Uz zagrljaj najbližih ušla u 103. godinu

Uz najveće bogatstvo, ljubav i slogu djece, unuka i praunuka, njihove osmijehe i zagrljaje, baka Ljubica Gavrić iz Osinje proslavila je juče 102. rođendan.

Ovaj veliki dan najstarija Dervenćanka, proslavila je i kao najstarija korisnica Gerontološkog centra. U svom drugom domu boravi oko dvije sedmice, a pričama i savjetima koje nesebično dijeli, već je postala jedna od omiljenih korisnica.

Zdravlje je dobro služi

Baka Ljubica kroz osmijeh pokazala je sreću zbog proslave rođendana i okupljanja svih njenih najmilijih.

“Imam dosta djece, sve su ovo moji, a voljela bih da ih bude još više” rekla je Gavrićeva ne žaleći se ni na zdravlje.

“Zdravlje me dobro služi, ne mogu da se požalim, a 102 godine su brzo prošle. Ono što je dobro obično brzo prođe” rekla je najstarija sugrađanka.

Baka Ljubica tokom cijelog života isticala se vrijednim radom. Bavila se poljoprivredom i vodila domaćinstvo, a kako je istakla njena kćerka Milka Durmiš, voljela je i da izrađuje rukotvorine.

“Uglavnom se bavila poljoprivredom i vodila je domaćinstvo, a završila je i kurseve šivenja, pa dvadesetak godina zahvaljujući tom poslu, nas djecu je školovala. Mjesto okupljanja je uvijek bilo kod nje” rekla je Durmiš objasnivši da je baka tek nedavno postala korisnica ovog centra.

Ponosna baka i prabaka

Osim majčinstva, baka Ljubica je i ponosna baka i prabaka. Od četvoro djece, dva sina i dvije kćerke, baka je dobila osmoro unučadi i devetoro praunučadi.

“Ja sam bila omiljena među unucima, pa sam bila možda malo privilegovana da me paze i maze, tako da na baku ali i na, pokojnog djeda, imam jako lijepe uspomene. Baka je uvijek bila ta koja mi je ispunjavala želje da pripremi nešto slatko, da mi sašije nešto, a takođe mi je usadila ljubav prema rukotvorinama i starinama, što me zainteresovalo i dan danas se bavim folklorom. Uvijek je znala da nas zainteresuje pričama kako je prije bilo, kako se izlazilo, a za sebe je isticala učešće u „znanju i imanju“ u Osinji” rekla je jedna od unuka Slađana Prijević.

Vole je i u Gerentološkom centru

Da je baka Ljubica posebna istakli su i u Gerontološkom centru.

“Baka Ljubica nam je došla nedavno, prije 15-ak dana, i jako nam je drago što je naša najstarija korisnica ujedno i najstarija Dervenćanka. Jako smo ponosni što sada imamo dvije korisnice koje imaju više od 100 godina i čuvamo ih „kao malo vode na dlanu“, zaista su posebne” rekla je psiholog Irena Teofilović dodavši da najstarija korisnica najviše vremena provodi u razgovoru.

(Izvor: Derventski list)

Podijeli tekst sa drugima na:

Ovo je grad sa najviše “bogatih” penzionera

Prema istraživanjima iz 2019. godine, čak 31% stanovnika Monaka su penzionisani milioneri. Ova mala kneževina sa manje od 40.000 stanovnika, dom je za više milionera i milijardera po glavi stanovnika nego bilo koja druga država na svijetu.

Gotovo trećina njegovog stanovništva – 32,1% – poseduje imovinu vrijednu preko milion dolara, ne računajući vrijednost svojih nekretnina.

Stopa siromaštva je praktično nepostojeća, a bruto domaći proizvod (BDP) po glavi stanovnika iznosi impresivnih 165.420 dolara.  pojedinaca daleko veća od procena.

Poređenje penzija: Monako vs. svijet

Dok se penzioneri u Monaku mogu pohvaliti milionskim bogatstvom, situacija u drugim zemljama je znatno drugačija. Na primjer:

  • U Njemačkoj prosječna neto penzija iznosi oko 1.384 evra, pri čemu muškarci primaju oko 1.543 evra, a žene 1.173 evra.
  • U Francuskoj, prosječna penzija je oko 833 evra.
  • U Sloveniji prosječna penzija iznosi oko 800 evra, u Hrvatskoj 388 evra, dok crnogorski penzioneri primaju prosječno 359 evra mesečno.

Zašto baš Monako? Tajne bogatstva kneževine

Monako je postao magnet za bogate penzionere iz nekoliko ključnih razloga:

Poreski raj: Građani Monaka ne plaćaju porez na prihod, što privlači mnoge koji žele da izbjegnu visoke poreze u svojim matičnim zemljama.

Prijatna klima: Sredozemna klima sa blagim zimama i toplim ljetima čini Monako idealnim mjestom za život.

Sigurnost: Nizak nivo kriminala i visok standard života dodatno doprinose atraktivnosti kneževine.

Troškovi života u Monaku

Ipak, život u Monaku dolazi sa visokom cijenom. Cijene nekretnina su među najvišima na svijetu; stanovi koštaju od 2,2 do 22,3 miliona dolara, dok penthausi mogu dostići cijenu od 55 miliona dolara. Za mali jednosoban stan potrebno je izdvojiti najmanje 1,6 miliona dolara.

Monako – ekskluzivna destinacija za odabrane

Dok većina penzionera širom svijeta živi od skromnih primanja, Monako ostaje ekskluzivna destinacija za one sa dubokim džepovima. Njegova jedinstvena kombinacija poreskih olakšica, klime i sigurnosti čini ga privlačnim mjestom za bogate penzionere koji žele da uživaju u luksuznom trećem dobu.

(Izvor: Monaco Voice)

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzioner vrijeme popunjava izradom ikona

Penzioner Neđo Vukosavljević posljednjih godina brine o bolesnoj majci u selu Malo Polje kod Han Pijeska i slobodno vrijeme popunjava izradom ikona duborezom na drvetu i poklanja ih članovima porodice i bližoj rodbini.

Vratio se iz Beograda, gdje je proveo radni vijek kao policijski službenik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i već nekoliko godina u rodnom selu brine o osamdesetšestogodišnjoj majci Dragici, koja se razboljela nakon što je u vrijeme pandemije virusa korona ostala bez sina i kćerke.

Tako je obaveza da bude uz ožalošćenu majku ostala na Neđi, koji je šarolikost života u velegardu zamijenio duborezom na drvenoj ploči javora, od koje nastaju i nastajaće, priča on za Srnu, ako Bog da, i dalje ikone koje su do sada bile samo poklon za najbliže.

Ne razmišlja o prodaji

Neđo ne razmišlja o prodaji, jer nije ni počeo da rezbari zbog toga, ali mu je, priznaje, “puno srce što je oživio talenat iz djetinjstva da zapaža lijepe predmete i što je našao svoj stvaralački mir”.

Nakon završene gimnazije na Han Pijesku, Vukosavljevića put vodi u Beograd, gdje u turbulentna vremena službuje pri odumiranju jedne i nastanku druge države, te odlazak u penziju 2015. godine doživljava kao početak slobodnog vremena u kome bi se mogao baviti nekim lijepim radom, bez stresa i trzavica.

Razmišljajući čime bi mogao ispuniti dane u selu sa svega dvadesetak stalnih stanovnika, Neđo se prisjetio nekadašnje dječačke želje da se oproba u duborezu.

Dječačka želja

– Kada je naš komšija Božo Drljić, koji se uspješno bavio izradom svatovskih ploski i lijepih kućnih predmeta od drveta, mojim roditeljima poklonio čiviluk, njegovi ukrasi su u meni kao trinaestogodišnjem dječaku pokrenuli posebnu želju da se oprobam u tom radu – priča Neđo.

Tako je pripremio drvo i sve nožiće iz kuće, te napravio sličan čiviluk koji i dan-danas stoji u njegovoj seoskoj kući u Malom Polju.

Neđo se po odlasku u penziju prisjetio tih dječačkih vještina i odlučio da penzionerske dane popuni upravo tim radom, duborezom na javoru u njegovom zavičaju poznatom kao najpovoljnijem i najljepšem drvetu za oblikovanje.

Za početak je za crtanje na drvenoj ploči koristio slike svetaca sa kalendara i tako je posao krenuo od najteže za rad – ikone Svetog Јovana, koji je i krsna slava i zaštitnik njegove porodice, u nadi da će i Božija volja biti da to uradi kako treba.

– Stigle su i prve pohvale, među kojima je blagoslov sveštenika sa Han Pijeska i posao je počeo lagano, ali baš dobro, kako sam i poželio – istakao je Vukosavljević.

Uslijedila je potom izrada ikone Majke Božije i Isusa Hrista, te ikona Svete Petke, kojoj je posvećena i crkva na Čukaričkoj padini u Beogradu, gdje živi sa porodicom, a potom i ikona Svetog Nikole za njegovu suprugu i tako redom.

Završava omiljenu ikonu

Neđo sa ponosom ističe da uskoro završava svoju omiljenu ikonu Belog anđela, kojoj se posebno divi.

Vukosavljević je do sada radio samo ikone i ukrasio duborezom nekoliko lovačkih trofeja, ali je nedavno počeo i da slika temperom na platnu, što mu kaže, predstavlja odmor za oči od napornog rada oko duboreza, koji zahtijeva jaku koncentraciju.

Malo Polje, nekadašnje veliko selo sa osnovnom školom, udaljeno od Han Pijeska desetak kilometara, danas se, kao i većina drugih u Republici Srpskoj, svelo na dvadesetak stalnih stanovnika na prostranoj planinskoj visoravni na oko 1.000 metara nadmorske visine. Posljednjih nekoliko godina oživljava izgradnjom vikendica, što daje nadu da će mještani imati više prilike za popunjavanje dana komšijskim razgovorima kojih je danas sve manje.

(Izvor i foto: Srna)

Podijeli tekst sa drugima na:

Gdje je BiH na listi najsrećnijih zemalja svijeta?

Nedavno je objavljeno da je Finska osmu godinu zaredom najsretnija zemlja svijeta, međutim, gdje je Bosna i Hercegovina na ovoj listi?

Popis koji obuhvata 147 zemalja i rangira ih prema sreći smjestio je BiH na 56. poziciju.

Finska je osmu godinu zaredom proglašena za najsretniju državu na svijetu, a evo ko se našao u top 10.

Anketa je od svakog učesnika tražila da ocijeni svoj život u cjelini, a rangiranje se zasniva na tim procjenama života. Izvještaj zatim razmatra šest ključnih varijabli koje pomažu u objašnjenju životnih procjena, i to BDP po glavi stanovnika, socijalnu podršku, očekivani zdrav životni vijek, slobodu, velikodušnost i percepciju korupcije. Kada je riječ o sreći, nordijske zemlje očigledno rade mnoge stvari kako treba.

Osmu godinu zaredom, Finska je najsrećnija zemlja na svijetu, a njeni susjedi su grupisani odmah iza. Finska, Danska, Island i Švedska – četiri najbolja – ostaju istim redoslijedom kao 2024. godine, a Norveška je ponovo broj sedam.

No, kad je riječ o Bosni i Hercegovini, istraživanje ju je smjestilo na 56. mjesto od 147 zemalja. Dok, kada govorimo o zemljama regije – jedina u top 20 i najbolje rangirana je Slovenija na 19. mjestu. Kosovo je na 29. poziciji, dok je Srbija na 31. mjestu. Hrvatska se nalazi ispod BiH na listi i to na 72. mjestu, a odmah iza je Crna Gora, potom Sjeverna Makedonija je na 86. poziciji, a Albanija na 89. Na samom dnu liste je Afganistan, i ponovo je posljednji na listi. Iznad njega su Sijera Leone (br. 146), Liban (br. 145), Malavi (br. 144) i Zimbabve (br. 143), prenosi Klix.

Podijeli tekst sa drugima na:

Dušanka Bubalo aktivni član biblioteke 60 godina

Narodna biblioteka Trebinje je, povodom Osmog marta, obezbijedila prigodne poklone za najstarije članove kako bi im zahvalila za vjernost, a među njima i Dušanku Bubalo koja je 60 godina aktivni član.

Bibliotekari su pažljivo odbrane poklone damama odnijeli na kućne adrese, zahvalili im na vjernosti i ljubavi prema knjigama, poželjeli dobro zdravlje i da se još dugo godina druže, saopšteno je iz Biblioteke.

Direktor Narodne biblioteke Milosava Supić Vuković istakla je da je zadovoljstvo i čast bilo posjetiti najstarijeg korisnika Dušanku Bubalo (89) koja je među najaktivnijim čitaocima.

“Iako već neko vrijeme naša vjerna čitateljka nije u mogućnosti sama da dođe u biblioteku, redovno joj knjige preuzima i nosi kćerka, a mi smo nakon posjete bogatiji za poruke i savjete koje nam je dala”, rekla je Vukovićeva.

Bubalo, koja ima bogatu ličnu biblioteku, ukazala je na vrijednost knjige i značaj čitanja, te podsjetila da je prvi put ušla u biblioteku kao gimnazijalka u Dubrovniku i da je od tada, gdje god da je boravila, bila član neke biblioteke i rijetko bez knjige u rukama.

Kao profesor srpsko-hrvatskog i ruskog jezika radila je i kao bibliotekar u tadašnjoj Drugoj osnovnoj školi u Trebinju. Iz trebinjske biblioteke prvi put je pozajmila knjigu 1965. godine od kada je i njen član.

“Sa dobrom knjigom nikada nisam sama i one su moj nepresušan izvor radosti i novih saznanja. Ono što bih i kao dugogodišnji prosvjetni radnik i neko ko se svakodnevno druži sa knjigom poručila mladima je da čitaju, jer svaka stranica ima svoju vrijednost”, istakla je Bubalo.

Sugrađanke koje su bibliotekari posjetili zahvalili su Narodnoj biblioteci Trebinje na ukazanoj pažnji uz obećanje da će ljubav prema knjizi prenositi na unuke i praunuke, piše Srna.

(Izvor i foto: Srna)

Podijeli tekst sa drugima na:

Nesvakidašnji potez penzionera koji je napravio “hotel” za pčele

Zlatko Maršić, penzioner, osmislio je kako da od bambusa napravi “hotele” za pčele.

Penzionerski mir i strast prema očuvanju okoliša penzionisani željezničar iz Ivankova odlučio je posvetiti stvaranju jedinstvenih “hotela” za solitarne pčele.

Dok većina ljudi ni ne zna da ove pčele postoje,a bez njih, mnoge voćke ne bi dale plod on izrađuje drvene kućice za ove vrijedne oprašivačice koje ne žive u zajednicama, nemaju maticu, nego sve rade same, prenosi HRT.

Zlatkova radionica miriše na svježe drvo. Penzionerske dane provodi među hrpama izrezbarenih dasaka i bambusovih stabljika gradeći hotele za solitarne pčele.

“One ne žive u zajednici i nemaju maticu, ne proizvode med. Ona se mora hraniti svaki dan. znači njoj je svaki cvijet interesantan i najmanji da pokupi pelud. Druga je korist od njih velika što one lete i kad je hladnije. Ima raznih teorija medonosna pčela leti neće ispod kad je temperatura ispod plus 12”, objasnio je Zlatko Maršić iz Ivankova.

Njegovi hoteli za pčele imaju mnoštvo rupa i u svakoj će živjeti jedna pčela samica.

“Ovi hoteli baš podsjećaju danas na velike stambene zgrade. Vrata do vrata, ne poznaju se ljudi. Poznam sve u selu i svi poznaju mene, a u gradu je to danas tako. One su izgleda preteča toga”, dodao je.

Prodaje ih ili daruje prijateljima ili vrtlarima

Izrađuje na desetke hotela godišnje i prodaje ih ili daruje prijateljima ili vrtlarima.

“Prvo sam napravio za svoju dušu, pa poklonio, pa obitelji, pa prijateljima. Nisam neki radoholičar, ali ne mogu sjediti i vrtjeti palce. Star sam, zakrčio bih moždane vijuge, zato vježbam”, rekao je.

Podijeli tekst sa drugima na:

Tišina kao lijek: Priča o Bogoljubu i njegovom životu sa životinjama i prirodom

Penzioner Bogoljub Matijević nije rodom iz Šamca, a ipak je kupio plac i napravio kuću u Tišini, gdje je našao svoju oazu mira.

“Posljednjih pet godina sam u Tišini, supruga mi je umrla. Moja majka, a i pokojna supruga su porijeklom iz Novog Grada. Šamac je blizu, okolina je divna, pa smo za života moje supruge odlučili da dođemo ovdje. Svidjela mi se priroda, ljudi. Familija mi je u Cerni, za pola sata mogu doći kod mene, a i ja kod njih. Imao sam kuću u Cerni, ipak sam ovdje blizu granice”, kaže Bogoljub.

On navodi da je kao dijete na raspustima proveo mnogo vremena u BiH, te da je dok je radio u Švajcarskoj imao prijatelje iz tih krajeva, što ga je i povuklo da dođe i napravi kuću.

“Nisam u gradu, a nisam daleko od grada. Odrastao sam na selu, imali smo svinje, kokoške… Moja želja se ispunila. Ove godine ću napraviti sve da držim i golubove. Tokom 1980. i 1985. godine išao sam na izložbe sa kokoškama, imao sam rasne koke, a sad sam se posvetio našim domaćim, jer ovdje nema hibrida”, priča Bogoljub, te dodaje da je sve prirodno, da sve radi sam, ima veliko dvorište sa tri dunuma zemlje – trava i sloboda, i njemu i životinjama.

On podsjeća da je 1975. godine kupio prve dvije kokoške i pijetla, da je pijetla tada platio 10 KM, za šta su mu svi rekli da je “budala”, ističući da je ljubav prema životinjama bila jača.

“Kada sam bio u Švajcarskoj držao sam zečeve, tradiciju nastavljam. Nalazim sebe u toj velikoj ljubavi prema prirodi i životinjama. Volim da kuvam, pomažem ljudima. Imam dva sina, pet unučadi i kada dođu kod mene igraju se i uživaju u prirodi, okruženi životinjama”, navodi Bogoljub, dodajući da je napravio i plastenik sa zdravom hranom, koju svima dijeli.

Bogoljub napominje da ustaje prije pet ujutro, a uveče posmatra svoje životinje kako same odlaze na spavanje.

“Imam 50 pilića i kokošaka, 12 ih spava na drvetu i zimi i ljeti, 22 totice /morke/, 40 zečeva koji su se samo jednom kotili. Pasmina je njemački šarac koji najbrže napreduje, otporan je i ima kilažu do šest kilograma, a ženke do 4,5 kilograma za tri mjeseca. Ja ih samo milujem i hranim, poklanjam, nikada nisam nijednog zaklao”, kaže Bogoljub.

On napominje da je kao dijete kuvanje naučio od majke, te da i danas pravi sva jela – pite, slatka, pekmeze i dijeli ih prijateljima, jer, kaže, ne može sve pojesti, a mnogo napravi.

Bogoljuba u Tišini mnogo vole, poznanici ga zaustavljaju da se druže i popiju kafu sa njim. Na manifestacije se rado odaziva, sa svojim kolegama pravi razna jela, a preovlađuje fiš /riblja čorba/, koji uvijek bude ocijenjen kao najbolji.

(Izvor i foto: Srna)

Podijeli tekst sa drugima na:

Ljubavna priča iz gerontološkog centra: Nada i Stevo šest godina zajedno

Nada Fibišan i Stevo Stojaković upoznali su se u gerontološkom centru u Pančevu, a sada su za medije ispričali svoju ljubavnu priču.

Nada Fibišan ispričala je da u domu živi već osam godina, a da je sa Stevom Stojakovićem u emotivni odnos uplovila prije šest godina.

“Nas dvoje smo zajedno šest godina. Bila sam godinu dana nepokretna, ležala sam i kada sam se malo oporavila, onda smo se upoznali”, otkrila je Nada i dodala da se iskreno iznenadila što joj se desila ljubav.

“Meni je suprug preminuo. Posle sam se razbolela i došla u gerontološki centar. I eto, desio se Stevo”, dodaje Nada.

O velikoj ljubavi sa Nadom govorio je i Stevo Stojaković.

“To je počelo spontano. Bio sam dve godine sam i video sam kako je”, rekao je Stojaković, koji je priznao da su na samom početku njihovog odnosa bili prisutni samo pogledi, ali da su nakon toga započeli razgovor.

“Blizu smo, soba do sobe, posećivali smo se, družili se i tako je to sve pomalo išlo napred. Pomogle su nam i komšije, govorili su da smo dobar par i to smo mi sve poslušali. Do dana današnjeg, mi smo šest godina zajedno”, rekao je Stevo i istakao da Nada i on danas ne bi mogli jedno bez drugoga prenosi TV Prva.

Podijeli tekst sa drugima na:

Sa 84 godine i 85 dana u braku oborili Ginisov rekord

Brazilski par, Manoel Anđelim Dino (105) i Marija de Souza Dino (101), zvanično su oborili Ginisov rekord za najduži brak među živim parovima, jer su zajedno već 84 godine i 85 dana.

Rekord je potvrdila organizacija LongeviQuest globalna baza podataka koja prati živote i dostignuća najstarijih ljudi na svijetu. Tokom godina, par je odgajio 13 djece i izdržavao se uzgajanjem duvana, a njihova porodica se vremenom proširila na 55 unučadi, 54 praunučadi i 12 čukununučadi.

Par, koji živi u ruralnoj opštini Boa Vijagem u sjeveroistočnoj brazilskoj državi Seara, upoznao se još 1936. godine dok su radili u poljoprivredi sa svojim porodicama. Manoel je tada putovao u oblast Almeida u Boa Vijagemu kako bi preuzeo pošiljku rapadura – tradicionalnog brazilskog slatkiša od šećerne trske, kada je prvi put ugledao Mariju.

Ipak, ništa se nije dogodilo nakon tog prvog susreta, ali ih je sudbina ponovo spojila nekoliko godina kasnije i tako je počela njihova ljubavna priča. Vjenčali su se u novembru 1940. godine – Manoel je tada imao 21, a Marija 17 godina.

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzioer ostvario želju iz mladosti: Žito melje kao njegovi preci

Boro Jokanić iz derventskog sela Drijen ostvario je želju iz mladosti da napravi svoju vodenicu gdje bi mlio žito, ali i imao mjesto za uživanje sa porodicom i prijateljima.

“Od malena sam kod vode nešto radio, to je bila moja prva igračka i ljubav”, riječi su šezdesetdevetogodišnjeg Jokanića, čija se vodenica nalazi pokraj puta Derventa–Kalenderovci.

Jokanićeva vodenica, koja je u funkciji od 2019. godine, tokom sedam dana može samljeti 500 kilograma, ali Boro priznaje da ne može zadovoljiti sve potrebe i zahtjeve ljudi.

“Nisam se vodio ekonomskom računicom, već da ostvarim mladalački san ili želju”, kaže Jokanić, prenosi Srna.

Ovaj penzioner navodi da je nekada vodenica na rijeci Ukrini bilo mnogo više.

“Ranije se bez vodenica nije mogao zamisliti život, mnogima je bila i glavni izvor prihoda, mjesto sastajanja i druženja. Ranije je rad bio unosan, a danas je samo hobi”, priča Jokanić.

On ističe da vodenici dolaze mnoge generacije, što mu ispunjava dušu, a podršku ima i od svih članova porodice.

“Brašno izlazi hladno. Sve mora biti čisto i zaštićeno od dolaska glodara. U ponudi imam kukuruz bijeli za prehranu, stara sjemena žutog koja su već izumrla i crveni kukuruz za dijabetičare, zatim pšenicu, heljdu i raž”, napominje Jokanić.

Zbog odlaska ljudi iz sela, ugašene su gotovo sve vodenice na Ukrini.

“Djed je davno imao vodenicu i ostali su tragovi od nje. Sjećam se toga, i stric je imao. Bio sam više od 30 godina u inostranstvu, ali ovdje je raj. Čovjek se odmori, nekoga sretne, brže prođe vrijeme”, priča Boro.

Supruga Milanka ističe da nastoji da mu bude podrška i da se snalaze da održe vodenicu u životu.

“Suprug je ranije dosta obilazio vodenice, možda u početku nisam bila baš za, ali sada je to prošlo, naš mali raj, zadovoljni smo. Svako ima svoj dio posla i nešto održava. Dosta ljudi kaže da je ukus brašna sa vodenice ljepši, miriše kad se samelje, kao kokice kada se prave”, navodi Milanka.

Za vodenice se oduvijek vežu razne priče ili predanja, kao što je pojava vila ili zabrana dolaska na vodenicu u ponoć ili “u kasne sate”.

“Oduvijek je bilo raznih priča i svako vjeruje na svoj način. Nisam imao potrebu da prenoćim u vodenici jer sam tri kilometra od kuće, a ranije je to bilo normalno. Pričalo se da u vodenici znaju boraviti vile, da se znao točak sam zaustaviti noću ili vodenica sama krene da melje žito, da se čuju razni zvuci”, kaže Jokanić i kroz šalu dodaje da po danu i on čuje zvuke, ali od žaba iz potoka i ptica sa obližnjih krošnji.

Podijeli tekst sa drugima na: