Kategorija: Zabava

Bećir Alikadić, jedan od najstarijih Goraždana, u 93. godini svakodnevno vozi bicikl, a u tome ga kaže ne sprečavaju ni godine ni visoke temperature. Ovaj vitalni Goraždanin koji uprkos godinama zrači životnom energijom, svaki dan biciklom prelazi ustaljenu rutu, jednako uživa u šetnji i ne skida osmijeh s lica.

Navodi da su genetika, fizička aktivnost te prije svega vedar duh i smijeh, recept za dug i zdrav život.

“Svoju dugovječnost i vitalnost dugujem dobrim genima, ali i načinu života. Povukao sam na majku koja je bila vedra i nasmijana, a takođe i četvorica njene braće, doživjeli su preko 90 godina. Ja sam takav, pozitivan čovjek i to je najvažnije. Bavio sam se sportom, igrao u folkloru. Ima ljudi što su stalno namrgođeni, a to ne valja. Smijeh je lijek i produžava život. To bih preporučio svima, da se vole, slažu, žive dobro i ne sekiraju”, poručuje Bećir.

Ističe da ni njega život nije mazio, ali kaže da ga nije slomio. Naučio je da se nosi s problemima i životnim iskušenjima. Rođen je 1933. godine u Goraždu, preživio je dva rata, oba u svom rodnom gradu.

“Kao dječak od osam godina prelazio sam gradski most 1942. godine kad je bio pokolj. Svega sam se nagledao. I ovaj drugi rat sam proveo ovdje, bio sam komandir Civilne zaštite, imao sam deset ljudi, pomogli smo u svemu”, navodi.

Inače, cijeli radni vijek proveo je u goraždanskoj “Pobjedi” od njenog osnivanja do 1991. godine, kao metalostrugar.

“U penziji sam već 34 godine, pa i ovima Fondu PIO se ‘odužilo’ što mi tako dugo šalju penziju”, dodaje kroz smijeh.

Priznaje da mu najviše nedostaje supruga koja je preminula prije mnogo godina, kao i prijatelji kojih više nema. Ipak, svakog dana se druži sa sugrađanima što mu je, naglašava, pomoglo da zadrži optimizam i volju za životom.

Dok prati politička dešavanja, ističe kako pamti mnogo bolja vremena, a ima i poruku za današnje političare.

“Oni misle da će živjeti hiljadu godina. Samo daj, daj, njima daj, sve im malo, traže još. A ne znaju da će i oni jednog dana tamo gdje svi idu. Moraju se ujediniti i doći sebi”, poručuje vedri i dugovječni Goraždanin.

(Izvor vijesti: Euronews)

Na pola puta između Banjaluke i Prijedora, u selu Јelićka, smještena je farma koza porodice Lemić, osnovana 2013. godine. Dariju Lemiću i njegovoj nerođenoj sestri od ideje do realizacije bilo je potrebno oko dvije godine.

“Dok se farma gradila prve dvije tri godine, mi smo učili o kozarstvu i o proizvodnji uopšte u Belgiji odakle smo, odnosno iz Holadnije, uvezli i prve koze i evo sad polako poslije 12 godina trudimo se da nastavljamo dalje tu priču našu i širimo se i sa proizvodima i sa životinjama, odnosno kozama – priča Darijo Lemić.

Holandske mliječne koze uvezli su 2015. godine. Broj koza na farmi varira iz godine u godinu. Posao na farmi iziskuje cjelodnevnu posvećenost, ali uz podršku porodice, ističe Darijo, sve je lakše. Iako je godina izazovna za poljoprivrednike zbog ekstremnih klimatskih uslova, farma za sada funkcioniše bez većih poteškoća.

“Od same brige o kozama, prvo se na to svodi sve da su koze zadovoljne, kad su one zadovoljne onda imamo i kvalitetno i dosta mlijeka, onda smo i mi zadovoljni. Muze se dva puta dnevno, muzemo odjednom 32 koze, svo to mlijeko ide u laktofriz, tu stoji dan ili dva, zavisi od planova proizvodnje i onda u proizvodnju prebacujemo svo to mlijeko i proizvodimo razne proizvode – ističe Darijo Lemić.

Sladoled izvoze i u Hrvatsku

Mlijeko i ostale proizvode moguće je kupiti u marketima širom Srpske. Svi ljubitelji prirode i životinja mogu posjetiti farmu i degustirati proizvoda koje nude. Sireve i sladolede, koje proizvode već nekoliko godina, izvoze u Hrvatsku. Najviše pohvala stiglo je za domaće sladolede na bazi kozijeg mlijeka. Redovno posjećuju različite sajmove, a tokom ovih 12 godina nizale su i brojne nagrade.

“Već nekoliko godina radimo sladolede i evo sad smo negdje našli bazu tih naših okusa koje ljudi traže i eto ne znam, svi imaju pozitivne utiske što se tiče naših sladoleda i nadam se da će tako i ostati – rekao je Darijo Lemić.
U potrazi za boljim životom mnogi su napustili svoja ognjišta, a sela ostala pusta.

To nije slučaj kada je riječ o porodici Lemić i njihovoj farmi koza. Odlučan da ostane na imanju, Darijo Lemić, još jedan je primjer da se ljubav prema zemlji, trud i upornost isplate.

Nakon što je 2022. singapurski milijarder Ong Beng Seng kompleks Kupari preuzeo od Rusa, početkom januara ove godine započelo je rušenje kompleksa, uključujući i hotel Pelegrin za koji se dugo vremena govorilo kako treba postati kulturno dobro.

No, kako se to nije dogodilo ovdje će se uskoro izgraditi luksuzno zadnje pod zaštitnim znakom brenda “Four Seasones”.
Nekada simbol državnog luksuza i reda, bio godinama je bio sablasna razglednica prošlih vremena.

Bilo je to ekskluzivno ljetovalište za najviše funkcionere bivše Jugoslavije – generale, diplomate, visoke oficire i, povremeno, samog Josipa Broza Tita. U ljetnim mjesecima ovdje se odmarala vojska privilegovanih, u ambijentu luksuza koji nije bio kičast, nego obilježen državnom disciplinom i strogoćom.

Kupari, smješteni svega nekoliko kilometara južno od Dubrovnika, bili su najpoznatije vojno ljetovalište bivše države. Kompleks je imao sve: hotele visoke kategorije, privatne plaže, restorane i čuvenu Titovu vilu pod stalnim nadzorom.

Ali, početkom rata 1991. godine, sve je stalo. Hoteli su granatirani, opljačkani, neki i zapaljeni. Iako je sukob odavno završen, Kupari nisu bili obnovljeni. Izgledali su kao da ih je neko ostavio usred vremena – i zaboravio da ih pokupi.

Ono što je najviše boljelo jeste kontrast: dok Dubrovnik i njegova okolina bilježe vrhunce elitnog turizma, gdje se noćenja plaćaju stotinama evra, Kupari su ostajali prazni.

Putnički automobil opel askona, proizveden 1973. godine, za Boška Bosnića, Banjalučanina porijeklom iz Romanovaca, koji je radni vijek proveo u Ljubljani, ima veliku vrijednost. I značaj. On je prvi vlasnik.

Prešao je 500.000 kilometara, bez kvara i većih popravki.

“Kakav je ovaj opel bio prvog dana, takav je i danas. Ništa na njemu nije zamijenjeno, ni limarija, sjedala, unutrašnjost, ni dijelovi. Sve je originalno. Svuda sam putovao, nigdje i nikada nije stao na putu, ugasio se, pokvario. To je za mene nepoznanica”, hvali Bosnić svoga ljubimca četvorotočkaša, kojeg često pokazuje na izložbama starih automobila. Tako je bilo i nedavno u Gradišci.

“Odnosim se prema svome opelu kao prema čovjeku i prijatelju, kao živom stvoru. Čuvam ga, njegujem, štitim od vrućine i hladnoće, parkiram u garaži, redovno kotrolišem motor i popravljam, mijenjam ulje, dosipam vodu u hladnjak, reagujem bez odlaganja ukoliko primijetim bilo šta sumnjivo ili problematično”, priča Boško Bosnić. Uz to, zaključuje:

“Kada dobro vozilo dođe u ruke brižnom vozaču, smrti nema ni jednome ni drugome.”

Vozilo koštalo 20 plata

Koliko je te davne 1973. godine košao opel i koliko je trebalo mjesečnih plata, pitamo Boška.

“Trebalo je 20 plata visokokvalifikovanog varioca. Mora se uzeti u obzir da su to bile plate zarađene u inostranstvu, u Njemačkoj, gdje sam tada privremeno radio.”

O kilometraži koju je prešao njegov opel, ovaj 88-godišnji vozač takođe ima manje dileme.

“Sigurno je da je prešao pola miliona kilometara. On broji samo do stotinu pa opet iznova. U početku sam pamtio, kada dođe do stotke pa obrne na nulu, ali poslije sam to prestao da pratim. Zašto bih pratio, kada je u svakom smislu veoma pouzdan. Sipam gorivo, tehnički pregled redovno odrađujem i vozim gdje me oči vode”, odgovorio nam je ovaj iskusni vozač koji je svojom opel askonom proputovao cijelu bivšu Jugoslaviju, Austriju, Njemačku, Češku i Slovačku…

“Ma teško je reći gdje sam bio i kuda sam ovim automobilom putovao. Bolje je govoriti gdje nisam bio. Moj opel me nikada nije izdao.”
U Boškovoj priči je i emocija na godine koje su prošle.

“Kada sam ga kupio, imao sam 36 godina, a sada, evo me na pragu devedesete. Sve što mi se dešavalo, a pamtim samo lijepe trenutke, ovaj oldtajmer, kao što i sebe smatram, svjedok je”, priča Boško društvu u Gradišci, koje se okupilo oko vozila. Zagledaju ga, s vana i iznutra, zapitkuju, čude se.

Kada je program završen, Boško je sjeo za volan, okrenuo ključ u bravi, motor je upalio bez problema, a on mahnuo kroz otvoren prozor i otputovao. Dodao je, onako, uzgred, da u automobilu nema klime, ali da za njih dvojicu, za opela i za Boška, nema ni žege ni zime.

Boško Bosnić se pohvalio da je i sada svakodnevno za volanom i da se u vremešnoj opel askoni najugodnije osjeća.

“I sada ovaj automobil vozim gotovo svakodnevno. Supruga Bernarda i ja u njemu se najljepše osjećamo. Udoban je, pouzdan, praktičan u svakom smislu. Nisam ni pretpostavio, kada sam se u njemu prvi put povezao, prije 52 godine, a bio sam mlad, život je bio ispred mene, da ću za istim volanom dočekati starost. Sada se i dalje vozim opelom i čuvam uspomene. Srećom, i ja sam u kondiciji, ne posustajem”, kazao nam je Boško Bosnić, koji je za volanom punih šezdeset godina.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

I najduži život brzo prođe, ali ako si radio pošteno, sticao svojim rukama i imao zdravu porodicu, onda ti starost bude nagrada, a ne teret, riječi su bake Danice Trivić, rođene Tunjić, iz Banjaluke, koja je ove godine proslavila 103. rođendan. Kaže da lijekove skoro i da ne pije, za razliku od njene djece, koja ih piju više od nje.

Njen životni put nije bio jednostavan, ali je bio ispunjen trudom i radošću u krugu najbližih. U kući u naselju Paprikovac, gdje živi sama od 2008. godine, i dalje sve obavlja bez tuđe pomoći – kuva svakodnevno, sređuje dvorište i dočekuje goste kolačima i širokim osmijehom.

“Rođena sam kao drugo dijete 1922. godine, od oca Đurđa i majke Kosane, u Razboju Ljevčanskom kod Srpca. Nas šestoro djece je bilo, a ja sam bila željna i učenja i života”, priča baka Danica prisjećajući se odrastanja.

Djetinjstvo je provela u srbačkom selu Stari Martinac, gdje su se njeni roditelji zbog posla doselili 1927. godine. Sjeća se da je plakala kada je otac upisao sestru u školu, a nju nije htio jer nije bila dorasla.

“Učiteljica Ankica Januška me ipak primila kao ‘dobrovoljnog đaka’. Nije bilo lako, ali ja sam htjela da učim. Po završetku osnovnog obrazovanja sam se htjela upisati u školu u Gradišci zajedno sa još dvije prijateljice. Sve smo znale, ali su nas oborili na prijemnom ispitu jer smo bile seoska djeca. Gradska djeca imala su prednost”, priča Danica.

Sa 17 godina udala se za Ratka Trivića iz Milosavaca kod Laktaša. Svadba, kako kaže, nije bila mala, došlo je više od 20 zaprežnih kola.

“Muž mi je kasnije pričao da mu je jedan komšija rekao: ‘Traži curu što zna dva ručka nejednaka napraviti’. E, ja sam znala i više od toga”, kaže kroz smijeh Danica.

A onda je došao Drugi svjetski rat. Kuća im je zapaljena, sve opljačkano. Skrivali su se po šumama i preživljavali kako su znali. U tim strašnim godinama izgubila je sestru Savku od tifusa i brata Radovana koji je kao dječak od 15 godina mobilisan i poginuo. Nakon rata preselili su se u Papažane, kupili tri dunuma zemlje, izgradili kuću i počeli od nule.

“Teško se živjelo. Radilo se od jutra do mraka, ali narod je pjevao, družio se, nije se žalio. Meni je bilo važno da je porodica zajedno”, govori Danica.

