U Švedskoj već godinama raste trend ugradnje mikročipova veličine zrna pirinča, najčešće u meko tkivo šake, između palca i kažiprsta.
Jednim dodirom do čitača korisnici otključavaju vrata, ulaze u kancelarije i teretane, čuvaju hitne kontakte, pa čak koriste i digitalne karte za voz. Ideja je jednostavna – zamijeniti kartice i ključeve nečim što je uvijek „pri ruci“.
Većina ovih čipova funkcioniše kao pasivni RFID ili NFC tagovi – nemaju bateriju ni GPS, već odgovaraju samo kada ih čitač „probudi“ na nekoliko centimetara udaljenosti. U praksi se ponašaju kao beskontaktne kartice, a procedura ugradnje traje nekoliko minuta i košta oko 180 dolara. Podaci koji se čuvaju na čipu mogu biti jednostavni identifikacioni brojevi, ali i složenije digitalne reference povezane sa korisnikovim nalozima.
U Stokholmu je ovaj trend naročito popularan među tehnološkim radnicima. Epicenter, poznati inovacioni centar, organizovao je čak i zabave tokom kojih su zaposleni i članovi zajednice mogli da ugrade čipove, dok je kompanija Biohax International prijavila više hiljada uspješnih ugradnji. U ovom digitalnom ekosistemu čip omogućava sve — od ulaska u zgradu i pristupa štampačima do plaćanja kafe u kafiću.
Švedska je posebno pogodna za ovakav eksperiment jer ima visoko povjerenje u tehnologiju, izuzetno nizak udio gotovine u svakodnevnim plaćanjima i dugogodišnju tradiciju digitalnih javnih servisa. Ljudi su navikli da dijele lične podatke kroz transparentne sisteme, a centralna banka paralelno testira digitalnu valutu – e-kronu, kako bi zadržala monetarnu stabilnost u eri bezgotovinskog društva.
Prednosti
Zagovornici tvrde da čipovi donose udobnost i brzinu jer više nema potrebe za nošenjem ključeva, kartica i propusnica.
Korisnici ne mogu da ih izgube, jer su dio tijela, a jedan mikročip zamjenjuje više različitih identifikatora.
Pošto ne sadrže bateriju, nema potrebe za punjenjem ili održavanjem, pa mnogima djeluju kao praktično rješenje.
Opasnosti
Kritičari, međutim, upozoravaju da se iza tehnološke udobnosti kriju ozbiljna pitanja privatnosti i etike. Iako čip sam po sebi nema GPS, svaki prolazak kroz čitač ostavlja digitalni trag koji se može povezati sa identitetom osobe, čime se stvara precizna mapa kretanja.
Što više funkcija čip preuzima – od identifikacije do plaćanja – to su veći rizici zloupotrebe i posljedice eventualnog curenja podataka. Neki stručnjaci strahuju i od pritiska na zaposlene, koji bi, iako formalno dobrovoljno, mogli da se osjećaju primoranim da pristanu na ugradnju kako ne bi bili „drugačiji“.
Bezbednosni aspekt takođe izaziva zabrinutost. Mikročipovi se mogu neovlašćeno skenirati na maloj udaljenosti ako sistem nije dovoljno zaštićen. Zbog toga proizvođači razvijaju modele sa većom memorijom i ugrađenim LED svjetlima koja se pale prilikom skeniranja, kako bi korisnik znao da je čip očitan.
Iako su medicinski rizici mali, infekcije i odbacivanje implanta nisu isključeni, a i uklanjanje čipa zahtijeva stručnu intervenciju.
Šire posmatrano, prelazak ka digitalnim plaćanjima i čipovima u rukama produbljuje jaz između mlađih, tehnološki pismenih građana i starijih ljudi, osoba sa invaliditetom i imigranata, koji se teže snalaze u bezgotovinskom sistemu. Zbog toga mnogi traže da se zadrže analogne alternative, poput gotovine i fizičkih kartica.
Etička pitanja
Ovakav trend otvara i brojna pravna i etička pitanja. Nije jasno ko je vlasnik podataka sa čipa i ko ima pravo pristupa tim informacijama.
Postavlja se i pitanje da li se prikupljeni podaci koriste isključivo za identifikaciju ili i za nadzor zaposlenih – praćenje njihovog kretanja i produktivnosti. Stručnjaci smatraju da mora postojati zakonska obaveza da svaki korisnik ima pravo da odbije ugradnju bez posljedica, kao i da mu se omogući korišćenje alternativnih rješenja.
Mnogi mitovi prate ovu tehnologiju. Mikročipovi ne mogu da prate osobu u realnom vremenu jer ne sadrže GPS ni bateriju, ali se neovlašćeno čitanje ipak može dogoditi na maloj udaljenosti. Zbog toga bezbjednost zavisi više od kvaliteta sistema nego od samog čipa.
Za odgovornu upotrebu ovakvih implantata neophodni su strogi standardi. Ugradnja mora ostati isključivo dobrovoljna, obrada podataka mora biti minimalna i transparentna, a korisnicima mora biti omogućeno da sami upravljaju svojim identifikatorom i pristupom logovima.
Paralelno, društvo mora zadržati tradicionalne načine plaćanja i pristupa uslugama, kako bi svako imao izbor
(Izvor vijesti: Nova)
