Selo sa tri stanovnika: Mićo Tovilović ne odustaje od djedovine (FOTO)

Na pet kilometara od Maslovara kod Kotor Varoša, putem koji je dobrim dijelom još makadamski, smjestili su se Borci.

Nekada je ovo bilo veliko selo, toliko veliko da je škola radila u dvije smjene, a kroz njene hodnike prolazilo oko 300 učenika. Danas su ostala svega tri stanovnika.

Kako je od gole ledine nastalo veliko imanje?

Jedan od njih je Miodrag Mićo Tovilović, koji se prije 15 godina, kada je imao 37 godina, vratio u selo u kojem je nekada živjela njegova porodica i odlučio da upravo ovdje napravi svoj život.

“Mene je to povuklo, stoka, priroda, uživam u tome. Ja sam uvijek radio oko toga. Kad sam došao ovdje, nije bilo ništa. Gola ledina. Prvo sam doveo vodu, pa sam počeo sve ostalo. Kuću, štale, sve sam pravio. Motornom pilom sam ovdje rezao i građu, i grede, i daske. Sve sam svojim rukama radio”, priča Mićo u izjavi za “Nezavisne novine“.Sve ono što danas ima nastajalo je godinama, dio po dio, od prodaje stoke i novca koji je zarađivao radeći razne poslove.

Mićo iz Maslovara na selu živi sa majkom

“Nisam ja imao ništa kad sam došao. Sve pomalo. Prodaš stoku, kupiš mašinu. Onda kupiš kosilicu, pa frezu, pa ovo. Sve se pomalo kupuje. Nisam mogao odjednom ništa”, kaže Mićo.

Danas ima oko 20 ovaca, krave, bikove, svinje, obrađuje zemlju, kosi livade i sprema sijeno. Ima traktor, kosilicu, frezu i drugu opremu, ali posla, kaže, uvijek ima više nego što čovjek može stići. Na njegovom imanju stoka je oko njega gdje god da se okrene. Ovce su u štali, krave i bikovi čekaju hranjenje, a iza kuće su bašte i livade koje treba održavati…

“Stoka mora svaki dan jesti. Moraš ustati, nahraniti, napojiti, obići. Nema danas neću, sutra ću. Ako ti ne uradiš, nema ko drugi. Zato ja ovo i volim. Mene to drži”, priča Mićo.

S kojim se izazovima danas suočava život na selu?

A upravo hrana za stoku sada mu je jedan od najvećih problema. Zbog suše je ove godine uspio spremiti oko 1.800 bala sijena, a za zimu mu treba najmanje 2.800.

“To nam je najveći problem. Hrana za stoku. Treba spremiti, treba kupiti ako nema. Ove godine suša, nemaš šta, ne znaš šta će biti. Treba ti za zimu, a stoka mora jesti svaki dan”, kaže on.

Svaka pokošena livada zato mu znači mnogo. Ono što drugi možda vide kao običnu travu, Mićo vidi kao hranu za mjesece koji dolaze.

Od krava dobija mlijeko, od kojeg pravi sir, a kada ih je imao više, proizvodio je i po osam kilograma sira dnevno.

“Kad sam imao četiri krave, znao sam po osam kila sira dnevno napraviti. Sve unaprijed ljudi uzmu. Dođu na vrata. Ne mogu ni napraviti koliko mogu prodati”, priča on.

U bašti je ove godine posadio oko 300 struka paprike, a uzgaja i paradajz, krompir, kukuruz i drugo povrće. Nešto proda, nešto podijeli, a dio ostane za kuću.

Nije, međutim, svaki dan dobar. U kratkom periodu izgubio je dvije krave koje su bile pred telenje.

“Šta ćeš. Nek je živa glava. Stoka je takva, danas imaš, sutra nemaš. Dolaze veterinari, daju vitamine, uradiš šta možeš, ali nekad ne možeš ništa”, kaže Mićo.

Ipak, odustajanje mu, kaže, nije ni na kraj pameti.

Zašto je put do Boraca važniji od komfora?

Za sve ove godine naučio je da se u Borcima ništa ne dobija lako. Ni put, ni voda, ni mašine, ni hrana za stoku.

Kada je došao, prvo je morao riješiti vodu, a kasnije je kupio i drugi izvor. Put je godinama bio poseban problem, ali, kako kaže, struja je bar dobra. U jednom trenutku više nije mogao čekati da neko drugi riješi ono što njemu treba svakog dana.

“Dao sam preko 2.000 maraka da naspem put. Sve su obećavali. Nije se moglo ići, pa sam morao sam. Ručno smo razgrtali, lopatom”, priča Mićo.

Sada čeka asfalt. Kažu da bi radovi trebalo da počnu, a njemu bi to značilo mnogo više od komfora. Lakše bi do njega dolazila hrana za stoku, lakše bi odvozio ono što proizvede, a i ljudi koji dolaze ne bi više razmišljali hoće li njihov automobil proći putem.

Put prema selu u Maslovarama

Kako zajedništvo pomaže da selo opstane?

Iako većinu posla radi sam, Mićo ipak nije čovjek koji je ostao potpuno sam, tu mu pomaže i supruga, koja je trenutno na sezonskom poslu u Šibeniku. Kada mu zatreba, prijatelji priteknu u pomoć. Nedavno, kada je trebalo kositi travu, na njegovo imanje stigli su prijatelji iz nekoliko susjednih opština.

“Ma dođu ljudi, pomognu. Prijatelji. Niko ništa ne naplati. Dođu, odrade i idu. Ja njima spremim šta treba, ručak, piće, šta god. Kad je trebalo kositi, došli su momci iz više krajeva. Jedan iz Liplja, jedan iz Očauša, dolazili su iz okolnih mjesta. Ma ljudi dođu”, priča Mićo.

Takvih primjera, kaže, ima mnogo. Kod njega ne dolaze samo oni kojima nešto treba.”Ja svakome pomognem koliko mogu. Ako nekome nešto pukne, imam aparat pa zavarim. Ako treba nešto popraviti, uradim. Ako neko dođe, ima ovdje da sjedne, da popije, pojede. Tako je to kod mene. Svi meni dolaze”, kaže on.

Kod Miće zato svraćaju doktori, policajci, prijatelji, ljudi koji grade vikendice, ali i oni koji samo žele da sjednu i predahnu. Kafa, sir, suvo meso, rakija i nešto iz bašte uvijek se nađe.

“Bilo kakva pomoć čovjeku bi dobro došla”, kaže kada ga pitamo šta bi mu danas najviše značilo.

Ne traži mnogo. Kaže da bi mu traktor sa priključcima najviše olakšao posao.

“Traktor sa priključcima. To bi mi najbolje došlo. Nema šta. Ja ovdje imam zemlje, ima posla. Sve ovo treba pokositi, obraditi, spremiti. Bolji traktor sa priključcima bi mi stvarno dobro došao”, kaže Mićo.

Jer ono što danas ima uglavnom je stekao sam. Jedno po jedno. Stoku je prodavao da kupi mašine, pa je tim mašinama obrađivao zemlju da bi imao hrane za stoku.

Da li Borci imaju budućnost?

Mićo se dobro sjeća i vremena kada su Borci bili puni ljudi, ali još bolje se sjeća njegova majka Jovanka.

“Bilo je ovdje 300 učenika u školi. Dvije smjene su bile. Bilo je puno selo, sa nekoliko zaseoka, Jovići, Kršći, Babići, Bunći, Vasiljevići, Mikanovići, bilo je svega. Sada nema nikoga”, priča njegova majka Jovanka.

Od nekadašnjeg sela ostali su stara škola, tragovi kuća i livade koje danas ponovo čiste oni koji su odlučili da ovdje ostanu ili dolaze ljeti.

Ipak, Borci posljednjih godina ponovo dobijaju neke nove stanovnike, makar na nekoliko mjeseci. Grade se vikendice, kupuju placevi, obnavljaju stare kuće.

Mićo kaže da ih sada ima oko 50 vikendica.

Ljeti selo oživi

“Ljeti selo oživi, a kada dođe zima, većina odlazi”, priča on.Uz njega je majka Jovanka, koja ima 70 godina i koja živi u Maslovarama, kako kaže, i dalje radi gotovo sve što može i dolazi skoro svaki dan. Hrani stoku, radi u bašti, pravi sir, bere povrće i pomaže sinu.

“Sve živo radim”, kaže kroz osmijeh. Sjeća se zime od prije dvije godine kada je u Borcima napadalo oko metar i po snijega.

“Nije se vidjela ni česma, ni pušnica, ni sto. Ništa. Ja ostala ovdje, a snijeg napadao, djeca otišla na slavu. Nisam imala ni hljeba. Samo krompir i kukuruzno brašno”, priča Jovanka.

Pored stoke, Mićo ima i više od 600 stabala šljive od kojih pravi rakiju, a ono što proizvede uglavnom pronađe put do kupaca. Kada ga pitamo gdje sebe vidi za 30 godina, nasmije se.

“Tu gdje me i sada vidite”, kaže on. I možda je upravo u toj rečenici cijela priča o Borcima.

Selo ozivi ljeti

Jer dok su drugi otišli, Mićo je ostao. Od “gole ledine” napravio je kuću, štale i imanje. Svojim rukama je pravio, svojim novcem kupovao i svojim radom održavao sve što danas ima. A posla je, kaže, uvijek više nego ruku. Stoka traži hranu, livade košenje, sijeno spremanje, zemlja obradu, a svaka nova sezona donosi nove troškove.

Zato bi mu, kaže, svaka pomoć dobro došla, koja bi mu znatno olakšala svakodnevni rad.

Ipak, ne traži mnogo. Navikao je da se sam bori, a kada njemu zatreba, zna da će se naći i ljudi koji će doći da pomognu.

Tako se u selu koje je nekada imalo stotine stanovnika danas život održava zahvaljujući nekolicini ljudi koji nisu željeli da odu. Mićo je jedan od njih.

Podijeli tekst sa drugima na:

Nekad opština sa 3.000 ljudi danas selo sa jednim stanovnikom

Nekad su se ovdje svakodnevno okupljale stotine ljudi, a školsko zvono odzvanjalo je cijelim krajem. Danas je Divin jedno od najpustijih mjesta u Hercegovini.

Današnjim generacijama gotovo nestvarno zvuči podatak da je Divin nekada bio opština sa oko 3.000 stanovnika, školom punom djece, domom zdravlja, poštom, prodavnicama i kafanskim životom.

Danas je to opustjelo selo na tranzitnom putu kod Bileće u kojem živi samo jedan stanovnik.

Divin nekada bio opština sa 3.000 stanovnika

Divin je do šezdesetih godina prošlog vijeka bio opština koja je obuhvatala sela Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.

Na tom području živjelo je oko 3.000 stanovnika. Stariji se i danas sa sjetom prisjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, opština s osnovnom školom u kojoj je školsko zvono na nastavu pozivalo više stotina učenika iz Divina i okolnih sela.

Iz tih generacija, iako kroz maglu, sjećaju se i da je u divinskoj opštini, uz stočarstvo, vrijedan narod uzgajao duvan, često hercegovački “ravnjak”, s malim brojem listova, ali izuzetnog kvaliteta.

Danas tamo više nema ni struka ni lista duvana, ni prkosne stabljike kukuruza.

Sjećanja Mirjane Bilinac na djetinjstvo u Divinu

Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u porodici Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve učenike.

“Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam velikih učionica, a u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece, tadašnji Divin vrvio je životom”, prisjeća se Mirjana, a piše Radio Bileća.

Sjeća se i tadašnjeg doma zdravlja, koji je imao stalnog ljekara i stomatologa, poljoprivredne zadruge, pošte, matične službe koja je radila svaki dan, dvije kafane i prodavnice u kojoj se moglo naći sve “od igle do lokomotive”.

Divin je, kaže, imao sve ono što treba da ima jedna opština. Imao je i ono najvažnije – ljude koji su bili vrijedni i radišni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni da pomognu, raspoloženi za druženje i šalu.

Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom porodicom živi daleko od rodne Hercegovine. Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dopuštaju, barem dva puta godišnje svrati u svoj Divin kako bi obišla i otvorila kuću.

“Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali šta ćeš”, priča Mirjana.

Pero Ljubomirac pamti vrijeme kada je Divin bio “mravinjak”

Jedan od najboljih hroničara života u Divinu je Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kafane “Odmor”. Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste.

Kafana je otvorena 1981. godine. Za četiri i po decenije Pero je zapamtio mnogo ljudi i događaja, pa se danas sa sjetom vraća u vrijeme kada je Divin bio, kako kaže, “mravinjak”.

“Četrdesetoro je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo – dvije kafane, dvije prodavnice, mjesna kancelarija, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujte, sada zimi za deset dana dogodi se da ne svrati niko”, priča Pero.

Utorak je, prisjeća se, neformalno važio kao pazarni dan, kada je seoska prodavnica najviše služila stanovnicima okolnih sela, prenosi Radio Bileća.

“Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u prodavnicu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci bilo je zabranjeno utorkom dolaziti u prodavnicu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće srušene i zapuštene”, priča Pero.

Zlatno doba ostalo samo u sjećanjima

Zlatno doba Divina danas živi uglavnom u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga zatvorena je, kako navode mještani, početkom dvijehiljaditih, a prodavnica “kod Šeme” ne radi više od pet godina.

U selo su stigli asfalt, struja i rasvjeta, ali je otišlo ono najvažnije – ljudi. Jedina mještanka u selu danas je Vida Šakotić.

Školsko zvono je utihnulo, a stigla kineska slova

O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće. Od svega čime se ova varošica nekada mogla podičiti, u Divinu i danas stoji jedan objekat. Zgrada osnovne škole.

Ne tako davno utihnulo je i ono preostalo školsko zvono koje je sa seoskih puteljaka pozivalo učenike u učionice. Zgrada svjedoči o jednom vremenu, ali odavno više ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, vaspitava i obrazuje. Djece nema.

Nekadašnja škola ustupljena je na korišćenje kineskoj kompaniji čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji hidroelektrane Dabar.

Na fasadi školske zgrade više ne stoji plava ploča s natpisom “Osnovna škola Sveti Sava”. Njen ulaz sada krase kineska slova, koja znaju da pročitaju samo privremeni stanari.

Podijeli tekst sa drugima na:

Baba Anđa (93): Godine na izmaku ali joj život i dalje mio

U svome selu, Grbavcima pod Kozarom, Anđa Stević (93) je najstarija osoba. Prvog junskog dana napunila je 93 godine. Živi sama, u loše naseljenom kraju. Okružena šumom.

Komšiluka nema na vidiku. Najbliži su Drago i Sveto Francuz. Njih troje, po jedno u svakoj kući. O sebi i svome selu Anđa priča duhovito. Po tome je mnogi poznaju:

“Ja sam legenda svoga sela. Tako me zovu. Eto na šta su Grbavci spali. Stara baba pa legenda. A gdje su druge legende, pitam se. Nigdje nikoga, prazne i stare kuće. Groblje je najbliže, iza šumarka. Tu je sve puno. Dobro je naseljeno.”

Život ovu staricu koja hrabro gazi desetu životnu deceniju nije mazio. Odrasla je među sedmoro braće i sestara.

Mlada se udala, stekla dvoje djece, sina i kćerku, pa se razvela. Braća su joj pomogla da se snađe, da život počne iznova.

“Pante mi je pomogao da se zaposlim. Završila sam večernju školu i 1970. godine zaposlila u preduzeću ‘Rudi Čajavec’ u Banjaluci. Radila sam do penzionisanja 1990. godine.”

“Šta ste radili u fabrici”, pitamo vitalnu staricu, koja rado priča o svemu. Voli, kaže, kada bilo ko dođe, da se malo porazgovara.

“Završila sam školu za KV radnika. Radila sam na liniji elektromotora, kućnih aparata, televizora… Tanku, sjajnu, gotovo nevidljivu žicu, uvlačila sam u izbušene rupe, na pločama od plastike. To nije mogao svako da radi. Samo onaj ko ima dobar vid. Moralo se ciljati i okom i nogom, da se žica provuče, kao dlaka debljine. Nisam nosila naočare. Vidim i sada.”

Prva plata

Od prve plate kupila je televizor, “Čajavec”, koji i sada čuva. Odavno nije u funkciji. Izgubio je bitku sa savremenim tehnologijama. Nije sasvim ispravan, ali bi mogao da se popravi, smatra naša sagovornica.

“Televizor je invalid, isto kao i ja. Voljela bih ga popraviti, ali niko to ne zna. Nema više majstora za televizore. Sada, ovi novi, čim se pokvare, idu u smeće. Nekada je televizor bio skup. Nije bilo dozvoljeno da svako rukuje, pali i gasi, a djeca pogotovo. Sada, djeci je sve dopušteno, a televizoru kako bude.”

Taman htjedosmo na druge teme, a Anđa opet u priču o televizorima i fabrici koju često pominje.

“Bila sam lijepa naizgled, na oko, i dobro sam radila. U onoj državi sve se biralo, na sve gledalo i pažnja obraćala. Televizore nisu mogli praviti ružni ljudi. Kakva slika bi to bila. Kod nas su na traku dolazili Nijemci da vide kako se televizori proizvode i kakvi su to radnici. Od toga je zavisilo da li će ih kupiti ili neće. A kupovali su. Zamislite vi, još jednu da vam pripovidim, naš televizor sa imenom partizanskog pilota Rudija Čajavca u njemačkim kućama.”

Prva penzija i stare fotografije

Pamti Anđa i prvu penziju. Dobila sam, kaže, 200 dinara, što je bilo malo za život. Zato je zametnula ovce i krave, sijala baštu, orala njive na očevini.

“Radim i sada, ali manje. Ni penzija ovoga doba nije mnogo bolja. Ako bude povišica, kao što se priča, izaći ću na 500 maraka.”

U maloj, uređenoj kući, gdje je sve na svome mjestu, čisto i uredno, Anđa je okružena fotografijama. Na jednoj, zajedničkoj, njeni roditelji, braća i sestre, pišu Nezavisne novine.

“Nas je bilo desetoro, dvoje umrlo rano, djeca dok su bili. Obrad je najstariji brat, stariji od Pante, a mlađi od mene. On je nedavno umro. Mara je najstarija sestra, ni ona nije živa. Imala sam još sestre Miljku, Vuku i Zoru. Slobodan je najmlađi. Moje kršteno ime je Angelina, a Anđom me zovu. Jedino sam ja živa, kao što se vidi. Na fotografiji su i roditelji, majka Stevka i otac Krsto.”

Anđa Stević rođena je 1. juna 1933. godine. Još malo, kaže, pa stoćka.

“Kada budem slavila stoti rođendan, hoćeš li doći”, upita. Obećasmo bez oklijevanja, a ona nastavi priču:

“Biće to veliko slavlje, najveće slavlje u Grbavcima. S razlogom. Ja sam najstarija u selu. Niko me ne može preteći, jer svi zaostaju. U penziji sam 36 godina. I po tome sam prva. Prije nekoliko dana slavila sam rođendan. Svega su mi moji donijeli, raznih poklona. Imam i kolača, soka, piva, svega. Ne možete otići, a da se ne počastimo. Valja se, što kaže narod.”

Na vašar zbog fotografisanja

Dok smo se gostili kolačima, a s vana je dopirao cvrkut ptica i miris upravo procvjetale lipe, naša domaćica nastavi priču o sebi i svojima.

“Živim sama, održavam kuću, imam i nešto baštice, posjećuju me moji, uvijek neko dođe. Navrate i komšije. Moja vrata su za sve otvorena, nikada ih i ne zatvaram. Volim da porazgovaram, našalim se. Nasmijem. Još me služe i glava i noge. To je najvažnije.”

Svaki važan događaj obilježila je fotografisanjem. Tako od mladosti do današnjih dana. Većinom uokvirene, svoje fotografije, iznijela je na uvid, a o svakoj je duga priča.

“Slikala sam se u Gradišci kada sam postala punoljetna. Išla na vašar i slikala se. Da se zna kakva cura sam nekada bila. Slikala sam se kada sam se zaposlila u ‘Rudi Čajavec’ 1970. godine. I kad sam išla u penziju, opet sam se slikala. A ima od tada torba godina. To je bilo 1990. godine. Kada sam bila kod kćerke u Njemačkoj, isto sam se slikala. Pa kod brata Pante u Banjaluci i u drugim prilikama. Da vi imate vremena, sve bih ja to iznijela i pokazala, ne samo ovih nekoliko slika.”

Sa osmjehom uslikana na prevaru

“A slikanje u Tuzli, kako je to bilo”, podsjetismo Anđu na priču koju je započela pa nije do kraja ispričala.

“Bila sam u Tuzli kod sestre i zeta. Nisam bila ni udana. Zet je radio u vojsci. Išli smo na doček Nove godine, na igranku. Htjeli su da se slikamo zajedno i posebno. Kada sam sjela na stolicu, kaže meni fotograf, nasmijte se.

Što ću se smijati, na šta da se smijem. Čemu. Slikam se, valjda treba da budem ozbiljna. Tako sam ja njemu rekla.

Kad, ne lezi vraže, on uze malog medu, od gume, stisnu ispred mene, medo pisnu, dva-tri puta. Ja se nasmijah tome, a on škljoc, i gotovo. Uslikao me sa osmijehom. Na prevaru.”

Baba Anđa u ruci drži fotografiju

Anđa je okružena i drugim fotografijama, sina Mile u vojničkoj uniformi, kćerke Dragice, djece, rodbine:

“Ovo je slika moje unuke Sanje. Lijepa je, na babu, na mene. Živi u Banjaluci. Imam slike svačije, svih, rodbine, djece, i kada ih gledam, uvijek sam sa njima. Imam pažnju od njih, od svih. Kćerka mi je pomogla da izgradim kuću na očevini. Ona živi u Njemačkoj. Tamo se udala.”

Avionski let

Anđa je avionom putovala kod kćerke i zeta u Njemačku. O tom uzbudljivom događaju detaljno nam je pričala:

“Kada me brat ispratio na aerodrom, a pokretne stepenice unijele u avion, sjetila sam se pjesme ‘Predaj se srce, izgubili smo boj’. Stolić iskoči. Donesoše večeru svima. Hranu, piće u malim flašama. Izvirih na prozor, kada ono dolje male kuće, a ljudi k'o mravi.”

Dug život, a priče još duže, zaključuje Anđa, ispraćajući nas na kapiji. I poruči:

“Napišite da su moje godine na izmaku, ali da mi je život mio isto kao kada sam, uz usnu harmoniku, na Petrovdan igrala u kolu ispred grbavačke crkve.”

Podijeli tekst sa drugima na:

Prodao kuću u Njemačkoj pa kupio pola sela u BiH (VIDEO)

U malenom selu Postinje kod Travnika, gdje su nekada dječiji smijeh i zvukovi seoskog života bili svakodnevica, danas se ponovo budi nada. Za to je zaslužan Pero Jurčević, čovjek koji je život izgradio daleko od rodnog kraja, ali ga nikada nije zaboravio.

Još kao dječak otišao je u Njemačku, gdje su mu roditelji već radili. Tamo je odrastao, radio, stvarao i na kraju izgradio uspešan biznis.

U Augsburgu je imao veliku kuću, stabilan život i sigurnu budućnost. Ipak, nešto ga je stalno vuklo nazad — mirisi djetinjstva, livade po kojima je trčao i uspomene na dane provedene s prijateljima, objavio je Srećko Stipović na svom Jutjub kanalu.

Nakon rata, Postinje je, poput mnogih sela u Bosni i Hercegovini, ostalo gotovo prazno. Njegove nekadašnje komšije raselile su se širom svijeta, a kuće i imanja počeli su da prodaju.

Životna odluka

Upravo tada Pero donosi životnu odluku. Prodaje svoju kuću u Njemačkoj i sav novac ulaže u rodni kraj.

“Kupio sam ono što je nekad bilo naše – kuće, livade, šume, njive. Gotovo pola sela danas je ponovo u jednim rukama, ali s ciljem da opet oživi”, priča Pero dok pokazuje prostranstva na kojima je nekad čuvao krave.

Njegova vizija nije samo povratak, već i novi početak.

Planovi

Planira da razvije seoski turizam koji bi Postinje mogao pretvoriti u prepoznatljivu turističku destinaciju.

“Ljudi danas traže upravo ovo – tišinu, prirodu i iskrenu priču. A mi to imamo”, kaže Pero.

Ako sve bude išlo po planu, i sam će se uskoro trajno vratiti u selo.

Podrška prijatelja

U njegovoj priči nije sam. Podršku mu pruža prijatelj i rođak Dragan Balta, koji još nekoliko godina radi u Švajcarskoj, ali već sada sanja povratak. Njegova ideja dodatno daje posebnu dimenziju cijelom projektu.

“Ja bih ovde pravio vrhunski pjenušavac koji bi nosio ime sela – Postinje”, kaže Dragan, uvjeren da ovaj kraj ima potencijal za mnogo više od onoga što danas nudi.

I dok oni planiraju budućnost, njihova djeca već sada rado dolaze u Postinje na odmor. Upravo u njima vide nastavak priče i nadu da će se i drugi, raseljeni širom svijeta, jednog dana vratiti, prenosi Telegraf.

Podijeli tekst sa drugima na: