Penzionerske dane provodi u stvaranju umjetnosti od starog papira

Srpčanka Vida Suvajac pronašla je način kako da prekrati penzionerske dane izrađujući pletene korpice od novinskog papira za kojima vlada veliki interes širom Republike Srpske i dijaspore.

Vida je jedna od rijetkih na našim prostorima koje se bave ovim neobičnim zanatom, a sve u cilju da stare običaje, poput pletenja i heklanja, sačuva od zaborava.

“Kada sam okončala radni vijek, bilo mi je dosadno kod kuće pa sam tražila način kako da ispunim slobodno vrijeme. Na internetu sam pronašla uputstvo o izradi korpica od novina, što mi je izgledalo zanimljivo i odlučila sam da pokušam. Na početku mi ništa nije polazilo za rukom. Sve što sam napravila, bacila sam, dok nakon pet do šest mjeseci konačno nisam stekla praksu i evo, radim ih već punih deset godina”, kaže Vida.

Ovaj posao je, kako kaže, veoma zahtjevan, jer joj često treba i do tri dana da završi jednu korpicu, a pošto ima i drugih kućnih obaveza, najčešće odvoji vrijeme pred spavanje, jer je to opušta.

“Novine prvo isječem na odgovarajuću debljinu a zatim pravim štapiće koje pletem u korpice. Prvog dana motam štapiće i za to koristim iglu za priglavke, a za jednu korpicu mi treba oko 200 štapića koje izradim za dva sata. Sutradan ih farbam vodootpornim akrilnim bojama i ostavljam da se suše, čime se postiže dugotrajnost, a tek treći dan pletem i lakiram. Uspjela sam pronaći način da ih plastificiram u kombinaciji sa ljepilom i najlonom, pa budu još čvršće, a ranije su se često lomile. Prednost ovih korpica je što su lake za održavanje i dovoljno ih je samo obrisati vlažnom krpom”, kaže Vida.

Za izradu jedne korpice treba joj preko 200 listova ili minimalno pet do šest primjeraka dnevnih novina. Preko prijatelja povremeno dobije kvalitetni stari reklamni materijal iz Austrije, a ovdje se najčešće snabdijeva preko štamparije Glasa Srpske u Mahovljanima.

“U štampariji otkupim višak bijelog papira koji im preostane nakon štampanja, i koji je predivan, a čuvam ga samo za lijepe stvari. Kada upotrebljavam dnevne novine i tada najčešće koristim Glas Srpske koga i privatno često čitam”, ističe Vida.

Potražnja za njenim radovima je velika a dešava se da ne može stići ispuniti sve narudžbe. Često joj traže da napravi dvije identične korpice, ali koliko god pokušavala, nikada ne uspjevaju identično, tako da je svaka od njih pravi unikat.

Pored korpica, povremeno izrađuje i melem od nevena koji je efikasan za opekotine, otvorene rane i liječenje hemoroida, kao i sapune u čijoj je osnovi svinjska mast, a primjese su razno ljekovito bilje.

“Moji sapuni sa aktivnim ugljem, lavandom, nevenom i kafom odgovaraju svim tipovima kože a uaspjeđno ih pravi i snaha Slađana, koja je talkođe članica Udruženja žena i koja izrađuje još i mirisne svijeće od sojinog voska i razne kreme. Slale smo proizvode na analizu i pokazalo se da posjeduju potreban kvalitet za široku upotrebu, a najvažnije od svega je da je sve rađeno po staroj recepturi”, istakla je Vida.

(Izvor i foto: srbac-rs.com)

Podijeli tekst sa drugima na:

Otišla u penziju pa završila Pravni fakultet

Da nikada nije kasno ostvariti snove, primjerom pokazuje Koviljka Tošić iz Gornjih Smrtića kod Prnjavora, koja je prošle godine otišla u zasluženu penziju, ali i stekla zvanje diplomiranog pravnika na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, koji je upisala akademske 2017/2018. godine, i to na budžetu.

Kako kaže u razgovoru za “Nezavisne novine”, kruna njenog rada, truda i upornosti je diploma Pravnog fakulteta u ruci, koja je čekala godinu dana, a uručena joj je baš na dan kada pada i veliki jubilej ove visokoobrazovne ustanove, koja je proslavila 50. godišnjicu rada i postojanja.

“Zbog ove diplome u ruci i neopisive sreće koju osjećam, isplatila se svaka trema pred ispite, kao i mnogobrojni sati koje sam sa srećom i zadovoljstvom provela učeći gradivo”, kaže Tošićeva.

Napominje da je ideja da završi fakultet uvijek bila u njenim mislima.

“Nakon završene srednje Medicinske škole u Banjaluci zaposlila sam se u Domu zdravlja u Prnjavoru, gdje sam i provela radni vijek. Ovo nije prvi fakultet koji sam upisala, jer sam nakon dvije godine rada kao medicinska sestra odlučila da upišem Medicinski fakultet u Banjaluci, došla do druge godine, ali sam je morala obnoviti, pa sam se vratila kući. U to vrijeme roditelji su bili stroži i obnavljanje godine doživljavano je kao veliki neuspjeh. Na meni je bilo da odlučim šta dalje i ja sam se ponovo vratila poslu medicinske sestre. U međuvremenu sam se i udala, dobila dvije kćerke, ali sam osjećala potajnu želju da ipak završim fakultet”, priča Tošićeva.

Dodaje da su nesrećna ratna dešavanja stavila tačku na razmišljanje o fakultetu.

“Nesreća nikada ne dolazi sama, pa sam, nažalost, ostala bez Dušana, mog supruga, koji je preminuo 2006. godine, i tada sam osjetila svu tegobu života samohrane majke. Kćerke su mi uvijek bile na prvom mjestu, a, srećom, starija je krenula očevim stopama i sada je profesorica matematike i informatike, a mlađa je novinarka. To je moj najveći životni uspjeh i kada su one završile fakultete, sticajem okolnosti zbog radnog mjesta na kome sam bila, morala sam upisati još jednu srednju školu, pa sam stekla i zvanje fizioterapeutskog tehničara”, objašnjava Tošićeva za “Nezavisne novine”.

Uz osmijeh ističe da je druga srednja škola kod nje izazvala samo još veću želju za učenjem, pa je krišom, ne govoreći nikome, pa ni kćerkama, otišla do Pravnog fakulteta u Banjaluci i u studentskoj službi se raspitala o prijemnom ispitu za redovne studije.

“Pitala sam ih da li postoji starosna granica za upis na fakultet, iako sam bila sigurna da ne postoji. Predala sam dokumente i imala jednu sedmicu da spremim prijemni ispit. Pokušala sam da uđem na budžet jer nisam imala finansijskih sredstava da plaćam vanredne studije. Moja želja se ostvarila i postala sam redovan student na budžetu. Sve slobodne dane godišnjeg odmora koristila sam za odlazak na predavanja, na koja sam stizala kad god sam mogla, a često i nakon posla”, rekla je Tošićeva.

Dodaje da nije bilo bez napora, jer je morala prelaziti udaljenost od 70 kilometara u jednom pravcu, od Gornjih Smrtića do Banjaluke.

Najveća podrška na njenom akademskom putu bile su njene kćerke, Petra i Jovana, koje su joj pomagale i moralno i materijalno.

Dodaje da su je mnogi pitali zašto je odlučila da se u zrelim godinama upiše na fakultet, kao i kakvu korist ima od studiranja.

“Moj odgovor je uvijek bio da volim da učim, a znanje je jedino bogatstvo koje se ne može otuđiti. Zato poručujem svima da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti, nikada ne odustajte od cilja, ma koliko bilo teško”, zaključila je Tošićeva.

(Izvor: nezavisne.com; foto ilutracija: yandex)

Podijeli tekst sa drugima na:

Najstariji mladoženja u Srpskoj imao 88, nevjesta 92 godine

Najstariji mladoženja u Republici Srpskoj u prošloj godini imao je 88 godina, a nevjesta 92, podaci su Republičkog zavoda za statistiku.

Najmlađi mladoženja u Srpskoj koji je zaključio brak imao je 17 godina, a najmlađa nevjesta 16, navodi se u publikaciji Republičkog zavoda za statistiku pod nazivom “Ovo je Republika Srpska, 2024”.

Prosječna starost nevjeste prilikom zaključenja braka je 29,3 godine, a prvi brak u prosjeku zaključuju sa 27,6 godina.

Prosječna starost mladoženja prilikom zaključivanja braka je 32,3 godine, a prvi brak zaključuju u prosjeku sa 30,4 godine.

U Srpskoj se u prosjeku na 1.000 sklopljenih brakova razvede 178.

Najstariji suprug u 2023. godini prilikom razvoda braka imao je 86 godina, a supruga 80.

Kada je riječ o razvedenim brakovima najkraći je trajao nepuna tri mjeseca, a najduži 50 godina.

Između 2019. i 2023. godine očekivano trajanje života povećano je za 1,7 godina.

U 2023. godini prosječno trajanje života za žene trajalo je 81,7, a za muškarce 76,04 godine.

Podijeli tekst sa drugima na:

Nevjerovatna životna priča stogodišnjaka iz Banjaluke

Panta rei. Sve teče. I sat, i dan, i godina, i 100 godina. Teče kao rijeke uz koje je proveo život junak ove priče, stogodišnjak Ferid Čaušević iz Banjaluke, koga svi zovu deda Fedo.

Rođen je uz Unu u tadašnjem Bosanskom Novom, dio života proveo je uz Sanu u Sanskom Mostu, a 100. rođendan je 5. januara ove godine proslavio uz Vrbas u Banjaluci, koju, kako kaže, najviše i voli.

Njegova životna priča je nevjerovatna, jer u 100 godina, htjeli ili ne, mora stati mnogo. I lijepih i manje lijepih trenutaka. Ako vam odmah kažemo da je u svom životu gledao tri puta smrti u oči, hoće li biti dovoljno?

Ovo je priča o stogodišnjaku, o deda Fedi, Banjalučaninu, Novljaninu i Sanjaninu, Dušinom suprugu, ocu, djedu, pradjedu, vojniku i golmanu. Priča o stogodišnjaku koji i u novom vijeku na život gleda s puno optimizma, jer se stogodišnjakom, kako kaže, ni ne osjeća.

“Ja sam rođen u Bosanskom Novom 5. januara 1925. godine. Ja sam dijete iz mješovitog braka. Rođen sam 20 metara od Une rijeke, pa mi se čini da sam prije proplivao, nego prohodao. Moj otac je bio na bosanskoj strani, a moja majka je bila preko Une. Gledale kuća u kuću. Otac Hakija iz jedne bogate muslimanske porodice, a njegov otac, odnosno moj djed bio je gradonačelnik Bosanskog Novog za vrijeme Austrougarske monarhije. Majka Milena preko Une gleda u kuću budućeg muža. Možete misliti poslije Prvog svjetskog rata, on musliman, ona Milena… Možete misliti kakve su imali muke da bi vjenčanja bilo… Kad su prošle tri, četiri godine, sve je leglo, sve je u redu”, u toplini svoga doma započinje svoju životnu priču za “Nezavisne novine” deda Fedo.

Vrlo rano život ga vodi u rat. Bio je u 13. krajiškoj udarnoj brigadi. Išao je od Zenice do Celja. Borio se za oslobađanje Banjaluke. I u tom kratkom periodu tri puta je gledao smrti u oči.

“Ja sam u 17. godini uhapšen od njemačkog Gestapoa, negdje su nanjušili, bilo je nas pet. Odveli su nas u Bihać. U Bihaću je bila centrala Gestapoa za ovu pokrajinu i dio Hrvatske. Njihov zatvor je bio čuvena bihaćka kula. Tu sam bio ispitivan, možete misliti šta je sve bilo sa mnom, da ne govorim… Naveče su dolazili i odvodili nas u centralu na ispitivanje. Na jednom ispitivanju nisam nešto odgovorio, a bilo je veoma važno njemačkom oficiru. On se naljutio, udario me, ja sam pao sa stolice i rekao je na njemačkom, a onda je ponovio na našem: ‘Vodite bandita, streljajte ga'”, prisjeća se deda Fedo nemilog trenutka.

Na njegovu sreću, do strijeljanja nije došlo. Međutim, deda Fedo nastavlja pričati i kaže nam da je nekoliko godina kasnije u blizini Zenice zajedno sa vojnicima zarobio baš tog njemačkog vojnika koji ga je vodio na strijeljanje.

“To je nevjerovatno. Ovi moji (govore) ‘Ubij ga’. Ja sam izvadio pištolj – ne mogu. Šest njih je bilo. On je počeo plakati, kukati… Ja pištolj… Ne mogu… I nisam… Drugo je on oružje, ja oružje, pucamo jedan u drugog. To je nešto drugo, ali ovo da ubijem čovjeka, nisam mogao”, priča on i nastavlja:

“U toku ratovanja dva puta sam nagazio na minu, odnosno mina je eksplodirala. Imao sam sreću. Prvi put 1944. kod Jajca u borbi sa Nijemcima. Bila meka zemlja, mene je prevrnulo, ja sam sav iščupan bio od gelera, a mene ni da ogrebe. Imao sreću. Kad smo krenuli 1945. nad Novim, to je bilo rano ujutru, ja sam nagazio na minu. Međutim, ja sam u skoku bio. I poslije su mi rekli može biti da nisam ni punom nogom stao, tako da je mina sa zakašnjenjem eksplodirala. Međutim, ipak ona snaga, mene je bacilo, ja sam se prevrnuo, onesvijestio sam se. Mislili su da sam poginuo”, ističe deda Fedo i dodaje da mu je jedna vidovnjakinja, kojoj tada nije vjerovao, rekla da sve nedaće od tada ostaju iza njega, ali sada u stotoj godini vjeruje njenim riječima.

Po okončanju rata, deda Fedo po dužnosti odlazi u Sanski Most. Tamo ga je poslao pukovnik Miljević. Kaže nam da zapamtimo to prezime, a i mi, tu istu njegovu molbu, prenosimo i vama.

U Sanskom Mostu nikoga nije znao, ali je morao otići. Prvo što je tamo našao, kada je došao, jeste Dom partizana. Iz njega graja… Igra se fudbal. To je bilo pravo mjesto za deda Fedu, jer je on bio zaražen fudbalom.

“Ja čujem graju. Ja pravac tamo. Stao. Stali. Prebrojavaju se. Ja se naslonio, gledam. Priđe meni jedan visok igrač. ‘Bil ti nama pomogao?’ Bi. Šta treba? ‘Aj ‘vamo. Ovo ti je go’. Ja gledam. To vam je od nekih letava. Kažem ja ‘dobro’. ‘Tvoje je da ne daš onoj lopti da prođe kroz ovo’. On meni objašnjava. Gledam ja u loptu… To je nekakva lopta sašivena od boga pitaj čega. Rekoh ‘mogu li ja igrati u čizmama?’ ‘Možeš. Kad oni mogu u čarapama igrati, možeš i ti u čizmama. Ne daj da prođe kroz ova vrata'”, prepričava deda Fedo do detalja za “Nezavisne novine” razgovor sa igračem koga je upoznao. Prezivao se Miljević.

Znao je on da će se utrojčiti. I bilo je tako. Nekoliko godina kasnije upoznao je Dušanku. Dušu. Svoju suprugu. Takođe, Miljević. I s njom je u braku proveo 67 godina.
Osim svoje supruge Duše, djece Jasne i Damira, unuka Luje, Danka i Marija, praunučadi Andreja i Tatjane, deda Fedo je volio fudbal. U Sanskom Mostu je igrao za Podgrmeč.

“Svi su imali dresove, samo ja nisam. Ja sam na jedvite jade namolio šnajdere da mi od jorgana koji su stizali kao pomoć naprave dres. I napravili su. Ja sam, da se našalim, bio nekakva preteča astronauta. Ja sam bio u jorganu, koljenice su bile od čarapa”, kroz smijeh priča Čaušević i otkriva da su ga zbog toga zvali Jorgan-golman.

Nedavno je sa najmilijima proslavio 100. rođendan. Kako kaže, proslava je bila kao vojna tajna. Prednost je na rođendanskoj zabavi dao najmlađima, praunučadi Andreju i Tatjani, koji su i bili uz njega tokom slavlja.

(Izvor i foto PS/YT: Adnan Selimović/nezavisne.com)

Podijeli tekst sa drugima na:

U nekim slučajevima ako zaradite penziju u Njemačkoj možete izgubiti novac

Penzionišite se, zaradite penziju u Njemačkoj i uživajte u novcu u toploj zemlji za odmor. Ova opcija bi mogla da se dopadne nekim starijim ljudima.

Neke zemlje su pogodnije i za penzionisanje u inostranstvu. Ipak, savjetuje se oprez: u nekim slučajevima postoji rizik od gubitka novca.

Oprez prije napuštanja Njemačke

Penzioneri bi svakako trebalo da vode računa o svojim finansijama prije odlaska iz Njemačke.

U nekim zemljama porez se plaća na prihode iz Njemačke. Ovo je saopštila poreska uprava Nojbrandenburga, koja je nadležna za sve primaoce penzija koji borave u inostranstvu.

Porezi na penzije će se povećati i za starije osobe u Njemačkoj 2025. godine, prenose njemački mediji.

Ne plaćaju se uvijek porezi na penzije u inostranstvu. Ovo zavisi ne samo od vrste penzije, već i od mesta stanovanja. To zavisi od toga da li je Njemačka sklopila sporazum o dvostrukom oporezivanju.

Time se reguliše da li država u kojoj neko živi, zemlja iz koje dolazi novac, ili čak i jedno i drugo, može da naplaćuje porez, objašnjavaju poreski organi.

Ukoliko se u novom mjestu prebivališta primjenjuje dvostruko oporezivanje, penzioneri tamo mogu da podnesu zahtjev za oslobađanje od poreza, prenose njemački mediji.

Propisi koje je Njemačka dogovorila sa drugim zemljama su individualni. Ministarstvo finansija daje detaljne podatke za svaku pojedinu državu, prenosi Fenix Magazin.

Živeti u inostranstvu ili samo ostati?

Ova razlika je važna za penzionere.

Međutim, čak i ako u ugovoru stoji da se porezi naplaćuju u zemlji, to možda nije uvijek tako, ističu nemački mediji.

Ključno je koliko dugo penzioneri ostaju u inostranstvu. Samo oni koji provedu više od šest mjeseci ili 183 dana van Njemačke treba da očekuju dalje poreske obaveze.

Sve ostalo se smatra privremenim boravkom u inostranstvu – a porez se plaća samo u Njemačkoj.

Postoji razlika u oporezivanju u inostranstvu: dok se u Njemačkoj primjenjuje osnovni dodatak, prihod u inostranstvu se mora oporezovati od prvog evra, prenosi Srpskainfo.

Podijeli tekst sa drugima na:

Poziv za penzionere: Prijavite se za takmičenje u društvenim igrama

Aktiv penzionera GrO SNSD-a Banjaluka, pod pokroviteljstvom dr Vlade Đajića, organizuje veliko takmičenje penzionerki i penzionera Banjaluke u šahu, dominama, tabliću, žandaru i drugim društvenim igrama.

Penzioneri će biti ugošćeni toplim čajem, kompotom, mezom i slatkišima.

Za najbolje učesnike su pripremljeni vrijedni pokloni. Druženje i takmičenje biće održano u Multimedijalnoj sali u krugu Čajaveca.

Svi penzioneri u Banjaluci mogu da se prijave za učešće u takmičenju do 26.1.2025. godine na broj 051/323-430.

Podijeli tekst sa drugima na:

Radnici marketa u Banjaluci proslavili 100. rođendan svom kupcu

Uposlenici banjalučkog marketa zajedno s mušterijama, organizovali su iznenađenje za svog kupca koji proslavlja 100. rođendan.

Riječ je o Fedi Čauševiću koji je bio učesnik oslobođenja Banjaluke 1945. godine.

Fedu su iznenadili tortom i rođendanskom pjesmom, a potom se radnjom dugo prolamao i aplauz.

Fedo je bio igrač popularnog sanskog kluba “Podgrmeč”, a prošle godine svojim prisustvom je uveličao njihovu proslavu 80. godišnjice osnivanja ovog kluba.

Već dugo godina živi u Banjaluci gdje provodi penzionerske dane.

 

Podijeli tekst sa drugima na:

Andrija Bajić i u 87. godini plijeni harizmom na sceni

Na Festivalu narodne pjesme u Gradišci već treću godinu gostuje Andrija Bajić, pjevač, kompozitor i tekstopisac, ambasador srpske izvorne pjesme, koji je zajedno sa bratom Tomislavom (preminuo 2018. godine) obilježio umjetničku i stvaralačku epohu.

Duet Braća Bajić je ostavio najdublji trag u muzici i muzičkoj tradiciji srpskog naroda.

Njihove interpretacije “Ide Mile lajkovačkom prugom”, “Pogledaj, de, mala moja”, “Maramica svilenica”, “Po gradini mjesečina ko dan”, “Oj ovčare”, “Igraj, mala, ne stidi se”, “Tri livade”, “U livadi pod jasenom”, pripadaju muzičkoj baštini.

U to se svakako mogu svrstati i pjesme “Koja gora Ivo”, “Sve behara i sve cvjeta”, “Ja sam Jovicu šarala varala”, karakteristične za područja u kojima žive Srbi.

Za Radio Beograd Bajići su snimili više od 120 trajnih snimaka.

Iskazali su se kao kompozitori, tekstopisci, instrumentalisti, vokalni solisti, uvijek vjerni tradicionalnoj muzici.

Iako velike zvijezde, ponašali su se kao umjetnici iz naroda, zbog čega ih je publika posebno voljela i poštovala. Ni danas se ništa nije promijenilo.

To je na festivalu u Gradišci pokazao Andrija Bajić, koji se u inat 86 godina, navršenih 8. septembra 2024. godine, predstavio kao u najboljim pjevačkim danima.

Njegov glas, nastup i odnos prema publici, koja ga je nagradila dugim aplauzom, potvrdio je pjevačku harizmu.

“Svaki poziv iz Gradiške me raduje, iskreno. Festival je jedinstven u regionu zato što nastupaju dokazani umjetnici, a publika je to prepoznala. Orkestar, organizacija, sve je na vrhunskom nivou. Svi izvođači iz Gradiške odlaze sa bogatim utiscima”, kazao nam je Andrija Bajić.

Osim nastupa na festivalima, koncertima, radiju i televiziji, Andrija Bajić je društveno veoma aktivan. On je predsjednik Udruženja estradnih umjetnika i izvođača Srbije.

(Izvor i foto: nezavisne.com)

Podijeli tekst sa drugima na:

Dotrajale šahovske figure, penzioneri traže nove

Šahisti amateri iz Banjaluke, uglavnom penzioneri, koji sa kolegama i raznim posjetiocima iz zemlje i inostranstva pasionirano igraju šah na otvorenom kod Muzeja savremene umjetnosti, traže od Gradske uprave da im nabavi nove šahovske figure i ofarba šahovske table.

Oni kažu da su šahovske figure dotrajale i da su mnoge pokradene, što je, kako navode, sramotno i za turističku i svaku drugu sliku Banjaluke.

“Figure smo zalijepili ne znam koliko puta selotejp trakom i obmotali najlon kesama. Kraljevi, kraljice i topovi su dosta oštećeni, a nedostaju pijuni. Snalazimo se kako se umijemo”, rekao je Srni jedan od šahista amatera.

S obzirom na to da se ovdje dnevno odigra desetine partija i da šahisti imaju dobra druženja i publiku, kaže šahista amater, najmanje što bi Gradska uprava trebalo da uradi jeste da nabavi nove figure jer postojeće dugo nisu mijenjane.

On je dodao da ponovo treba ofarbati šahovske table što, kako ističe, nije veliki trošak, a mnogo će značiti šahistima amaterima.

(Izvor: Srna; foto: Glas Srpske)

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzioneri iz Travnika ne miruju, jedini u Evropi proizvode kaminsku šibicu

U Docu na Lašvi kod Travnika još uvijek se proizvode šibice. Istina, male povremeno, jer nema dovoljno kvalificirane radne snage.

Kaminske šibice za odlagu vatre u kaminima proizvode se stalno.

Ne mogu ih proizvesti koliko se može prodati. Međutim i ovdje najveći dio radne snage čine penzioneri na ugovor o djelu. Ponekad im se kao ispomoć pridruže i drugi radnici firme Best Putićevo koja je i vlasnik tvornice šibica.

Zanimljivo je da se nigdje u Evropi ne pravi ovakav proizvod. Opet su Bosanci došli na ideju da se od male pravi velika šibica, sa velikim drvcem i fosfornom glavom koja može poslušiti i kao potpala.

Podijeli tekst sa drugima na: