Kažu, ko radi, ne boji se gladi. A šta kada dođe vrijeme da se uživa u plodovima rada? Pa, u našem društvu, izgleda, nastupi strah od gladi. Tome u prilog ide činjenica da je, posljednjih godina, sve više zaposlenih penzionera. U Republici Srpskoj, trenutno, više od 8.000 njih.
Milan Radić iz Bijeljine je decenijama vrijedno radio. I svoju penziju, zaradio. Ali, umjesto da u njoj, zasluženo, uživa, provodeći dane u bašti, ali i u malom vinogradu, na koji je ponosan, on je, trenutno, u potrazi za poslom.
“Ja sam radio i u privredi i u prosvjeti i u kulturi. Znate i sami kakve su plate, tako da je i ta penzija niska. Znači, mora se nešto raditi”, priča on.
U ove četiri godine, otkako je u penziji, tri je posla promijenio. Ali, ne žali se. Kaže, raditi se mora, a na sreću, i može. Zdravlje ga dobro služi. Dugi radni vijek u prosvjeti,
Milan je, prvo, zamijenio firmom za proizvodnju montažnih kuća, zatim se okušao u poslu komericijaliste, koji je, otkriva, zahtijevao brzinu kao u vojsci. Posljednji posao, koji je ostalo iza njega, je u fabrici namještaja. Iako je tu, kako priča, bilo najteže – osam, devet sati je znalo, kaže, proletjeti dok okom trepne.
“Nema posla koji ja ne mogu da radim. Naravno, ne sve, ne mogu raditi na građevini, ali sve ostalo se može. Mislim da ću opet tražiti dostavljača”, ističe on.
I nije Milan jedini zaposleni penzioner u Srpskoj. Nije čak ni među rijetkima. Prema posljednjim podacima, bar onim zvaničnim, imamo više od 8.000 penzionera koji rade. Deset godina ranije, bilo ih je tek 33. Najstariji, vjerovali ili ne, ima 95 godina.
Najčešće biraju građevinarstvo, saobraćaj, prehrambenu industriju, rudarstvo – spisak zanimanja je dug. Niske penzije, čija redovna usklađivanja nadležni vole nazivati povećanjima, ali i nedostatak radne snage – neki su od razloga zašto raste broj onih koji, kada bi trebalo da naprave predah, i dalje rade.
(Izvor: una.ba/foto ilustracija)
