Kada bi trebalo da krenu ispočetka, Bosiljka i Đorđe Grubor iz Banjaluke ništa ne bi mijenjali. A zašto i bi kada već 70 godina žive u ljubavi i slozi. “Da” koje su rekli davne 1955. godine definitivno je bilo pečat za ljubav koja će trajati decenijama.
U toplini doma u Banjaluci ugostili su “Nezavisne novine” i sa nama podijelili svoju priču, priču o ljubavi koja traje sedam decenija. Veliki jubilej proslavili su sa najdražima, a kako kažu, na proslavi je bilo lijepo i veselo.
Njihov ljubavni put krenuo je sredinom prošlog vijeka i od tada njime zajedno koračaju.
“Mi smo se zabavljali, ne baš puno, godinu dana. Tada je drugačije bilo, nije kao danas. Poslije toga smo se uzeli 30. januara 1955. godine. To je davno bilo. Ja sam došla u njegovu familiju, tamo su bili i svekar i svekrva. Živjeli smo zajedno 12 godina u slozi. Onda se to poštovalo. Meni je moja mama znala reći da pazim na priju, ‘nemoj da je uvrijediš’. Poslije sam rodila sina, zajedno smo živjeli. Poslije 12 godina smo se tek odvojili”, priča nam Bosiljka, koju Đorđe zove Bosa.
Početka njihove ljubavi prisjeća se i Đorđe, koga Bosa odmila zove Đoko, a kako kaže za “Nezavisne novine”, od prvog momenta su krenule draž i ljepota zajedništva.
“Mnogo smo se međusobno poštovali i tada. Ja sam nju volio kao ne znam šta. Toliko mi je lijepa bila. Kada smo taj brak stvorili, bilo je izuzetno lijepo i svečano napravljena svadba. Međusobne netrpeljivosti nije bilo, ali jeste međusobnog razumijevanja. Svaki čovjek u životu ima nekakvu vrstu svojih propusta. Uvijek smo našli zajednički jezik da se to sve izgladi, prihvati, prizna, da nema problema”, priča nam Đorđe.
Rođeni u Drvaru, živjeli u Sarajevu i Beogradu
Iz Drvara, gdje su rođeni i na početku živjeli, život ih vodi u Sarajevo, pa zatim u Beograd, a na kraju i u Banjaluku. Zbog posla su znali biti i razdvojeni, međutim, kako kaže Đorđe, takve situacije su ih zbližavale, jer bi se mnogo poželjeli jedno drugog.
“Ja sam održavala i vodila računa više o djeci. On je radio uvijek na takvim mjestima gdje je i putovao. Mogu vam reći da sam ja imala više obaveza, ali sam sve držala pod kontrolom. Znala sam parati listove, ako zadaća nije dobra. Ali, hvala Bogu, sve je izašlo kako treba i sretni smo u djeci. Poslije kad smo počeli i unučad dobijati, onda našoj sreći nije bilo kraja. Sada praunučad. To je bogatstvo veliko”, kaže Bosiljka za “Nezavisne novine”.
Jedno drugom na vječnu ljubav su se zakleli kada je ona imala 19, a on 23 godine, i 70 godina poslije, kada imaju 89, odnosno 93 godine, ljubav i dalje postoji.
“Ljubav je više postojala dok smo bili mlađi, ali i dan-danas nas ipak veže ta neka grana ljubavi. To nas i održava”, ističe Bosiljka.
Brak su shvatili ozbiljno od prvog dana i na njega su gledali kao na životnu stvar.
“Mi smo stvarno brak shvatili kao neku porodičnu, životnu stvar i istinu u kojoj moramo da živimo i treba da živimo da stvaramo porodicu. I to se kod nas i desilo. Imamo dvoje djece, petoro unučadi, sedmoro praunučadi. To nam je razonoda kad dođu. To je nešto što čovjek samo poželjeti može”, kaže Đorđe za “Nezavisne novine”.
Savjeti za mlade
Bosa i Đoko imaju i savjet za mlade, a kako ističu, mladi bi trebalo da ozbiljno ulaze u brak.
“Sad nekako ti brakovi žive prije braka. Nažive se i kad se ožene, brzo pukne, odoše u božju mater, odmah dođe do razvoda. Da shvate ozbiljno, ali ja mislim da je ipak domaćica, žena, glavni stub braka. Ja, nije sad da se Đoko nešto uvrijedi… Ja sam živjela u Drvaru, svi su bili članovi Saveza komunista, mene su toliko puta primali, ja nikada nisam prišla jer su se oni po sastancima toliko zadržavali, a šta bih ja sa dvoje djece? Da budemo tamo po četiri sata, da zaključam djecu? Ja to sebi nisam dozvolila. Zahvalila sam se i nisam nikada bila zato što sam trebala posvetiti se djeci i gledati djecu. Danas, ovoj omladini, sve je preče. Kolega me zove na kavu, ‘ajde neka djeca sjede sama. Zadaću, niti vidi šta je napisalo niti išta. Ja moram, to mi je obaveza bila. Dođem s posla, ručak, zna se, djeca kada dođu, pišu zadaću. Ako nije u redu, ja kidam. Piši dva puta. A sada, ovoj djeci… Ispada nemaju vremena ovi mladi. A ima se vremena za sve, samo treba raspored nekakav i odnos prema i djetetu i mužu i kući i svemu. Ja tako to smatram. Ova omladina i brakovi sada dok finansijski ne stoje dobro odmah razvod. Nemaju sve što trebaju. Bilo je i kod nas nekada za taj novac. Moraš voditi računa, ali opet isplivaš. Jedan mjesec je teži, drugi lakši. Tako da, mora se voditi nekako računa o svemu. Tako mi žao sad ove omladine što nekako tih brakova malo ostane. Savjetovala bih im da se moraju strpjeti i u kakvoj si situaciji moraš biti zadovoljan i biće bolje. Živjeti u nadi da će biti bolje”, priča Bosiljka za “Nezavisne novine”.
Zbog takvog shvatanja braka i u ovim godinama života tu su uvijek jedno za drugo.
“Mi u ovim godinama se prilično, bar ja tako mislim, snalazimo. Godine čine svoje i mi se moramo prilagođavati u našem životu tome svemu. Ja sam još uvijek bez štapa. U 93. godini života idem svako drugo jutro do pijace. Nekada izađemo zajedno. Ja za sebe kažem da još uvijek nekako trpim te godine, tolerišemo godine. Kada smo zajedno, tolerišemo zajedno”, kaže Đorđe, a Bosa dodaje da se međusobno pomažu i slažu.
Priče sa igranke…
Pričajući sa nama, prisjetili su se oni još nekih momenata iz mladalačkih dana, a jedna od priča jesu i igranke.
“Bila sam najmlađa od sestara, pa uvijek sa najstarijom sestrom odem i onda dođe po tebe, moli te za ples, plešeš, tako se to završi. Ona drugi put, za sedam dana je opet igranka, ako je opet taj isti, malo se približimo, pričamo… Drugačije je bilo tada”, prisjeća se Bosiljka i kaže da bi sve ispočetka.
“Baš je sve bilo lijepo. I doživljaj kad ja idem s posla, a on čeka negdje pa me otprati do kuće. Ja idem u kuću, nema da on ide sa mnom u kuću da sjedi sa mnom do koja doba. Nije to bilo nikakvih ni hodanja, ni djevojka da ostane da noći negdje, Bože sačuvaj, to je smak svijeta. Nije to bilo. Sad je drugo vrijeme. Nisam ja puno išla kad sam bila mlada, nije tata ni dao da ja idem često”, govori ona za “Nezavisne novine”.
Tih dana se prisjeća i Đorđe, a kako kaže, bilo je lijepo biti na igranci ili sresti svoju simpatiju negdje u gradu. Danas, razmišljajući o tom vremenu, sjete se i nekih sada smiješnih trenutaka.
“Ta naša sela i zaseoci su bili malo podaleko, pa da se ti možeš stalno vidjeti i stalno hodati. Malo je to bilo drugačije nego što sada ti na ulicu izađeš, a on ima telefon. Gdje je tada telefon… Ja kao momak bio sam nekada i strašljiv po noći. Njena kuća je bila malo od Drvara, jedno par kilometara. Tu ima jedan potok, treba preći. Kako ćeš, Đorđe… Ja dođem tamo predveče, njena porodica ode na spavanje, nas dvoje ostali sami. Ja sam želio da budem s njom što više jer bili smo podaleko u to prvo vrijeme. Morate shvatiti da je momak bio taj koji treba da da više žrtve. Neće ona juriti mene nego će momak juriti djevojku. Dođem tamo, prođe ponoć, ja trebam ići kući, to je velik snijeg, to je noć, ne vidi se ništa, ja gazim, preko potoka prelazim, dođem kući sav uprljan. Ali to meni ne smeta, drugi put odoh opet. Ta ljubav je nastala tako da nije moglo nešto da ti bude teško. Ona bila ljepotica kao i sad što je”, priča Đorđe za “Nezavisne novine”.
I upravo tako, ni 70 godina poslije ništa im nije teško, jer je ljubav njihova snaga.
(Izvor i foto: nezavisne.com)
