Ako bismo svakog mjeseca u narednih 40 godina izdvajali 18,5 odsto od prosječne bruto plate i ulagali u određeni fond sa godišnjom kamatom od pet odsto, po odlasku u penziju na svom kontu bismo imali najmanje pola miliona maraka.
Ova potencijalna svota novca bi sigurno bila ne samo dovoljna da se po odlasku u zasluženu penziju preživi već i da se opusti, odnosno posjete egzotične destinacije poput Kariba i Havaja.
Do ove zanimljive i primamljive sume može se doći jednostavnom matematičkom računicom. Kao ulazne faktore uzeli smo da je prosječna neto plata u Srpskoj oko 1.500 maraka. S obzirom na to da prema važećim zakonima stopa izdvajanja za penzijsko i invalidsko osiguranje iznosi 18,5 odsto na bruto platu, to znači da poslodavac svakog mjeseca po ovom osnovu u Fond PIO uplaćuje oko 400 maraka.
Koliko uplatimo u penzioni fond?
Na godišnjem nivou to iznosi 4.800 maraka, a kada bi se izračunalo za period od 40 godina radnog staža, što je jedan od uslova za odlazak u penziju, onda se dođe od sume od 192.000 maraka. U prevodu, ovoliku svotu novca u penzijski sistem uplati svaki pomenuti radnik prije završetka radnog vijeka.
Za puni staž osiguranja od 40 godina prosječna penzija, inače, trenutno iznosi oko 880 maraka. Ako pogledamo zvanične podatke, iz njih se može vidjeti i da je prosječno doba umiranja za muškarce 72 godine, a za žene 78 godina. Pošto je gornja granica za odlazak u starosnu penziju 65 godina, to znači da oni koji odu u penziju u njoj prosječno uživaju od sedam do 13 godina. Od 192.000 maraka, koliko su uplatili u penzijski fond, oni po prestanku radnih obaveza iskoriste svega od 74.500 do 127.000 maraka.
Ova matematika pokazuje da dobar dio novca, koji se tokom radnog vijeka uplati po ovom osnovu, radnik po odlasku u penziju uglavnom ne iskoristi, ali je tako, uostalom, i koncipiran trenutni penzijski sistem, koji funkcioniše na takozvanoj međugeneracijskoj solidarnosti.
Investicije isplativije od plaćanja doprinosa
Međutim, ako bi kojim slučajem neko pomenutih 18,5 odsto, odnosno 400 maraka od bruto plate svakog mjeseca uplaćivao u neki fond koji bi imao pretpostavljeni prosječni godišnji prinos od, recimo, pet odsto – na kraju bi u ovom “penzionom“ crnom fondu za staračke dane penzioner imao oko 600.000 maraka, a što bi mu obezbijedilo neuporedivo bolji i bezbrižniji život. Ako u ovu računicu uključimo i logičnu pretpostavku da će u narednih 40 godina plate rasti, pa samim tim i nivo ovih izdvajanja, ovaj fond bi u konačnici mogao iznositi čak 900.000 maraka.
Finansijski stručnjak i savjetnik, te bivši broker sa Volstrita Vladimir Đukanović kaže da u gotovo svim balkanskim državama odlazak u penziju nesumnjivo predstavlja veliki finansijski šok.
Smatra da bi ljudi u trenutnim okolnostima trebalo ozbiljnije da razmišljaju o budućnosti i životu u takozvanom trećem dobu jer je, ističe, samo pitanje vremena kada će državni penzijski fondovi kolabirati. Kao veliki problem navodi to što su penzijski fondovi poput protočnih bojlera jer su koncipirani tako da nigdje ne ulažu dobijeni novac, već ga samo prosljeđuju.
– Oni se po pravilu nalaze u deficitu i razlika se vrlo često namiruje iz drugih izvora, pa i onih budžetskih. Ova činjenica najbolje ukazuje da čitav ovaj sistem nije dobar. Nije održiv. Zašto? Odgovor je jednostavan. Na jednog penzionera dolazi nešto više od jednog radnika. Minimalni broj je četiri, a optimalan pet na jednog penzionera da bi sve moglo da funkcioniše bez ikakvih problema. Da li je tako nešto moguće? Mislim da nije. Demografska slika je katastrofalna. Deca se slabo rađaju, a mladi sve više odlaze. I šta kada dođemo do situacije da taj odnos radnik – penzioner, bude jedan – jedan? Šta mislite, kakav će životni standard imati penzioneri? Nikakav – upozorava Đukanović.
Treba li država prepustiti građanima da upravljaju svojim novcem
Šta je onda rješenje? Kaže da je ono relativno prosto. Kao jednu od najboljih opcija navodi da država prepusti građanima da sami upravljaju novcem koji je do sada uplaćivan za penzijsko osiguranje. Pojašnjava da postoje razni investicioni fondovi koji garantuju dugoročni godišnji prihod od pet odsto na uložena sredstva, ali čak i deset, kao što je u slučaju indeksa najvećih američkih kompanija.
– Ako svakog meseca uplatite 200 evra, za 40 godina ćete u prvom slučaju imati 300.000, a drugom nešto manje od 1,2 miliona evra. Ovu matematiku je lako proveriti, jer se na internetu nalaze mnogobrojni kalkulatori složene kamatne stope. I to je surova realnost koja pokazuje koliko balkanske narode košta što su deo prevaziđenog penzijskog sistema, baziranog na solidarnosti. On je možda nekada bio dobar, ali ne i danas. Ogroman novac decenijama odlazi u vetar. Vreme je da se svi razbude i počnu razmišljati praktično i ekonomski – poručio je ovaj finansijski ekspert.
(Izvor: Glas Srpske)
