Od bicikla ne odustaje ni u desetoj deceniji života

Iako je napunio 90 godina života, Dane Barić iz Sanskog Mosta ne odustaje od svakodnevne vožnje biciklom, te kaže kako na svome “kotaču” prelazi i preko 30 kilometara dnevno.

Izračunao je kako je samo u prošloj godini prešao preko 11.000 kilometara, a najčešće ga se može susresti na dionici od Sanskog Mosta do sela Kijeva, koje je udaljeno 13 kilometara od ovoga grada.

Barić kaže kako ponekada i više puta prelazi ovu relaciju te da fizičku kondiciju i spremnost održava vozeći bicikl.

“Jedino ispred Čaplja zastanem, jer tu se nalazi velika uzbrdica, pa taj dio puta pređem pješice gurajući bicikl. Zimi više vremena provodim u stanu, a u proljeće i ljeto sam na selu, jer oko kuće ima dosta posla”, kaže ovaj simpatični starac.

Bicikl kao prevozno sredstvo svakome preporučuje, te da smatra kako ljudi treba da su što više u pokretu i fizički aktivni.

“Što manje ležanja, naročito po danu. Ja nikada ne ležim po danu i osjećam se odlično, zdravo i veselo”, kaže Barić.

Iako ljudi hvale njegov aktivitet i vitalnost, mnogi ukazuju kako na biciklu usporava druge učesnike u saobraćaju i često stvara probleme.

“Vjerujte da me je strah kada ga sretnem ponekad na magistralnom putu, jer se trese i izgleda kao da će svaki čas izgubiti kontrolu nad biciklom. Ipak je to put gdje se vozi brzo i ne bih volio da mu se nešto dogodi”, kaže jedan sanski vozač.

I sam Barić priznaje kako ima nestrpljivih vozača te da mu često trube iz automobila u znak upozorenja.

“Šest puta su me rušili sa bicikla, a jednom sam završio u bolnici sa slomljenom rukom. Ni tada nisam odustao od bicikla, što mi savjetuju moje tri kćerke, a ja im kažem neka svako živi svoj život”, uz osmijeh kaže starac.

Dodaje kako je slovenački penzioner te da je u toj zemlji proveo nekoliko decenija radnog vijeka zaradivši zasluženu penziju koju sada uživa u rodnom gradu.

Barić kaže kako neće odustati od bicikla sve dok ga snaga služi, te da će i dalje vrijeme provoditi na svom omiljenom prevoznom sredstvu.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Podijeli tekst sa drugima na:

Maturanti Rudarske škole sreli se poslije pet decenija

Ivan je srednju Rudarsku školu završio prije pet decenija. Po završetku, upisao je fakultet u Zagrebu, gdje se kasnije i zaposlio.

Tokom tog perioda nije održavao kontakt sa školskim kolegama. Priča nam kako je vrijeme odnijelo svoje, svako od njih koračao je nekim svojim putem i ubrzo zaboravili su jedni na druge.

Međutim, uz pomoć društvenih mreža, povezao se sa svojim nekadašnjim prijateljima koji su danas uspješni ljudi i žive u čak i u dalekim zemljama poput Amerike, Australije, Novog Zelanda, Kanade i Njemačke.

Kaže da susret sa njima nakon pedeset godina ne može opisati riječima.

“Fali mi riječi to opisati. Ne mogu bolje reći, fali mi riječi kada vidite čovjeka nakon pedeset godina sa kojim ste bili u domu četiri godine, ili četiri godine sjedili u klupi, jednostavno fali riječi, ali jednom riječju emocionalno, vrlo emocionalno” navodi Ivan Galić.

Ivanov školski prijatelj Osman se nakon školovanja vratio u rodnu Brezu gdje je nastavio raditi kao rudarski tehničar.

Priča nam da je sa godinama zaboravio na svoje kolege, misleći da su i oni zaboravili na njega, i nije se nadao da će ih ponovo sresti.

“To je neopisivo. To je nešto što može čovjek poželjeti jednom u životu da se doživi, da se dogodi i teško da se ponovi. Mi ćemo nastojati da od sada pa nadalje se sastajemo svake godine, a nismo mogli do sada jer smo svi radili, nismo mogli od obaveza i posla” kazao je Osman Sirotanović.

Gledajući fotografije iz učeničkog doma i školskih klupa, bivši prijatelji odnosno maturanti prisjetili su se perioda jednog od najljepših perioda svog života. Istakli su da žale zbog brojnih okolnosti koje su dovele do prekida komunikacije tokom godina.

Ipak, izrazili su želju da se ponovo okupe naredne godine, a iz Građevinsko-geodetske škole poručeno je da su vrata škole uvijek otvorena za bivše učenike.

“Zaista jedan lijep događaj, mene su iznenadili ti učenici nekada Rudarske škole da obilježe pedesetu godišnjicu. Evo došlo su tu, posjedili, vratile se uspomene i sjećanja kada su oni bili u školskim klupama i to je zaista nešto što treba njegovati i poštovati. Naravno, ustupili smo im prostor i ponudili smo im saradnju za naredni period kada god žele da se podsjete školskih dana, da obiđu školu ali zaista nešto posebno“ rekao je direktor Građevinsko-geodetske škole Tuzla Kadrija Ibišević.

Maturanti su obilježavanje 50. godišnjice mature iskoristili i kao priliku da se prisjete kolega koji više nisu među živima, želeći da pomen na njih simbolično bude dio ovog susreta.

Sadašnjim učenicima i nekim novim generacijama, ovi iskusni rudarski tehničari, su poručili da poštuju svoje profesore i da obavezno čuvaju međusobne veze i poslije završetka školovanja, kako bi se i oni okupili na jednom ovakvom jubileju.

(Izvor vijesti. RTV Slon)

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzionisani nastavnik napisao knjigu o rodnom mjestu

Svjetlo dana ugledala je knjiga pod nazivom “Čaplje – vrijeme, ljudi i događaji”, čiji je autor Ismet Kamerić, prosvjetni radnik u penziji, a treba istaći kako je ovo prva zvanična publikacija o ovome živopisnom selu koje je udaljeno nekoliko kilometara od Sanskog Mosta.

Kamerić je najveći dio svoga radnog vijeka, sve do početka rata, bio nastavnik, te je predavao u osnovnoj školi predmete istoriju i geografiju, a u poslijeratnom periodu bavio se privatnim poduzetništvom.

Kaže kako se godinama vodio mišlju da napiše knjigu o svome rodnom mjestu, a podatke i građu prikupljao je marljivo godinama.

Knjiga govori o značajnim istorijskim događajima na ovim prostorima, geografskim karakteristikama te o porodicama i ljudima koji su živjeli i žive na tim prostorima.

“Nikada niko ništa nije napisao o Čaplju i meni je bila želja da napišem knjigu te ostavim mladim generacijama pisanu uspomenu na zavičaj. Dugo sam godina radio na tome i nastojao sam da obuhvatim što više toga i da pišem jedino istinu”, kaže Kamerić.

Dodaje kako su različite interpretacije o tome kako je Čaplje dobilo svoj naziv, a autor se i tom temom bavio u svojoj knjizi.

“Selo je naziv dobilo po pticama, čapljama, koje su se gnijezdile na poljanama i barama pored rijeke Sane, a prvi put se naziv sela pominje u jednom istorijskom dokumentu iz 13. vijeka”, kaže Kamerić.

Izdavač ovog vrijednog djela koje predstavlja značajan doprinos lokalnoj publicistici je lokalna izdavačka kuća “Kalem”, čiji vlasnik Semir Hasić naglašava trud i napor autora da prikupi značajnu količinu dokumentarističke građe.

Iako je knjiga tek izdata, već sada postoji veliko interesovanje za nju, a u narednom periodu planira se njena promocija, najprije u samom Čaplju, a potom u Sanskom Mostu i drugim mjestima.

(Izvor vijesti: Nezavisne novine)

Podijeli tekst sa drugima na:

Cijena trešanja ne opada: Kilogram i do 20 KM

Počela je sezona berbe trešanja u Hercegovini. Ovogodišnja cijena nikad veća. Kilogram prvih trešanja koštao je 20 maraka, a ovih dana cijena je par maraka niža.

U voćnjaku Danila Škera, u trebinjskom naselju Pridvorci, očekivani rod trešanja na oko 400 stabala je oko četiri tone.

Kada se uporedi trud i rad koji se uloži, tome još doda i posao oko berbe, problem sa pronalaskom berača, Danilo kaže, da je i cijena zadovoljavajuća.

“Mjesec dana traje berba, razmišljao sam da dam oglas u medije da tražim radnike. Nudim solidnu cijenu od osamdeset feniga po kilogramu, dnevno se može zaraditi do 80 maraka”, navodi Škero za RTRS.

U voćnjaku posla ima cijele godine.

Da bi imali dobar rod i sačuvali kvalitet, od proljeća do jeseni provode dnevno i po 12 časova.

Voćnjak je zasadio na inicijativu sina.

“Zahvaljujući mom sinu, on je bio inicijator, ja protivnik, tako da je sve njegov plod. Ovo je izuzetna sorta “patuljaste trešnje”, koja u punom rodu rađa do 15 kilograma. Već treću godinu ubiremo plodove”, dodaje Škero.

Da su trešnje najslađe voće, potvrđuje Danilova unuka Lana Škero, koja pomaže oko berbe.

“Obožavam trešnje, posebno što znam koliko je ljubavi deda uložio u njih, još su mi slađe”, ističe djevojčica.

Јedini je na ovim prostorima koji pravi rakiju od trešanja. Da je svaki trud isplativ dokaz su i medalje.

Na nedavnom festivalu rakija u Novoj Crnji dobio je najveća priznanja za rakiju od trešanja, koja bi se uskoro mogla, uz lozu i dunju, naći na ponudi hercegovačkih rakija.

Podijeli tekst sa drugima na:

Solidarnost farmera u Bihaću: Pomogli kolegi da uzore 15 hektara zemljišta

O tome da se zajedničkim snagama mogu uraditi veliki i teški poslovi svjedoči primjer iz okolice Bihaća, gdje se dvadesetak farmera odlučilo organizovati zajedničku akciju i oranje 15 hektara zemljišta u vlasništvu njihovog kolege Samira Aličića.

“Ideja se rodila spontano, na zajedničkoj kafi u jednom ugostiteljskm lokalu, kada su se kolege ponudile da mi pomognu. Za nekoliko sati sve je završeno, ali na ovome nećemo stati već ćemo pomoći nastaviti pomagati jedni drugima. Mislim da se na ovakav način razvija zajedništvo i solidarnost kod nas farmera i to može biti samo pozitivno”, istakao je Aličić.

Jedan od učesnika u ovoj neobičnoj akciji bio je i farmer Mersad Srebrić, koji je istakao kako je ovo dobar način da se afirmiše poljoprivreda.

“Ovo nije bilo do sada i milslim da je super da se ovako okupe poljoprivrednici i pomognu jedni drugima. Danas ćemo pomoći Samiru, sutra nekome drugom i ove zahtjevne poslove lakše završiti. Ja orem oko 15 dunuma zemljišta, pa je dogovor da se i kod mene organizuje ovakva akcija”, kaže Srebrić.

Inače, proljetna sjetva na području Unsko sanskog kantona je u punom jeku, ali farmeri su nezadovoljni time što ove godine poticaji za sjetvu nisu isplaćeni na vrijeme.

“Za nas farmere je najvažnije da u toku sjetve imamo osigurano sve što nam treba, gorivo, sjemena i đubrivo, a ako obećana sredstva kasne i mi smo u problemu s našim planovima”, kaže Aličić.

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva USK, u proljetnoj sjetvi biće zasijano oko 26 hiljada hektara zemljišta, što su približno iste površine kao i prije godinu dana.

Prema zvaničnim podacima Unsko sanski kanton raspolaže sa 105 hiljada hektara obradivih površina, što znači da će i ovoga puta ostati neiskorišteno više od 60 procenata obradivog zemljišta.

Za poticaje u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji u toku protekle godine Vlada USK je iz budžeta izdvojila 9,6 milion maraka, dok je iz federalnog budžeta za poljoprivredu u ovome kantonu izdvojeno još 31 milion maraka, a približno ista sredstva planirana su i u ovoj godini.

(Izvor i foto: Nezavisne)

Podijeli tekst sa drugima na:

Danas je praznik rada: Kako se proslavljao nekada?

Danas je Međunarodni Dan radnika ili Praznik rada, koji ima duboke korijene u skoro pa 140 godina tradicije radničkog pokreta i napora za poboljšanje uslova rada širom svijeta.

Njegovi začeci zapravo padaju još u 1886. godinu, kada su stotine hiljada američkih radnika izašle na ulice Čikaga kako bi zahtijevale opšte prihvaćenje osmočasovnog radnog vremena.

Tadašnje parelo seu bile osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdisanja.

Iako 1. i 2. maja nije bilo nereda na ulicama, 3. maja je izbila tuča u kojoj su od strane policije ubijena četiri člana sindikata.

Kako je sve počelo?

Sa porastom industrijske revolucije, porasla je potražnja za radništvom i sindikatima. Tokom pedesetih godina 19. vijeka, pokreti radnika širom svijeta su imali za cilj da smanje radni dan sa skoro 12 na osam sati.

Američka federacija je na prvom kongresu 1886. godine pozvala na generalni štrajk 1. maja, a zahtjev je bio osmočasovni radni dan, što je na kraju kulminiralno pobunom.

Prvomajski protesti su uslijedili nakon kongresa, a u Čikagu u masi demonstranata eksplodirala je neidentifikovana bomba, nakon čega je policija otvorila vatru. Iako nikada nije tačno potvrđeno, bombu je na policiju koja je dan ranije tukla demonstrante bacio jedan od učesnika protesta.

U tom sukobu je poginulo više policajaca i civila, a više desetina osoba ostalo je povrijeđeno.

Nakon toga, stotine radničkih vođa i simpatizera je uhapšeno, dok su neki osuđeni na smrt vješanjem. Poslodavci su povratili kontrolu nad radnicima, a radni dan od deset ili više sati ponovo je postao norma.

Gdje se sve proslavlja 1. maj

Druga internacionalna, evropska federacija socijalističkih partija i sindikata, 1889. godine proglasila je 1. maj kao Međunarodni dan radnika.

Sve do danas, za radnike i sindikaliste širom planete, Prvi maj postao je simbol solidarnosti i borbe za bolje uslove rada.

Ciljevi pokreta koji je pokrenuo Međunarodni dan radnika bili su poboljšanje uslova rada radnika, kao što su bolje plate, kraći radni dani i sigurniji uslovi rada.

Danas se 1. maj obilježava u više od 80 zemalja svijeta. Simbolično proslavlja doprinos radnika, promoviše radnička prava i obilježava istrajnost radničkog pokreta.

Svoj puni sjaj Praznik rada doživljava tek sa dolaskom komunista na vlast, kada Prvi maj postaje jedan od glavnih državnih praznika na ovim prostorima.

U bivšoj SFRJ, Praznik rada ironično postaje – neradni dan.

SAD ne slave, u SFRJ bio omiljeni praznik

Iako ovaj dan vodi svoje porijeklo od borbe američkih radnika za manje radnih sati, Sjedinjene Američke Države zvanično ne priznaju Međunarodni praznik rada za Prvi maj.

Antikomunistički stavovi tokom Hladnog rata, kao i protivljenje jedinstvu radničke klase, naveli su vlasti da potisnu prvomajsko povezivanje sa radničkim pokretima.

Mnoge zemlje obilježavaju praznike rada na različite datume, a SAD i Kanada slave svoj Praznik rada u septembru.

U SFRJ je, mnogi će reći, bio omiljeni praznik

Nekada su održavane su velike vojne parade, sve je proticalo u znaku petokrake, srpa i čekića, trobojke i Tita… Kasnije, poslije parada, ljudi su se okupljali, a neki su odlazili i na prvomajske uranke na poznata izletišta gdje su uz pjesmu, muziku i pečenje proslavljali Dan radnika.

Organizovali su se odlasi u prirodu, mnogi će reći i da je to bio najsrećniji porodični praznik i da su mu se iskreno radovali. Cijele porodice, radničke kolege, komšije i prijatelji okupljali bi se i zajedno uživali u tom danu.

Obnavljala se garderoba, kupovali su se pokloni, odlazilo na predstave i priredbe.

Danas sasvim drugačija slika

Za razliku od nekada, 1. maj kao praznik uglavnom služi za odlazak u prirodu, u zadnje vrijeme na vikendice ili putovanja. Prati ga kao i ranije muzika, roštilji, pečenje, pjesma i zabava, a radnička prava gotovo niko i ne spominje. Nekada sve je proticalo u znaku radnika, solidarnosti i radničke klase, a danas taj praznik služi isključivo za zabavu u kojoj najviše učestvuju najmlađi i oni koji praktično još nisu ni zasnovali bilo kakav radni odnos.

 

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzioneri razmjenjivali poteze na šahovskoj tabli

Dobojsko Udruženje penzionera organizovalo je vaskršnji šahovski turnir za pripadnike treće životne dobi iz ove lokalne zajednice. Na ovom turniru učešće je uzelo dvadesetak takmičara.

Radenko Đuričić jedan je od penzionera koji je učestvovao na šahovskom turniru, koji je povodom Vaskrsa za svoje članove organizovalo Udruženje penzionera iz Doboja.

Radenko je priča šah naučio da igra uz stričeve i ujake u djetinjstvu. Danas penzionerske dane provodi povlačeći poteze po šahovskoj tabli na ovakvim turnirima, u klubu, ali i u parku na velikoj tabli.

Dragan Kopanja šah takođe igra od malih nogu. Koliko voli šah govori i činjenjica da je prije šest godina osnovao Šahovski klub “An pasan” sa ciljem popularizacije šaha kod najmlađih, ali i da se ljubitelji šaha okupe na jednom mjestu.

Turnir u šahu za penzionere održava se već osam godina povodom najvećeg hrišćanskog praznika Vaskrsa.

Obezbijeđene su novčane nagrade za prvih deset takmičara. Igra se po švajcarskom sistemu u sedam kola, po 15 minuta. Šah je inače najčešći hobi među pripadnicima treće dobi. Na ovom turniru učestvovalo ih je osamnaest.

Novi šahovski turnir zakazan je mjesec avgust. Tada će on biti i masovniji i sa vrednijim nagradama, a trojica prvoplasiranih sa tog turnira otići će i na republičko takmičenje za penzionere šahiste.

 

Podijeli tekst sa drugima na:

Uz zagrljaj najbližih ušla u 103. godinu

Uz najveće bogatstvo, ljubav i slogu djece, unuka i praunuka, njihove osmijehe i zagrljaje, baka Ljubica Gavrić iz Osinje proslavila je juče 102. rođendan.

Ovaj veliki dan najstarija Dervenćanka, proslavila je i kao najstarija korisnica Gerontološkog centra. U svom drugom domu boravi oko dvije sedmice, a pričama i savjetima koje nesebično dijeli, već je postala jedna od omiljenih korisnica.

Zdravlje je dobro služi

Baka Ljubica kroz osmijeh pokazala je sreću zbog proslave rođendana i okupljanja svih njenih najmilijih.

“Imam dosta djece, sve su ovo moji, a voljela bih da ih bude još više” rekla je Gavrićeva ne žaleći se ni na zdravlje.

“Zdravlje me dobro služi, ne mogu da se požalim, a 102 godine su brzo prošle. Ono što je dobro obično brzo prođe” rekla je najstarija sugrađanka.

Baka Ljubica tokom cijelog života isticala se vrijednim radom. Bavila se poljoprivredom i vodila domaćinstvo, a kako je istakla njena kćerka Milka Durmiš, voljela je i da izrađuje rukotvorine.

“Uglavnom se bavila poljoprivredom i vodila je domaćinstvo, a završila je i kurseve šivenja, pa dvadesetak godina zahvaljujući tom poslu, nas djecu je školovala. Mjesto okupljanja je uvijek bilo kod nje” rekla je Durmiš objasnivši da je baka tek nedavno postala korisnica ovog centra.

Ponosna baka i prabaka

Osim majčinstva, baka Ljubica je i ponosna baka i prabaka. Od četvoro djece, dva sina i dvije kćerke, baka je dobila osmoro unučadi i devetoro praunučadi.

“Ja sam bila omiljena među unucima, pa sam bila možda malo privilegovana da me paze i maze, tako da na baku ali i na, pokojnog djeda, imam jako lijepe uspomene. Baka je uvijek bila ta koja mi je ispunjavala želje da pripremi nešto slatko, da mi sašije nešto, a takođe mi je usadila ljubav prema rukotvorinama i starinama, što me zainteresovalo i dan danas se bavim folklorom. Uvijek je znala da nas zainteresuje pričama kako je prije bilo, kako se izlazilo, a za sebe je isticala učešće u „znanju i imanju“ u Osinji” rekla je jedna od unuka Slađana Prijević.

Vole je i u Gerentološkom centru

Da je baka Ljubica posebna istakli su i u Gerontološkom centru.

“Baka Ljubica nam je došla nedavno, prije 15-ak dana, i jako nam je drago što je naša najstarija korisnica ujedno i najstarija Dervenćanka. Jako smo ponosni što sada imamo dvije korisnice koje imaju više od 100 godina i čuvamo ih „kao malo vode na dlanu“, zaista su posebne” rekla je psiholog Irena Teofilović dodavši da najstarija korisnica najviše vremena provodi u razgovoru.

(Izvor: Derventski list)

Podijeli tekst sa drugima na:

Ovo je grad sa najviše “bogatih” penzionera

Prema istraživanjima iz 2019. godine, čak 31% stanovnika Monaka su penzionisani milioneri. Ova mala kneževina sa manje od 40.000 stanovnika, dom je za više milionera i milijardera po glavi stanovnika nego bilo koja druga država na svijetu.

Gotovo trećina njegovog stanovništva – 32,1% – poseduje imovinu vrijednu preko milion dolara, ne računajući vrijednost svojih nekretnina.

Stopa siromaštva je praktično nepostojeća, a bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika iznosi impresivnih 165.420 dolara.  pojedinaca daleko veća od procena.

Poređenje penzija: Monako vs. svijet

Dok se penzioneri u Monaku mogu pohvaliti milionskim bogatstvom, situacija u drugim zemljama je znatno drugačija. Na primjer:

  • U Njemačkoj prosječna neto penzija iznosi oko 1.384 evra, pri čemu muškarci primaju oko 1.543 evra, a žene 1.173 evra.
  • U Francuskoj, prosječna penzija je oko 833 evra.
  • U Sloveniji prosječna penzija iznosi oko 800 evra, u Hrvatskoj 388 evra, dok crnogorski penzioneri primaju prosječno 359 evra mesečno.

Zašto baš Monako? Tajne bogatstva kneževine

Monako je postao magnet za bogate penzionere iz nekoliko ključnih razloga:

Poreski raj: Građani Monaka ne plaćaju porez na prihod, što privlači mnoge koji žele da izbjegnu visoke poreze u svojim matičnim zemljama.

Prijatna klima: Sredozemna klima sa blagim zimama i toplim ljetima čini Monako idealnim mjestom za život.

Sigurnost: Nizak nivo kriminala i visok standard života dodatno doprinose atraktivnosti kneževine.

Troškovi života u Monaku

Ipak, život u Monaku dolazi sa visokom cijenom. Cijene nekretnina su među najvišima na svijetu; stanovi koštaju od 2,2 do 22,3 miliona dolara, dok penthausi mogu dostići cijenu od 55 miliona dolara. Za mali jednosoban stan potrebno je izdvojiti najmanje 1,6 miliona dolara.

Monako – ekskluzivna destinacija za odabrane

Dok većina penzionera širom svijeta živi od skromnih primanja, Monako ostaje ekskluzivna destinacija za one sa dubokim džepovima. Njegova jedinstvena kombinacija poreskih olakšica, klime i sigurnosti čini ga privlačnim mjestom za bogate penzionere koji žele da uživaju u luksuznom trećem dobu.

(Izvor: Monaco Voice)

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzioner vrijeme popunjava izradom ikona

Penzioner Neđo Vukosavljević posljednjih godina brine o bolesnoj majci u selu Malo Polje kod Han Pijeska i slobodno vrijeme popunjava izradom ikona duborezom na drvetu i poklanja ih članovima porodice i bližoj rodbini.

Vratio se iz Beograda, gdje je proveo radni vijek kao policijski službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i već nekoliko godina u rodnom selu brine o osamdesetšestogodišnjoj majci Dragici, koja se razboljela nakon što je u vrijeme pandemije virusa korona ostala bez sina i kćerke.

Tako je obaveza da bude uz ožalošćenu majku ostala na Neđi, koji je šarolikost života u velegardu zamijenio duborezom na drvenoj ploči javora, od koje nastaju i nastajaće, priča on za Srnu, ako Bog da, i dalje ikone koje su do sada bile samo poklon za najbliže.

Ne razmišlja o prodaji

Neđo ne razmišlja o prodaji, jer nije ni počeo da rezbari zbog toga, ali mu je, priznaje, “puno srce što je oživio talenat iz djetinjstva da zapaža lijepe predmete i što je našao svoj stvaralački mir”.

Nakon završene gimnazije na Han Pijesku, Vukosavljevića put vodi u Beograd, gdje u turbulentna vremena službuje pri odumiranju jedne i nastanku druge države, te odlazak u penziju 2015. godine doživljava kao početak slobodnog vremena u kome bi se mogao baviti nekim lijepim radom, bez stresa i trzavica.

Razmišljajući čime bi mogao ispuniti dane u selu sa svega dvadesetak stalnih stanovnika, Neđo se prisjetio nekadašnje dječačke želje da se oproba u duborezu.

Dječačka želja

– Kada je naš komšija Božo Drljić, koji se uspješno bavio izradom svatovskih ploski i lijepih kućnih predmeta od drveta, mojim roditeljima poklonio čiviluk, njegovi ukrasi su u meni kao trinaestogodišnjem dječaku pokrenuli posebnu želju da se oprobam u tom radu – priča Neđo.

Tako je pripremio drvo i sve nožiće iz kuće, te napravio sličan čiviluk koji i dan-danas stoji u njegovoj seoskoj kući u Malom Polju.

Neđo se po odlasku u penziju prisjetio tih dječačkih vještina i odlučio da penzionerske dane popuni upravo tim radom, duborezom na javoru u njegovom zavičaju poznatom kao najpovoljnijem i najljepšem drvetu za oblikovanje.

Za početak je za crtanje na drvenoj ploči koristio slike svetaca sa kalendara i tako je posao krenuo od najteže za rad – ikone Svetog Јovana, koji je i krsna slava i zaštitnik njegove porodice, u nadi da će i Božija volja biti da to uradi kako treba.

– Stigle su i prve pohvale, među kojima je blagoslov sveštenika sa Han Pijeska i posao je počeo lagano, ali baš dobro, kako sam i poželio – istakao je Vukosavljević.

Uslijedila je potom izrada ikone Majke Božije i Isusa Hrista, te ikona Svete Petke, kojoj je posvećena i crkva na Čukaričkoj padini u Beogradu, gdje živi sa porodicom, a potom i ikona Svetog Nikole za njegovu suprugu i tako redom.

Završava omiljenu ikonu

Neđo sa ponosom ističe da uskoro završava svoju omiljenu ikonu Belog anđela, kojoj se posebno divi.

Vukosavljević je do sada radio samo ikone i ukrasio duborezom nekoliko lovačkih trofeja, ali je nedavno počeo i da slika temperom na platnu, što mu kaže, predstavlja odmor za oči od napornog rada oko duboreza, koji zahtijeva jaku koncentraciju.

Malo Polje, nekadašnje veliko selo sa osnovnom školom, udaljeno od Han Pijeska desetak kilometara, danas se, kao i većina drugih u Republici Srpskoj, svelo na dvadesetak stalnih stanovnika na prostranoj planinskoj visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine. Posljednjih nekoliko godina oživljava izgradnjom vikendica, što daje nadu da će mještani imati više prilike za popunjavanje dana komšijskim razgovorima kojih je danas sve manje.

(Izvor i foto: Srna)

Podijeli tekst sa drugima na: