Blizanci Gojko i Gospava Vidović, udata Rađević, rođeni 7. septembra 1935. godine u selu Krmine, u Banjaluci su proslavili 90. rođendan.
Proslavu u krugu porodice devedesetogodišnjacima priredili su Gojkova supruga Koviljka, djeca Željana, Stana i Željko, zetovi Gostimir i Smiljko, unuci Jovan i Jovana sa supružnicima, Dajana, Aleksandar i Maja, te Gospavina kćerka Gordana i zet Ljubomir, unuke Mirela i Marijana i njihovi supružnici, te praunuci Sofija i Nikola.
Blizanci, rođeni od oca Lazara i majke Stane, odrastali su u pitomom selu koje se ugnijezdilo između planine Tisovac s jugoistočne strane, Osmače sa sjeverne strane, Kozjaka, Bosančića visa i Trnovače sa južne strane i rijeke Vrbas sa zapadne strane.
“Kada su imali četiri godine, ostali su bez majke, sa još dvije starije sestre. Otac Lazar se oženio ponovo Jovankom, rođenom Velimirović. Iako mlada, prihvatila ih je i odgajala kao svoju rođenu djecu”, pripovijedaju članovi porodice.
Život na selu nikad nije bio lak i bez briga, s mnogo rada i muke, posebno tada kada se sve radilo ručno, zemlja obrađivala uz pomoć volova i konja, a borilo se samo da se ima dovoljno hrane u to izazovno predratno, ratno i poratno vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kao i sva djeca toga doba, čim su malo ojačali, Gojko i Gospava čuvali su stoku, a kasnije radili i sve seoske poslove, da bi ih u kasnijim godinama život razdvojio.
Govorili njihovi potomci
Iz poštovanja prema njihovim starim godinama i ponekoj bolesti, od njih nismo tražili da govore za naš list, ali su u njihovo ime govorili njihovi potomci.
“Tata sa 16 godina odlazi u Liku u samaricu, tovariti konje, gdje je, kako kaže, po čitavo ljeto spavao pod jelikom pokriven konjskim ćebetom. Shvativši da tu nema hljeba, odlazi u Njemačku i ostaje tamo radeći do penzije. Kada je otišao, ja sam imao dvije godine. Tek nakon godinu dana je došao kući na odmor. Po maminoj priči, nisam ga poznao, pitajući je ko je ovaj čiko. Ovo u stvari pokazuje tu negativnu stranu odrastanja bez oca koji dođe dva puta godišnje kući, tri sedmice ili mjesec dana kako kad. To je uslovilo da sam ga upoznao zaista kakav je čovjek sa svim vrlinama i manama tek kada je došao u penziju”, kaže za naš list Gojkov sin Željko.
Dalje kazuje da se, između ostalih lijepih trenutaka, sjeća svog prvog odlaska u Banjaluku s ocem, u kojoj porodica Vidović i živi.
“Imao sam možda šest godina. Proveo me, između ostalog, i kroz Tržnicu, pokazavši ribe u velikom akvarijumu, a poslije toga na ručak u restoran na Bulevaru. Sada kada je već 27 godina u penziji, često bi ujutru uz kafu rekao kako je sanjao da je u Njemačkoj. Za nepovjerovati je da preko 50 godina nije pio vodu, ali je tako. Samo pivo i domaća rakija, rijetko neko obojeno piće. Možda je i to recept za dug život”, pojašnjava Željko.
Tetka Gospava, koja i danas živi u Krminama, kako Željko kaže, kao i svaka tetka sestriće i bratiće voli kao rođenu djecu, to se osjeti u svakom pogledu, svakoj riječi.
Valja ostariti ali ne valja prestariti
“Naučila je da radi čitav život težačke poslove, pa i sada sa svojih 90 godina ne odustaje od sijanja bašte veće nego u mnogih mlađih žena u selu, a spremna je da pomogne komšijama i nepozvana kada se kupe šljive ili kupi sijeno. Tetka često kaže ‘valja ostariti, ali ne valja prestariti’, ali gdje je ta granica ,još ne znamo. Preboljela je osamdesetih godina prošlog vijeka tumor, a prije desetak godina je povrijedila kičmu padom s basamaka penjući se na tavan štale da skine sijena za ovce koje je još uvijek držala. Ostala je bez muža Stanka Rađevića sama u kući u kojoj je nekada bilo više od desetoro čeljadi, gdje je redovno obilaze i brinu se o njoj kćerka i zet”, priča nam Željko.
Veoma privrženi jedno drugom
Svi blizanci su, kaže, naravno slični, pa i njih dvoje, po mnogo čemu – po pokretu, razmišljanju, a pomalo i tvrdoglavosti.
“Veoma su privrženi jedno drugom. Svaki njihov susret je dirljiv i pun osjećanja, posebno ispoljenih kod tetke. Dobri su, patrijarhalno odgojeni ljudi naklonjeni porodici i osnovnim iskonskim ljudskim vrijednostima. Težak život očvrsne ljude, pa i njih, a kako reče jedan doktor dok je pregledao tatu prije nekoliko godina: ‘Ovakva japija se više ne siječe.’ Neka su nam još dugo živi i zdravi naši blizanci”, navodi Gojkov sin.
Gospavina unuka Marijana Krtolina kaže da je srce sve djece, unuka i praunuka ispunjeno zahvalnošću, ponosom i ljubavlju, te da je zaista rijetko naći ljude koji su kao devedesetogodišnji brat i sestra kroz cijeli svoj život zračili dobrotom i toplinom.
“Zahvalni smo na svemu što su nam dali, ne samo na vremenu, pažnji i ljubavi, nego i najvažnijim vrijednostima koje se ne mogu naučiti iz knjiga. Svima su nam usadili poštovanje, skromnost, radne navike i ljubav prema porodici”, priča Marijana.
Najljepša sjećanja na djetinjstvo
Zahvaljujući njima, kako navodi, ona i njena sestra Mirela imaju najljepša moguća sjećanja na djetinjstvo.
“Sjećamo se mirisa bakinih pita koje su se pekle dok smo nestrpljivo čekali pored šporeta, kao i zimskih dana kad smo se sankali na selu i poslije grijali uz vatru dok su se rukavice sušile na rerni. To su bili jednostavni, a neprocjenjivi trenuci koji ostaju sa nama kao najljepše uspomene”, prisjeća se ona.
Po selu se priča, i to sa pravom, navodi Marijana, da vrednijih ljudi od njih dvoje nije bilo – uvijek prvi na njivi, u štali, oko kuće… Nikada im nije bilo teško zasukati rukave i raditi kako za sebe, tako i pomagati drugima.
“Čak i sada, iako su kročili u desetu deceniju života, uhvatimo ih da nešto popravljaju, sade, sređuju, kao da ta snaga nikada iz njih nije ni otišla. Želimo im sve najljepše, a najvažnije za sve nas je da ih zdravlje i dalje služi… a mi ćemo kroz život nastaviti da koračamo, noseći u srcu uspomene i vrijednosti koje su nam usadili”, zaključuje Marijana.
Statistika
Republički zavod za statistiku Republike Srpske ne raspolaže podacima o najstarijim blizancima na ovim prostorima, te porodice slavljenika za kraj kažu: “Neka naši možda i najstariji blizanci u Republici Srpskoj, a vjerovatno i BiH, dožive zajedno i još mnogo rođendana, zdravi i veseli.”
Ova proslava nije bila samo obilježavanje rođendana, već i slavlje porodičnih vrijednosti i zajedništva, a Gojko i Gospava ostaju inspiracija svima nama da živimo skromno, budemo zahvalni i njegujemo odnose sa najbližima.
(Izvor vijesti: Nezavisne)
