U posljednje vrijeme mnogo se govori o tome da javnom penzionom sistemu u Bosni i Hercegovini prijeti kolaps. Više o toj temi, reformi penzionog sistema te šta bi moglo biti rješenje, govorio je ekonomista, profesor emeritus Željko Šain.
Dr Željko Šain, ekonomista, profesor emeritus Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i prvi doktor nauka iz oblasti aktuarske matematike u BiH, objavio je više od 150 naučnih i stručnih radova, kako na domaćem tako i na međunarodnom nivou, sa fokusom na finansije, javni sektor, ulogu aktuara u održivosti penzionih i zdravstvenih fondova i mnoge druge.
Fokus njegovog akademskog djelovanja je rješavanje konkretnih društveno-ekonomskih problema, a sada je govorio o prijetnji kolapsa penzionom sistemu u BiH, podijelivši vrijedne savjete za penzionere, ali i one koji će to tek biti.
Možete li objasniti kako i zašto je javni penzioni sistem ugrožen?
Postojeći penzioni sistem u BiH zasnovan je na principu među¬generacijske solidarnosti, tj. principu tekućeg finansiranja, koji je Austrougarska krajem 19. vijeka donijela na ove prostore.
Tada su stručnjaci izračunali da bi penzioni sistem bio stabilan, za jednog penzionera treba da rade četiri zaposlena. Kako to izgleda danas?
Na 31. decembar 2024. u Federaciji BiH bilo je 551.842 zaposlena i 453.900 penzionera (odnos 1,22:1), a u Republici Srpskoj 337.780 zaposlenih i 288.448 penzionera (odnos 1,17:1). Pošto svi poslodavci ne plaćaju disciplinovano doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje, realni pokazatelji odnosa broja zaposlenih (za koje se stvarno i na vrijeme plaćaju doprinosi) i stvarnog broja penzionera su još lošiji. Gotovo da dolaze do odnosa 1:1, a to je daleko od potrebnog omjera 4:1.
Šta to konkretno znači za trenutne penzionere, a šta za one koji će to tek postati?
Postojeći penzioni sistem nije finansijski samoodrživ ni s ovako niskim penzijama (prosječna penzija u zemlji u 2024. godini je između 515 i 623 KM).
Penzioni fondovi u oba entiteta su već nekoliko godina i budžetski korisnici, osim vlastitih izvora finansiranja, prvenstveno kroz sistem doprinosa. Za primjer se može uzeti finansijski plan
Federalnog zavoda PIO za ovu godinu. Planom je predviđeno da se sredstva za ostvarivanje prava iz PIO i funkcionisanje nosilaca osiguranja obezbijede iz:
• Doprinosa sa 3,31 milijardu KM, što je 84,66% od ukupno planiranih sredstava;
• Entitetskog budžeta sa 593,30 miliona KM, što je 15,17% od ukupno planiranih sredstava;
• Ostalih sredstava sa 6,77 miliona KM, što je 0,17% od ukupno planiranih sredstava koja iznose 3,91 milijardu KM.
Dakle, za stabilno funkcionisanje penzionog sistema u FBiH u ovoj godini nedostaje blizu pola milijarde KM. Situacija u RS-u u ovom pogledu je još nepovoljnija.
Relevantne projekcije trendova ukazuju na još lošije pokazatelje – povećavanje broja penzionera s produžavanjem životnog vijeka, neminovno nominalno povećanje penzija, izgledno povećanje izdataka za penzije kao procenta u bruto domaćem proizvodu (BDP), postepeno povećavanje budžetskih sredstava u penzionom fondu, što ima višestruke negativne socijalne i privredne posljedice itd.
Kratko rečeno – buduće penzionere, ako se nešto radikalno ne promijeni, čeka krajnje neizvjesna i, u principu, sirotinjska penzionerska budućnost.
Prema riječima stručnjaka, jedino drastična reforma može spasiti javni penzioni sistem od propasti. Međutim, čini se da ona nije na listi prioriteta niti domaćih političara niti međunarodne zajednice. Kako to komentarišete?
Radikalna reforma penzionog sistema nije na listi prioriteta domaćih političara jer su svjesni da je to izuzetno težak posao s potencijalno velikim socijalnim nemirima, koji mogu rezultirati na različite načine, a, za političare veoma bitno, i realan put da izgube naredne izbore i odu sa vlasti. Oni idu u evolutivne promjene, ali to nije dovoljno da se riješe nagomilani kompleksni problemi.
Gotovo nigdje u svijetu nemamo do kraja dobro uređen javni penzioni sistem i zato se u razvijenim državama iznalaze i drugi načini, sadržaji i forme kako osigurati penzioni sistem dostojan čovjeka u njegovoj trećoj životnoj dobi. Postoje pozitivna iskustva u svijetu, kako u teorijskom, tako i u praktičnom pogledu.
Odličan ste poznavalac ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini i jedan od naših vodećih stručnjaka u oblasti finansija. Šta je po vama rješenje jednog od najozbiljnijih finansijskih problema u budućnosti bh. građana?
Ako čovjeka posmatramo vjerski, kao Božje stvorenje, i da su svi ljudi jednaki pred Bogom i zakonom, a ne samo, u kapitalističkom ozračju, kao proizvodnu snagu i kupca roba i usluga, onda je ovo, uistinu, najozbiljniji finansijski problem za budućnost bh. građana, pored sistemskog uređenja odgoja, obrazovanja i zdravstva. Ne samo bh. građana, nego i kompletne ljudske populacije na Zemlji.
Rješenja ima. Monopol nije dobar nikada i nigdje. Ne može se prihvatiti da je jedino javni penzioni sistem u BiH manifestovan kroz entitetske zavode penzionog i invalidskog osiguranja, jedino sistemsko rješenje koje može i treba rješavati penzije građana. To je zastarjeli, konzervativni način koji ne može opstati u savremenim trendovima privrede, ekonomije, finansija itd.
Realno ostvarivo rješenje, ali traži sistemski pristup, jeste osiguranje penzija na dobrovoljnoj osnovi u okvirima djelatnosti osiguranja, kako socijalnih, tako i privatnih.
U socijalnom penzionom osiguranju u FBiH 1998. je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju započeta reforma. Prvobitno je predviđeno da se reforma ostvari uvođenjem tri stuba, a nakon toga kroz dva stuba: prvi stub je obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje i drugi stub je dobrovoljno individualno osiguranje. Donesen je i Zakon o dobrovoljnim penzijskim fondovima 2016. godine. Međutim, sve je ovo do danas ostalo “mrtvo slovo na papiru”. U razloge nećemo ulaziti.
U RS-u se reforma ostvarila uvođenjem tri stuba: prvi stub je obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje, drugi stub je obavezno dopunsko penziono osiguranje i treći stub je dobrovoljna penzija.
Djelatnosti osiguranja kroz društva za osiguranje ili osiguravajuća društva nude rješenja i za penziona osiguranja u brojnim modalitetima zasnovanima na kapitalizovanoj štednji. Ovaj oblik penzionih osiguranja može se ostvarivati odmah, bez bilo kakvog čekanja, u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je jedan od sigurnih načina u rješavanju ovog finansijskog problema.
S obzirom na to da za ozbiljne javne reforme treba dosta vremena, a i političke spremnosti, koja u Bosni i Hercegovini nažalost izostaje, šta biste savjetovali građanima, kako da se obezbijede za penzionerske dane?
Sadašnje, a posebno buduće generacije penzionera ne mogu očekivati penzije koje će im omogućavati stabilna i zadovoljavajuća primanja u trećoj životnoj dobi, od kojih će moći normalno živjeti i pod uslovom da imaju dobro zdravlje.
Dosadašnji način funkcionisanja javnog penzionog sistema je istrošen i ne može samostalno finansijski funkcionisati. Kolika će biti volja i mogućnost državnih vlasti da pomažu ovakav sistem zavisi od mnogo faktora, a svi su neizvjesni. Prirodno, ovakav sistem će uvijek biti prisutan, ali neće biti jedini, a niti dominantni, gledajući populaciju penzionera.
Jedino realno i moguće rješenje, koje je provodivo odmah i bez čekanja, od sada pa nadalje, bez vremenskog ograničenja, jeste dobrovoljno penziono osiguranje, prilagođeno realnim željama i mogućnostima svakog čovjeka koji želi izabrati obim i oblik penzije, na osnovu rezultata svog rada i ne čekajući ničiju solidarnost da bi primao svoju penziju.
Samo na taj način svaki građanin ima mogućnost lično stvarati svoju penzionu sigurnost, nevezano za više puta obećavane reforme ovog sistema koji traži hitna i produktivna stručna rješenja.
(Izvor: Klix)
