Kategorija: Zabava

Širom Evrope postoji veliki broj pčelinjih kolonija koje žive u divljini, u šupljinama drveća i drugim prirodnim prostorima, baš kao što su to činile njihove pretkinje milionima godina. Sada su, prvi put, ove divlje populacije medonosnih pčela zvanično svrstane u ugrožene vrste u okviru Evropske unije.

To pokazuje najnovije ažuriranje Crvene liste Međunarodne unije za zaštitu prirode, zvanične svjetske baze podataka o statusu očuvanosti vrsta.

Zapadna medonosna pčela ima dugu istoriju zajedničkog života sa ljudima. Ljudi drže pčelinje kolonije već hiljadama godina, još od starih Egipćana koji su ih uzgajali u primitivnim košnicama radi sakupljanja meda. Ali upravo je savremeno pčelarstvo, sa svojim prenosnim košnicama i komercijalnim oprašivanjem, najviše uticalo na ovu vrstu.

Zbog toga danas zapadna medonosna pčela postoji u dva oblika – u kontrolisanim kolonijama koje žive u košnicama i u okviru divljih populacija koje žive nezavisno od ljudi. Obje pripadaju istoj vrsti – apis mellifera – ali njihov način života i izgledi za opstanak drastično se razlikuju.

Problemi počeli prije 25 godina

Pčele iz košnica suočile su se sa brojnim problemima od 2000-ih godina, kada su pčelari širom svijeta počeli da primjećuju alarmantne gubitke u svojim zajednicama. Od tada, naučnici i pčelari sarađuju u nastojanju da pronađu uzroke i smanje smrtnost kolonija.

Zbog toga se često misli da je cijela vrsta pod prijetnjom. Ali stvarnost je složenija. Iako je tačno da pčelari i dalje bilježe velike gubitke, ove pčele su pod stalnom brigom i nadzorom. Istovremeno, njihove divlje srodnice su do skoro bile gotovo neproučene, naročito u Evropi.

Taj nedostatak znanja podstakao je nekoliko evropskih naučnika da počnu istraživanja divljih pčela koje žive slobodno u prirodi. Takve kolonije danas su dokumentovane u Irskoj i Velikoj Britaniji, u nacionalnim parkovima Francuske, šumama Njemačke, Švajcarske i Poljske, duž cijele Italije, pa čak i u gradovima. One se sada proučavaju kako bi se utvrdilo mogu li da stvore samoodržive populacije sposobne da žive bez ljudske pomoći.

Praćenje pčela širom Evrope

Da bi se povezali ovi nezavisni istraživački projekti, 2020. godine pokrenuta je globalna inicijativa pod nazivom “Honey Bee Watch”. Njen cilj je bolje razumijevanje života medonosnih pčela u divljini. U okviru ove inicijative, 14 naučnika i stručnjaka koji su sarađivali sa Međunarodnom unijom za zaštitu prirode na ponovnoj procjeni statusa očuvanosti divljih populacija a. mellifera.

Ovo je bio dio ogromnog napora da se ažurira Evropska crvena lista pčela, kojom su rukovodili istraživači sa Univerziteta u Monsu u Belgiji, a koja je obuhvatila skoro 2.000 vrsta, mnoge od njih prvi put.

Još 2014. godine, divlje populacije a. mellifera bile su u Evropi označene kao „nedovoljno proučene“ jer nije bilo dovoljno podataka da se odgovori na jednostavno pitanje: ako se kolonija pronađe u stablu, kako možemo znati da li je zaista divlja ili je pobjegla iz košnice pod upravom pčelara?.

Nova definicija „divljih“ pčela

Medonosne pčele nisu zaista pripitomljene, jer pčelari nikada nisu mogli u potpunosti da spriječe njihovo ukrštanje sa drugim kolonijama – bilo divljim ili upravljanim. To znači da su genetske razlike između kontrolisanih i divljih kolonija često zamućene.

Umjesto da pokušamo da povučemo jasnu genetsku granicu između njih, prilagođena je definicija pojma „divlje“ kada je riječ o pčelama. Tako smo definisali divlje populacije na osnovu dva kriterijuma:

– žive slobodno, bez ljudskog upravljanja

– mogu same da održavaju brojnost populacije bez oslanjanja na nove kolonije koje su, na primjer, pobjegle iz košnica.

Korišćenjem ekoloških, a ne genetskih kriterijuma, preciznije je procijenjen njihov status očuvanosti.

Ugrožene u Evropskoj uniji

Evropa ima najmanju gustinu divljih pčelinjih kolonija na svijetu, jer su kontrolisane košnice daleko brojnije. Prema novim analizama, njihov broj je u opadanju.

Uz dokaze o gubitku staništa, invazivnim parazitima, bolestima i hibridizaciji izazvanoj ljudskim aktivnostima, pojavila se jasna slika – divlje medonosne pčele su zaista u opasnosti.

Zato je njihov status na Crvenoj listi sada ažuriran na kategoriju „ugrožene unutar Evropske unije“. Ipak, za širi panevropski region, one i dalje imaju status „nedovoljno proučene“ zbog nedostatka podataka iz područja kao što su Balkan, Baltik, Skandinavija i istočna Evropa.

Zaštita divljih medonosnih pčela nije samo pitanje očuvanja jedne simbolične vrste, već i pitanje očuvanja bezbjednosti hrane, biodiverziteta i ekosistema budućnosti. Populacije koje preživljavaju u divljini predstavljaju prirodni rezervoar gena otpornih na parazite, bolesti i teške uslove koji uništavaju pčele u košnicama. One su dragocjen resurs koji može pomoći i divljim i upravljanim pčelama da postanu otpornije na prijetnje koje tek dolaze.

Nova procjena ugroženosti predstavlja zvanično priznanje da su divlje medonosne pčele dio izvorne evropske faune kojoj je neophodna zaštita. Ne možemo više sebi dozvoliti da ih ostavimo neproučene i nezaštićene.

(Izvor vijesti: RTS)

Prosječna starost automobila kod nas je 17 godina i tokom vozačkog staža većina vozača promijeni nekoliko automobila, uglavnom polovnih.

Ima i izuzetaka – Luka Banđur iz Ljubinja vozi isti auto od kada je položio vozački ispit. Kuriozitet je što Luka ima 88 godina, a njegov “fićo” 44.

U Ljubinju ga svi prepoznaju, jer u cijeloj opštini samo je jedan crveni “fićo” , a Luka je nastariji aktivni vozač. Teško je zamisliti da ih vidite jednog bez drugoga.

“Obavim sve što mi treba, odvezem, dovezem, služi me, nije bilo velikh kvarova, potrošni materijal i ono nešto redovno što mora da se zamijeni, ali velikih kvarova nije bilo”, kaže Banđur.

Kasno je, kaže, položio vozački ispit i odlučio da kupi auto, imao je više od 40 godina. I danas pamti kada se i svog sela Ubosko uputio u Sarajevo po novog “fiću”.

Kako mu je već 88 godina, Luka ne vozi duge relacije- ide od svog sela do Ljubinja, kad mu nešto zatreba. Ne gazi jako ni papučicu gasa, najbrže je, kaže išao 90 na sat. Јedino što ne zna – koliko je prešao.

“Ne radi mu skala, nekad proradi pa se gubi, pitam ja majstora , kaže hajde šta će ti”, navodi Banđur.

Zdravlje ga dobro služi, pa još bez problema prolazi i ljekarski pregled. Teže mu je, kaže, da se odbrani od onih koji žele da kupe njegovog ljubimca, dolaze, zovu, ostavljaju poruke pod brisač. Ali, nije na prodaju.

(Izvor vijesti: RTRS)

Kada je 1956. godine, nakon učiteljske škole u Banjaluci, raspoređen u Donju Dolinu kod Gradiške, Jovo Obradović, porijeklom iz sela Prusci kod Novog Grada, zatekao je punu školu đaka, preraslih dječaka, ponavljača, trošnu školsku zgradu i blatnjave puteve.

U ovo selo pored Save došao je na početku školske 1956/57. godine. Pamti da je bila kiša i da ga školski poslužitelj, koji je zaprežnim kolima došao u Gradišku, nije prepoznao, te su se mimoišli. Tog događaja Jovo se i sada sjeća.

“Tražio me po fotografiji, na kojoj sam bez brkova. U međuvremenu, pustio sam brkove, promijenio izgled i to me koštalo već na prvom koraku učiteljskog rada. Pješačio sam 15 kilometara po kiši, gazio blato i u školu u Donju Dolinu došao umoran i prljav.”

Uslovi za rad i za život bili su teški. Zato je Jovo smatrao da, osim škole i školskih lekcija, mora organizovati i radne akcije, graditi puteve, boriti se za elektrifikaciju, uvođenje autobuske linije, stvarati bolje uslove za nastavu i za život.

“Otišao sam u crkvu, kod župnika, što je za ondašnje društvene prilike bilo neočekivano, možda i hrabro od mene. Kazao sam da nas dvojica moramo sarađivati u interesu sela. Predložio sam da župnik utiče na vjernike, a ja ću na roditelje svojih učenika, da zajednički gradimo Donju Dolinu, selo koje je često plavila Sava.”

Osim nastave i školskih lekcija, učitelj Jovo se, zajedno sa još dvojicom kolega i sa učenicima, angažovao na izgradnji sela. Kopali su kanale za vodu, vozili šljunak, gradili mostove, nasipali puteve. Sjeća se kako se u tim poslovima posebno isticao mještanin Nenad Plotan.

“Zato smo jedan most na seoskom putu nazvali Nenadovim. To i sada stariji Dolinci pamte i prepričavaju, i ako su se mnogi raselili”, ispričao nam je Jovo Obradović, najstariji učitelj u ovom kraju. Osim Doline, 11 godina radio je u školi u Lamincima.

Učitelji nekada imali veliki ugled

“Učitelji su u to vrijeme imali veliki ugled u mjestu, autoritet u školi, među učenicima i veliko znanje koje su strpljivo prenosili na učenike. Radno vrijeme nije završavalo posljednjim časom, nego su učitelji bili aktivisti, predvodnici, zagovornici radnih i drugih akcija”, ispričao nam je Jovo Obradović. I u Lamincima nastavio je praksu stečenu u Dolini. On prepričava mnoge aktivnosti u kojima je učestvovao.

“Zajedno sa učenicima i sa kolegama učiteljima organizovao sam hvatanje zečeva u Lijevče polju. Razapinjali smo mreže u poljima i hvatali ove divlje životinje. Dnevno smo ponekad lovili po nekoliko stotina, a duplo više nam je pobjeglo. Od novca koji smo zaradili na ovaj način, ali i sakupljanjem šumskih plodova, gljiva, jabuka, krušaka, kestena, sadnjom drveća, berbom kukuruza, gradili smo stanove za nastavnike, kupovali školski namještaj, drvo za ogrev…”

O metodama u nastavi, koje su se uveliko razlikovale od sadašnjih, ovaj ugledni pedagog i bivši vaspitač u Đačkom domu “Lepa Radić” kaže:

“U godinama nakon Drugog svjetskog rata učitelji su batinom rješavali problematične situacije, na primjer slabo učenje, nestašluk, izostanke sa nastave… Motka je bila vaspitna mjera kada druge metode nisu davale rezultat. Ja to nisam primjenjivao.”

Roditeljima svojih učenika Jovo nije govorio o ponašanju svojih učenika, nije slao pritužbe, nego se trudio da iskoristi svoje pedagoško znanje i situaciju u učionici učini uzornom i tolerantnom. Sjeća se takvih primjera, ali i reakcija kolega i učenika naviknutih na drugačije metode.

“U školi u Dolini ispod stola zatekao sam snop vrbovog pruća. Najizraslijeg dječaka, za kojeg sam znao da je problematičnog ponašanja, pozvao sam da motke pokupi i baci u Savu. On je bio najviše začuđen tim postupkom. Nije vjerovao. Popričao sam sa njim i sa drugim učenicima koji su poslije bili primjerni i dobri.”

I sada, kaže Jovo, obraduje se svakom susretu sa svojim bivšim učenicima, većinom penzionerima, među kojima je Milovan Nikolić, koji rado prepričavaju školske dane i čuvaju uspomene na učitelja Jovu, ali i učiteljicu Božanu, njegovu suprugu.

Siromaštvo

U seoskim školama u Potkozarju i Lijevče polju vladalo je veliko siromaštvo i nemaština. Mještani Jablanice, Donjih Podgradaca i Grbavaca, gdje su nakon Drugog svjetskog rata otvorene prve škole na području gradiškog sreza, bili su zaduženi da učenicima naprave drvene klompe, obuću za školu.

U izvještaju iz Jablanice, objavljenom u knjizi “Bosanska Gradiška 1945”, navodi se da je škola primila 77 pari klompi i jedan padobran, od kojeg je sašiveno dvoje gaća, šest haljinica i devet košuljica za đake.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Vozač GSP-a Čedo Radović iz Beograda nakon 20 godina rada u Beogradu vratio se pješke u svoje selo kod Zvornika.

Tamo su ga dočekali porodica, rodbina, prijatelji…. Svi ponosni na njegov podvig.

“Ja sam otac, ja mogu sve kad sam došao svojoj kući, mogao bih produžiti do Sarajeva sada”, poručio je Čedo ne krijući emocije.

Dok je u Beogradu zarađivao hljeb, u rodnom selu imao je svoju porodicu kojoj nikada ništa nije nedostajalo. Radio je i živio pošteno, skromno i dostojanstveno.

U Beogradu je bio gospodin – uvijek uredan, u ispeglanom odijelu, čak i dok je vozio autobus. Jednog dana rekao je:
„Kada odem u penziju, vraćam se pješke, u opancima, u moju Papraću, odakle sam i ponikao.“

I upravo to se danas i dogodilo.

“Čedo je krenuo iz Beograda – pješke, baš kako je i obećao.
Svi ga s nestrpljenjem i ponosom očekujemo”, navedeno je prije nekoliko dana na jednom Instagram profilu.

Očevici kažu da su ga viđali na ovom putu, dok je pješke, u opancima išao prema Drini sa srpskom trobojkom na ramenu.

Da se građani Republike Srpske odlučuju upisati na fakultet u poodmaklim godinama, pokazuju i podaci da su se u akademsku 2024/25. godinu tri osobe upisale na visokoškolsku ustanovu sa više od 65 godina, dok se njih 13 na ovaj korak odlučilo u dobi od 60 do 64 godine.

Prema podacima Zavoda za statistiku Republike Srpske, tri spomenuta građanina Srpske su se upisala, svako ponaosob, na prvi ciklus studija, te na master i doktorske studije.

“Od 13 osoba koje su se upisale na neku od visokoškolskih ustanova u RS, starosti od 60 do 64 godina, njih 12 se upisalo na prvi ciklus studija”, navodi se u biltenu “Visoko obrazovanje 2024/2025”, Zavoda za statistiku RS.
Od ovog broja, šest žena se upisalo na fakultet nakon 60. godine, i to na prvi ciklus studija.

Osim toga, 43 osobe starosti od 55 do 59 godina su se odlučile upisati na neki od fakulteta u Srpskoj u akademskoj 2024/25. godinu, dok se njih 214 na ovaj korak odlučilo u starosti od 50 do 54 godine.

Inače, u Srpskoj postoji devet državnih i privatnih univerziteta, odnosno 69 fakulteta.

Znanje uvijek atraktivno

Sociolog Vladimir Vasić smatra da je ovo sjajan i ohrabrujući podatak, koji govori da je znanje uvijek atraktivno i aktuelno, ali samo ako su u pitanju ljudi koji zaista žele da studiraju.

“Ali, ako taj podatak pokazuje da su to možda ljudi koji su u sistemu i na nekim pozicijama, te ako je riječ o privatnim fakultetima, onda je to nešto što je pogubno, jer se diploma obično zloupotrebljava da se neko utvrdi na poziciji na kojoj već jeste”, ističe Vasić.

Ipak, kako kaže Vasić, gledajući sa ljepšeg aspekta, pozitivno je to što se ljudi odlučuju čak i u takozvanom trećem dobu života na studiranje, jer će to na pozitivan način afirmisati nauku.

Prema njegovim riječima, to bi možda moglo motivisati mlade ljude da ne čekaju da prođe toliko vremena, već da na vrijeme počnu sa usavršavanjem.

“Možda je došlo vrijeme da se ispravi nepravda, odnosno to što prije ljudi nisu imali priliku da studiraju u mladosti, i to što neke životne ili tradicionalne okolnosti, pogotovo ženama, nisu dozvoljavale da se usavršavaju u nauci i obrazovanju. Moja poruka je da nikad nije kasno za prave stvari”, poručuje Vasić.

No, iako smo u Zavodu pokušali doći do podatka na koje fakultete su se upisale osobe koje su zagazile u sedmu deceniju, rečeno nam je da ne smiju otkrivati te informacije, jer to ulazi u sferu ličnog.
Naime, u akademsku 2024/2025. godinu ukupno se upisalo 26.839 osoba na neku od visokoškolskih ustanova, od čega 16.460 žena.

Lica koja su se, prema podacima Zavoda za statistiku RS, najčešće upisivala su u 20. i 21. godini života.

(Izvor vijesti: Nezavisne)

Na susret bivših domaca, djece kojima je Drugi svjetski rat oduzeo djetinjstvo, roditelje, identitet, svako je krajem septembra u Gradišci došao sa svojom, sasvim drugačijom pričom, koju su odredili vrijeme, rat i siromaštvo.

Jedino je Đački dom “Lepa Radić”, formiran 1946. godine, njihova zajednička uspomena. Mališani, većinom iz kozarskih sela, u Domu su prepoznali drugu kuću, a vaspitači Drago Malešević, Cvjetko Bulović, Lazo Panić, Olga Hinzber, Dušan Guša, Drago Raca, Dragan Kremenović i Jovo Obradović zamijenili su njihove roditelje. Vlado Zrnić rođen 1942. godine u Grbavcima, bio je u Domu od 1953. do 1959. godine. Završio je Vojnu akademiju, a penzionisan je u činu pukovnika JNA. Sada živi u Beogradu.

“Ovaj Dom odredio je moj život. Došao sam u jedanaestoj godini. Dom me je prihvatio, podigao, vaspitao i odškolovao. Ovdje je moje djetinjstvo”, sjetno o Domu govori Vlado Zrnić. Nikola Gojković iz Trebovljana, sada Banjalučanin, u Domu je završio osmoljetku. Ovdje je boravio četiri godine.

“Doma se sjećam, po svemu lijepom, jer prije dolaska bilo mi je teško. Rođen sam na putu, od logora u Jasenovcu do rodnog sela. Sve što vidim, u meni budi snažne emocije, ovaj haustor, učionice, dvorište, kao da su progovorili… Odavde smo u stroju išli u kino, u školu, na utakmice. Ovdje smo iskovali doživotna prijateljstva, odnoseći se međusobno kao braća i sestre.” Milovan Nikolić iz Jazovca, u Dom “Lepa Radić” došao je 1. septembra 1955. godine. Njegova sjećanja su svježa.

“Imao sam 11 godina kada sam došao. Bio sam u Domu osam godina. Odavde sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Svi smo bili iz siromašnih porodica i siromašnih sela. Ovdje smo se osjećali slobodno. Imali smo smještaj, hranu, slobodno vrijeme, sekcije, bavili se sportom. Dobijali smo i dnevnu štampu, ‘Oslobođenje’, ‘Borbu’, ‘Politiku’ i ‘Sport’. Stojan Todorović je u Dom došao iz Romanovaca. Njegov otac poginuo je u ratu. Bio je prvoborac. Na susretu sa domcima pričao je o vremenu koje je ovdje proveo.

“Prije dolaska u Dom bio sam čobanče, čuvao stoku u Romanovcima. Susret sa djecom za mene je bio poseban doživljaj. Tu smo spavali skupa, hranili se, išli u školu, igrali se… Svako je došao sa svojim teškoćama. Vaspitači su nas usmjeravali, pratili, pomagali. Dom je imao vaspitnu i važnu životnu ulogu.”

“Kakvu emociju kod Vas izaziva ulazak na velika vrata, u haustor koji vodi u Dom”, pitali smo Stojana.

“Svaki put kada prođem ulicom ispred Doma i vidim ova velika i teška vrata, pitam se, Bože, koliko puta sam na ta vrata ušao ili izašao, koliko se tu ispreplitalo životne radosti i tuge”, priča Stojan Todorović, dugogodišnji privrednik i bivši predsjednik Skupštine opštine Gradiška. Salko Crnović iz Gradiške donio je fotografiju, na kojoj su domci fudbaleri. Godinu ne pamti.

“Ne sjećam se godine, kada je nastala fotografija. Bio sam mlad, bez igdje ikoga. Ne znam ni kada sam rođen, ni kada sam smješten u Dom.”

Na poleđini je zapisano da je to fudbalska ekipa Đačkog doma koja je, na turniru povodom Dana mladosti, za nagradu dobila dresove. Činili su je Ugrenović, Bjelovuk, Selak, Crnović, Vuletić, Janjić, Blagojević, Šokćević, Bajramović, Lazić i Desančić. Samo dvojica imali su patike, a ostali su igrali bosi.

“Ja sam postigao pobjedonosni gol iz slobodnog udarca”, pohvalio nam se Crnović. On je, boraveći u Domu, izučio tesarski zanat. Fudbal je bio omiljeni sport među domcima. Prenose utakmica slušali su na radiju, u dvorištu. Toga se sjeća Milovan Nikolić.

“Reporter je bio Radivoje Marković, a mi smo sa velikom radošću slušali prenose utakmica jugoslovenske reprezentacije. Svako od nas napamet je u svako doba znao sastav. Ni sada ga nisam zaboravio, Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec.” Vaspitač Jovo Obradović (93), rođen u okolini Bosanskog Novog, u Dom “Lepa Radić” došao je 1955. godine i bio vaspitač do 1959. godine. Prethodno je, deset godina, proveo u domovima ratne siročadi, jer su u ratu poginuli i njegovi roditelji.

Jovina sjećanja su bolna, jer je vrijeme bilo teško

“U Dom su dolazila bolesna, neuhranjena, zapuštena djeca… Trebalo ih je smjestiti, obući, nahraniti, školovati, usmjeriti na pravi životni put. To je bila humana misija. Tadašnja država odlučila je spasi ratnu siročad sa Kozare. Oni su završili škole, postali korisni za svoju zajednicu, faktori napretka, razvoja nove države.”

Prema podacima koje je iznio Slavko Subotić, u Domu ili konviktu, zadužbini Stojke i Đorđa Kovačevića, ukupno je, do zatvaranja Doma 1967. godine, bilo više od 700 dječaka i djevojčica. Bivši domci su, nakon susreta u dvorištu i zgradi, koju sada koriste Crveni krst i Narodna biblioteka, položili vijence i cvijeće na Spomenik narodnim herojima i poginulim Kozarčanima u Drugom svjetskom ratu.
Utakmice

Domci su organizovano odlazili u Staru Gradišku da bi na televiziji gledali prenos utakmica jugoslovenske reprezentacije u fudbalu. Toga se sjeća Mliovan Nikolić.

“Kada sam poslije osnovne škole planirao upisati Poljoprivrednu školu u Banjaluci, od toga me odvraćao vaspitač Jovo Obradović. On je smatrao da je bolje da idem u gimnaziju i nastavim boravak u Domu. Ostani ovdje, savjetovao mi je, škola je blizu, a iduće godine dobićemo televizor, pa ćemo u Domu gledati utakmice. To je presudilo da ostanem. Nisam se pokajao.”

(Izvor vijesti: Nezavisne)