Autor: sandric84

Ana Grgić (89) korisnik jednog staračkog doma u Bihaću, iako se nikad nije bavila sportom, ovih dana počela je da vježba i redovno učestvuje u aktivnostima prilagođenima starijoj dobi.

“Vježbam svaki dan. Ujutro se dignem i malo prošetam”, priča Ana.

Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u zemlji je više od 20 posto stanovništva starje od 65 godina, a istraživanja pokazuju da je tek svaki deseti penzioner uključen u neku društvenu ili rekreativnu aktivnost.

“Trudimo se da imamo aktivnosti. Primjetili smo da pored prevencije fizičke boli utičemo i na njihovo psihičko stanje i dosta su samopouzdaniji i aktivniji”, rekla je Azra Selimović, fizioterapeut.

(Izvor vijesti: RTV USK)

Iako je zakoračio u devetu deceniju života, Dušan Lepir iz Srpca i dalje prkosi godinama i vremenu sa ruksakom na leđima, planinarskim štapom u ruci i osmijehom na licu. Ovaj 82-godišnjak, koji je u penziji već 34 godine, neumorno šeta, vozi bicikl, piše pjesme i rebuse, slika, a u potkrovlju svoje kuće vodi i jedinstveni lovački muzej.

Njegov život, energija i nepokolebljiv optimizam inspiracija su mnogima. Ne krije da ni u ovim godinama ne zna za odmor, što potvrđuju dva ozbiljna planinarska izazova u svega nekoliko dana, u okviru kojih će prepješačiti više od 30 kilometara.

Sa rekreativcima iz cijelog regiona juče je učestvovao na tradicionalnom pohodu na Motajicu, prešavši desetak kilometara.

“Staza na Motajici nije teška, ali je izuzetno lijepa. Kad sunce ogrije planinu, to je doživljaj koji nijedna kamera ne može da prenese. Marš na Vozući je druga priča, zahtjevan, dug i sa mnogo uspona. Nije za svakoga. Ali ja se pripremam ozbiljno. Svakodnevno prelazim staze u blizini kuće, od osam, deset ili 12 kilometara, u zavisnosti od dana. Ne idem grlom u jagode”,  kaže Dušan, koji redovno učestvuje u aktivnostima Planinarskog društva „Videta“ iz Srpca.

Najstariji na usponu na Maglić

Prije tri godine dobio je priznanje za najstarijeg planinara na Vidovdanskom usponu na Maglić, na 2.386 metara nadmorske visine, što je najviši vrh u Republici Srpskoj i BiH. Akciju je organizovao Planinarski savez Republike Srpske, a učestvovalo je oko 350 planinara.

Već godinama je i najstariji učesnik srbačke biciklijade, za koju se redovno priprema prelazeći biciklom od deset do 15 kilometara dnevno.

Ali fizička aktivnost nije jedino što Dušana čini zdravim i posebnim. On je i umjetnička duša. Tokom života izradio je više od hiljadu eksponata od drveta. Njegovo najpoznatije djelo je impozantna drvena skulptura Novaka Đokovića, visoka čak 2,08 metara.

“Radio sam je prije četiri godine, s velikom ljubavlju, kao i manju figuru Noleta od 60 centimetara. Vjerujem da je to moje životno djelo. Nakon toga nisam imao više motivacije za nove skulpture. Oluje i nevrijeme uništile su mnoge radove, neke sam poklonio, neke prodao. Poneku i danas obore kune kada obilaze oko kuće. Ipak, sačuvao sam par stotina eksponata”, priča Dušan.

Njegov lovački muzej, smješten u potkrovlju porodične kuće, jedinstven je u svakom pogledu. U dvije prostorije nalaze se trofeji srneće divljači, vepra, jelena, kao i figure u prirodnoj veličini, namještaj i detaljno izrađeni predmeti, sve rukom urađeni ovog vrijednog domaćina. Tu se nalazi i njegov autoportret, figura lovca, izrađena s posebnom pažnjom i realizmom.

Pored svega toga, Dušan stvara i u riječima. Bavi se pisanjem pjesama, a posebnu strast osjeća prema enigmatiki. Osmislio je i sastavio zbirku od 508 rebusa, baziranih na srpskim poslovicama i izrekama, što ga čini jedinstvenim stvaraocem u ovoj oblasti.

Po struci nastavnik matematike i fizike

Njegova profesionalna priča takođe je neobična. Po struci je nastavnik matematike i fizike, a prve godine karijere proveo je u školama širom regije. Kasnije je bio i direktor škole u Srpcu, ali životni putevi često su ga odvodili u nove pravce pa je tokom 21 godine radnog staža promijenio više zanimanja.

“U struci sam radio možda desetak godina. Ostalo su bile promjene, neke iz nužde, neke po mojoj volji. Penzionisan sam prije 34 godine, u vrijeme velikih društvenih i političkih turbulencija. Ali nisam dozvolio da penzija znači i kraj aktivnosti. Rekao sam sebi, dok mogu hodati, misliti i stvarati, neću stati. I evo, već tri i po decenije živim taj drugi život, možda ispunjeniji nego prvi – s ponosom ističe Dušan.

Motajica

Nedavno je otkrio i svoj slikarski dar – koristeći vodene boje, izradio je sliku Motajice na šperploči, dimenzija 1,20 x 1,20 metara, koja danas krasi njegov muzej.

“Pokušali smo da je snimimo dronom, uz pomoć prijatelja i komšije Lazara Kusića, ali nismo bili zadovoljni rezultatom. Zato sam se popeo na obližnji antenski stub, sa papirom i olovkom u rukama, da bih skicirao konture Motajice. To mi je bilo jedno od najstrašnijih iskustava u životu, duvao je jak vjetar i stub se njihao. Ali na kraju, isplatilo se”,  priča Dušan.

(Izvor vijesti: GlasSrpske)

Iako je zagazio u osmu deceniju života, Sandro Selman iz Prijedora redovno čisti rijeku Sanu od raznog otpada i predmeta koje bacaju nesavjesni građani.

Selmana poznaju kao čovjeka koji se cijeli život bavi ekstremnim sportovima, pa je u mladosti redovno sudjelovao na ultramaratonima trčeći velike udaljenosti i testirajući granice vlastite izdržljivosti.

U posljednjih nekoliko godina zbog problema s koljenima Selman je odustao od trčanja i posvetio se plivanju, pa često nastupa na plivačkim maratonima koji se održavaju na moru u susjednoj Hrvatskoj.

Ipak, ono što je konstanta u njegovom životu je ljubav prema Sani, uz koju je odrastao, i kaže da se trudi da je održi čistom i urednom.

“Pošto sam ja rođen u kući koja se nalazi odmah uz Sanu, rijeku sam zavolio od djetinjstva i gajim posebnu ljubav prema njoj. Ljudi svašta bacaju u korito, automobilske gume, željezo, stare predmete, staklene boce, plastiku i ostalo, a ja to ne mogu nikako gledati, jer to ne pripada tu. Uzmem čamac i pokupim sve ono što mogu, a svaki put tog smeća ima poprilično”, kaže Selman.

Sanu čisti i uzvodno

Dodaje kako Sanu ne čisti samo u Prijedoru, nego često krene uzvodno, do Oštre Luke ili Sanskog Mosta, gdje nastavlja svoj misionarski posao.

Ističe kako je jedne godine sa više lokacija izvadio više stotina kilograma željeza, te od njegove prodaje u sekundarne sirovine pristojno zaradio.

“Bude tu felgi, limova, akumulatora, dijelova automobila, odbačenih starih šporeta, bicikala i druge skalamerije. U dva navrata sam iz korita izvadio neeksplodirane tromblonske mine iz prošlog rata i onda je trebalo deset dana da oni dođu i to deaktiviraju”, prisjeća se Selman.

Kaže kako se jednom dogodilo da u blizini Sanskog Mosta, roneći na jednom lokalitetu, pronađe bronzanu bistu koju je neko bacio u rijeku.

“Zamalo se tada nisam šlogirao, jer sam pomislio da je riječ o čovjeku, onako, licem je bio okrenut nagore. Ipak, kad sam opipao lice, vidio sam da se radi o bisti, koju sam izvadio i predao. Ne znam kakva je bila njena dalja sudbina”, prisjeća se Selman.

Misle da je skrenuo s pameti

Kaže kako mnogi ljudi sa podsmijehom i omalovažavanjem gledaju na ono što radi, a neki misle da je skrenuo s pameti.

“Volio bih kada bismo svi mi imali malo drugačiji odnos prema Sani, to je bogatstvo koje nam svima pripada. Danas je sve više onih koji imaju pare, pa rijeku ograđuju, prave privatne plaže i vikendice na njenim obalama i to je ono što me ljuti”, kaže Selman.

Iako već u poznim godinama života, kaže kako se nalazi o odličnoj formi, pa s ponosom ističe kako je prije nekoliko dana Sanom preplivao dionicu od osam kilometara, za šta mu je trebalo nešto više od tri sata.

(Izvor vijesti: Nezavisne)