Počela isplata penzija u Srpskoj

Isplata penzija za septembar počinje danas, saopštili su iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Isplatom penzija za septembar obuhvaćeno je ukupno 292.349 korisnika prava, od čega je 234.593 u Republici Srpskoj, a van Republike Srpske 57.756 korisnika prava.

Za isplatu penzije za septembar potrebno je 165,58 miliona KM u neto iznosu, odnosno 167,58 miliona KM u bruto iznosu.

Prosječna penzija iznosi 652,20 KM i čini 41,94% prosječne plate u Republici Srpskoj.

Iznos najniže penzije za staž od 40 i više godina je 656,55 KM i čini 42,22% prosječne plate u Republici Srpskoj.

Podijeli tekst sa drugima na:

Vlada Federacije BiH slavi uspjehe dok penzioneri čekaju milostinju

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine javnosti je predstavila niz ekonomskih pokazatelja koji, na prvi pogled, nude optimističnu sliku napretka.

Podaci o povećanju minimalne plate (sa 596 KM na 1.000 KM), rastu najniže penzije (sa 538 KM na 600 KM) i prosječne plate (sa 1.277 KM na 1.590 KM), te smanjenju ukupnog duga FBiH u odnosu na BDP (sa 22,05 na 18,8 posto), trebali bi poslužiti kao dokaz uspješnog upravljanja.

Međutim, iza ovih nominalnih brojeva krije se šira ekonomska realnost koju zvanične prezentacije često zanemaruju.

Ekonomski stručnjaci s pravom upozoravaju da je svako ovakvo poređenje, izolovano od ključnih faktora, u najmanju ruku zavaravajuće.

Federacija BiH, kao i većina evropskih država, prešla je put izuzetno visoke inflacije koja je dramatično oborila kupovnu moć građana.

Kada se nominalni rast plata i penzija stavi u kontekst poskupljenja hrane, energenata i stanovanja, postavlja se legitimno pitanje: Koliko su ti pokazatelji rezultat stvarnog ekonomskog poboljšanja, a koliko su samo nužno inflatorno prilagođavanje?

Analitičar Igor Gavran precizno je detektovao suštinski problem ove vladine retorike.

“Naime, uopšte nisu spomenuti inflacija i potrošačka korpa, odnosno troškovi života koji su neophodni da se procijeni koliko zaista neki iznos vrijedi danas u odnosu na ranije. Kada to uzmemo u obzir, neki iznosi kojima se hvale postaju sramotni, a ne pohvalni – npr. iznos minimalne penzije”, navodi Gavran.

Penzionerima ne treba milostinja

Ističe da je još gore s poređenjima “jednokratnih pomoći” određenim kategorijama stanovnika.

“Zašto je ikome pozitivno da penzioneri ili borci trebaju milostinju, umjesto da imaju adekvatne prihode i nisu socijalni slučajevi. Pa i porodilje – zašto je normalno i pozitivno da je rađanje djece luksuz koji prosječan građanin ne može finansirati, nego mu poslije još treba i dječji doplatak. Rast minimalne plaće se prikazuje kao da je jedina promjena u iznosu, a zanemaruju svi negativni efekti i silni milioni koji se isplaćuju kao pomoć privrednicima da ‘prežive’ ovu mjeru (dakle i mnogi privrednici su pretvoreni u socijalne slučajeve zavisne od budžeta)”, naveo je on.

Ističe vrlo bitne faktore koji bi se trebali ocijeniti, poput toga koliko se građana iselilo iz Federacije BiH u ovome periodu ili kakvo je stanje budžeta Kantona Sarajevo.

“Kako posluje Elektroprivreda BiH? Koliko su povećane cijene električne energije i brojnih javnih usluga? Koliko je kilometara autoputeva izgrađeno? Koliko je trajala obnova pruge u Jablanici i ko je izvršio? Koliko se nije obnovilo i nadoknadilo od šteta koje su ljudi pretrpjeli? Zašto se spektakularno najavljivana sveobuhvatna fiskalna reforma pretvorila u beskonačnu sapunicu i haos, gdje još uvijek nije jasno i svako malo se mijenjaju najave sta se uopšte planira i kada uraditi? Jedino cjeloviti izvještaji i analize svih faktora imaju smisla, a selektivno su i sve prethodne vlade prikazivale svoj rad savršenim, a prava mjera je broj nasih građana koji se u međuvremenu iselio i povećanje zaostatka u praktično svim segmentima (osim cijena) u odnosu na razvijenije države”, rekao je Gavran.

Smatra da se svaka vlada treba fokusirati na svoje obaveze, primarno poboljšanje uslova života građana i poslovanja privrede, a ocjene svoga rada prepustiti nezavisnim analizama i samim građanima.

Podijeli tekst sa drugima na:

Da li se izmjenama Zakona o PIO ukida vanredno usklađivanje penzija?

Izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koje je sačinilo Federalno ministarstvo rada i socijalne politike od 1. januara 2026. godine penzije bi se usklađivale dva puta godišnje i to 1. januara i 1. jula, a parametri su 40 posto od rasta prosječne plaće u FBiH i 60 posto od rasta indeksa potrošačkih cijena.

Uvodeći ove parametre Ministarstvo je izbrisalo iz zakona član 80. koji podrazumijeva vanredno povećanje penzija.

Penzioneri su se usprotivili ukidanju člana 80. zbog čega smo Hasu Halilovića, zamjenika predsjednika Upravnog odbora Saveza udruženja penzionera FBiH, upitali da li je član 80. definitivno ukinut ili postoji drugo rješenje.

Predložene izmjene Zakona o PIO-u trenutno se nalaze kod Ureda za zakonodavstvo, Federalnog ministarstva finansija, još se nisu našle na Vladi Federacije BiH.

“Prema onome što nam je rekao federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić, član 80. će biti modeliran. Biće kao dodatak na penziju. O tačnom sadržaju nemam informacija. Dakle, bit će jedan mehanizam člana 80, ali preformuliran. Neće biti vanredno povećanje nego nešto kao u Republici Hrvatskoj, dodatak na penziju” kazao je Halilović.

Ukidajući član 80. Ministarstvo je obrazložilo kako je postojanje vanrednog usklađivanja pokazalo da ovakva mogućnost koja se koristila u prethodnom periodu je dugoročno imala značajne negativne efekte po stabilnost penzijskog sistema.

“Takva mogućnost se najčešće koristila u periodima u kojim opadaju parametri razvoja društva (kriznim periodima), što je apsolutno neprimjereno, jer u sitaciji kada padaju parametri / prihodi značajno su povećavani rashodi. Bitno je istaknuti kako velika većina uporednih penzijskih sistema u zemljama okruženja, ali i među EU članicama ne poznaje mogućnost vanrednog usklađivanja penzija, prvenstveno radi nesporne činjenice da redovno usklađivanje penzija osigurava ravnotežu izmjeđu finansijske stabilnosti penzijskog sistema i adekvatnosti penzijskih davanja”, naveli su, između ostalog, u obrazloženju izmjena iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.

(Izvor vijesti: Faktor)

Podijeli tekst sa drugima na:

Najstariji učitelj u Lijevču, sa đacima gradio puteve i lovio zečeve

Kada je 1956. godine, nakon učiteljske škole u Banjaluci, raspoređen u Donju Dolinu kod Gradiške, Jovo Obradović, porijeklom iz sela Prusci kod Novog Grada, zatekao je punu školu đaka, preraslih dječaka, ponavljača, trošnu školsku zgradu i blatnjave puteve.

U ovo selo pored Save došao je na početku školske 1956/57. godine. Pamti da je bila kiša i da ga školski poslužitelj, koji je zaprežnim kolima došao u Gradišku, nije prepoznao, te su se mimoišli. Tog događaja Jovo se i sada sjeća.

“Tražio me po fotografiji, na kojoj sam bez brkova. U međuvremenu, pustio sam brkove, promijenio izgled i to me koštalo već na prvom koraku učiteljskog rada. Pješačio sam 15 kilometara po kiši, gazio blato i u školu u Donju Dolinu došao umoran i prljav.”

Uslovi za rad i za život bili su teški. Zato je Jovo smatrao da, osim škole i školskih lekcija, mora organizovati i radne akcije, graditi puteve, boriti se za elektrifikaciju, uvođenje autobuske linije, stvarati bolje uslove za nastavu i za život.

“Otišao sam u crkvu, kod župnika, što je za ondašnje društvene prilike bilo neočekivano, možda i hrabro od mene. Kazao sam da nas dvojica moramo sarađivati u interesu sela. Predložio sam da župnik utiče na vjernike, a ja ću na roditelje svojih učenika, da zajednički gradimo Donju Dolinu, selo koje je često plavila Sava.”

Osim nastave i školskih lekcija, učitelj Jovo se, zajedno sa još dvojicom kolega i sa učenicima, angažovao na izgradnji sela. Kopali su kanale za vodu, vozili šljunak, gradili mostove, nasipali puteve. Sjeća se kako se u tim poslovima posebno isticao mještanin Nenad Plotan.

“Zato smo jedan most na seoskom putu nazvali Nenadovim. To i sada stariji Dolinci pamte i prepričavaju, i ako su se mnogi raselili”, ispričao nam je Jovo Obradović, najstariji učitelj u ovom kraju. Osim Doline, 11 godina radio je u školi u Lamincima.

Učitelji nekada imali veliki ugled

“Učitelji su u to vrijeme imali veliki ugled u mjestu, autoritet u školi, među učenicima i veliko znanje koje su strpljivo prenosili na učenike. Radno vrijeme nije završavalo posljednjim časom, nego su učitelji bili aktivisti, predvodnici, zagovornici radnih i drugih akcija”, ispričao nam je Jovo Obradović. I u Lamincima nastavio je praksu stečenu u Dolini. On prepričava mnoge aktivnosti u kojima je učestvovao.

“Zajedno sa učenicima i sa kolegama učiteljima organizovao sam hvatanje zečeva u Lijevče polju. Razapinjali smo mreže u poljima i hvatali ove divlje životinje. Dnevno smo ponekad lovili po nekoliko stotina, a duplo više nam je pobjeglo. Od novca koji smo zaradili na ovaj način, ali i sakupljanjem šumskih plodova, gljiva, jabuka, krušaka, kestena, sadnjom drveća, berbom kukuruza, gradili smo stanove za nastavnike, kupovali školski namještaj, drvo za ogrev…”

O metodama u nastavi, koje su se uveliko razlikovale od sadašnjih, ovaj ugledni pedagog i bivši vaspitač u Đačkom domu “Lepa Radić” kaže:

“U godinama nakon Drugog svjetskog rata učitelji su batinom rješavali problematične situacije, na primjer slabo učenje, nestašluk, izostanke sa nastave… Motka je bila vaspitna mjera kada druge metode nisu davale rezultat. Ja to nisam primjenjivao.”

Roditeljima svojih učenika Jovo nije govorio o ponašanju svojih učenika, nije slao pritužbe, nego se trudio da iskoristi svoje pedagoško znanje i situaciju u učionici učini uzornom i tolerantnom. Sjeća se takvih primjera, ali i reakcija kolega i učenika naviknutih na drugačije metode.

“U školi u Dolini ispod stola zatekao sam snop vrbovog pruća. Najizraslijeg dječaka, za kojeg sam znao da je problematičnog ponašanja, pozvao sam da motke pokupi i baci u Savu. On je bio najviše začuđen tim postupkom. Nije vjerovao. Popričao sam sa njim i sa drugim učenicima koji su poslije bili primjerni i dobri.”

I sada, kaže Jovo, obraduje se svakom susretu sa svojim bivšim učenicima, većinom penzionerima, među kojima je Milovan Nikolić, koji rado prepričavaju školske dane i čuvaju uspomene na učitelja Jovu, ali i učiteljicu Božanu, njegovu suprugu.

Siromaštvo

U seoskim školama u Potkozarju i Lijevče polju vladalo je veliko siromaštvo i nemaština. Mještani Jablanice, Donjih Podgradaca i Grbavaca, gdje su nakon Drugog svjetskog rata otvorene prve škole na području gradiškog sreza, bili su zaduženi da učenicima naprave drvene klompe, obuću za školu.

U izvještaju iz Jablanice, objavljenom u knjizi “Bosanska Gradiška 1945”, navodi se da je škola primila 77 pari klompi i jedan padobran, od kojeg je sašiveno dvoje gaća, šest haljinica i devet košuljica za đake.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Podijeli tekst sa drugima na:

Radili decenijama, a sad su im metar drva i tanjir čorbe luksuz

Sve više starijih u Republici Srpskoj nema novca ni za osnovne potrebe – drva, hranu i lijekove. Udruženja upozoravaju: situacija je alarmantna, a zima tek dolazi.

U Republici Srpskoj živi sve više penzionera koji se bore s glađu i hladnoćom, jer od svojih malih penzija ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe. Na problem već mjesecima upozoravaju udruženja koja pomažu starim i siromašnim osobama.

U Udruženju „Don“ iz Prijedora od 1. septembra sprovode program pomoći u kući za najugroženije bake i djedove. Predsjednica ovog udruženja Murisa Marić kaže da su se gerontodomaćice za kratko vrijeme „nagledale svega“.

“Mnogi penzioneri nisu kupili drva, ili su kupili metar-dva, pa još ne lože, jer taj ogrev čuvaju za crne dane. Kad plate račune i lijekove, nemaju dovoljno ni za hranu. Uključili smo ih u javnu kuhinju da imaju bar jedan obrok dnevno. Sve u svemu – tuga i jad”, rekla je Marićeva.

Ona dodaje da su među korisnicima i oni koji su radili 30 ili 40 godina, vjerujući da će zaraditi mirnu starost, ali su dočekali da od svojih penzija „ne mogu ni živjeti ni umrijeti“.

Statistika potvrđuje njene riječi – prosječna penzija u Srpskoj je oko 650 KM, dok najniža iznosi svega 328 KM. Desetine hiljada starijih preživljavaju sa 400–500 maraka mjesečno, dok cijene hrane i lijekova rastu iz mjeseca u mjesec.

Predsjednica Udruženja „ToPeer“ iz Doboja, Snežana Šešlija, ističe da se i u ovom gradu sve više penzionera javlja za pomoć.

“Oni koji lani nisu spadali u socijalne kategorije, danas to jesu. Ne mogu platiti grijanje, ni toplotu, ni pelet, ni drva. Hrane se sve teže. Mnogi dolaze da mole za subvenciju ili paketić hrane, samo da preguraju zimu”, kaže Šešlija.

Slična slika je i u Banjaluci, gdje javna kuhinja Udruženja „Mozaik prijateljstva“ svakodnevno hrani sve više starijih ljudi.

“Imam 500 KM penzije. Kad platim režije, grijanje, lijekove i osnovnu higijenu – za hranu ne ostane. Zato ovdje uzimam ručak”, kaže jedan penzionisani majstor iz nekadašnjeg „Čajaveca“

Mnogi penzioneri dane provode u dnevnim boravcima ovog udruženja, jer kod kuće nemaju dovoljno drva da griju prostorije.

Iz Udruženja penzionera Republike Srpske priznaju da njihovi članovi jedva preživljavaju, ali tvrde da su nemoćni.

“Jasno je da penzioneri nemaju dovoljno novca za hranu i ogrev, jer su penzije male. Međutim, penzija nije socijalna pomoć nego zarađeno pravo – ona zavisi od godina staža i uplata u Fond PIO”, poručio je predsjednik udruženja Ratko Trifunović.

(Izvor vijesti: Srpskainfo)

Podijeli tekst sa drugima na:

Život poslije penzije: U Evropi rad i aktivnost u BiH siromaštvo i zaborav

Evropski penzioneri ne sjede kod kuće. Oni rade, privređuju i time ostaju aktivni članovi društvene zajednice. Odlazak u penziju u BiH uglavnom znači izolaciju i kraj, kažu bh. penzioneri. A ne mora tako biti.

Tek završetkom radnog vijeka, u BiH počinje borba sa preživljavanjem, kažu penzioneri. Neki od njih nastavljaju raditi, dok drugima pomažu djeca. Uglavnom, živjeti od penzije jako je teško, kaže Mustafa Karović.

“Trebalo bi malo da se pripazi na te penzionere, barem ovi sa nižim penzijama, ima onih koje su skromne, ali ovi koji su otišli iz raznih razloga, kao ja, sa 38 godina otišao sam prisilno jer sam morao, pa sam otišao i došao na minimalnu staračku penziju. Ja ne znam kako, da mi ne pripomogne kćerka koja je u Njemačkoj, ali sa ovim ja ne znam dokle..”

Umjesto uživanja u plodovima dugogodišnjeg rada, finansijska neizvjesnost i dalje je glavni problem gotovo svih penzionera u BiH.

“Kad odeš u penziju, treba odmah da umreš da ne smetaš ovom narodu. “Sama živim, ipak bude mi dovoljno uz pomoć kćerke. Ma odlično, ne možemo se žaliti, daj nam Bože mira i ništa više. Slobode.”; “Kako žive? Slabo. Treba povećati, ali neće niko. I šta da radiš, ništa, šuti i deveraj kako znaš i umiješ. Razguli ono što imaš”, samo su neki od komentara građana.

Ima i fizički aktivnih

I dok je u mislima briga o preživljavanju, teško je očekivati da starije osobe budu socijalno uključene i aktivne u društvenom životu. Iako rijetki, takvi slučajevi ipak postoje. Nedavno su u RS tri osobe starije od 65 godina, upisale fakultet. Ima i onih fizički aktivnih, kao što je 84 godišnji Hazim Kukuruzović, koji je tokom 22 godine, koliko je u penziji prešao 44 hiljade kilometara.

“Vrijeme ustajanja oko 7, pola 8, onda ceremonija doručak i obavezna šetnja. Ja sam odlučio da kafu pijem dva i po kilometra od mjesta stanovanja, ne u kafićima u mom naselju, i svaki dan moram preći 5 kilometara. To je minimum”.

Osim fizičke aktivnosti, evropski penzioneri uveli su i trend rada. Naime, svaki deseti zaposlen je na pola radnog vremena. Time nastoje ostati aktivni, dopuniti prihode, očuvati socijalne kontakte.
Halima Resić, sekretar Internacionalne akademije BiH:

“U zapadnim evropskim zemljama, u SAD-u, životna dob je samo broj. Vi možete raditi koliko vam vaše zdravstveno stanje omogući. Da bismo tu populaciju angažirali, treba biti dobra strategija i povezanost akademske zajednice. U evropskim zemljama imate programe 75+, imate program transplantacije organa 75+, znači apsolutno moramo promijeniti.”

Ali, u BiH odlazak u penziju često znači kraj, kaže Rodoljub Petković. Penzionere društvo izoluje i zaboravlja.

Nestalo empatije

Rodoljub Petković, predsjednik Komisije za edukaciju Olimpijskog komiteta BiH:

“Nestaje sa scene empatija, to je ljudska osobina koja je mnogo značajna, bez empatije bojim se da će teško u budućnosti moći bilo šta da se uspješno desi, korektno, kvalitetno, kako u porodici, tako uopšte u društvu, našem pogotovo.”

A prateći globalne promjene, Evropu koja stari, neophodno je prilagoditi se promjenama. Penzioneri trebaju biti resurs, a ne opterećenje. Naročito u BiH u kojoj je 23% stanovništva starije od 65 godina.

(Izvor vijesti: N1)

Podijeli tekst sa drugima na:

Sve više njemačkih penzionera traži pomoć države

Najnoviji podaci njemačkog Saveznog zavoda za statistiku (Destatis) pokazuju da svaki peti penzioner u zemlji mjesečno raspolaže sa najviše 1.400 evra.

Još jedna petina penzionera (20%) mora da preživi sa najviše 1.790 evra mjesečnih prihoda, piše agencija DPA.

Nasuprot ovim grupama, nalazi se 20% penzionera kojima za život ostaje najmanje 2.870 evra mjesečno.

Statističari su u ovu računicu uključili isključivo penzionere starije od 65 godina, što obuhvata 16,5 miliona ljudi. Pri izračunu je korišćen model ponderisanog dohotka, kako bi se ravnomerno uporedili prihodi ljudi koji žive u domaćinstvima različitih veličina.

Broj penzionera u grupi starijoj od 65 godina porastao je sa 15,9 miliona iz 2021. godine. Tadašnji prosječni prihod od 1.820 evra se u međuvremenu uvećao za devet odsto, što je dva procentna poena manje od prosječnog rasta prihoda cjelokupnog stanovništva.

Uprkos ovom rastu penzija, sve više penzionera je prinuđeno da traži državnu pomoć. Trenutno je to 739.000 ljudi, u poređenju sa 690.000 godinu dana ranije. To je čak 31% više u odnosu na 534.000 korisnika s kraja 2020. godine.

Podijeli tekst sa drugima na:

Čedomir iz Beograda pješke “došao” u penziju u Zvornik

Vozač GSP-a Čedo Radović iz Beograda nakon 20 godina rada u Beogradu vratio se pješke u svoje selo kod Zvornika.

Tamo su ga dočekali porodica, rodbina, prijatelji…. Svi ponosni na njegov podvig.

“Ja sam otac, ja mogu sve kad sam došao svojoj kući, mogao bih produžiti do Sarajeva sada”, poručio je Čedo ne krijući emocije.

Dok je u Beogradu zarađivao hljeb, u rodnom selu imao je svoju porodicu kojoj nikada ništa nije nedostajalo. Radio je i živio pošteno, skromno i dostojanstveno.

U Beogradu je bio gospodin – uvijek uredan, u ispeglanom odijelu, čak i dok je vozio autobus. Jednog dana rekao je:
„Kada odem u penziju, vraćam se pješke, u opancima, u moju Papraću, odakle sam i ponikao.“

I upravo to se danas i dogodilo.

“Čedo je krenuo iz Beograda – pješke, baš kako je i obećao.
Svi ga s nestrpljenjem i ponosom očekujemo”, navedeno je prije nekoliko dana na jednom Instagram profilu.

Očevici kažu da su ga viđali na ovom putu, dok je pješke, u opancima išao prema Drini sa srpskom trobojkom na ramenu.

 

Podijeli tekst sa drugima na:

Nikad nije kasno: Tri osobe starije od 65 godina upisale fakultet

Da se građani Republike Srpske odlučuju upisati na fakultet u poodmaklim godinama, pokazuju i podaci da su se u akademsku 2024/25. godinu tri osobe upisale na visokoškolsku ustanovu sa više od 65 godina, dok se njih 13 na ovaj korak odlučilo u dobi od 60 do 64 godine.

Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske, tri spomenuta građanina Srpske su se upisala, svako ponaosob, na prvi ciklus studija, te na master i doktorske studije.

“Od 13 osoba koje su se upisale na neku od visokoškolskih ustanova u RS, starosti od 60 do 64 godina, njih 12 se upisalo na prvi ciklus studija”, navodi se u biltenu “Visoko obrazovanje 2024/2025”, Zavoda za statistiku RS.
Od ovog broja, šest žena se upisalo na fakultet nakon 60. godine, i to na prvi ciklus studija.

Osim toga, 43 osobe starosti od 55 do 59 godina su se odlučile upisati na neki od fakulteta u Srpskoj u akademskoj 2024/25. godinu, dok se njih 214 na ovaj korak odlučilo u starosti od 50 do 54 godine.

Inače, u Srpskoj postoji devet državnih i privatnih univerziteta, odnosno 69 fakulteta.

Znanje uvijek atraktivno

Sociolog Vladimir Vasić smatra da je ovo sjajan i ohrabrujući podatak, koji govori da je znanje uvijek atraktivno i aktuelno, ali samo ako su u pitanju ljudi koji zaista žele da studiraju.

“Ali, ako taj podatak pokazuje da su to možda ljudi koji su u sistemu i na nekim pozicijama, te ako je riječ o privatnim fakultetima, onda je to nešto što je pogubno, jer se diploma obično zloupotrebljava da se neko utvrdi na poziciji na kojoj već jeste”, ističe Vasić.

Ipak, kako kaže Vasić, gledajući sa ljepšeg aspekta, pozitivno je to što se ljudi odlučuju čak i u takozvanom trećem dobu života na studiranje, jer će to na pozitivan način afirmisati nauku.

Prema njegovim riječima, to bi možda moglo motivisati mlade ljude da ne čekaju da prođe toliko vremena, već da na vrijeme počnu sa usavršavanjem.

“Možda je došlo vrijeme da se ispravi nepravda, odnosno to što prije ljudi nisu imali priliku da studiraju u mladosti, i to što neke životne ili tradicionalne okolnosti, pogotovo ženama, nisu dozvoljavale da se usavršavaju u nauci i obrazovanju. Moja poruka je da nikad nije kasno za prave stvari”, poručuje Vasić.

No, iako smo u Zavodu pokušali doći do podatka na koje fakultete su se upisale osobe koje su zagazile u sedmu deceniju, rečeno nam je da ne smiju otkrivati te informacije, jer to ulazi u sferu ličnog.
Naime, u akademsku 2024/2025. godinu ukupno se upisalo 26.839 osoba na neku od visokoškolskih ustanova, od čega 16.460 žena.

Lica koja su se, prema podacima Zavoda za statistiku RS, najčešće upisivala su u 20. i 21. godini života.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Podijeli tekst sa drugima na:

Sve o novom zakonu: Mijenja se mnogo, posebno za buduće penzionere

Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije Bosne i Hercegovine je pripremilo prijedlog izmjena i dopuna Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO), a te izmjene i dopune bi trebale biti po skraćenom postupku

Cilj ovog ministarstva je da se ove izmjene i dopune u Parlamentu FBiH usvoje do kraja ove godine. Ako ih parlamentarci prihvate, sljedeće godine će uslijediti značajne promjene uslova penzionisanja i uslova rasta penzija u ovom entitetu.

Naknada za fizičku onesposobljenost

Prvi član zakona čija je izmjena predložena jeste stav 4 člana 67., kojim se tretira novčana naknada za fizičku onesposobljenost, a koji je trenutno definiran ovako:

“Osnov novčane naknade za fizičku onesposobljenost je najniži iznos penzije utvrđen u skladu s ovim zakonom”.

Predložena izmjena stava 4 člana 67. je definisana ovako:

“Osnov za novčanu naknadu za fizičku onesposobljenost je najniži iznos penzije isplaćen u decembru 2024., usklađen za sva pripadajuća povećanja na dan ostvarivanja prava, a dalje se usklađuje s članom 79. ovog zakona”.
Usklađivanje penzija

Član 79. se odnosi na usklađivanje, rast penzija, a koji važećim Zakonom glasi:

“Penzije se usklađuju 15. aprila svake godine na način da se usklađuju u visini zbira 50 posto rasta potrošačkih cijena i 50 posto rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) u FBiH u prethodnoj godini, a prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, osim penzija ostvarenih u godini u kojoj je usklađivanje, a najviše do stope rasta BDP-a u prethodnoj godini.

Izuzetno od prethodnog stava, najviše penzije se neće usklađivati/povećavati sve dok najniži iznos penzije ne dostigne jednu petinu iznosa najviše penzije ostvarene u skladu s ranijim propisima”.

Predložena izmjena člana 79.

Predložene izmjene i dopune Zakona podrazumijevaju usklađivanje penzija dva puta godišnje (1. januara i 1. jula), a ne samo jednom, 15. aprila, kako je to sada slučaj. Dakle, predložena izmjena člana 79. glasi:

“Nosilac osiguranja, počev od 1. januara 2026., po službenoj dužnosti, bez donošenja rješenja, a na osnovu zvaničnih statističkih podataka Federalnog zavoda za statistiku, usklađuje penzije dva puta godišnje, i to 1. januara i 1. jula, sa stopom rasta, odnosno smanjenja indeksa potrošačkih cijena i bruto plata u FBiH u prethodnom polugodištu u odnosu na polugodište koje mu prethodi, i to:

  • Po stopi koja je zbir 60 posto rasta, odnosno smanjenja indeksa potrošačkih cijena i 40 posto rasta, odnosno smanjenja bruto plate ako je stopa promjene indeksa potrošačkih cijena viša od stope promjene bruto plate, ili jednaka toj stopi
  • Po stopi koja je zbir 40 posto rasta, odnosno smanjenja indeksa potrošačkih cijena i 60 posto rasta, odnosno smanjenja bruto plate ako je stopa promjene indeksa potrošačkih cijena manja od stope promjene bruto plate.
    Planirano je i to da se za izračun učešća stope promjene potrošačkih cijena u zbroju potrošačkih cijena i bruto plate uzimaju apsolutni brojevi tih stopa.

Sljedećim stavom člana 79. se tretiraju okolnosti pod kojima neće biti usklađivanja, rasta penzija.

“Ako bi stopa, koja je zbir rasta, odnosno smanjenja indeksa potrošačkih cijena i rasta, odnosno smanjenja bruto plate dovela do negativnog usklađivanja, penzije se ne usklađuju. Penzije ostvarene u godini u kojoj je usklađivanje, ne usklađuju se u toj godini”, obrazloženo je.

S obzirom na to da bi se penzije usklađivale dva puta godišnje, predloženo je brisanje člana 80. Zakona o PIO, koji podrazumijeva vanredno usklađivanje penzija. Naime, trenutnim zakonom je omogućeno da se vanredno usklađivanje penzija može dogoditi jednom godišnje.

Najniža i zagarantovana penzija

Jednako su značajne predložene izmjene i dopune člana 81., koji se odnosi na najnižu i zajamčenu penziju. Naime, njime je predviđeno sljedeće:

“Korisniku, kome je starosna penzija određena u iznosu manjem od najnižeg iznosa penzije, utvrđenog ovim članom Zakona, isplaćuje se najniža penzija”.

Međutim, najniža starosna penzija bi trebala zavisiti od dužine penzijskog staža te će se određivati u procentu od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, i to:

Za između 15 i 20 godina staža neće moći biti niža od 60 posto prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine;

Za između 20 i 25 godina staža neće moći biti niža od 65 posto prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine;

Za između 25 i 30 godina staža neće moći biti niža od 70 posto od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine;

Za između 30 i 35 godina staža neće moći biti niža od 75 posto prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine;

Za između 35 i 40 godina staža neće moći biti niža od 85 posto prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine;

Za 40 godina staža i više neće moći biti niža od 95 posto prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine.

Najniža starosna penzija više neće biti svima jednaka.

Nadalje, kada je u pitanju zajamčena penzija, na nju će imati pravo osoba s 40 godina staža i više, a kojoj je penzija određena u iznosu manjem od penzije utvrđene ovim stavom zakona. Dakle, to znači da će zajamčena penzija biti u iznosu prosječne samostalne penzije isplaćene u decembru, usklađene za sva pripadajuća povećanja na dan ostvarivanja prava te će se usklađivati kako je propisano Zakonom.

Predložene su izmjene i dopune kojima se tretira porodična, odnosno invalidska penzija. Važećim zakonom je utvrđeno da porodična, odnosno invalidska penzija iznosi 70 posto za jednog člana porodice, 80 posto za dva člana porodice, 90 posto za tri člana porodice i 100 posto od osnovice za četiri i više članova porodice.

S druge strane, za razliku od navedenog, predviđeno je da porodična, odnosno invalidska penzija, ne može biti niža od 90 posto od prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine. Osim toga, najviša penzija će ostati nepromijenjena, tj. iznosit će pet najviših penzija isplaćenih u decembru 2024.

(Izvor vijesti: Klix)

Podijeli tekst sa drugima na: