Kategorija: Zabava

Boro Jokanić iz derventskog sela Drijen ostvario je želju iz mladosti da napravi svoju vodenicu gdje bi mlio žito, ali i imao mjesto za uživanje sa porodicom i prijateljima.

“Od malena sam kod vode nešto radio, to je bila moja prva igračka i ljubav”, riječi su šezdesetdevetogodišnjeg Jokanića, čija se vodenica nalazi pokraj puta Derventa–Kalenderovci.

Jokanićeva vodenica, koja je u funkciji od 2019. godine, tokom sedam dana može samljeti 500 kilograma, ali Boro priznaje da ne može zadovoljiti sve potrebe i zahtjeve ljudi.

“Nisam se vodio ekonomskom računicom, već da ostvarim mladalački san ili želju”, kaže Jokanić, prenosi Srna.

Ovaj penzioner navodi da je nekada vodenica na rijeci Ukrini bilo mnogo više.

“Ranije se bez vodenica nije mogao zamisliti život, mnogima je bila i glavni izvor prihoda, mjesto sastajanja i druženja. Ranije je rad bio unosan, a danas je samo hobi”, priča Jokanić.

On ističe da vodenici dolaze mnoge generacije, što mu ispunjava dušu, a podršku ima i od svih članova porodice.

“Brašno izlazi hladno. Sve mora biti čisto i zaštićeno od dolaska glodara. U ponudi imam kukuruz bijeli za prehranu, stara sjemena žutog koja su već izumrla i crveni kukuruz za dijabetičare, zatim pšenicu, heljdu i raž”, napominje Jokanić.

Zbog odlaska ljudi iz sela, ugašene su gotovo sve vodenice na Ukrini.

“Djed je davno imao vodenicu i ostali su tragovi od nje. Sjećam se toga, i stric je imao. Bio sam više od 30 godina u inostranstvu, ali ovdje je raj. Čovjek se odmori, nekoga sretne, brže prođe vrijeme”, priča Boro.

Supruga Milanka ističe da nastoji da mu bude podrška i da se snalaze da održe vodenicu u životu.

“Suprug je ranije dosta obilazio vodenice, možda u početku nisam bila baš za, ali sada je to prošlo, naš mali raj, zadovoljni smo. Svako ima svoj dio posla i nešto održava. Dosta ljudi kaže da je ukus brašna sa vodenice ljepši, miriše kad se samelje, kao kokice kada se prave”, navodi Milanka.

Za vodenice se oduvijek vežu razne priče ili predanja, kao što je pojava vila ili zabrana dolaska na vodenicu u ponoć ili “u kasne sate”.

“Oduvijek je bilo raznih priča i svako vjeruje na svoj način. Nisam imao potrebu da prenoćim u vodenici jer sam tri kilometra od kuće, a ranije je to bilo normalno. Pričalo se da u vodenici znaju boraviti vile, da se znao točak sam zaustaviti noću ili vodenica sama krene da melje žito, da se čuju razni zvuci”, kaže Jokanić i kroz šalu dodaje da po danu i on čuje zvuke, ali od žaba iz potoka i ptica sa obližnjih krošnji.

Kada bi trebalo da krenu ispočetka, Bosiljka i Đorđe Grubor iz Banjaluke ništa ne bi mijenjali. A zašto i bi kada već 70 godina žive u ljubavi i slozi. “Da” koje su rekli davne 1955. godine definitivno je bilo pečat za ljubav koja će trajati decenijama.

U toplini doma u Banjaluci ugostili su “Nezavisne novine” i sa nama podijelili svoju priču, priču o ljubavi koja traje sedam decenija. Veliki jubilej proslavili su sa najdražima, a kako kažu, na proslavi je bilo lijepo i veselo.

Njihov ljubavni put krenuo je sredinom prošlog vijeka i od tada njime zajedno koračaju.

“Mi smo se zabavljali, ne baš puno, godinu dana. Tada je drugačije bilo, nije kao danas. Poslije toga smo se uzeli 30. januara 1955. godine. To je davno bilo. Ja sam došla u njegovu familiju, tamo su bili i svekar i svekrva. Živjeli smo zajedno 12 godina u slozi. Onda se to poštovalo. Meni je moja mama znala reći da pazim na priju, ‘nemoj da je uvrijediš’. Poslije sam rodila sina, zajedno smo živjeli. Poslije 12 godina smo se tek odvojili”, priča nam Bosiljka, koju Đorđe zove Bosa.

Početka njihove ljubavi prisjeća se i Đorđe, koga Bosa odmila zove Đoko, a kako kaže za “Nezavisne novine”, od prvog momenta su krenule draž i ljepota zajedništva.

“Mnogo smo se međusobno poštovali i tada. Ja sam nju volio kao ne znam šta. Toliko mi je lijepa bila. Kada smo taj brak stvorili, bilo je izuzetno lijepo i svečano napravljena svadba. Međusobne netrpeljivosti nije bilo, ali jeste međusobnog razumijevanja. Svaki čovjek u životu ima nekakvu vrstu svojih propusta. Uvijek smo našli zajednički jezik da se to sve izgladi, prihvati, prizna, da nema problema”, priča nam Đorđe.

Rođeni u Drvaru, živjeli u Sarajevu i Beogradu

Iz Drvara, gdje su rođeni i na početku živjeli, život ih vodi u Sarajevo, pa zatim u Beograd, a na kraju i u Banjaluku. Zbog posla su znali biti i razdvojeni, međutim, kako kaže Đorđe, takve situacije su ih zbližavale, jer bi se mnogo poželjeli jedno drugog.

“Ja sam održavala i vodila računa više o djeci. On je radio uvijek na takvim mjestima gdje je i putovao. Mogu vam reći da sam ja imala više obaveza, ali sam sve držala pod kontrolom. Znala sam parati listove, ako zadaća nije dobra. Ali, hvala Bogu, sve je izašlo kako treba i sretni smo u djeci. Poslije kad smo počeli i unučad dobijati, onda našoj sreći nije bilo kraja. Sada praunučad. To je bogatstvo veliko”, kaže Bosiljka za “Nezavisne novine”.

Jedno drugom na vječnu ljubav su se zakleli kada je ona imala 19, a on 23 godine, i 70 godina poslije, kada imaju 89, odnosno 93 godine, ljubav i dalje postoji.

“Ljubav je više postojala dok smo bili mlađi, ali i dan-danas nas ipak veže ta neka grana ljubavi. To nas i održava”, ističe Bosiljka.

Brak su shvatili ozbiljno od prvog dana i na njega su gledali kao na životnu stvar.

“Mi smo stvarno brak shvatili kao neku porodičnu, životnu stvar i istinu u kojoj moramo da živimo i treba da živimo da stvaramo porodicu. I to se kod nas i desilo. Imamo dvoje djece, petoro unučadi, sedmoro praunučadi. To nam je razonoda kad dođu. To je nešto što čovjek samo poželjeti može”, kaže Đorđe za “Nezavisne novine”.

Savjeti za mlade

Bosa i Đoko imaju i savjet za mlade, a kako ističu, mladi bi trebalo da ozbiljno ulaze u brak.

“Sad nekako ti brakovi žive prije braka. Nažive se i kad se ožene, brzo pukne, odoše u božju mater, odmah dođe do razvoda. Da shvate ozbiljno, ali ja mislim da je ipak domaćica, žena, glavni stub braka. Ja, nije sad da se Đoko nešto uvrijedi… Ja sam živjela u Drvaru, svi su bili članovi Saveza komunista, mene su toliko puta primali, ja nikada nisam prišla jer su se oni po sastancima toliko zadržavali, a šta bih ja sa dvoje djece? Da budemo tamo po četiri sata, da zaključam djecu? Ja to sebi nisam dozvolila. Zahvalila sam se i nisam nikada bila zato što sam trebala posvetiti se djeci i gledati djecu. Danas, ovoj omladini, sve je preče. Kolega me zove na kavu, ‘ajde neka djeca sjede sama. Zadaću, niti vidi šta je napisalo niti išta. Ja moram, to mi je obaveza bila. Dođem s posla, ručak, zna se, djeca kada dođu, pišu zadaću. Ako nije u redu, ja kidam. Piši dva puta. A sada, ovoj djeci… Ispada nemaju vremena ovi mladi. A ima se vremena za sve, samo treba raspored nekakav i odnos prema i djetetu i mužu i kući i svemu. Ja tako to smatram. Ova omladina i brakovi sada dok finansijski ne stoje dobro odmah razvod. Nemaju sve što trebaju. Bilo je i kod nas nekada za taj novac. Moraš voditi računa, ali opet isplivaš. Jedan mjesec je teži, drugi lakši. Tako da, mora se voditi nekako računa o svemu. Tako mi žao sad ove omladine što nekako tih brakova malo ostane. Savjetovala bih im da se moraju strpjeti i u kakvoj si situaciji moraš biti zadovoljan i biće bolje. Živjeti u nadi da će biti bolje”, priča Bosiljka za “Nezavisne novine”.

Zbog takvog shvatanja braka i u ovim godinama života tu su uvijek jedno za drugo.

“Mi u ovim godinama se prilično, bar ja tako mislim, snalazimo. Godine čine svoje i mi se moramo prilagođavati u našem životu tome svemu. Ja sam još uvijek bez štapa. U 93. godini života idem svako drugo jutro do pijace. Nekada izađemo zajedno. Ja za sebe kažem da još uvijek nekako trpim te godine, tolerišemo godine. Kada smo zajedno, tolerišemo zajedno”, kaže Đorđe, a Bosa dodaje da se međusobno pomažu i slažu.

Priče sa igranke…

Pričajući sa nama, prisjetili su se oni još nekih momenata iz mladalačkih dana, a jedna od priča jesu i igranke.

“Bila sam najmlađa od sestara, pa uvijek sa najstarijom sestrom odem i onda dođe po tebe, moli te za ples, plešeš, tako se to završi. Ona drugi put, za sedam dana je opet igranka, ako je opet taj isti, malo se približimo, pričamo… Drugačije je bilo tada”, prisjeća se Bosiljka i kaže da bi sve ispočetka.

“Baš je sve bilo lijepo. I doživljaj kad ja idem s posla, a on čeka negdje pa me otprati do kuće. Ja idem u kuću, nema da on ide sa mnom u kuću da sjedi sa mnom do koja doba. Nije to bilo nikakvih ni hodanja, ni djevojka da ostane da noći negdje, Bože sačuvaj, to je smak svijeta. Nije to bilo. Sad je drugo vrijeme. Nisam ja puno išla kad sam bila mlada, nije tata ni dao da ja idem često”, govori ona za “Nezavisne novine”.

Tih dana se prisjeća i Đorđe, a kako kaže, bilo je lijepo biti na igranci ili sresti svoju simpatiju negdje u gradu. Danas, razmišljajući o tom vremenu, sjete se i nekih sada smiješnih trenutaka.

“Ta naša sela i zaseoci su bili malo podaleko, pa da se ti možeš stalno vidjeti i stalno hodati. Malo je to bilo drugačije nego što sada ti na ulicu izađeš, a on ima telefon. Gdje je tada telefon… Ja kao momak bio sam nekada i strašljiv po noći. Njena kuća je bila malo od Drvara, jedno par kilometara. Tu ima jedan potok, treba preći. Kako ćeš, Đorđe… Ja dođem tamo predveče, njena porodica ode na spavanje, nas dvoje ostali sami. Ja sam želio da budem s njom što više jer bili smo podaleko u to prvo vrijeme. Morate shvatiti da je momak bio taj koji treba da da više žrtve. Neće ona juriti mene nego će momak juriti djevojku. Dođem tamo, prođe ponoć, ja trebam ići kući, to je velik snijeg, to je noć, ne vidi se ništa, ja gazim, preko potoka prelazim, dođem kući sav uprljan. Ali to meni ne smeta, drugi put odoh opet. Ta ljubav je nastala tako da nije moglo nešto da ti bude teško. Ona bila ljepotica kao i sad što je”, priča Đorđe za “Nezavisne novine”.

I upravo tako, ni 70 godina poslije ništa im nije teško, jer je ljubav njihova snaga.

(Izvor i foto: nezavisne.com)

Srpčanka Vida Suvajac pronašla je način kako da prekrati penzionerske dane izrađujući pletene korpice od novinskog papira za kojima vlada veliki interes širom Republike Srpske i dijaspore.

Vida je jedna od rijetkih na našim prostorima koje se bave ovim neobičnim zanatom, a sve u cilju da stare običaje, poput pletenja i heklanja, sačuva od zaborava.

“Kada sam okončala radni vijek, bilo mi je dosadno kod kuće pa sam tražila način kako da ispunim slobodno vrijeme. Na internetu sam pronašla uputstvo o izradi korpica od novina, što mi je izgledalo zanimljivo i odlučila sam da pokušam. Na početku mi ništa nije polazilo za rukom. Sve što sam napravila, bacila sam, dok nakon pet do šest mjeseci konačno nisam stekla praksu i evo, radim ih već punih deset godina”, kaže Vida.

Ovaj posao je, kako kaže, veoma zahtjevan, jer joj često treba i do tri dana da završi jednu korpicu, a pošto ima i drugih kućnih obaveza, najčešće odvoji vrijeme pred spavanje, jer je to opušta.

“Novine prvo isječem na odgovarajuću debljinu a zatim pravim štapiće koje pletem u korpice. Prvog dana motam štapiće i za to koristim iglu za priglavke, a za jednu korpicu mi treba oko 200 štapića koje izradim za dva sata. Sutradan ih farbam vodootpornim akrilnim bojama i ostavljam da se suše, čime se postiže dugotrajnost, a tek treći dan pletem i lakiram. Uspjela sam pronaći način da ih plastificiram u kombinaciji sa ljepilom i najlonom, pa budu još čvršće, a ranije su se često lomile. Prednost ovih korpica je što su lake za održavanje i dovoljno ih je samo obrisati vlažnom krpom”, kaže Vida.

Za izradu jedne korpice treba joj preko 200 listova ili minimalno pet do šest primjeraka dnevnih novina. Preko prijatelja povremeno dobije kvalitetni stari reklamni materijal iz Austrije, a ovdje se najčešće snabdijeva preko štamparije Glasa Srpske u Mahovljanima.

“U štampariji otkupim višak bijelog papira koji im preostane nakon štampanja, i koji je predivan, a čuvam ga samo za lijepe stvari. Kada upotrebljavam dnevne novine i tada najčešće koristim Glas Srpske koga i privatno često čitam”, ističe Vida.

Potražnja za njenim radovima je velika a dešava se da ne može stići ispuniti sve narudžbe. Često joj traže da napravi dvije identične korpice, ali koliko god pokušavala, nikada ne uspjevaju identično, tako da je svaka od njih pravi unikat.

Pored korpica, povremeno izrađuje i melem od nevena koji je efikasan za opekotine, otvorene rane i liječenje hemoroida, kao i sapune u čijoj je osnovi svinjska mast, a primjese su razno ljekovito bilje.

“Moji sapuni sa aktivnim ugljem, lavandom, nevenom i kafom odgovaraju svim tipovima kože a uaspjeđno ih pravi i snaha Slađana, koja je talkođe članica Udruženja žena i koja izrađuje još i mirisne svijeće od sojinog voska i razne kreme. Slale smo proizvode na analizu i pokazalo se da posjeduju potreban kvalitet za široku upotrebu, a najvažnije od svega je da je sve rađeno po staroj recepturi”, istakla je Vida.

(Izvor i foto: srbac-rs.com)

Panta rei. Sve teče. I sat, i dan, i godina, i 100 godina. Teče kao rijeke uz koje je proveo život junak ove priče, stogodišnjak Ferid Čaušević iz Banjaluke, koga svi zovu deda Fedo.

Rođen je uz Unu u tadašnjem Bosanskom Novom, dio života proveo je uz Sanu u Sanskom Mostu, a 100. rođendan je 5. januara ove godine proslavio uz Vrbas u Banjaluci, koju, kako kaže, najviše i voli.

Njegova životna priča je nevjerovatna, jer u 100 godina, htjeli ili ne, mora stati mnogo. I lijepih i manje lijepih trenutaka. Ako vam odmah kažemo da je u svom životu gledao tri puta smrti u oči, hoće li biti dovoljno?

Ovo je priča o stogodišnjaku, o deda Fedi, Banjalučaninu, Novljaninu i Sanjaninu, Dušinom suprugu, ocu, djedu, pradjedu, vojniku i golmanu. Priča o stogodišnjaku koji i u novom vijeku na život gleda s puno optimizma, jer se stogodišnjakom, kako kaže, ni ne osjeća.

“Ja sam rođen u Bosanskom Novom 5. januara 1925. godine. Ja sam dijete iz mješovitog braka. Rođen sam 20 metara od Une rijeke, pa mi se čini da sam prije proplivao, nego prohodao. Moj otac je bio na bosanskoj strani, a moja majka je bila preko Une. Gledale kuća u kuću. Otac Hakija iz jedne bogate muslimanske porodice, a njegov otac, odnosno moj djed bio je gradonačelnik Bosanskog Novog za vrijeme Austrougarske monarhije. Majka Milena preko Une gleda u kuću budućeg muža. Možete misliti poslije Prvog svjetskog rata, on musliman, ona Milena… Možete misliti kakve su imali muke da bi vjenčanja bilo… Kad su prošle tri, četiri godine, sve je leglo, sve je u redu”, u toplini svoga doma započinje svoju životnu priču za “Nezavisne novine” deda Fedo.

Vrlo rano život ga vodi u rat. Bio je u 13. krajiškoj udarnoj brigadi. Išao je od Zenice do Celja. Borio se za oslobađanje Banjaluke. I u tom kratkom periodu tri puta je gledao smrti u oči.

“Ja sam u 17. godini uhapšen od njemačkog Gestapoa, negdje su nanjušili, bilo je nas pet. Odveli su nas u Bihać. U Bihaću je bila centrala Gestapoa za ovu pokrajinu i dio Hrvatske. Njihov zatvor je bio čuvena bihaćka kula. Tu sam bio ispitivan, možete misliti šta je sve bilo sa mnom, da ne govorim… Naveče su dolazili i odvodili nas u centralu na ispitivanje. Na jednom ispitivanju nisam nešto odgovorio, a bilo je veoma važno njemačkom oficiru. On se naljutio, udario me, ja sam pao sa stolice i rekao je na njemačkom, a onda je ponovio na našem: ‘Vodite bandita, streljajte ga'”, prisjeća se deda Fedo nemilog trenutka.

Na njegovu sreću, do strijeljanja nije došlo. Međutim, deda Fedo nastavlja pričati i kaže nam da je nekoliko godina kasnije u blizini Zenice zajedno sa vojnicima zarobio baš tog njemačkog vojnika koji ga je vodio na strijeljanje.

“To je nevjerovatno. Ovi moji (govore) ‘Ubij ga’. Ja sam izvadio pištolj – ne mogu. Šest njih je bilo. On je počeo plakati, kukati… Ja pištolj… Ne mogu… I nisam… Drugo je on oružje, ja oružje, pucamo jedan u drugog. To je nešto drugo, ali ovo da ubijem čovjeka, nisam mogao”, priča on i nastavlja:

“U toku ratovanja dva puta sam nagazio na minu, odnosno mina je eksplodirala. Imao sam sreću. Prvi put 1944. kod Jajca u borbi sa Nijemcima. Bila meka zemlja, mene je prevrnulo, ja sam sav iščupan bio od gelera, a mene ni da ogrebe. Imao sreću. Kad smo krenuli 1945. nad Novim, to je bilo rano ujutru, ja sam nagazio na minu. Međutim, ja sam u skoku bio. I poslije su mi rekli može biti da nisam ni punom nogom stao, tako da je mina sa zakašnjenjem eksplodirala. Međutim, ipak ona snaga, mene je bacilo, ja sam se prevrnuo, onesvijestio sam se. Mislili su da sam poginuo”, ističe deda Fedo i dodaje da mu je jedna vidovnjakinja, kojoj tada nije vjerovao, rekla da sve nedaće od tada ostaju iza njega, ali sada u stotoj godini vjeruje njenim riječima.

Po okončanju rata, deda Fedo po dužnosti odlazi u Sanski Most. Tamo ga je poslao pukovnik Miljević. Kaže nam da zapamtimo to prezime, a i mi, tu istu njegovu molbu, prenosimo i vama.

U Sanskom Mostu nikoga nije znao, ali je morao otići. Prvo što je tamo našao, kada je došao, jeste Dom partizana. Iz njega graja… Igra se fudbal. To je bilo pravo mjesto za deda Fedu, jer je on bio zaražen fudbalom.

“Ja čujem graju. Ja pravac tamo. Stao. Stali. Prebrojavaju se. Ja se naslonio, gledam. Priđe meni jedan visok igrač. ‘Bil ti nama pomogao?’ Bi. Šta treba? ‘Aj ‘vamo. Ovo ti je go’. Ja gledam. To vam je od nekih letava. Kažem ja ‘dobro’. ‘Tvoje je da ne daš onoj lopti da prođe kroz ovo’. On meni objašnjava. Gledam ja u loptu… To je nekakva lopta sašivena od boga pitaj čega. Rekoh ‘mogu li ja igrati u čizmama?’ ‘Možeš. Kad oni mogu u čarapama igrati, možeš i ti u čizmama. Ne daj da prođe kroz ova vrata'”, prepričava deda Fedo do detalja za “Nezavisne novine” razgovor sa igračem koga je upoznao. Prezivao se Miljević.

Znao je on da će se utrojčiti. I bilo je tako. Nekoliko godina kasnije upoznao je Dušanku. Dušu. Svoju suprugu. Takođe, Miljević. I s njom je u braku proveo 67 godina.
Osim svoje supruge Duše, djece Jasne i Damira, unuka Luje, Danka i Marija, praunučadi Andreja i Tatjane, deda Fedo je volio fudbal. U Sanskom Mostu je igrao za Podgrmeč.

“Svi su imali dresove, samo ja nisam. Ja sam na jedvite jade namolio šnajdere da mi od jorgana koji su stizali kao pomoć naprave dres. I napravili su. Ja sam, da se našalim, bio nekakva preteča astronauta. Ja sam bio u jorganu, koljenice su bile od čarapa”, kroz smijeh priča Čaušević i otkriva da su ga zbog toga zvali Jorgan-golman.

Nedavno je sa najmilijima proslavio 100. rođendan. Kako kaže, proslava je bila kao vojna tajna. Prednost je na rođendanskoj zabavi dao najmlađima, praunučadi Andreju i Tatjani, koji su i bili uz njega tokom slavlja.

(Izvor i foto PS/YT: Adnan Selimović/nezavisne.com)

Aktiv penzionera GrO SNSD-a Banjaluka, pod pokroviteljstvom dr Vlade Đajića, organizuje veliko takmičenje penzionerki i penzionera Banjaluke u šahu, dominama, tabliću, žandaru i drugim društvenim igrama.

Penzioneri će biti ugošćeni toplim čajem, kompotom, mezom i slatkišima.

Za najbolje učesnike su pripremljeni vrijedni pokloni. Druženje i takmičenje biće održano u Multimedijalnoj sali u krugu Čajaveca.

Svi penzioneri u Banjaluci mogu da se prijave za učešće u takmičenju do 26.1.2025. godine na broj 051/323-430.