Dok je Ratko vodio zadrugu, ona je brinula o kući i četvoro djece. U Papažanima su često kod njih stanovali učitelji, a jedna od njih, učiteljica Marija Bašić naučila ju je da pravi uštipke i palačinke i priprema krastavce i paprike za zimnicu.

“Imali smo tri krave, dva konja, ovce, živinu i pčele, ali znali smo da će djeca morati u školu, pa smo se 1957. preselili u Banjaluku. Iako smo živjeli u gradu, nastavili smo da obrađujemo zemlju, a ja sam do Papažana išla biciklom. Sve dok smo mogli, radili smo. A kad više nismo mogli obrađivati zemlju, tada smo podijelili djeci da imaju djedovinu i očevinu”, priča Danica.

Godine su prolazile, djeca stasala, školovala se, ženila i udavala, pa su 1972. kupili plac na Paprikovcu i sagradili novu kuću, gdje je Danica živjela zajedno sa suprugom Ratkom, koji je preminuo 2008. godine, a od tada je sama, ali kako kaže, ne i usamljena.

“Pored djece, imam osmoro unučadi, 11 praunučadi i troje čukununučadi i svi me redovno obilaze, a i komšije me paze. Neću nikome da smetam. Dobro sam. Hranim se zdravo, jedem domaće, a lijekove skoro da i ne pijem. Moja djeca ih piju više nego ja”, kaže Danica.

U međuvremenu je napisala i knjigu pod nazivom “Da se ne zaboravi” u kojoj je opisala sve što je prošla.

“Promijenilo se sedam država za mog života, ali jedno se nije promijenilo, a to je potreba čovjeka da živi pošteno i skromno. Mnogima je zahvaljujući modernim tehnologijama sada sve na dlanu, a opet niko nema mira. Mi smo imali malo, ali smo pjevali, šalili se i bili zahvalni. Što je najvažnije od svega, imali smo dobru i vrijednu djecu koja su nas cijenila i uvažavala, a danas djeca slabo poštuju svoje roditelje”, zaključila je baka Danica.

Recept za dugovječnost

Danica i Ratko su stekli četvoro djece, najstariji je Ranko koji ima 86 godina, Tvrtko 84, Rade 79 i Nada koja ima 74 godine. Ratko je preminuo u 91. godini, a čak je i svekar Mlađan živio do 94. godine. Sin Rade smatra da recept za dugovječnost leži u tri razloga.

“Po meni je genetika ključna stvar, zatim narav čovjeka, a potom i uslovi života. Oni su stalno nešto radili i bili u pokretu, a fizička kondicija je takođe bitna za zdrav i dug život. I danas, kad dođemo kod majke, ona stalno nešto sprema, nudi nas pitama i kolačima i uvijek je vesele naravi”, ističe Rade.

(Izvor vijesti: GlasSrpske)

Okupljanjem ispred zgrade Gimnazije u Sanskom Mostu, te kasnije cjelodnevnim druženjem, nekadašnji učenici te obrazovne ustanove obilježili su 60 godina od svoje mature, a rodila se i zanimljiva ideja.

Naime, kako je odlučeno na ovom druženju, sanskim vlastima će biti predloženo se proglasi Dan sanskih maturanata.

Gimnazijski dani najljepši period života

Bivši gimnazijalci su evocirali uspomene na, po jednoglasnoj ocjeni, najljepši period njihovih života.

“Za mene je ovo poseban doživljaj, susresti se ponovo sa ovim divnim ljudima, te podijeliti uspomene na školske dane. Činilo se kao da svi proživljavamo ponovo mladost i sve one školske dogodovštine, prijateljstva i intimne trenutke. Kao da je vrijeme stalo, kao da nije proteklo toliko decenija otkako smo se rastali”, kazala je Nevenka Ramić, nekadašnja gimnazijalka.

Dodaje da ih je životna sudbina poslije završene srednje škole razasula širom svijeta, najviše ih danas živi van Sanskog Mosta, a neki od njih, nažalost, nisu više među živima.

“Sudbina je htjela da iz rodnog grada odemo na sve strane svijeta, neki od naših prijatelja su u međuvremenu preminuli, ali tako je lijepo kada se sretnemo nakon svih ovih godina. Održavamo komunikaciju jedni s drugima, čujemo se s vremena na vrijeme i međusobno pomažemo koliko možemo”, kaže Ismet Seferović, koji penzionerske dane provodi u gradu na Sani.

Bivša zgrada Gimnazije srušena

Nekadašnji gimnazijalci se prisjećaju kako je njihova škole u to vrijeme bila elitna obrazovna ustanova, gdje se sticalo kvalitetno znanje, a mnogi koji su je pohađali kasnije su izrasli u vrhunske i cijenjene stručnjake u mnogim oblastima.

Prisjećaju se kako su oni nastavu pohađali u staroj zgradi Gimnazije, koja se nalazila na drugom mjestu, uz samu rijeku Sanu, na lijevoj obali grada.

“Nažalost, te zgrade više nema jer je srušena. Napravljena je ova sadašnja, ali su ostala sjećanja i uspomene, njih niko ne može da oduzme. Većina ljudi iz naše generacije postali su uspješni, izgradili svoje profesionalne karijere i porodice. To dokazuje koliko je obrazovni sistem kojeg smo nekada imali bio dobar i kvalitetan”, kaže Seferović.

Druženje nekadašnjih školskih drugova potrajalo je čitav dan i svi su se oni prepuni pozitivnih utisaka vratili svojim porodicama i kućama.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

JU Visoka medicinska škola Prijedor na nesvakidašnji način ispratila je radnu kolegicu Snježu u penziju.

Snježani su za odlazak u penziju organizovali bijeli oldajmer koji se rijetko viđa na ulicama, a uz buket cvijeća i osmijeh ovaj gest radnih kolega sigurno će pamtiti do kraja života.

“Nakon mnogo godina posvećenog rada, i predanosti naša draga kolegica Snježana odlazi u zasluženu penziju”, objavila je JU Visoka medicinska škola na svom Fejsbuk profilu.

U objavi, Snježani su poželjeli puno zdravlja, radosti i lijepih trenutaka u ovom kako su naveli “novom poglavlju života”.

“I da znaš, vrata naše ustanove ti uvijek ostaju otvorena – sada više za kafu i smijeh nego za obaveze. Srećn, Snježo”

Prve lubenice uzgojene na poljima oko Sanskog Mosta ovih dana dozrijevaju na parcelama Suada Mehinagića, poljoprivrednog proizvođača iz sela Čaplje, udaljenog nekoliko kilometara od grada na Sani. Svi koji su probali ove plodove posvjedočiće o njihovom izuzetnom ukusu i slatkoći.

Sistem niskih tunela

Mehinagić kaže kako bostan na ovim prostorima dospijeva obično u augustu, te dodaje kako je proces uzgoja ubrzao inovativnom metodom proizvodnje.

“Uzgojili smo domaći bostan primjenjujući sistem niskih tunela, tako da smo ga zasadili već u aprilu. Niski tuneli su zapravo mali plastenici koji omogućuju da biljka preživi niske temperature i mrazeve i skidaju se negdje polovinom maja, tako da se rana lubenica dobija već početkom jula”, kaže Mehinagić.

Dodaje kako je ove godine tom kulturom zasijao negdje oko šest dunuma zemljišta, te očekuje oko desetak tona plodova.
“Ne znamo još kakvo nas vrijeme očekuje, ali su ove kiše došle u pravi čas, tako da će to uticati na kvantitet, ali i kvalitet plodova. Prve reakcije kupaca su odlične i nadamo se dobroj sezoni”, kaže Mehinagić.

Proizvodio i jagode

Inače, ovaj poljoprivrednik je godinama bio poznat po proizvodnji ukusnih i sočnih jagoda, ali kaže kako je bio primoran prekinuti tu vrstu proizvodnje i preorijentisati se na nešto drugo.

“Prije svega to je zbog toga što je gotovo nemoguće pronaći radnu snagu za berbu jagoda. Bila je to porodična proizvodnja, ali kćerke su se poudale i to je spalo na mene i suprugu. Zbog toga sam se odlučio na intenzivnu proizvodnju bostana”, objašnjava Mehinagić.

Trenutno se na ovdašnjem tržištu nalazi lubenica uvezena iz Grčke, Albanije i Sjeverne Makedonije, a ovaj poljoprivrednik kaže kako će uskoro dospjeti i bostan iz Hercegovine.

“Moram odmah reći kako će moja lubenica cijenom biti nešto viša u odnosu na uvoz, ali ono što garantujem je kvalitet proizvoda. Ove godine sam se odlučio na uzgoj sorti beduin, mersini, romansa i karistan. To su jako dobre i slatke vrste lubenice”, kaže Mehinagić.

Prema njegovim riječima, zemljište oko Sanskog Mosta je izuzetno pogodno za ovu vrstu kulture, a ono što pogoduje proizvođačima su i vremenske prilike koje su se značajno promijenile u proteklim godinama i pogoduju ovoj kulturi.

(Izvor vijesti: Nezavisne novine)