U Bijeljini je umro Momčilo Krasavac (95) penzionisani prosvjetni radnik, čije veliko djelo nije izblijedelo ni u najpoznijim godinama života, kao vrsnog pedagoga, komšije i sugrađanina.
Momčilo se upokojio samo šest dana pošto je umrla njegova životna saputnica Radojka u 96. godini, inače vrsna učiteljica generacija Bijeljinaca i Semberaca, prenose Večernje novosti.
“Samo koji dan ranije ispratili smo strinu na večni počinak, a evo odlazi nam i stric, koji je bio mnogo vezan za strinu kao i ona na njega”, pričaju sinovci Žićo Krasavac iz Runjana i Vladan Krasavac iz Šapca.
“Videli smo koliko ga je pogodila strinina smrt. Samo koji mesec ranije proslavili su, sa svojim divnim čeljadima, sedam decenija braka”.
Bili su i ostaće, kako kažu komšije Mira i Stevo Marković, “sjajan primjer skladnog, složnog i bračnog para koji je kroz život pokazao da ljubav može sve”. S razlogom su, kažu, bili ponosni na svoje nasljednike kao i oni na njih.
“Oni su svijetao primer našeg komšiluka, grada i kraja”, poručuju Markovići, žaleći zbog rastanka sa ovo dvoje ljudi.
Do pred zimu Krasavci su bili uveliko na nogama. Momčilo je često znao da prošeta do grada, obiđe voćke, zalije cvijeće, pa pripremi i malo baštice za povrće.
“Upoznali smo se u vozu između Tuzle i Doboja davne 1953. godine i od tada smo zajedno. Živimo skromno, ali srećno i zadovoljno”, svedočili su nedavno i Radojka i Momčilo za “Novosti”.
Supružnici Krasavac su čitav radni vijek posvetili školstvu i prosvećivanju stanovništva u BiH nakon Drugog svjetskog rata, po bosanskim vrletima i bespućima, gdje su, od jutra do sutra opismenjavali brojne generacije djece i odraslih.
“Bila su to teška vremena, ali se nismo štedjeli iskreno vjerujući da radimo za bolje sutra. Prve časove u okolini Doboja držala sam po vjerskim objektima, hladnim šupama i zadružnim domovima bez prozora .U zabačenim planinskim selima u Bosni vladala je bijeda i siromaštvo, i ti ljudi su nam bili zahvalni za svaki savjet koji bi im olakšao težak život”, govorila je učiteljica Radojka.
Podsjećali su da su “u njihovo doba”, đaci imali slične uniforme,bluze i mantile,”čime se prikrivala razlika između bogatijih i siromašnih učenika”.
“Ljudi su, iako siromašni,bili pošteniji, đaci su poštovali učitelje i usvajali ono čemu su učeni, a nakon škole, vrijedno pomagali roditeljima da se što prije izvuku iz siromaštva. Dječaci su pomagali na njivi, a djevojčice su sa bakama učile da vezu, pletu čarape,tkaju ćilime… Sa osamnaest godina već su bili spremni da samostalno započnu novi život, dok je to danas sasvim drugačije”, govorili su Radojka i Momčilo.
O skromnosti i poštenju ove porodice najbolje govori Momčilova životna filozofija.
“Ne treba nikome zavidjeti, onaj ko ima više, neka ide napred, a mi ćemo se boriti da ga slijedimo. Važno je da se čovjek nikada ne predaje, ni u poslu, ni u bolesti”, govorio je Momčilo. “To je recept za dug život – blagost,skromnost i zadovoljstvo sa onim što imaš…a da ti pri tom oči nisu gladne za tuđim…”
Učiteljica Radojka ostala je dosljedna u poštovanju tradicija i običaja koje su krasile građanske porodice.
“Dobra navika, i lijep običaj je, da se za svakoga, ko ti uđe u kuću,nađe kolač, parče štrudle i čaša soka, da se pridošlica malo okrijepi… Danas, ovi mladi nemaju vremena ni za porodični ručak, komšijsku kafu ispod lipe, sve je u nekakvoj jurnjavi “, kazivala je nedavno učiteljica Radojka novinaru “Novosti”.
Momčilo će biti sahranjen u ponedjeljak, na bijeljinskom groblju, kraj svoje životne saputnice.
(Izvor: Novosti; Foto: ATV)
