Bivši radnici bivšeg Poljoprivredno-industrijskog kombinata (PIK) “Mladen Stojanović”, koji je u bivšoj državi Jugoslaviji imao status giganta, sastali su se da ožive uspomene i sjećanje na kolektiv u kojem su učili, radili, stasavali, borili se za napredak svojih porodica, Lijevče polja i Potkozarja, a time i BiH.
Vlada ove bivše jugoslovenske republike 4. septembra 1946. godine na zgarištima Drugog svjetskog rata u poletu slobode, a sa nadom u svijetlu budućnost velike države, od Triglava do Đevđelije, formirala je topolski PIK.
Od poslovođe do generalnog direktora
Mićo Ristić, diplomirani inženjer poljoprivrede, radio je 25 godina u ovom kolektivu. Zaposlio se 1977. godine. Za to vrijeme prešao je put od poslovođe radne jedinice do glavnog tehnologa i generalnog direktora. To vrijeme odlično pamti i prepričava:
“Nemjerljiv je doprinos kombinata razvoju i napretku poljoprivrednog sektora u Lijevče polju, naročito u proizvodnji hrane. Zemljište smo uređivali, obrađivali na savremeni način, uvodili nove sorte žita, pšenice, kukuruza, soje i uljane repice. Na farmama smo stalno poboljšavali rasni sastav goveda i svinja. Prerađivačkoj industriji ‘Levita’ sedmično smo isporučivali 1.100 svinja.”
Poljoprivredni kombinat “Mladen Stojanović” posjedovao je i obrađivao 8.500 hektara oranica. Na farmi goveda bilo je 1.800 muznih krava, a na svinjogojskoj farmi 100.000 tovnih svinja i 4.000 do 5.000 krmača prasilica. Stočnu hranu proizvodili su u vlastitoj tvornici. Posjedovali su centre za dehidriranje lucerke (brzo sušenje pomoću toplog vazduha da bi se sačuvala hranljiva svojstva) i proizvodnju sjemena. Sjetvene površine, pod sistemom za navodnjavanje, prihranjivali su avijacijom.
Stotine radnika
Ljiljana Erceg iz Petrovog Sela u ovom kombinatu radila je 27 godina. Ona je zajedno sa Borkom Janković i Biljanom Kajkut inicirala ovaj susret:
“Počela sam raditi u osamnaestoj godini. Bilo je to 1978. godine. Završila sam ekonomsku školu u Gradišci, a sedam dana poslije mature zaposlila sam se. Tu je radio moj otac, a kasnije i moj suprug. Prvog dana niko nije bio srećniji od mene jer sam došla u veliki kolektiv, uzoran, i to mi je bila čast. A kada sam odlazila u sasvim drugačijim okolnostima kada se sve ubrzano urušavalo činilo mi se da niko nije bio tužniji od mene”.
U PIK-u Nova Topola bilo je 800 radnika plus nekoliko stotina sezonaca, među njima prosječno 70 visokoobrazovanih kadrova, stručnjaka u različitim oblastima poljoprivrede. Većina je bila sa područja Gradiške, Laktaša, Srpca, Prnjavora, ali i drugih krajeva BiH i Jugoslavije. U Novu Topolu dolazili su zbog posla, zarade, sticanja znanja i iskustva. Kombinat je bio ugledan kolektiv, poznat po savremenim metodama proizvodnje i primjeni evropskih i svjetskih standarda u ratarstvu, stočarstvu i drugim oblastima.
Učionica na otvorenom
“To je bila učionica na otvorenom i za lokalno stanovništvo koje je znanje stečeno u PIK-u primjenjivalo u svojim gazdinstvima. Imali smo ogledne površine i savremenu mehanizaciju. Radili smo planski, a prema preduzeću se odnosili domaćinski, kao prema svojoj kući. Učestvovali smo na sajmovima i dičili se uspjesima, visokim ocjenama za stoku sa naših farmi i kvalitet žita sa lijevčanskih polja”, sa ponosom o svom kolektivu i vremenu u kojem su gradili zemlju koje odavno više nema na geografskoj karti, ali postoji u njihovim uspomenama, pričaju bivši radnici PIK-a “Mladen Stojanović”.
Dr Stoja Jotanović, redovni profesor Poljoprivrednog fakulteta u Banjaluci, zaposlila se u PIK-u “Mladen Stojanović” nakon završetka Poljoprivrednog fakulteta. Prethodno je ovdje dolazila na srednjoškolsku, a potom studentsku praksu. O tom vremenu, među bivšim kolegama, priča:
“Moja želja bila je da se ovdje zaposlim, bez obzira na ponude iz Poljoprivredne škole u Banjaluci. Bio je to 1. juni 1994. godine. Radila sam do 14. novembra 2001. godine. Na svinjogojskoj farmi bila sam od jutra do večeri. Kada sam otišla, bilo mi je teško. Ovdje sam naučila suštinu svoje struke. To je bio gigant, gdje se moglo mnogo naučiti u svakom smislu. U to vrijeme sam i magistrirala, a sada, kao profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci, na predmetu svinjarstvo, često pričam studentima o svome iskustvu iz Nove Topole. To je za mene dragocjeno”.
Svinjarstvo Republike Srpske sada se zasniva na 64 odsto porodičnih gazdinstava, navodi profesorica Jotanović.
“To su male farme, a velikih je sasvim malo. Odavde je godišnje isporučivano 100.000 tovljenika. Kada sam došla na farmu bilo je 4.300 krmača, 1.800 nazimica”.
To je sada neshvatljivo i nedostižno. Sada se u Srpskoj regresira 60.000 tovljenika. To je kompletna proizvodnja, pišu Nezavisne.
Uspomene i emocije
Mirjana Grajić, inženjer poljoprivrede, smjer za stočarstvo, u PIK-u se zaposlila 1996. godine. Njene uspomene su pune emocija:
“Izbjegla sam iz Glamoča. Muž mi je poginuo u ratu. Imala sam dijete od dvije godine. Živjela sam u Banjaluci i tražila bilo kakav posao, bilo gdje. Prvo moje radno mjesto bilo je u Govedarskoj farmi. Već tada plate su kasnile, ali ja sam se nadala da će biti bolje. Tu sam dočekala i privatizaciju, radila sve do 2016. i shvatila da je vrijeme da odem. Situacija više nije bila kao ranije, niti kako sam je zamišljala. Odlazak sa farme iz Nove Topole bio mi je ravan odlasku iz Glamoča, jer sam se rastala od dobrog dijela života, u sredini gdje sam pronašla smisao svoje struke, prijatelje, egzistenciju”.
Nenad Prosan (85), geometar iz Prnjavora, bio je najstariji na susretu bivših radnika PIK-a. U Novoj Topoli zaposlio se 1. aprila 1977. godine. Datum, godinu i okolnosti dolaska u ovu sredinu pamti i prepričava:
“Radio sam u PIK-u 10 godina. To je najljepši period u mome životu. Upoznao sam mlade ljude. Na posao me primio Stevo Mirjanić, kasnije visoki funkcioner Jugoslavije. Nikada nisam imao bilo kakvih problema. Ovaj susret je podsjećanje na to lijepo vrijeme, mada mnoge ovdje ne poznajem, ali dijelimo iste uspomene i vrijednosti.”
Iste poruke, iste priče, uspomene i lijepa sjećanja na svoje bivše preduzeće, koje odavno ne postoji u registru privrednih društava BiH, šalju i Danka Pepić, Snježana Janjuš, Dragica Vranješ, Dragica Vokić…
Sumorna slika
Šta je ostalo osim uspomena, pitamo Miću Ristića:
“Ostala je trafostanica na farmi svinja, razrušena upravna zgrada na farmi goveda, prazna i oronula zgrada uprave kombinata, neispravne mašine… Mehanizacija je rasprodana tokom privatizacije, njive usitnjene i date u zakupu i koncesiji, radnici ostali bez posla, većina penzionisana, dio se godinama bori da naplati stare dugove… Od toga niko nema koristi, a svako ima štetu”.
