Baba Anđa (93): Godine na izmaku ali joj život i dalje mio

Baba Anđa Stević skoro sama ostala u selu

U svome selu, Grbavcima pod Kozarom, Anđa Stević (93) je najstarija osoba. Prvog junskog dana napunila je 93 godine. Živi sama, u loše naseljenom kraju. Okružena šumom.

Komšiluka nema na vidiku. Najbliži su Drago i Sveto Francuz. Njih troje, po jedno u svakoj kući. O sebi i svome selu Anđa priča duhovito. Po tome je mnogi poznaju:

“Ja sam legenda svoga sela. Tako me zovu. Eto na šta su Grbavci spali. Stara baba pa legenda. A gdje su druge legende, pitam se. Nigdje nikoga, prazne i stare kuće. Groblje je najbliže, iza šumarka. Tu je sve puno. Dobro je naseljeno.”

Život ovu staricu koja hrabro gazi desetu životnu deceniju nije mazio. Odrasla je među sedmoro braće i sestara.

Mlada se udala, stekla dvoje djece, sina i kćerku, pa se razvela. Braća su joj pomogla da se snađe, da život počne iznova.

“Pante mi je pomogao da se zaposlim. Završila sam večernju školu i 1970. godine zaposlila u preduzeću ‘Rudi Čajavec’ u Banjaluci. Radila sam do penzionisanja 1990. godine.”

“Šta ste radili u fabrici”, pitamo vitalnu staricu, koja rado priča o svemu. Voli, kaže, kada bilo ko dođe, da se malo porazgovara.

“Završila sam školu za KV radnika. Radila sam na liniji elektromotora, kućnih aparata, televizora… Tanku, sjajnu, gotovo nevidljivu žicu, uvlačila sam u izbušene rupe, na pločama od plastike. To nije mogao svako da radi. Samo onaj ko ima dobar vid. Moralo se ciljati i okom i nogom, da se žica provuče, kao dlaka debljine. Nisam nosila naočare. Vidim i sada.”

Prva plata

Od prve plate kupila je televizor, “Čajavec”, koji i sada čuva. Odavno nije u funkciji. Izgubio je bitku sa savremenim tehnologijama. Nije sasvim ispravan, ali bi mogao da se popravi, smatra naša sagovornica.

“Televizor je invalid, isto kao i ja. Voljela bih ga popraviti, ali niko to ne zna. Nema više majstora za televizore. Sada, ovi novi, čim se pokvare, idu u smeće. Nekada je televizor bio skup. Nije bilo dozvoljeno da svako rukuje, pali i gasi, a djeca pogotovo. Sada, djeci je sve dopušteno, a televizoru kako bude.”

Taman htjedosmo na druge teme, a Anđa opet u priču o televizorima i fabrici koju često pominje.

“Bila sam lijepa naizgled, na oko, i dobro sam radila. U onoj državi sve se biralo, na sve gledalo i pažnja obraćala. Televizore nisu mogli praviti ružni ljudi. Kakva slika bi to bila. Kod nas su na traku dolazili Nijemci da vide kako se televizori proizvode i kakvi su to radnici. Od toga je zavisilo da li će ih kupiti ili neće. A kupovali su. Zamislite vi, još jednu da vam pripovidim, naš televizor sa imenom partizanskog pilota Rudija Čajavca u njemačkim kućama.”

Prva penzija i stare fotografije

Pamti Anđa i prvu penziju. Dobila sam, kaže, 200 dinara, što je bilo malo za život. Zato je zametnula ovce i krave, sijala baštu, orala njive na očevini.

“Radim i sada, ali manje. Ni penzija ovoga doba nije mnogo bolja. Ako bude povišica, kao što se priča, izaći ću na 500 maraka.”

U maloj, uređenoj kući, gdje je sve na svome mjestu, čisto i uredno, Anđa je okružena fotografijama. Na jednoj, zajedničkoj, njeni roditelji, braća i sestre, pišu Nezavisne novine.

“Nas je bilo desetoro, dvoje umrlo rano, djeca dok su bili. Obrad je najstariji brat, stariji od Pante, a mlađi od mene. On je nedavno umro. Mara je najstarija sestra, ni ona nije živa. Imala sam još sestre Miljku, Vuku i Zoru. Slobodan je najmlađi. Moje kršteno ime je Angelina, a Anđom me zovu. Jedino sam ja živa, kao što se vidi. Na fotografiji su i roditelji, majka Stevka i otac Krsto.”

Anđa Stević rođena je 1. juna 1933. godine. Još malo, kaže, pa stoćka.

“Kada budem slavila stoti rođendan, hoćeš li doći”, upita. Obećasmo bez oklijevanja, a ona nastavi priču:

“Biće to veliko slavlje, najveće slavlje u Grbavcima. S razlogom. Ja sam najstarija u selu. Niko me ne može preteći, jer svi zaostaju. U penziji sam 36 godina. I po tome sam prva. Prije nekoliko dana slavila sam rođendan. Svega su mi moji donijeli, raznih poklona. Imam i kolača, soka, piva, svega. Ne možete otići, a da se ne počastimo. Valja se, što kaže narod.”

Na vašar zbog fotografisanja

Dok smo se gostili kolačima, a s vana je dopirao cvrkut ptica i miris upravo procvjetale lipe, naša domaćica nastavi priču o sebi i svojima.

“Živim sama, održavam kuću, imam i nešto baštice, posjećuju me moji, uvijek neko dođe. Navrate i komšije. Moja vrata su za sve otvorena, nikada ih i ne zatvaram. Volim da porazgovaram, našalim se. Nasmijem. Još me služe i glava i noge. To je najvažnije.”

Svaki važan događaj obilježila je fotografisanjem. Tako od mladosti do današnjih dana. Većinom uokvirene, svoje fotografije, iznijela je na uvid, a o svakoj je duga priča.

“Slikala sam se u Gradišci kada sam postala punoljetna. Išla na vašar i slikala se. Da se zna kakva cura sam nekada bila. Slikala sam se kada sam se zaposlila u ‘Rudi Čajavec’ 1970. godine. I kad sam išla u penziju, opet sam se slikala. A ima od tada torba godina. To je bilo 1990. godine. Kada sam bila kod kćerke u Njemačkoj, isto sam se slikala. Pa kod brata Pante u Banjaluci i u drugim prilikama. Da vi imate vremena, sve bih ja to iznijela i pokazala, ne samo ovih nekoliko slika.”

Sa osmjehom uslikana na prevaru

“A slikanje u Tuzli, kako je to bilo”, podsjetismo Anđu na priču koju je započela pa nije do kraja ispričala.

“Bila sam u Tuzli kod sestre i zeta. Nisam bila ni udana. Zet je radio u vojsci. Išli smo na doček Nove godine, na igranku. Htjeli su da se slikamo zajedno i posebno. Kada sam sjela na stolicu, kaže meni fotograf, nasmijte se.

Što ću se smijati, na šta da se smijem. Čemu. Slikam se, valjda treba da budem ozbiljna. Tako sam ja njemu rekla.

Kad, ne lezi vraže, on uze malog medu, od gume, stisnu ispred mene, medo pisnu, dva-tri puta. Ja se nasmijah tome, a on škljoc, i gotovo. Uslikao me sa osmijehom. Na prevaru.”

Baba Anđa u ruci drži fotografiju

Anđa je okružena i drugim fotografijama, sina Mile u vojničkoj uniformi, kćerke Dragice, djece, rodbine:

“Ovo je slika moje unuke Sanje. Lijepa je, na babu, na mene. Živi u Banjaluci. Imam slike svačije, svih, rodbine, djece, i kada ih gledam, uvijek sam sa njima. Imam pažnju od njih, od svih. Kćerka mi je pomogla da izgradim kuću na očevini. Ona živi u Njemačkoj. Tamo se udala.”

Avionski let

Anđa je avionom putovala kod kćerke i zeta u Njemačku. O tom uzbudljivom događaju detaljno nam je pričala:

“Kada me brat ispratio na aerodrom, a pokretne stepenice unijele u avion, sjetila sam se pjesme ‘Predaj se srce, izgubili smo boj’. Stolić iskoči. Donesoše večeru svima. Hranu, piće u malim flašama. Izvirih na prozor, kada ono dolje male kuće, a ljudi k'o mravi.”

Dug život, a priče još duže, zaključuje Anđa, ispraćajući nas na kapiji. I poruči:

“Napišite da su moje godine na izmaku, ali da mi je život mio isto kao kada sam, uz usnu harmoniku, na Petrovdan igrala u kolu ispred grbavačke crkve.”

Podijeli tekst sa drugima na:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *