Kategorija: Zabava

Penzionerka iz Trebinja Elda Dragaš izrađuje krpene lutke – suvenire koje su, kako u šali kaže ova vrijedna žena, proputovali više svijeta nego ona sama, ali dobro “prolaze” i njene, ručno oslikane torbe, pojasevi, te podmetači.

“Moje su lutke po cijeloj Srbiji, ali i Evropi, a najviše u svim krajevima Njemačke, jer turisti kojih je sve više u Trebinju, kao i naši ljudi iz inostranstva, sa sobom žele ponijeti suvenire našeg grada, tako da ljudi iz Srbije i Trebinjci iz inostranstva, ne žele kupiti samo po neki magnet ili sitnicu, pa kupuju ove moje lutke koje ja sa mnogo ljubavi i pažnje izrađujem, a svaka nova mi je veće zadovoljstvo i veći izazov”, kaže Elda koja radi u Udruženju žena “Vasila” Trebinje.

Njene lutke su odjevene u narodne nošnje , hercegovačke ili srbinaske, za šta je potrebno puno strpljenja da se sašije i ukrasi jedan minijaturni jelek, suknja, ili mali ispleteni opanci.

Kao i svaki posao koji se započinje, tako je, kako se prisjeća, i ona u početku ostavljala više vremena oko jedne lutke, oslikavanju jedne torbe, pletenju pojasa od makramea, a danas to ide mnogo brže.

“Sada mi je potrebno oko tri dana da izradim jednu lutku, jer se prvo mora sašiti i napuniti njeno tijelo, zatim sašiti odjeća, pa posebno ukrasiti, iscrtati oči, nos, usne, uraditi kosa, kapa, opanci ili cipelice, zavisno šta radim, a za sve to vrijeme je najpotrebnije imati strpljenje i koncentraciju, koje ja ovdje u “Vasili” imam zato što imam dvije sjajne kolegice, sa kojim se u svim stvarima nadopunjujem”, kaže dalje ona.

Penzionisana u Boru pa došla u Trebinje

Prisjeća se da je iz Bora doselila u Trebinje nakon što se penzionisala, a onda se, da bi prekratila vrijeme, tragajući za svojim talentom slikanja, obrela u “Vasili”, gdje su je naučili različitim tehnikama ručne radinosti.

“Volim da slikam, pa, iako se nisam obrazovala u ovoj umjetnosti, imam dosta urađenih slika, među kojim sam uradila i jednu minijaturnu Anđelkinu kapiju, a to se nakon serije “Ranjeni orao” koja se snimala u Trebinju, postalo rado posjećivano mjesto u našem Starom gradu. Kada sam uradila tu sliku, meni i mojim kolegicama je palo na pamet – zašto ne bi uradila i lutku Anđelku, koja mi je vrlo draga i koju sam sa ljubavlju radila, šijući joj prepoznatljivi plavi kostim i šeširić prema onom što glumica Sloboda Mićalović najčešće nosi u seriji”, nastavlja Elda.

Osim ovih lutaka, ona šije i one sa kojim se djevojčice igraju i koje su gotovo neuništive, pa je napravila i Malu Sirenu, različite princeze iz bajki, ali i “obično” odjevene krpene lutke.

Vrlo je ponosna i na svoje torbe koje ručno oslikava, najviše različitim motivima Trebinja, počev od Arslanagića mosta, zgrade Muzeja Hercegovine ili motiva pored rijeke, pa sve do motiva rajskih ptica sa kamenih ploča iz manastira Zavala, mada, kako dodaje, prepoznatljivi ambijenti se brže i prodaju.

Zajedno sa kolegicama iz “Vasile” šije i male narodne nošnje, od onih koje roditelji naruče za krštenje, a nedavno su tri vrijedne članice ovog udruženja šile i za šestomjesečnu bebu, pa sve do nošnji za odrasle koje ljudi jednostavno žele da imaju u svojim kućama.

Važno je druženje, a što se proda – proda, nije nam prioritet zarada, kazale su sve tri na kraju.

(Izvvor vijesti: Nezavisne)

Savo Minić, predsjednik Vlade Republike Srpske otvorio je završni turnir 24. Šahovskog prvenstva penzionera Republike Srpske.

Minić, koji je generalni pokrovitelj ovog turnira, simbolično je povukao prvi šahovski potez.

Prethodno je predsjednik Udruženja penzionera Ratko Trifunović uručio Miniću zahvalnicu za podršku radu ovog udruženja.

Završni šahovski turnir Udruženja penzionera Republike Srpske okupio je 101 takmičara sa predtakmičenja u opštinskim i gradskim udruženjima penzionera, saopšteno je iz Udruženja penzionera Republike Srpske.

Turnir se održava do 24. septembra u hotelu “Kardial” u Tesliću

Nakon što je u Tesliću otvorio završni turnir, Minić je napomenuo da iznos penzija prati inflatorna i druga kretanja i podsjetio na januarsko redovno usklađivanje od šest odsto i nedavno vanredno u iznosu od tri odsto.

“Dolazim iz porodice gdje imam tri penzionera i apsolutno razumijem njihov status. Moramo biti svjesni da su oni svoj životni vijek, neki od njih i u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, ugradili u Republiku Srbsku i to je za obavezno poštovanje, ali i kultura prema starim generacijama”, izjavio je Minić novinarima.

On je izrazio zadovoljstvo što Udruženje penzionera Republike Srpske, uz Lovački savez, kao dvije krovne organizacije u Srpskoj nisu imale podjele.

Pohvalio je organizaciju takmičenja u Tesliću, te se našalio da je na otvaranju za protivnika dobio velemajstora zbog čega partija nije dugo trajala.

Premijer je zamolio rukovodstvo Udruženja penzionera Republike Srpske da u ovaj završni šahovski turnir uvrsti sve lokalne zajednice u kojima je to moguće organizovati.

Takmičenje se održava u hotelu “Kardial”, a prisutan je i direktor Fonda PIO Mladen Milić.

Hazim Kukuruzović je živuća inspiracija i dokaz da godine nisu prepreka, već samo broj.

U devetoj decenijo života, on i dalje trči, planinari, skija, rola i godišnje prepješači preko 2.000 kilometara.

Kukuruzović je bio gost Novog dana na N1 televiziji i govorio o načinu na koji vježba, kako se hrani i kako održava svoju vitalnost.

Za Kukuruzovića (84 godine) je ovaj ponedjeljak počeo već u sedam ujutro. Svako jutro kada ustane, prvo doručkuje, a potom odlazi u šetnju.

“Ja sam odlučio da kafu pijem dva i po kilometra od mjesta stanovanja, ne u kafićima u mom naselju. I svaki dan moram preći 5 kilometara – to je jedan minimum. Imam mjerač kilometara i prosjek mi je 2100 km godišnje. Za 22 godine koliko sam u penziji, ja sam prešao oko 64.000 kilometara”, rekao je Kukuruzović.

Čaj od trava i limuna, kukuruza i grah

Ističe kako čitav život vodi računa o zdravoj ishrani. Obavezno pije čaj od limuna pomiješan sa nekim drugim čajevima.

“Često doručkujem jaja, proteine, ne volim puno mesa. Namirujem proteine sa jajima i uglavnom piletinom. Ja crveno meso skoro izbjegavam. Odrastao sam na seljačkoj ishrani i tamo je bilo jako malo crvenog mesa. Bilo je više bijelog mesa, piletine. Proteini su bili iz jaja i graška. Čitav život me je pratio grah. Pojeo sam graha na tone, čini mi se. Iz studentskih dana, vojska, radnička menza. Radio sam u fabrikama metalne industrije, tamo su bile radničke menze i najljepši je grah. U mom selu je glavni hljeb bio kukuruz. Pšenica je bila jednom sedmično, kad su gosti dolazili. Puno mliječnih proizvoda, puno jaja. Dakle, jaja, grah, krompir i to je bila hrana na kojoj sam odrastao. Ali zato sam svaki dan, osam godina, trčao pet kilometara iz mog rodnog zaselka Kukuruza do škole, gimnazije, u Gradačcu”, rekao je.

