Kategorija: Zabava

Rajko Gligorić, predsjednik Udruženja penzionera Grada Doboj rekao je da je pravo na banjsku rehabilitaciju sa područja ovog grada imalo 212 penzionera te da je u toku realizacija ovog projekta.

“Rok za realizaciju ove aktivnosti je 31. 12. ove godine, a sa 30. junom, prema evidenciji republičkog udruženja banju je iskoristilo nešto malo više od 50 posto penzionera. Sada je malo zastoj u banjama jer i oni rješavaju svoje narudžbe prema klijentima”, rekao je Gligorić dodajući da će svi penzioneri koji su dobili banju u ovoj godini to i iskoristiti.

On je rekao da veliki broj penzionera koji su konkurisali nikada nije bio u banji te da mnogi penzioneri zbog malih primanja to sebi ne mogu priuštiti.

“Mnogi vjerovatno ne bi ni otišli u banju da nisu prošli na konkursu. To je sedam dana banjskog liječenja i to je za njih velika stvar”, rekao je Gligorić.

Govoreći o problemima penzionera Gligorić kaže da su to egzistencijalna pitanja kao što su nabavka artikala, plaćanje režija i kupovina lijekova.

“Mi smo najveći korisnici lijekova. Svaki penzioner u prosjeku potroši u apoteci između 50 i 100 maraka”, rekao je Gligorić dodajući da se treba sagledati mogućnost da se standard penzionerske populacije poveća na viši nivo.

Kada je riječ o aktivnostima Udruženja penzionera Grada Doboj, Gligorić kaže da je to jedno od najaktivnijih udruženja te da već u februaru organizuju kurs o voćarstvu i pčelarstvu, a da od ove godine to podrazumijeva i kurs o proizvodnji voćnih rakija.

“To bude i fino druženje, a nešto se i nauči. Onda idemo 8. mart, zatim organizujemo predavanje o zdravlju, a organizovali smo i obilazak Fruške Gore. Ima dosta aktivnosti, a sve je cilj da se penzioneri druže i da zaborave na svakodnevne probleme”, rekao je Gligorić.

(Izvor vijesti: RTRS)

Završen 24. tradicionalni turnir u šahu za članove Udruženja penzionera Vlasenica.

Prvo mjesto osvojio je Radomir Đurić, drugo Rade Majstorović, a treće Neđo Vidović.

Predsjednik Udruženja Milanko Šargić rekao je da je među sedam takmičara bilo prijateljsko rivalstvo, te da su Đurić i Majstorović izborili pravo učešća na republičkom takmičenju, koje će biti održano u Tesliću polovinom septembra.

Šargić je istakao da su zadovoljni dosadašnjim učešćem na takmičenjima na republičkom nivou, a nadaju se dobrim rezultatima i ubuduće.

On je rekao da su pobjednicima uručene skromne novčane nagrade, i dodao da će u narednom periodu dobiti šahovske ploče i satove.

Šargić je zahvalio lokalnoj zajednici i načelniku Miroslavu Kraljeviću, te drugim donatorima koji podržavaju rad Udruženja.

(Izvor vijesti: Magic.ba)

Na imanju Branka i Ranka Švrake u Jelićima kod Gradiške rastu džinovske bundeve. Njihova težina je impresivna, jer neki plodovi prelaze stotinu kilograma. Pored toga, braća Švraka na svom domaćinstvu uzgajaju i razne vrste povrća, voća i žita.

Sjemenje za ove bundeve dobili su od Gorana Ercega iz Brestovčine. U početku nisu vjerovali da će bundeve toliko napredovati, ali se ispostavilo da je Erceg bio u pravu – sjeme zaista daje džinovske plodove, pod uslovom da biljke imaju dovoljno vlage i da se sade u pođubreno zemljište. Braća su temeljno ispoštovala sve preporuke i rezultati nisu izostali, iako je do berbe ostalo još najmanje mjesec dana. Do tada će bundeve nastaviti da rastu.

Prema riječima Branka i Ranka, bundeve su zahtjevne kulture koje traže toplotu, vlagu, svjetlost i hranljive materije. Najbolje uspijevaju u toplim, ravničarskim područjima. Za džinovske sorte neophodno je tlo bogato organskim materijama, naročito stajskim đubrivom, i redovno zalijevanje – po mogućnosti sistemom “kap po kap”.

Sadnja se vrši u duboke jame ispunjene sagorjelim konjskim gnojivom. Na dno se stavlja čisto gnojivo, a u gornjem dijelu se miješa sa zemljom kako korijen biljke ne bi bio u direktnom kontaktu sa gnojivom. Parcela mora imati dobro propusno tlo, što se postiže podrivanjem u ljetnim mjesecima, prije oranja.

Pored stajnjaka, dodaju se i mineralna đubriva sa produženim djelovanjem i povećanim udjelom kalijuma, koji je važan za otpornost biljaka na niske i visoke temperature, kao i za obilno cvjetanje. Nakon sadnje, neophodno je obilno zalijevanje i malčiranje pokošenom travom ili slamom. Malčiranje smanjuje pojavu korova oko korijena biljke, isparavanje vlage iz tla i štedi na vremenu prašenja i okopavanja tla oko korijena.

(Izvor vijesti: RTV Gradiška)

Sokočanin Miodrag Borovčanin, koji se uz svoj redovni posao već 20 godina intenzivno bavi pčelarstvom i trenutno ima oko 60 društava, tvrdi da nikada nije bila lošija godina za pčelare na pojedinim mikrolokacijama na Romaniji.

Borovčanin je istakao da je u razgovoru sa starijim i pčelarima koji imaju više od 100 pčelinjih društava čuo da ne pamte manji unos u košnice zbog duge suše i visoke temperature vazduha.

On kaže da pčele nemaju dovoljno prinosa, tako da bez intervencije pčelara na ovakvim područjima ne bi mogle preživjeti.

“Uvjerio sam se da je veoma loše stanje za pčele i pčelare na širem području Knežine, kod Sokoca, ali je nešto prinosa meda ovog ljeta bilo na Romaniji i na rubnom dijelu Glasinačkog polja”, rekao je Borovčanin.

On je ukazao da pčelarima na područjima gdje je prinos meda veoma loš jedino preostaje da brinu o prihrani društava, na vrijeme zaštite svoje pčelinjake od napasnika – varoe, sačekaju zimu i ishod na proljeće.

Borovčanin je napomenuo da se na ovim prostorima godinama med vrcao od Petrovdana do Ilindana, mada je bilo i situacija, kao što je 2022. godine, kada su se pčelari mogli hvaliti unosom i uzimati med oko Vidovdana, što se rijetko dešava.

Nova pčelarska godina već počela

Iskusni pčelar podsjetio je da je sa 1. avgustom nastala nova pčelarska 2026. godina, kada matica leže i priprema dugoživuće pčele.

On je naveo da pčelare na području gdje je unos u košnice bio loš zabrinjava stečeno iskustvo da će pčele tokom te godine biti onakve kakve su sada i kakve se pripreme za zimu, što ne obećava mnogo.

“Na pojedinim mikrolokalitetima godina je bila loša i bespašna što znači da nisu imale hrane, s obzirom na to da znamo da jednom prosječnom pčelinjem društvu treba da donese oko kilogram nektara iz prirode da bi se zajednica hranila taj dan”, rekao je Borovčanin.

Prema njegovim riječima, sa prvim danima avgusta završava se pašni period za pčelinja društva, tako da se sada pčelinja zajednica priprema da matica zaleže što više dugoživućih pčela, koje će za šest mjeseci da odnjeguju prvo proljećno leglo.

