Kategorija: Zabava

Kažu, ko radi, ne boji se gladi. A šta kada dođe vrijeme da se uživa u plodovima rada? Pa, u našem društvu, izgleda, nastupi strah od gladi. Tome u prilog ide činjenica da je, posljednjih godina, sve više zaposlenih penzionera. U Republici Srpskoj, trenutno, više od 8.000 njih.

Milan Radić iz Bijeljine je decenijama vrijedno radio. I svoju penziju, zaradio. Ali, umjesto da u njoj, zasluženo, uživa, provodeći dane u bašti, ali i u malom vinogradu, na koji je ponosan, on je, trenutno, u potrazi za poslom.

“Ja sam radio i u privredi i u prosvjeti i u kulturi. Znate i sami kakve su plate, tako da je i ta penzija niska. Znači, mora se nešto raditi”, priča on.

U ove četiri godine, otkako je u penziji, tri je posla promijenio. Ali, ne žali se. Kaže, raditi se mora, a na sreću, i može. Zdravlje ga dobro služi. Dugi radni vijek u prosvjeti,

Milan je, prvo, zamijenio firmom za proizvodnju montažnih kuća, zatim se okušao u poslu komericijaliste, koji je, otkriva, zahtijevao brzinu kao u vojsci. Posljednji posao, koji je ostalo iza njega, je u fabrici namještaja. Iako je tu, kako priča, bilo najteže – osam, devet sati je znalo, kaže, proletjeti dok okom trepne.

“Nema posla koji ja ne mogu da radim. Naravno, ne sve, ne mogu raditi na građevini, ali sve ostalo se može. Mislim da ću opet tražiti dostavljača”, ističe on.

I nije Milan jedini zaposleni penzioner u Srpskoj. Nije čak ni među rijetkima. Prema posljednjim podacima, bar onim zvaničnim, imamo više od 8.000 penzionera koji rade. Deset godina ranije, bilo ih je tek 33. Najstariji, vjerovali ili ne, ima 95 godina.

Najčešće biraju građevinarstvo, saobraćaj, prehrambenu industriju, rudarstvo – spisak zanimanja je dug. Niske penzije, čija redovna usklađivanja nadležni vole nazivati povećanjima, ali i nedostatak radne snage – neki su od razloga zašto raste broj onih koji, kada bi trebalo da naprave predah, i dalje rade.

(Izvor: una.ba/foto ilustracija)

U organizaciji Udruženja penzionera Lopare i uz podršku opštinske uprave, održan je prvi Šahovski turnir “Penzioneri za mlade”, na kome su “koplja ukrstili” članovi novoosnvanog omladinskog šahovskog kluba sa veteranima ove igre.

Nesvakidašnja slika za današnje prilike mogla se vidjeti u Loparama – podjednak broj maloljetnih i penzionera koji su se, prije svega, divno družili, ali i odmjeravali snage u ovoj drevnoj vještini.

“Ovo nam je prvi brzopotezni šahovski turnir, a uz pomoć naše opštine i načelnika, doktora Savića, dobili smo i moralnu i finansijsku pomoć. Nadam se da na ovome nećemo stati nego da ćemo nastaviti dalje uz našu omladinu”, rekao je Slobodan Aleksić, predsjednik Udruženja penzionera opštine Lopare.

“Mi najviše sarađujemo sa šahovskom sekcijom u Loparama. Oni posjećuju nas, a mi se sada revanširamo njima podržavajući ovu manifestaciju. Takođe nastojimo da i dalje sarađujemo”, rekao je Cviko Todorović, penzioner iz Brčkog.

Finansijska sredstva, koja je lokalna uprava izdvojila za održavanje ovog turnira nisu velika, rekao je načelnik opštine Lopare Rado Savić, dodavši da je najbitnije da se omladina pravilno razvija, odnosno da učestviuje na ovakvim i sličnim događajima, kako bi manje vremena provodili u kafićima i kladionicama.

“Ja kao načelnik mogu da obećam podršku za organizaciju ovakvih turnira uvijek, kao i za odlazak naših šahista na druge turnire. Razgovarali smo i o mogućnostima organizovanja šaha na otvorenom, odnosno da pronađemo adekvatnu lokaciju i da je mapiramo. Takođe smo spremni da podržimo i ostale aktivnosti, koje udruženje penzionera delegira ka lokalnoj zajednici”, rekao je Savić.

Na kraju turnira, najuspješnijim učesnicima, ali i najuspješnim mladim takmičarima, uručene su vrijedne nagrade.

(Izvor i foto: BN)

Penzioneri su decenijama gradili društvo i zbog toga moramo imati međugeneracijsku solidarnost. Za naše najstarije sugrađane obezbijedili smo besplatan prevoz, obezbijedićemo i kartice prijateljstva na osnovu kojih će imati popust pri kupovini hrane, lijekova, sredstava za higijenu, namještaja i robe široke potrošnje, rekao je narodni poslanik Nebojša Drinić, član Savjeta MZ Borik na današnjem sastanku sa penzionerima iz Borika.

Mnogobrojni penzioneri iskazali su zahvalnost za postavljanje novih klupa u Boriku i rampe kod Sportske dvorane “Borik” i brojne akcije koje je Drinić inicirao kao član Savjeta Mjesne zajednice Borik.

“Nikad se više nije radilo na uređenju Borika i zaista ovo naselje je poprimilo sasvim drugačiji, ljepši izgled. Postavljanjem česme u dvorištu Osnovne škole „Branko Ćopić“, novim košarkaškim terenom, vodilo se računa o djeci i mladima, a postavljanjem novih klupa i uređenjem zelenih površina nove generacije i Grad Banjaluka pokazuju brigu i o nama starijima”, rekao je Vitomir Šajinović, penzioner iz Borika.

“Penzioneri zaslužuju bolji i kvalitetniji život odmah, a ne za 16 godina. Mi im ne možemo povećati penzije, jer to nije u našoj nadležnosti, ali im možemo rasteriti budžet doživotnim karticama za besplatan prevoz koje ćemo podijeliti povodom Dana grada i karticama prijateljstva. Pripremamo i Dnevni centar u Boriku u kojem će naši penzioneri imati svoj kutak u kojem će moći da popiju kafu, čaj, porazgovaraju i druže se uz šah, domine”, naveo je Drinić.

(Izvor i foto: Nezavisne)

Banjalučki penzioneri od maja će imati besplatan javni prevoz, a ovu mjeru već imaju pojedini veći gradovi regiona.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković je rekao da će u ovom gradu biti doživotno besplatne mjesečne karte za 48.000 penzionera za šta će iz budžeta ove godine biti izdvojeno šest miliona maraka. To je za sada jedini grad u Srpskoj u kojem će najstariji moći besplatno koristiti javni prevoz.

Iako brojni gradovi, kako u BiH, tako i u okruženju imaju povlastice za ugrožene kategorije stanovništva, u ovim gradovima penzioneri se takođe voze besplatno.

Pravo na na besplatan javni prevoz u Sarajevu imaju samo penzioneri sa najnižom penzijom, što je do juče bio slučaj i u Banjaluci, a povlastice imaju još neke kategorije stanovništva.

Građani stariji od 65 godina, koji imaju prebivalište na teritoriji Beograda, prema novom sistemu javnog prevoza od 2023. godine ostvaruju pravo na doživotne kartice za javni prevoz. Ove kartice su besplatne i penzioneri će sa njima moći da se voze javnim prevozom bez ograničenja.

Još jedan grad u Srbiji odlučio je besplatan prevoz dati svojim najstarijim građanima. Niš je odlučio da od 5. maja ove godine svi penzioneri stariji od 65 godina imaju besplatan gradski i prigradski prevoz, a ovu povlasticu do sada su imali samo oni stariji od 70 godina.

Što se tiče Crne Gore besplatan prevoz imaju penzioneri sa područja grada Budva.

I Zagreb je do sada imao određene povlastice za javni prevoz koje su uživali pojedini penzioneri, ali će, kako je najavio gradonačelnik, od 1. juna svi stariji od 65 godina, imati besplatan prevoz ZET-om.

Slovenija je ipak, od zemalja regiona, otišla korak dalje. Tamo besplatan javni prevoz imaju svi državljani stariji od 65 godina, bez obzira u kojem gradu žive.

(Izvor: mondo.ba; Foto ilustracija: yandex)

Srednjoškolski centar “Nikola Tesla”, ranije Školski centar Bosanski Šamac, ponovo je ugostio svoje nekadašnje profesore i učenike, od kojih su neki već penzioneri.

Ekonomska škola u Šamcu osnovana je 1959. godine kao istureno odjeljenje ekonomske škole iz Brčkog.

Prije pola vijeka, 1970. godine, spajanjem ekonomske škole i mašinsko-tehničke škole osnovan je Školski centar Bosanski Šamac.

Osim navedene dvije struke, uspješno su funkcionisale i škola sa praktičnom obukom metalske struke i škola učenika u privredi.

Današnji Srednjoškolski centar “Nikola Tesla” osnovan je 1993. godine.

Školu je 1972. godine pohađao 891 učenik, a 1974. godine 1.033 učenika. Danas školu pohađaju 372 učenika raspoređena u 19 odjeljenja i struke koje mogu zadovoljiti različite učeničke sklonosti – gimnazija opšti smijer, ekonomija, pravo i trgovina, ekonomski i carinski tehničar, zdravstvo, farmaceutski i fizioterapeutski tehničar, te mašinstvo.

Više ništa nije isto u životima nekadašnjih profesora i učenika, samo sjećanja naviru kao bujice.

Dušan Jovanović, profesor nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika, sada penzioner, navodi za Srnu da nije imao problema sa učenicima i da je međusobn odnos bio drugačiji.
“Odnos prema profesorima bio je drugačiji – imam u kući tri profesora, moju djecu. Kakav stav zauzmeš prema učenicima, oni tebi tako vraćaju. Kada bi se vratio u školu opet bih isto radio”, kaže Jovanović.

Nekada razredni starješina i profesor fizičkog vaspitanja Ivo Kobaš, koji je nakon Šamca živio u Holandiji, Sarajevu, a sada na relaciji Krk-Grebnice, ističe da je pedagoški posao zanimljiv.

“Poseban osjećaj je što smo se okupili nakon 40 godina. Mnogi se ne mogu prepoznati, prošlo je mnogo vremena, izmijenili smo se, ostarjeli, ali ipak je ovo veličanstven osjećaj, emocije su uzavrele”, kaže Kobaš.

Profesor geografije Milivoj DŽombić, koji je takođe u penziji i živi u Šamcu, navodi da se ponovo okupila i prva generacija kojoj je predavao.
“Bili su kulturni, dobri, dobro vaspitani, znali su gradivo i zato dobijali ocjene prema znanju. Većina njih ima veliku djecu, pa i unučad, te se tako naš rad danas dobro vidi”, ističe DŽombić.

Razredni starješina četvrtog razreda ekonomske škole Nada Dujković kaže da je na ovaj generacijski susret došlo i 10 njenih učenika.
“Slabo se pamti, ne možemo se sjećati više pojedinosti, ostarjelo se, ali znam da su bili dobra djeca… Poštovanje zavisi od nastavnika, to bih uvijek u prvi plan istakla. Svaki nastavnik gradi svoj autoritet u odjeljenju i onda na osnovu toga gradi poštovanje”, napominje Dujkovićeva.

Jedan od organizatora susreta generacije Rada Jakovljević rođena Bendarević iz Pisara, koja živi u Beogradu i radi kao diplomirani ekonomista, ističe da su i ranije postojale inicijative za ovakav događaj, ali da je bila prepreka što su svi rasuti po svijetu.

“Mi smo među zadnjim generacijama koja je imala neki normalan sistem vrijednosti, a koji danas više ne postoji. Prosto, cijenili smo i poštovali naše profesore, oni su bili autoriteti i prenijeli su nam znanje na najbolji način”, ukazuje Jakovljevićeva.

Ivanka Abranović živi u Puli, a živjela je u Hasiću, kod Šamca. Ona kaže da je ovo putovanje čekala sve ove godine, te da joj nije bilo teško da pređe stotine kilometara kako bi se vidjela sa svojom generacijom.

(Izvor i foto: Srna)