Kazao je kako u njegovo vrijeme odrstavnja nije bilo zamrzivača ni pesticida, a da su salatu brali neposredno pred ručak. Hranu su čuvali u trapovima pod zemljom. Zahvaljujući mliječnim proizvodima, kaže, sačuvao je zube koji su mu i danas jaki.

U jednom danu istrčao dve trke

Tu je, kako kaže, stekao temelje za današnji život. Trčao je i do škole kada je snijeg. bio je, ističe, pokretni telefon u selu. Takmičio se u tračnjua sve do 27. godine, a onda se počeo baviti skijanjem. A , kada je otišao u penziju, ponovo se počeo baviti aktivnost trčanjem i sportom.

Osvojio je brojne medalje i nagrade. Posebno su mu drage dvije koje je osvojio u jednom danu jer je trčao dvije utrke – Vučko Trail i Stojčevac 5k.

Mladi sportisti se posebno oduševe kada ga vide.

“Mladi ljudi se dive. Ima mladića koji prilaze da me poljube i nadaju se da će biti poput mene kada ostare, a ja im poželim da me prestignu. Ali, ima i onih koji ne razumiju, misle da nije zdravo za mene. A ovo je antidepresiv. Fizička aktivnost je najbolji antidepresiv”, rekao je.

Hodanje sa štapovima, unazad, na petama…

Svima je poručio, a posebno starijima, da hodaju sa štapovima, ali da nauče to da urade ispravno jer će time steći kondiciju, ali i osloboditi vratnu kičmu i mišiće.

“25 posto više energije se troši ako hodate sa štapovima, ali ispravno – utvrdili su Norvežani. Preporučujem svima. Čuvate i vježbate zlogobove, vratnu kičmu, kičmu, mišiće, i jačate”, rekao je.

Kao mlad nije mislio da će se u 9. deceniji baviti aktivnost sportom, ali se potajno, kaže, nadao.

“Ako možeš da sjediš – nemoj ležati. Ako možeš da stojiš – nemoj sjediti. Ako možeš da hodaš – nemoj stojati. Ako možeš da trčiš – nemoj hodati”, poručio je.

U studiju Hazim Kukuruzović je pokazao i kako pravilno hoda sa štapovima, ali i vježba. Pogledajte inspirativni video.

(Izvor vijesti:N1)

Ana Grgić (89) korisnik jednog staračkog doma u Bihaću, iako se nikad nije bavila sportom, ovih dana počela je da vježba i redovno učestvuje u aktivnostima prilagođenima starijoj dobi.

“Vježbam svaki dan. Ujutro se dignem i malo prošetam”, priča Ana.

Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u zemlji je više od 20 posto stanovništva starje od 65 godina, a istraživanja pokazuju da je tek svaki deseti penzioner uključen u neku društvenu ili rekreativnu aktivnost.

“Trudimo se da imamo aktivnosti. Primjetili smo da pored prevencije fizičke boli utičemo i na njihovo psihičko stanje i dosta su samopouzdaniji i aktivniji”, rekla je Azra Selimović, fizioterapeut.

(Izvor vijesti: RTV USK)

Iako je zakoračio u devetu deceniju života, Dušan Lepir iz Srpca i dalje prkosi godinama i vremenu sa ruksakom na leđima, planinarskim štapom u ruci i osmijehom na licu. Ovaj 82-godišnjak, koji je u penziji već 34 godine, neumorno šeta, vozi bicikl, piše pjesme i rebuse, slika, a u potkrovlju svoje kuće vodi i jedinstveni lovački muzej.

Njegov život, energija i nepokolebljiv optimizam inspiracija su mnogima. Ne krije da ni u ovim godinama ne zna za odmor, što potvrđuju dva ozbiljna planinarska izazova u svega nekoliko dana, u okviru kojih će prepješačiti više od 30 kilometara.

Sa rekreativcima iz cijelog regiona juče je učestvovao na tradicionalnom pohodu na Motajicu, prešavši desetak kilometara.

“Staza na Motajici nije teška, ali je izuzetno lijepa. Kad sunce ogrije planinu, to je doživljaj koji nijedna kamera ne može da prenese. Marš na Vozući je druga priča, zahtjevan, dug i sa mnogo uspona. Nije za svakoga. Ali ja se pripremam ozbiljno. Svakodnevno prelazim staze u blizini kuće, od osam, deset ili 12 kilometara, u zavisnosti od dana. Ne idem grlom u jagode”,  kaže Dušan, koji redovno učestvuje u aktivnostima Planinarskog društva „Videta“ iz Srpca.

Najstariji na usponu na Maglić

Prije tri godine dobio je priznanje za najstarijeg planinara na Vidovdanskom usponu na Maglić, na 2.386 metara nadmorske visine, što je najviši vrh u Republici Srpskoj i BiH. Akciju je organizovao Planinarski savez Republike Srpske, a učestvovalo je oko 350 planinara.

Već godinama je i najstariji učesnik srbačke biciklijade, za koju se redovno priprema prelazeći biciklom od deset do 15 kilometara dnevno.

Ali fizička aktivnost nije jedino što Dušana čini zdravim i posebnim. On je i umjetnička duša. Tokom života izradio je više od hiljadu eksponata od drveta. Njegovo najpoznatije djelo je impozantna drvena skulptura Novaka Đokovića, visoka čak 2,08 metara.

“Radio sam je prije četiri godine, s velikom ljubavlju, kao i manju figuru Noleta od 60 centimetara. Vjerujem da je to moje životno djelo. Nakon toga nisam imao više motivacije za nove skulpture. Oluje i nevrijeme uništile su mnoge radove, neke sam poklonio, neke prodao. Poneku i danas obore kune kada obilaze oko kuće. Ipak, sačuvao sam par stotina eksponata”, priča Dušan.

Njegov lovački muzej, smješten u potkrovlju porodične kuće, jedinstven je u svakom pogledu. U dvije prostorije nalaze se trofeji srneće divljači, vepra, jelena, kao i figure u prirodnoj veličini, namještaj i detaljno izrađeni predmeti, sve rukom urađeni ovog vrijednog domaćina. Tu se nalazi i njegov autoportret, figura lovca, izrađena s posebnom pažnjom i realizmom.

Pored svega toga, Dušan stvara i u riječima. Bavi se pisanjem pjesama, a posebnu strast osjeća prema enigmatiki. Osmislio je i sastavio zbirku od 508 rebusa, baziranih na srpskim poslovicama i izrekama, što ga čini jedinstvenim stvaraocem u ovoj oblasti.

Po struci nastavnik matematike i fizike

Njegova profesionalna priča takođe je neobična. Po struci je nastavnik matematike i fizike, a prve godine karijere proveo je u školama širom regije. Kasnije je bio i direktor škole u Srpcu, ali životni putevi često su ga odvodili u nove pravce pa je tokom 21 godine radnog staža promijenio više zanimanja.

“U struci sam radio možda desetak godina. Ostalo su bile promjene, neke iz nužde, neke po mojoj volji. Penzionisan sam prije 34 godine, u vrijeme velikih društvenih i političkih turbulencija. Ali nisam dozvolio da penzija znači i kraj aktivnosti. Rekao sam sebi, dok mogu hodati, misliti i stvarati, neću stati. I evo, već tri i po decenije živim taj drugi život, možda ispunjeniji nego prvi – s ponosom ističe Dušan.

Motajica

Nedavno je otkrio i svoj slikarski dar – koristeći vodene boje, izradio je sliku Motajice na šperploči, dimenzija 1,20 x 1,20 metara, koja danas krasi njegov muzej.

“Pokušali smo da je snimimo dronom, uz pomoć prijatelja i komšije Lazara Kusića, ali nismo bili zadovoljni rezultatom. Zato sam se popeo na obližnji antenski stub, sa papirom i olovkom u rukama, da bih skicirao konture Motajice. To mi je bilo jedno od najstrašnijih iskustava u životu, duvao je jak vjetar i stub se njihao. Ali na kraju, isplatilo se”,  priča Dušan.

(Izvor vijesti: GlasSrpske)

Iako je zagazio u osmu deceniju života, Sandro Selman iz Prijedora redovno čisti rijeku Sanu od raznog otpada i predmeta koje bacaju nesavjesni građani.

Selmana poznaju kao čovjeka koji se cijeli život bavi ekstremnim sportovima, pa je u mladosti redovno sudjelovao na ultramaratonima trčeći velike udaljenosti i testirajući granice vlastite izdržljivosti.

U posljednjih nekoliko godina zbog problema s koljenima Selman je odustao od trčanja i posvetio se plivanju, pa često nastupa na plivačkim maratonima koji se održavaju na moru u susjednoj Hrvatskoj.

Ipak, ono što je konstanta u njegovom životu je ljubav prema Sani, uz koju je odrastao, i kaže da se trudi da je održi čistom i urednom.

“Pošto sam ja rođen u kući koja se nalazi odmah uz Sanu, rijeku sam zavolio od djetinjstva i gajim posebnu ljubav prema njoj. Ljudi svašta bacaju u korito, automobilske gume, željezo, stare predmete, staklene boce, plastiku i ostalo, a ja to ne mogu nikako gledati, jer to ne pripada tu. Uzmem čamac i pokupim sve ono što mogu, a svaki put tog smeća ima poprilično”, kaže Selman.

Sanu čisti i uzvodno

Dodaje kako Sanu ne čisti samo u Prijedoru, nego često krene uzvodno, do Oštre Luke ili Sanskog Mosta, gdje nastavlja svoj misionarski posao.

Ističe kako je jedne godine sa više lokacija izvadio više stotina kilograma željeza, te od njegove prodaje u sekundarne sirovine pristojno zaradio.

“Bude tu felgi, limova, akumulatora, dijelova automobila, odbačenih starih šporeta, bicikala i druge skalamerije. U dva navrata sam iz korita izvadio neeksplodirane tromblonske mine iz prošlog rata i onda je trebalo deset dana da oni dođu i to deaktiviraju”, prisjeća se Selman.

Kaže kako se jednom dogodilo da u blizini Sanskog Mosta, roneći na jednom lokalitetu, pronađe bronzanu bistu koju je neko bacio u rijeku.

“Zamalo se tada nisam šlogirao, jer sam pomislio da je riječ o čovjeku, onako, licem je bio okrenut nagore. Ipak, kad sam opipao lice, vidio sam da se radi o bisti, koju sam izvadio i predao. Ne znam kakva je bila njena dalja sudbina”, prisjeća se Selman.

Misle da je skrenuo s pameti

Kaže kako mnogi ljudi sa podsmijehom i omalovažavanjem gledaju na ono što radi, a neki misle da je skrenuo s pameti.

“Volio bih kada bismo svi mi imali malo drugačiji odnos prema Sani, to je bogatstvo koje nam svima pripada. Danas je sve više onih koji imaju pare, pa rijeku ograđuju, prave privatne plaže i vikendice na njenim obalama i to je ono što me ljuti”, kaže Selman.

Iako već u poznim godinama života, kaže kako se nalazi o odličnoj formi, pa s ponosom ističe kako je prije nekoliko dana Sanom preplivao dionicu od osam kilometara, za šta mu je trebalo nešto više od tri sata.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Blizanci Gojko i Gospava Vidović, udata Rađević, rođeni 7. septembra 1935. godine u selu Krmine, u Banjaluci su proslavili 90. rođendan.

Proslavu u krugu porodice devedesetogodišnjacima priredili su Gojkova supruga Koviljka, djeca Željana, Stana i Željko, zetovi Gostimir i Smiljko, unuci Jovan i Jovana sa supružnicima, Dajana, Aleksandar i Maja, te Gospavina kćerka Gordana i zet Ljubomir, unuke Mirela i Marijana i njihovi supružnici, te praunuci Sofija i Nikola.

Blizanci, rođeni od oca Lazara i majke Stane, odrastali su u pitomom selu koje se ugnijezdilo između planine Tisovac s jugoistočne strane, Osmače sa sjeverne strane, Kozjaka, Bosančića visa i Trnovače sa južne strane i rijeke Vrbas sa zapadne strane.

“Kada su imali četiri godine, ostali su bez majke, sa još dvije starije sestre. Otac Lazar se oženio ponovo Jovankom, rođenom Velimirović. Iako mlada, prihvatila ih je i odgajala kao svoju rođenu djecu”, pripovijedaju članovi porodice.

Život na selu nikad nije bio lak i bez briga, s mnogo rada i muke, posebno tada kada se sve radilo ručno, zemlja obrađivala uz pomoć volova i konja, a borilo se samo da se ima dovoljno hrane u to izazovno predratno, ratno i poratno vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kao i sva djeca toga doba, čim su malo ojačali, Gojko i Gospava čuvali su stoku, a kasnije radili i sve seoske poslove, da bi ih u kasnijim godinama život razdvojio.

Govorili njihovi potomci

Iz poštovanja prema njihovim starim godinama i ponekoj bolesti, od njih nismo tražili da govore za naš list, ali su u njihovo ime govorili njihovi potomci.

“Tata sa 16 godina odlazi u Liku u samaricu, tovariti konje, gdje je, kako kaže, po čitavo ljeto spavao pod jelikom pokriven konjskim ćebetom. Shvativši da tu nema hljeba, odlazi u Njemačku i ostaje tamo radeći do penzije. Kada je otišao, ja sam imao dvije godine. Tek nakon godinu dana je došao kući na odmor. Po maminoj priči, nisam ga poznao, pitajući je ko je ovaj čiko. Ovo u stvari pokazuje tu negativnu stranu odrastanja bez oca koji dođe dva puta godišnje kući, tri sedmice ili mjesec dana kako kad. To je uslovilo da sam ga upoznao zaista kakav je čovjek sa svim vrlinama i manama tek kada je došao u penziju”, kaže za naš list Gojkov sin Željko.

Dalje kazuje da se, između ostalih lijepih trenutaka, sjeća svog prvog odlaska u Banjaluku s ocem, u kojoj porodica Vidović i živi.

“Imao sam možda šest godina. Proveo me, između ostalog, i kroz Tržnicu, pokazavši ribe u velikom akvarijumu, a poslije toga na ručak u restoran na Bulevaru. Sada kada je već 27 godina u penziji, često bi ujutru uz kafu rekao kako je sanjao da je u Njemačkoj. Za nepovjerovati je da preko 50 godina nije pio vodu, ali je tako. Samo pivo i domaća rakija, rijetko neko obojeno piće. Možda je i to recept za dug život”, pojašnjava Željko.

Tetka Gospava, koja i danas živi u Krminama, kako Željko kaže, kao i svaka tetka sestriće i bratiće voli kao rođenu djecu, to se osjeti u svakom pogledu, svakoj riječi.

Valja ostariti ali ne valja prestariti

“Naučila je da radi čitav život težačke poslove, pa i sada sa svojih 90 godina ne odustaje od sijanja bašte veće nego u mnogih mlađih žena u selu, a spremna je da pomogne komšijama i nepozvana kada se kupe šljive ili kupi sijeno. Tetka često kaže ‘valja ostariti, ali ne valja prestariti’, ali gdje je ta granica ,još ne znamo. Preboljela je osamdesetih godina prošlog vijeka tumor, a prije desetak godina je povrijedila kičmu padom s basamaka penjući se na tavan štale da skine sijena za ovce koje je još uvijek držala. Ostala je bez muža Stanka Rađevića sama u kući u kojoj je nekada bilo više od desetoro čeljadi, gdje je redovno obilaze i brinu se o njoj kćerka i zet”, priča nam Željko.

Veoma privrženi jedno drugom

Svi blizanci su, kaže, naravno slični, pa i njih dvoje, po mnogo čemu – po pokretu, razmišljanju, a pomalo i tvrdoglavosti.

“Veoma su privrženi jedno drugom. Svaki njihov susret je dirljiv i pun osjećanja, posebno ispoljenih kod tetke. Dobri su, patrijarhalno odgojeni ljudi naklonjeni porodici i osnovnim iskonskim ljudskim vrijednostima. Težak život očvrsne ljude, pa i njih, a kako reče jedan doktor dok je pregledao tatu prije nekoliko godina: ‘Ovakva japija se više ne siječe.’ Neka su nam još dugo živi i zdravi naši blizanci”, navodi Gojkov sin.
Gospavina unuka Marijana Krtolina kaže da je srce sve djece, unuka i praunuka ispunjeno zahvalnošću, ponosom i ljubavlju, te da je zaista rijetko naći ljude koji su kao devedesetogodišnji brat i sestra kroz cijeli svoj život zračili dobrotom i toplinom.

“Zahvalni smo na svemu što su nam dali, ne samo na vremenu, pažnji i ljubavi, nego i najvažnijim vrijednostima koje se ne mogu naučiti iz knjiga. Svima su nam usadili poštovanje, skromnost, radne navike i ljubav prema porodici”, priča Marijana.

Najljepša sjećanja na djetinjstvo

Zahvaljujući njima, kako navodi, ona i njena sestra Mirela imaju najljepša moguća sjećanja na djetinjstvo.

“Sjećamo se mirisa bakinih pita koje su se pekle dok smo nestrpljivo čekali pored šporeta, kao i zimskih dana kad smo se sankali na selu i poslije grijali uz vatru dok su se rukavice sušile na rerni. To su bili jednostavni, a neprocjenjivi trenuci koji ostaju sa nama kao najljepše uspomene”, prisjeća se ona.

Po selu se priča, i to sa pravom, navodi Marijana, da vrednijih ljudi od njih dvoje nije bilo – uvijek prvi na njivi, u štali, oko kuće… Nikada im nije bilo teško zasukati rukave i raditi kako za sebe, tako i pomagati drugima.
“Čak i sada, iako su kročili u desetu deceniju života, uhvatimo ih da nešto popravljaju, sade, sređuju, kao da ta snaga nikada iz njih nije ni otišla. Želimo im sve najljepše, a najvažnije za sve nas je da ih zdravlje i dalje služi… a mi ćemo kroz život nastaviti da koračamo, noseći u srcu uspomene i vrijednosti koje su nam usadili”, zaključuje Marijana.

Statistika

Republički zavod za statistiku Republike Srpske ne raspolaže podacima o najstarijim blizancima na ovim prostorima, te porodice slavljenika za kraj kažu: “Neka naši možda i najstariji blizanci u Republici Srpskoj, a vjerovatno i BiH, dožive zajedno i još mnogo rođendana, zdravi i veseli.”
Ova proslava nije bila samo obilježavanje rođendana, već i slavlje porodičnih vrijednosti i zajedništva, a Gojko i Gospava ostaju inspiracija svima nama da živimo skromno, budemo zahvalni i njegujemo odnose sa najbližima.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Jovo Jerković je slijepi muzičar iz Gradiške, svira 24 instrumenta, piše pjesme i komponuje, te redovno zabavlja penzionere, starije osobe i osobe sa invaliditetom.

Jednom sedmično svira u Domu penzionera i Domu za stare osobe “Rezidencija Bakić” u Gradišci. Jovini nastupi među ovom populacijom, pročuli su se u gradu na Savi i okolini. Zato dobija pohvale i čestitke sa svih strana.

“Ukoliko moja harmonika i moja pjesma, nekoga mogu oraspoložiti, vratiti mu vjeru u život, njegov dan učiniti lijepim i srećnim, to je za mene najveća pohvala i najbolji honorar.

Osobe, sa takozvane društvene margine, naročito sa hendikepom, ja najbolje razumijem”, kazao nam je Jerković.

Krv dao 53 puta

On je učesnik mnogih humanitarnih akcija. Krv je dao 53 puta, pomogao sugrađanima u različitim životnim nevoljama.

Aktivan je član Udruženja slijepih osoba Republike Srpske. Muzika mu je, kaže mnogo pomogla, očuvala njegovo mentalno zdravlje. Jovo najčešće svira i pjeva balade.

Zna oko 3.000 pjesama. Svirao je velikanima muzike, od kojih posebno izdvaja Zvonka Bogdana.

(Izvor vijesti: Nezavisne)