Pčele energiju troše na rashlađivanje

Zbog dugog sušnog perioda i visoke temperature vazduha kakva je bila u protekla dva mjeseca, navodi Borovčanin, pčele su svoju energiju i hranu trošile na ventilaciju odnosno rashlađivanje zajednice sa leglom, u čijem centru mora biti određena temperatura da ne bi stradalo.

“To pčele rade ventiliranjem krila da bi napravile pravi ambijent, odnosno mikroklimu u košnici neophodnu za odgajanje legla, a slično rade i zimi da bi stvorile povoljnu temperaturu bez obzira na uslove napolju, da bi leglo i zajednica opstali”, rekao je Borovčanin.

On je poručio pčelarima da ne posustaju zbog situacije koja je ovog ljeta zadesila veliki broj pčelinjih društva na području Romanije, već da preduzmu sve potrebne radnje kako bi društva zaživljela i sačuvala se do proljeće.

Borovčani se nada da će tek nastala pčelarska godina biti bolja, a vremenske prilike povoljnije za ova mala bića koja imaju neprocjenjivu ulogu u opstanku flore i cjelokupne prirode, te u očuvanju ljudskog zdravlja i imuniteta.

“Nisam siguran da sam jedini, mada mislim da je to tako, jer dosta narudžbi imam i iz istočnog i iz zapadnog dijela Hercegovine i svi naručioci mi kažu da nema drugi niko da se ovim bavi”, započinje priču Sloban Popović tihi i nenametljivi čovjek, po čijoj se naravi odmah vidi da ima strpljenja za svoj zanat.

Kaže da, iako će uskoro u devetu deceniju, a rođen je na selu gdje je nekada glavna obuća bio opanak, do rata nije pravio opanke, mada je od starijih gledao kako se to radi.

“Počeo sam u ratu, na ratištu, gdje sam imao raspored na poprilično mirnom mjestu, a, budući da je bilo odjeće, ali se obuća poderala, a novca niotkud, pa sam sakupio nešto improvizovanog materijala i sebi napravio opanke. Ti prvi su bili nikakvi, traljavi, ali su služili svrsi – nisam bio bos, a budući da su i oni oko mene bili poprilično ‘obosili’, nastavio sam i dalje da radim, pa su i opanci sa svakim novim parom bivali sve bolji”, priča on.

Kaže da se nakon rata za njega brzo pročulo, pa je nastavio praviti opanke za brojna kulturno-umjetnička društva u Sarajevu, Ilijašu, Bijeljini, pa čak su putovale i na Rab, kao i našim iseljenicima u Gajdobri, i to sve po 20-30 komada, pa sve do 50, koliko su mu na Rabu naručili, tako da danas misli da ih ima na svakom kontinentu, osim Afrike.

“Sada već to ide glatko, vide i čuju ljudi jedni od drugih, a sada me pronalaze na Facebooku – pa naruče, a, kako sam uvidio da posao ide dobro, nabavio sam i kalupe uzrasta od malih za bebe, pa do 51 broja, koje sam napravio za jednog košarkaša iz Gacka koji igra u Beogradu”, nastavlja dalje Popović.

Problem nabavka materijala

Slobodanu, kako dodaje, nije problem napraviti opanke, već nabavka materijala, istog onog koji je bio jedini materijal za obuću koji se kod kuće mogao naći u vrijeme dok je on bio mali, a to su špaga, koža, kopče.

“Nekada smo sve to, osim kopči, koje su se mogle kupiti u seoskim dućanima, imali kod kuće, pa je bio potreban samo dobar opančar, a danas sve to nabavljam sa tri različite strane svijeta, pa kožu nabavljam iz Beograda, gumu iz Sarajeva, kopče iz Novog Sada, a špagu iz Dubrovnika”, dodaje dalje Slobodan.

Sve naručeno mu brzo stigne, uglavnom brzom poštom, ali to podiže i cijenu, koja je, opet, vrlo pristupačna, jer je donedavno par prodavao po 100 maraka, a nedavno je poskupio na 120 do 130 maraka, zavisno od opanaka.

“Kada radim sam, za jedan par mi treba dva dana, ali mi nekada pomažu i jedan od sinova i supruga, zavisno koliko se mušteriji žuri, tako da, sve u svemu, nemam neku zaradu, ali mi ova zarada kao dodatak na penziju dobro dođe. Ne kažem da se od ovog zanata ne bi moglo i živjeti, samo da mu se više posvetim, da uradim nešto i na promociji, ali, s obzirom na to da mi ovo dođe kao hobi – onda mi i zarađeni novci dođu nekako pride. A ne mogu se požaliti ni na kupce – uvijek me časte prilikom plaćanja i ne cjenkaju se”, pojašnjava dalje ovaj vrijedni Ljubinjac.

Kaže da mu je drago što su i njegova dva sina zainteresovana za ovaj zanat, pa će im, kao i svaki zanat u životu, dobro doći, a i opančarski zanat će se sa njima u Hercegovini produžiti.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Bećir Alikadić, jedan od najstarijih Goraždana, u 93. godini svakodnevno vozi bicikl, a u tome ga kaže ne sprečavaju ni godine ni visoke temperature. Ovaj vitalni Goraždanin koji uprkos godinama zrači životnom energijom, svaki dan biciklom prelazi ustaljenu rutu, jednako uživa u šetnji i ne skida osmijeh s lica.

Navodi da su genetika, fizička aktivnost te prije svega vedar duh i smijeh, recept za dug i zdrav život.

“Svoju dugovječnost i vitalnost dugujem dobrim genima, ali i načinu života. Povukao sam na majku koja je bila vedra i nasmijana, a takođe i četvorica njene braće, doživjeli su preko 90 godina. Ja sam takav, pozitivan čovjek i to je najvažnije. Bavio sam se sportom, igrao u folkloru. Ima ljudi što su stalno namrgođeni, a to ne valja. Smijeh je lijek i produžava život. To bih preporučio svima, da se vole, slažu, žive dobro i ne sekiraju”, poručuje Bećir.

Ističe da ni njega život nije mazio, ali kaže da ga nije slomio. Naučio je da se nosi s problemima i životnim iskušenjima. Rođen je 1933. godine u Goraždu, preživio je dva rata, oba u svom rodnom gradu.

“Kao dječak od osam godina prelazio sam gradski most 1942. godine kad je bio pokolj. Svega sam se nagledao. I ovaj drugi rat sam proveo ovdje, bio sam komandir Civilne zaštite, imao sam deset ljudi, pomogli smo u svemu”, navodi.

Inače, cijeli radni vijek proveo je u goraždanskoj “Pobjedi” od njenog osnivanja do 1991. godine, kao metalostrugar.

“U penziji sam već 34 godine, pa i ovima Fondu PIO se ‘odužilo’ što mi tako dugo šalju penziju”, dodaje kroz smijeh.

Priznaje da mu najviše nedostaje supruga koja je preminula prije mnogo godina, kao i prijatelji kojih više nema. Ipak, svakog dana se druži sa sugrađanima što mu je, naglašava, pomoglo da zadrži optimizam i volju za životom.

Dok prati politička dešavanja, ističe kako pamti mnogo bolja vremena, a ima i poruku za današnje političare.

“Oni misle da će živjeti hiljadu godina. Samo daj, daj, njima daj, sve im malo, traže još. A ne znaju da će i oni jednog dana tamo gdje svi idu. Moraju se ujediniti i doći sebi”, poručuje vedri i dugovječni Goraždanin.

(Izvor vijesti: Euronews)

Na pola puta između Banjaluke i Prijedora, u selu Јelićka, smještena je farma koza porodice Lemić, osnovana 2013. godine. Dariju Lemiću i njegovoj nerođenoj sestri od ideje do realizacije bilo je potrebno oko dvije godine.

“Dok se farma gradila prve dvije tri godine, mi smo učili o kozarstvu i o proizvodnji uopšte u Belgiji odakle smo, odnosno iz Holadnije, uvezli i prve koze i evo sad polako poslije 12 godina trudimo se da nastavljamo dalje tu priču našu i širimo se i sa proizvodima i sa životinjama, odnosno kozama – priča Darijo Lemić.

Holandske mliječne koze uvezli su 2015. godine. Broj koza na farmi varira iz godine u godinu. Posao na farmi iziskuje cjelodnevnu posvećenost, ali uz podršku porodice, ističe Darijo, sve je lakše. Iako je godina izazovna za poljoprivrednike zbog ekstremnih klimatskih uslova, farma za sada funkcioniše bez većih poteškoća.

“Od same brige o kozama, prvo se na to svodi sve da su koze zadovoljne, kad su one zadovoljne onda imamo i kvalitetno i dosta mlijeka, onda smo i mi zadovoljni. Muze se dva puta dnevno, muzemo odjednom 32 koze, svo to mlijeko ide u laktofriz, tu stoji dan ili dva, zavisi od planova proizvodnje i onda u proizvodnju prebacujemo svo to mlijeko i proizvodimo razne proizvode – ističe Darijo Lemić.

Sladoled izvoze i u Hrvatsku

Mlijeko i ostale proizvode moguće je kupiti u marketima širom Srpske. Svi ljubitelji prirode i životinja mogu posjetiti farmu i degustirati proizvoda koje nude. Sireve i sladolede, koje proizvode već nekoliko godina, izvoze u Hrvatsku. Najviše pohvala stiglo je za domaće sladolede na bazi kozijeg mlijeka. Redovno posjećuju različite sajmove, a tokom ovih 12 godina nizale su i brojne nagrade.

“Već nekoliko godina radimo sladolede i evo sad smo negdje našli bazu tih naših okusa koje ljudi traže i eto ne znam, svi imaju pozitivne utiske što se tiče naših sladoleda i nadam se da će tako i ostati – rekao je Darijo Lemić.
U potrazi za boljim životom mnogi su napustili svoja ognjišta, a sela ostala pusta.

To nije slučaj kada je riječ o porodici Lemić i njihovoj farmi koza. Odlučan da ostane na imanju, Darijo Lemić, još jedan je primjer da se ljubav prema zemlji, trud i upornost isplate.

Nakon što je 2022. singapurski milijarder Ong Beng Seng kompleks Kupari preuzeo od Rusa, početkom januara ove godine započelo je rušenje kompleksa, uključujući i hotel Pelegrin za koji se dugo vremena govorilo kako treba postati kulturno dobro.

No, kako se to nije dogodilo ovdje će se uskoro izgraditi luksuzno zadnje pod zaštitnim znakom brenda “Four Seasones”.
Nekada simbol državnog luksuza i reda, bio godinama je bio sablasna razglednica prošlih vremena.

Bilo je to ekskluzivno ljetovalište za najviše funkcionere bivše Jugoslavije – generale, diplomate, visoke oficire i, povremeno, samog Josipa Broza Tita. U ljetnim mjesecima ovdje se odmarala vojska privilegovanih, u ambijentu luksuza koji nije bio kičast, nego obilježen državnom disciplinom i strogoćom.

Kupari, smješteni svega nekoliko kilometara južno od Dubrovnika, bili su najpoznatije vojno ljetovalište bivše države. Kompleks je imao sve: hotele visoke kategorije, privatne plaže, restorane i čuvenu Titovu vilu pod stalnim nadzorom.

Ali, početkom rata 1991. godine, sve je stalo. Hoteli su granatirani, opljačkani, neki i zapaljeni. Iako je sukob odavno završen, Kupari nisu bili obnovljeni. Izgledali su kao da ih je neko ostavio usred vremena – i zaboravio da ih pokupi.

Ono što je najviše boljelo jeste kontrast: dok Dubrovnik i njegova okolina bilježe vrhunce elitnog turizma, gdje se noćenja plaćaju stotinama evra, Kupari su ostajali prazni.