagoditi svakoj osobi — uzimajući u obzir godine, genetsku predispoziciju, rasu i pol.

“S obzirom na to koliko se faktori rizika za srčana oboljenja i demenciju preklapaju, intervencije koje ciljaju ove faktore mogu da budu dvostruko korisne — i za mozak i za srce”, zaključuju koautori studije, dr Roč Nianogo i dr Debora Barns.

Poruka ove studije je jasna i ohrabrujuća: demencija nije uvijek neminovna, a ono što radimo u svojim četrdesetim, pedesetim i šezdesetim godinama, može imati presudan uticaj na naše mentalno zdravlje u starosti.

U svijetu u kojem sve češće tražimo tajne dugovječnosti u modernim tehnologijama, skupim suplementima i trendovskim dijetama, ponekad se odgovori kriju u jednostavnosti i mudrosti prošlih vremena.

Jedan od onih koji su doživjeli duboku starost i ostavili iza sebe neprocjenjivo životno iskustvo bio je Andrej Vorona – ukrajinski mudrac, pustinjak i posmatrač života koji je više od stotinu godina živio u tišini Karpata.

Njegov život, prožet mirom, prirodom i promišljanjem, bio je izvor nadahnuća za mnoge. Danas, zahvaljujući djelu ukrajinskog pisca Mirozlava Dočinca, njegova filozofija života dostupna je svima – kao tihi, ali moćan podsjetnik na to šta doista znači živjeti dugo i ispunjeno.

Voronini principi ne temelje se samo na fizičkom zdravlju i zdravim navikama, već i na važnosti duhovnog života. Njegovi savjeti, koji bi mogli poslužiti kao vodič za mnoge, mogu biti inspiracija i za nas – jer ko zna, možda uz njegovo vođstvo i mi možemo doživjeti stotu.

Savjeti za dugi život

Naučite da uživate u životu i svijetu oko sebe. Posvetite pažnju travi, šumama, pticama, životinjama, nebu. Ako ih posmatrate čistim očima i srcem, otkrićete mudrost koju ne možete naći u knjigama. U njima ćete prepoznati i sebe.

Hodajte bosi po zemlji. Ovaj jednostavan čin ima snažan učinak na tijelo – neka vam postane navika da svakodnevno stojite nekoliko minuta bosi, povežite se s energijom zemlje.

Provodite vrijeme u prirodi, pored vode. Voda pomaže da se oslobodite umora i razbistrite misli.

Pijte vodu prije nego što ožednite. Čista voda je lijek, pijte je redovno.

Povrće treba da bude temelj vaše ishrane. Povrće bogato sunčevom energijom, poput bundeve, bobičastog voća, šargarepe, paradajza i paprike, trebalo bi svakodnevno da bude na vašem stolu.

Izbjegavajte meso. Meso nosi energiju tuđe patnje. Nismo predatori, kaže Vorona.

Jesti umjereno je najveći dar za tijelo

Manje je više. Jedite umjereno, ali češće. Koristite vodu i kompote da biste se zasitili, a povrće jedite sirovo. Započnite post od četvrtka uveče do petka uveče.

Post je najveći dar za tijelo. Post podmlađuje, čini da se osjećate lakše, a srce radosnije. Svaki post vas podmlađuje.

Odmorite se tokom dana. Polusatni odmor poslije podne poboljšava cirkulaciju i razbistrava um. Izbjegavajte spavanje nakon jela.

Manje sjedenja, više sna. Ne pretjerujte sa sjedenjem, ali se pobrinite da imate dovoljno sna.

Orašasti plodovi hrane mozak. Konzumirajte ih svakodnevno, a dobro je uključiti i orašasta ulja.

Budite ljubazni i pažljivi prema ljudima. Svaka osoba, bez obzira koliko bila prazna, može vas nečemu naučiti.

Budite korisni drugima

Ono što vam je suđeno, biće vam dato. Prihvatite s poniznošću ono što vam život donosi i pomirite se s onim što nije vaše.

Kad duša pati – hodajte. Šetnja po polju, šumi ili pored rijeke donosi duhovno olakšanje.

Više hodajte. Kamen koji se kotrlja ne obraste mahovinom. Pokrenite se, ne bojte se novog početka.

Nikad nisam odmarao niti ležao nedjeljom. Živci se opuštaju dok ruke rade.

Ne tražite korist – budite korisni. Kao vinova loza koja ne rađa, i vi ćete se osušiti.

Budite radosni i veseli. Ne budite pesimisti, radujte se životu.

Ne prejedajte se! Gladna životinja je brža i spretnija od pretilog čovjeka.

Poslije večere, prošetajte po bašti. Ponekad je pola sata šetnje dovoljno za dobru probavu i unutrašnju ravnotežu.

Djeca treba da borave u prirodi. Neka hodaju bosa, neka dožive prirodu, opeku ih koprive, neka se kupaju u hladnoj vodi. Priroda će ih očvrsnuti.

Ako se osjećate umorno – jedite šargarepu. Ona vraća energiju i snagu.

Bobičasto voće je moćno. Jedite ga svakog dana – ono vas puni zdravljem i snagom.

Odvojite vrijeme za tišinu. Ispunite trenutke mira razgovorom sa sobom.

Slijedite svoje srce, a ne tuđe riječi. Neka vam unutrašnji osjećaj bude vodič.

Ljubav ispunjava srce

Ne brinite šta drugi misle o vama. Sudite sami sebi – u čistoći i dostojanstvu.

Ne ljutite se na druge. Oprostite – tako će vam ljubav prema sebi porasti.

Ljubav ispunjava srce i uklanja strah. S ljubavlju – strah nestaje.

Ne takmičite se s drugima. Svaki čovjek je jedinstven i svako ima svoj put.

Ne svađajte se. Svaka osoba ima svoju istinu i nosi svoje nezadovoljstvo.

Ne učite ljude kako da žive. Samo dajte savjet ako vas pitaju.

Nemojte sebe smatrati najboljima. Svi smo jednaki, niko nije bolji od drugih.

(Izvor vijesti: Krstarica)

Na vrhuncu epidemije tuberkuloze u 19. vijeku, ljekari su počeli da savjetuju ljude da izlaze napolje kako bi pobjegli od „lošeg vazduha“ u svojim domovima. Nasuprot tome, klima uređaji su danas postali široko rasprostranjeni, što je povećalo privlačnost boravka u zatvorenom prostoru. Ali, da li su ljekari 19. vijeka bili u pravu u vezi s manama ustajalog vazduha u zatvorenom prostoru?

Danas, mnogi od nas – takozvana „generacija u zatvorenom prostoru“ – provode ljeto uglavnom unutra, oslanjajući se na klima uređaje da pobjede vrućinu. Ova tehnologija spasava živote; naši zatvoreni, klimatski kontrolisani prostori održavaju nas zdravima tokom opasnih toplotnih talasa. Klima uređaji takođe pomažu mnogim ljudima da izbjegnu spoljašnje zagađenje vazduha.

Međutim, brojne studije pokazuju da previše vremena provedenog u klimatizovanim prostorijama može dovesti do više respiratornih simptoma, upozoravaju ljekari. Zato treba imati u vidu sve prednosti, rizike i jednostavne načine da korišćenje klima uređaja učinimo zdravijim ovog ljeta.

Mnogobrojne prednosti klima uređaja

Klima uređaj je ključan da prebrodimo ljeto i sačuvamo se od zdravstvenih problema povezanih s velikim vrućinama – ili nekih gorih ishoda.

Statistika o smrtnim slučajevima od ekstremnih vrućina je šokantna, posebno za starije osobe i osobe s oslabljenim imunitetom. Od 1999. do 2023. godine, smrtni slučajevi povezani s toplotom su se udvostručili.

Prednosti klima uređaja idu i dalje od efekta hlađenja. Sistem klima uređaja koji dobro funkcioniše filtrira vazduh kako bi smanjio unos prašine, polena i patogena iz vazduha.

Klima uređaj je takođe važan u područjima sa zagađenjem. Njegovi filteri mogu da očiste vazduh od čestica klase PM2,5 – toksina koji se oslobađaju izduvnim gasovima vozila, industrijskim aktivnostima i šumskim požarima. Istraživanja pokazuju da PM2,5 ulazi u domove i doprinosi srčanim i plućnim bolestima – ali ovi efekti nisu toliko ozbiljni na mjestima s većom upotrebom klima uređaja.

Korišćenjem klima uređaja dobijamo i manje vlažan vazduh, čime se smanjuje razvoj bakterija, buđi i grinja, što može da doprinese – ili u rijetkim slučajevima, čak i izazove – stanja poput upale pluća, astme i hronične opstruktivne bolesti pluća.

Mnogo dobrih strana, ali…

Ako pretjerate s korišćenjem klima uređaja, vazduh postaje previše suv. Ako udišemo previše suvog vazduha, ljudsko tijelo dodaje vodenu paru udahnutom vazduhu kako bi održalo naš unutrašnji nivo vlažnosti. Kada izdišemo, taj vlažni vazduh napušta tijelo sa svakim udahom.

Na kraju krajeva, ovo isušuje disajne puteve koji postaju iritirani i upaljeni, što uzrokuje kašalj, bol u grlu i začepljen nos.

Još jedna posljedica previše suvog vazduha: prirodna odbrana pluća od mikroba slabi, što povećava podložnost bolestima – posebno među djecom i imunokompromitovanim osobama.

Povećava se vjerovatnoća cirkulisanja virusa u suvljim uslovima. Primjer toga je da se mnogi razbole poslije leta avionom upravo zbog suvog vazduha. Isti efekat se dešava i u našim domovima ili kancelarijama.

Ovo može izgledati kao situacija iz koje nema izlaza: vlaga dovodi do buđi i grinja, a suvoća do simptoma i bolesti sličnih prehladi. Međutim, postoji zlatna sredina – idealna vlažnost vazduha u domu je između 40 i 60 odsto.

Bakterije i virusi napreduju i ispod i iznad ovih pragova. U zatvorenom prostoru postoje uslovi vazduha koje ne opažamo, a koji mogu biti dobri ili loši za nas – zato nije sve u udobnosti, upozoravaju stručnjaci.

Održavajte svoj uređaj

Klima uređaj može predstavljati zdravstveni rizik ako nije u dobrom stanju, čak i ako nije pokvaren.

Većina stvari koje se tiču održavanja svodi se na same vlasnike klima uređaja – poput redovnog čišćenja filtera. Sa starim prljavim filterom, zavojnica i kanali klima uređaja mogu postati legla buđi, bakterija i alergena – koji ulaze u protok vazduha.

Zato je tokom sezone upotrebe neophodno redovno prati plastične filtere koji prekrivaju razmenjivač toplote, a korisno je ubaciti i dodatne filtere. Investicija u dodatne filtere vrijedna je očuvanja kvaliteta vazduha u vašem domu.

Potražite filtere sa minimalnom ocjenom efikasnosti (MERV) od 11 ili 13. Oni su efikasni u hvatanju prašine, buđi i drugih čestica.

Takođe, zakažite godišnji servis i čišćenje klima uređaja, a ne samo kada prestane da radi. Čak i ako hlađenje funkcioniše, majstor bi povremeno trebalo da pregleda motor i kanale kako bi se uvjerio da su čisti.

Pravilno održavanje klima uređaja pojačava i njegovu korist, poput razređivanja PM2,5 čestica u vazduhu – jer sa dobrim filterom smanjujete izloženost mnogim štetnim materijama.

Koristite dodatne prečišćivače vazduha

Iako klima uređaj može – ako radi punom snagom – da očisti zagađenje PM2,5 čestica iz spoljašnjih izvora, ne čisti drugu vrstu toksina koji potiče iz kuće: isparljiva organska jedinjenja (VOC).
Ako je klima uređaj stalno uključen, a rijetko otvarate prozore, vaš vazduh može biti prepun ovih hemikalija.

Potencijalno štetna isparljiva organska jedinjenja emituju mnogi kućni proizvodi – kao što su namještaj, sredstva za čišćenje i osvježivači vazduha. Povezuju se s glavoboljama, iritacijom grla, hormonskim poremećajima i, uz dugotrajno izlaganje – hroničnim bolestima.

Isparljiva organska jedinjenja igraju ulogu i u onome što stručnjaci sve više nazivaju kućnim mikrobiomom. Unutrašnji prostori, baš kao i ljudsko tijelo, sadrže zajednice bakterija, gljivica i drugih mikroba. Uz optimalnu vlažnost i pravilno održavanje klimatizacije, vaš kućni mikrobiom podržava zdravije i raznovrsnije mikrobe. Ali isparljiva organska jedinjenja mogu suzbiti ili uništiti te mikrobe i podstaći rast patogenih sojeva i neuravnoteženih zajednica.

Suprotstavite se toksičnim VOC jedinjenjima povremenim isključivanjem klima uređaja i otvaranjem prozora. Vazduh u zatvorenom prostoru može sadržati dva do pet puta više ovih jedinjenja nego spoljašnji vazduh.

Druga strategija: nabavite prenosivi prečišćivač vazduha s HEPA filterima. Najbolji modeli imaju i ugljenične filtere koji hvataju gasovite molekule VOC jedinjenja i uklanjaju ih iz vazduha. Prečišćivači takođe pomažu da se ukloni oko 50% PM2,5 čestica.

Relativno jednostavan monitor vlažnosti, u kombinaciji s dobrim održavanjem klima uređaja, pomoći će da ostanete i rashlađeni i zdravi ovog ljeta.

(Izvor vijesti: RTS)

Zmije u podrumima i ulazima zgrada, na dječjim igralištima, dvorištima i ispred prodavnica, postale su sve češća pojava u velikim gradovima.

Posljednjih dana vrlo često građani širom Bosne i Hercegovine prijavljuju nadležnim službama da se pojavila zmija u urabanoj sredini gdje ima dosta ljudi.

Recimo, sjednica Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine otkazana je zbog zmije u sali.

Da li je zmijama mjesto u gradskom okruženju, kako se one tu nađu i da li treba da ih se plašimo, objasnio je biolog Kristijan Ovari, ističući da svake godine u ovo vrijeme imamo priču sa zmijama. Postoji generalni strah, a nama je kroz evoluciju vrste to bila pomoć da opstanemo.

U Bosni i Hercegovini ima 12 vrsta zmija, od koje su tri otrovnice i to poskok, šarka i šargan, međutim one su vrlo rijetke, posebno u urbanism sredinama.

„Većina zmija su neotrovnice, otrovnice su u prirodi i rijetke su. Zmije su korisne životinje jer se hrane glodarimo. Godine su sve toplije, a one vole toplotu, asfalt je topao i prija im. Neotrovne zmije su većinski dio, koji se pojavljuje u gradovima. Zmije su strogo zaštićene vrste“, rekao je biolog.

Šta uraditi kada se sretnete sa zmijom?

“Ne treba paničiti, možemo da je zaobiđemo, jer se zmija mnogo više plaši nas. Ako obilazite prirodu nosite štap sa sobom, pazite gdje sjedate, jer zmija može da zaspi na suncu i da vas ne vidi. Ako je sretnete u stanu ili zgradi, nema mjesta panici, uzmite metlu i lagano je pomjerite iz stana“, naveo je Kristijan Ovari.

Dodaje da ako vas ujede zmija obavezno odete kod ljekara.

„Životinje se privikavaju na gradove i žive svuda oko nas. Ne treba hvatati zmije i druge životinje. Zmija je ta koja prva želi da pobjegne“, rekao je biolog dodajući da je strah obostran, ali da se zmije mnogo više plaše ljudi.

Zmije su ugrožena vrsta životinja

„Sreća u nesreći je da su zmije ugrožena vrsta, brojno stanje im pada, gube stanište, klima se mijenja, vode bitku za opstanak i zbog toga su strogo zaštićene. Postoje brojna sujeverja, a u strahu su velike oči, pa je zmija sve manje. Važno je da ljudi upoznaju taj svijet divljih životinja i razbiju sujeverje“, naveo je Kristijan Ovari.

Šta se zaista dešava kada život prestaje

Smrt je riječ koju izbjegavamo, tema o kojoj rijetko govorimo naglas, a ipak, misao koja nas sve dotiče. Kada bismo mogli da biramo kako da napustimo ovaj svijet, većina ljudi kaže isto: tiho, bez bola, u snu ili s dovoljno prisebnosti da se oproste i podvuku crtu ispod svog života.

Da li je sve zaista tako jednostavno? U stvarnosti, umiranje je kompleksan splet bioloških i psiholoških procesa, često dugotrajan i emotivno nabijen. Kako izgleda fizički kraj života, šta ljudi osjećaju u posljednjim trenucima i da li smrt boli?

Biološki gledano, smrt nije trenutak, već proces u kojem tijelo počinje da se gasi. Kako objašnjavaju naučnici Barni Glejzer i Anselm Štraus u knjizi „Svijest o umiranju” (Awareness of Dying, 1965), oko 25 odsto ljudi umire naglo, najčešće usljed srčanog udara.

U tim slučajevima dolazi do naglog prekida dotoka kiseonika do srca i mozga, praćenog jakim bolom, gubitkom svijesti i potpunim kolapsom vitalnih funkcija.

Kod većine ljudi, međutim, smrt dolazi sporije. Posebno kod onih sa terminalnim bolestima poput raka, tijelo prolazi kroz dugotrajan proces otkazivanja jednog po jednog organa. Metastaze putuju krvotokom, napadaju pluća, jetru, mozak, kosti… i polako, ali neumoljivo, gase sistem po sistem.

Bol je često prisutan, naročito kod bolesti kao što je rak kostiju. Mada savremena medicina ima snažne analgetike, oni ne brišu uvijek sve patnje.

„Smrt nije uvijek miran kraj, već često iscrpljujući fizički proces. Medicina ga može ublažiti, ali ne uvijek i skratiti”, kažu Glejzer i Štraus.

Psihološke faze umiranja

Smrt ponekad boli fizički, a gotovo uvijek emotivno, rijetko duhovno. Uz njegu, prisustvo i ljubav, ona može da bude i oslobađanje, zatvaranje kruga, povratak sebi.

Nisu svi ljudi isti, pa ni svi načini na koje umiru nisu jednaki. Studije objavljene u časopisu Psychology and Aging pokazuju da ljudi koji su živjeli u konfliktima, neuspješnim vezama i emocionalnim razočaranjima često teže podnose umiranje. Suprotno tome, oni sa stabilnim odnosima, duhovnim uvjerenjima i ispunjenim životom – lakše prihvataju kraj.

Pored biološkog, umiranje je i duboko psihološko iskustvo. Švajcarsko-američka psihoanalitičarka Elizabet Kibl¬er-Ros identifikovala je pet faza kroz koje mnogi prolaze kad saznaju da im se bliži kraj: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvatanje.

Iako ne idu uvijek redom, ove faze pomažu da razumijemo šta se dešava u duši čovjeka koji zna da je pred njim posljednje poglavlje.

Faza poricanja „To mi se ne dešava” je psihološki mehanizam odbrane koji daje vremena osobi da prihvati stvarnost.

U fazi ljutnje „Zašto baš ja?”, osoba se suočava sa nepravdom što mora da ode prije nego što je završila sve što je željela, a faza cjenkanja „Dajte mi još samo mjesec dana…”, je potraga za vremenom – sa ljekarima, Bogom, porodicom…

U fazi depresije dolazi do gubitka nade, osjećanja tuge i nemoći.

Na kraju dolazi faza prihvatanja, mirnog suočavanja sa smrću, koje se često javlja tek u posljednjim danima.

Smrt najviše boli – žive

Religija i duhovnost često igraju ključnu ulogu kako u smanjivanju straha od smrti, tako i u prihvatanju da voljena osoba napušta ovozemaljski život. Prema jednoj studiji objavljenoj u časopisu Journal of Palliative Medicine, pacijenti sa izraženom duhovnom praksom pokazuju manji nivo anksioznosti i više prihvatanja neminovnosti u posljednjim danima života.

Kultura, naravno, diktira i način na koji se smrt doživljava. U nekim zajednicama, to je slavlje života, u drugima – duboka tišina. Svuda je jedno zajedničko: smrt ne pogađa samo onoga koji odlazi, već najviše one koji ostaju.

Tuga nakon gubitka voljene osobe je univerzalna. Proces tugovanja prolazi kroz faze šoka, bola i oporavka. Kažu da vrijeme ne liječi bol zbog gubitka voljene osobe, već da se vremenom navikavamo da živimo sa tim. Neki ljudi uspiju da nastave život nakon nekoliko mjeseci, dok drugima treba godina dana vremena i stručna pomoć.

Psiholozi naglašavaju da nema pogrešnog načina da se tuguje. Važno je samo ne biti sam.

Kada voljena osoba umire, često ne znamo šta da kažemo. Stručnjaci savjetuju iskrenost i nježnost.

Osobi je važnije da zna istinu nego da živi u iluziji. I da je neko sasluša sa punom pažnjom.

Onome ko umire, kažu, ipak treba pružiti nadu, makar kroz male ciljeve. I biti tu. Prisustvo onih koje voli umirućem je najveći poklon u posljednjim danima.

(Izvor vijesti: Magazin)