Kategorija: Zabava

Tetoviranje je oblik umjetnosti koji je ukorijenjen u mnogim kulturama širom svijeta već hiljadama godina, a posljednjih decenija je popularan i među balkanskim narodima koji su na ukrašavanje tijela ranije gledali sa mnogo predrasuda, a danas je ovakav vid umjetničkog izražavanja sve prihvaćeniji u društvu.

Riječi su to Ljube Miljevića iz Srpca, jednog od prvih tatu majstora u BiH, koji se ovim poslom bavi već skoro četiri decenije i do sada je izradio na hiljade tetovaža klijentima iz bivše Jugoslavije i evropskih zemalja.

Prve od njih nastale su tokom služenja vojnog roka 1986. godine, kada je u rukama imao samo dvije igle za šivenje, konac i tuš za crtanje, ali je uspio stvoriti mala remek-djela koja su opstala do današnjeg dana.

– Uvijek sam puno crtao i na molbu prijatelja uradio sam par tetovaža, što je bilo teško sa materijalom koga sam imao, ali sam uspio bockajući tačku po tačku. Kada sam se vratio kući iz vojske, izašao sam još nekima u susret, a onda sam nakon završetka rata odlučio da kupim profesionalnu opremu i počnem sa ozbiljnijom pričom. Moram priznati da i danas kad sretnem stare drugove tetovaže kod mnogih izgledaju dobro – rekao je Ljubo koji takođe radi i pirsinge.

U tom periodu nije bilo interneta, niti literature pomoću koje bi mogao pratiti svjetske trendove, što mu je otežalo početak, tako da je tehnike rada samostalno savladao.

– Kada sam počinjao, češće su dolazili momci koji slušaju rokenrol, metal i pank muziku, a takve su bile i tetovaže, sa slikama motora, gitara i slično. Poslije sam po želji radio i portrete pjevača narodne muzike, poput Tome Zdravkovića. Sada je sve drugačije jer mi dolaze i radnici i profesori, tinejdžeri pa čak i ljudi u sedmoj ili osmoj deceniji života. Jedino ne radim sa djecom mlađim od 15 godina, a sa starijim maloljetnicima samo uz pristanak roditelja – kaže Ljubo.

(Izvor i foto: Glas Srpske)

Evropa je popularan izbor za penzionere iz cijelog svijeta, posebno Amerikance. Neki penzioneri žele da iskuse kulturu svojih predaka, dok su drugi možda uživali u odmoru na kontinentu i žele da tamo provode više vremena. U zavisnosti od zemlje ili grada, evropske destinacije mogu imati niske troškove života, prijatnu klimu ili generalno visok kvalitet života, prenosi T-portal.

Svaka zemlja ima različita pravila za vizu i boravak, ali uglavnom većina zahtjeva dokaz o minimalnom nivou prihoda i privatno zdravstveno osiguranje. Mnogi imaju ograničenja za penzionere i zahtijevaju od njih da imaju posao ili posjeduju imovinu, dok drugi predviđaju i jedno i drugo.

Portal Travel + Leisure je proučio najnovija pravila i trendove i sastavio listu od pet najboljih mjesta za penzionisanje u Evropi.

Algarve, Portugal

Prelijepe bijele pješčane plaže, topla atlantska voda, idealno vrijeme tokom cijele godine i niz aktivnosti na otvorenom čekaju penzionere u ovom regionu na južnoj obali Portugala. Istorijski gradovi poput Silvesa imaju prelijepu mavarsku arhitekturu, a prometni lokalni aerodrom i relativna blizina Lisabona čine region lako dostupnim. Smatra se jednim od najboljih mjesta na svijetu za penzionisanje, Algarve nudi izvanredan izbor golf terena, zdrav način života, mediteransku ishranu i niske troškove života. Najbolje od svega za jednojezične starije, engleski je široko rasprostranjen.

Zakoniti stanovnici mogu se registrovati u nacionalnoj zdravstvenoj službi da bi dobili pristup javnim bolnicama i zdravstvenim centrima uz plaćanje prema korištenju, iako je vredno napomenuti da je dobijanje privatnog zdravstvenog osiguranja potrebno kao uslov za boravišnu dozvolu. (Ostali zahtjevi uključuju pasoš i dokaz o prihodima.) Ove su dozvole obavezne za penzionere koji žele ostati duže od tri mjeseca, iako jednom izdata dozvola ostaje važeća pet godina. Stanovnici takođe mogu podnijeti zahtjev za trajnu dozvolu nakon isteka početne.

Ako jednostavno želite da idete u dugu posjetu i da se ne selite u zemlju, to je takođe moguće: nije potrebna viza za boravak kraći od 90 dana u periodu od šest mjeseci. Dohodak se generalno oporezuje, ali Portugal nudi 10 godina neoporezivih penzija prema određenim odredbama svog programa privremenog boravka (NHR).

Bordo, Francuska

Lijep riječni grad u jugozapadnoj Francuskoj uživa u toplim ljetima i blagim zimama.

Dobro lociran, na kratkoj vožnji od Atlantskog okeana i u blizini mnogih poznatih vinarija, grad ima mnogo toga da ponudi posjetiocima i stanovnicima. Muzeji, galerije, koncertne dvorane, javni parkovi, restorani, kafići, pijace na otvorenom i živahan noćni život su brojni. Doći do tamo (i putovati kada se nastanite) je takođe lako zahvaljujući modernom sistemu brzih vozova koji povezuje Bordo sa raznim gradovima u Francuskoj i širom Evrope.

Francuski zdravstveni sistem je prepoznat kao jedan od najboljih na svijetu, a na sreću budućih stanovnika, pod određenim uslovima dostupan je i nedržavljanima. Ako živite u zemlji tri uzastopna mjeseca i boravite najmanje 183 dana u godini, imate pravo da se prijavite za javnu zdravstvenu zaštitu.

Budimpešta, Mađarska

Sa prelijepim istorijskim zgradama, odličnim restoranima, termalnim kupatilima i ljubaznim građanima, Budimpešta postaje popularna destinacija za penzionisanje i Evropljana i Amerikanaca. Grad je stekao reputaciju da je pristupačan početkom 2000-ih i, iako su cijene od tada porasle, troškovi života su i dalje relativno niski.

Mađarska je članica EU, što olakšava kontinentalna putovanja (ali ne zaboravite, zemlja koristi sopstvenu valutu, forintu). Bogata kultura, živahan noćni život i lokacija na Dunavu privukli su veliku međunarodnu zajednicu, što znači da je govornike engleskog jezika lako pronaći.

Strancima je dozvoljeno da kupuju imovinu u Budimpešti, a zdravstveni sistem se generalno smatra dobrim. Strani penzioneri mogu steći pravo na stalni boravak nakon samo tri godine neprekidnog boravka u Mađarskoj, pod uslovom da ispunjavaju određene kriterijume, kao što je da imaju dom u toj zemlji.

Ljubljana, Slovenija

Ovaj glavni grad sa oko 295.000 stanovnika sve je popularniji među onima koji odlaze u penziju. Slovenija je nezavisna od 1991. godine i članica Evropske unije od 2004. godine i može se pohvaliti bogatom kulturom i raznolikim prirodnim okruženjem. U roku od nekoliko sati vožnje od Ljubljane možete pronaći širok spektar atrakcija, od jadranskih plaža i alpskih skijališta do italijanskog grada Venecije.

Slovenija ima dugu istoriju vinarstva i nekoliko mjesta svjetske baštine Uneska, od kojih se jedno nalazi u centru Ljubljane. Glavni grad takođe nudi šarmantnu mješavinu stare i nove arhitekture i urbano jezgro za hodanje koje je u rangu sa mnogim poznatijim evropskim gradovima – ali bez gomile turista.

Za boravak do 90 dana nije potrebna viza. Ako želite da ostanete duže od toga, počećete sa podnošenjem zahtjeva za privremenu boravišnu dozvolu. Zdravstvena zaštita se smatra adekvatnom i mnogi ljudi kupuju privatno zdravstveno osiguranje ako se ne kvalifikuju za javni program. Dohodak podleže porezu na rezident, ali se dvostruko oporezivanje može izbeći pravilnim podnošenjem poreske prijave.

Split, Hrvatska

Hrvatska je veoma atraktivna i kao mjesto za penzionisanje, piše Travel + Leisure. Ne samo da zemlja ima oko 3.600 milja obale, već topla, suva ljeta i blage zime stvaraju poželjnu klimu. Drugi najveći grad u zemlji, Split nudi lak pristup nekim od najboljih plaža u Hrvatskoj.

Rimski car Dioklecijan je tu sagradio svoju palatu, a njeni ostaci su proglašeni UNESCO-vom svjetskom baštinom. Restorani, barovi, kulturni i zabavni prostori i mnogi stanovnici koji govore engleski olakšavaju prilagođavanje strancima.

Supružnici Stevo i Rada Mihajlović upoznali su se 1973. godine u Grubišnom Polju, u Hrvatskoj, na zboru, a kako kroz smijeh kažu u razgovoru za “Nezavisne novine”, nije bila ljubav na prvi pogled, ali je bila zauvijek.

Nedavno su proslavili čak 50 godina braka.

“Nakon što smo se upoznali, družili smo se, a već 1974. godine smo se vjenčali u Grubišnom Polju, a živjeli smo u Daruvaru sve do 1991. godine”, priča Rada i dodaje da u Banjaluci žive već 31 godinu.

Nasmijana Rada u šali dobacuje da joj se Stevo i nije nešto posebno svidio na prvi pogled, ali malo-pomalo, uvidjela je da je ipak on čovjek za nju.

“Ja sam imala 25, a Stevo 26 godina kada smo se upoznali, a kako kod nas znaju reći, on je bio dobra prilika i tako smo nastavili da se viđamo, zaljubili se, a na kraju se i oženili”, priča Rada, a Stevo dodaje da je Rada uvijek bila zgodna djevojka.

Saglasni su da nema neke posebne tajne ili jedinstvenog recepta za dug i skladan brak.

“Nema tu nekog propisanog pravila po kom se čovjek može ponašati i da vrijedi za sve, sve je individualno. Prvo i najvažnije je uzajamno poštovanje, ponekad i uzdržanost, a usput, treba čovjek imati i sreće. Mnogi su ispoštovali sve kako treba, ali nisu imali sreće zbog nekih drugih okolnosti koje su uticale na to da ne dožive dug i skladan brak”, priča Stevo, a njegova supruga napominje da je ključna tolerancija.

Bez tolerancije se ne može

“Da, zaista, bez tolerancije se ne može. Nagla reakcija i rasuđivanje i brzo donošenje odluka nekada bude i pogrešno”, saglasan je Stevo, a Rada se nadovezuje i ističe da sve u životu rade sporazumno.

“Zajedno popuštamo, a ako se i posvađamo, nikada se nije desilo da nismo razgovarali dva dana, to obično bude dva, tri sata. Ima ih koji, kada se posvađaju, ne pričaju po mjesec dana ili ko zna koliko dugo, a to kod nas nikada nije bilo”, priča Rada, a njena jača polovina kaže da je razgovor ključ svega i mladim parovima savjetuje da se nekada mora i popustiti zarad mira u kući.

Ističu da nisu planirali neku posebnu proslavu zlatnog pira, a da im je lijepo iznenađenje priredio unuk.

“Plod naše ljubavi je kćerka Tatjana, koja je rođena 1980. godine, a velika sreća u našim životima je i njen sin Stefan, koji nam je i organizovao proslavu i okupio nama drage ljude na jednom mjestu da proslavimo 50. godišnjicu braka. Sve je on to dogovorio sa mojom kćerkom i sestričinom, a mi ništa nismo znali”, priča Rada.

Dodaje da su prije godišnjice taman proslavili i krsnu slavu Đurđevdan, gdje je i isplanirana zabava iznenađenja.

“Znali smo u subotu, kada nam je i bila godišnjica, da idemo negdje tim povodom, ali nismo ni slutili da će biti više ljudi. Imamo prijatelje iz Daruvara koji nam dolaze na slavu i mi njima, i oni su takođe bili u restoranu ‘Marko Polo’ i bili dio iznenađenja. Kada sam ih sve vidjela u restoranu, pa dekoraciju i sve ostalo, prvo sam se bila ukočila, jer stvarno nismo očekivali da će biti svi tu”, priča Rada i uz osmijeh dodaje da im se proslava zlatnog pira dopala, iako je nisu planirali, a sada su spremni i voljni da proslave i dijamantski pir, ali, kako kaže, o tome će odlučivati zdravlje.

“Mladima bih savjetovala puno strpljenja, tolerancije, razgovora i razumijevanja jer bez toga se ne može, ne samo u braku. Sve radite zajedno i posvetite se i svojim karijerama. Stevo se i sada bavi knjigovodstvom, iako je u mirovini, a ja sam radila kao službenica u sudu, i SUP-u”, rekla je Rada.

Savjeti bračnog para

Savjete bračnog para Mihajlović svakodnevno sluša i u životu primjenjuje i njihov unuk Stefan Ožegović, koji je glavni “krivac” što su na lijep i prikladan način, uz drage ljude i veselje, Stevo i Rada proslavili 50 godina zajedničkog života.

“S obzirom na to da su moji roditelji razvedeni, ja sam odrastao sa mamom, bakom i djedom, i zajedno sa majkom želio sam da učinimo neku lijepu stvar za njih, jer su oni sve ove godine činili lijepe stvari za nas. To je i neki izraz zahvalnosti njima i zato smo obilježili na malo svečaniji način jedan bitan dan u njihovom životu”, zaključio je ponosni unuk.

(Izvor i foto: Nezavisne novine)

Očekivani ljudski životni vijek će se do 2050. godine povećati za skoro pet godina, objavio je list Lancet.

Predviđeno je da će se ukupni ljudski životni vijek povećati sa 73,6 godina u 2022. na oko 78,1 godina u 2050. godini, što je povećanje od 4,5 godine.

Za muškarce će se povećati sa 71,1 godine na 76 godina, a za žene sa 76,2 godine na 80,5 godina.Najveće povećanje će biti u zemljama u kojima je očekivani životni vijek trenutno niži.

Trend je u velikoj mjeri rezultat mjera javnog zdravlja koje su spriječile i poboljšale stope preživljavanja od kardiovaskularnih bolesti, Covid-19 i niza zaraznih bolesti, kao i bolesti majki, novorođenčadi i bolesti povezanih sa ishranom, kažu stručnjaci.

Iako se predviđa da će se očekivani životni vijek širom svijeta povećati do 2050. godine, napredak je sporiji nego u tri desetljeća koja su prethodila pandemiji Covid-19, pokazalo je istraživanje. Studija pokazuje da će aktuelni trendovi u nezaraznim bolestima kao što su kardiovaskularne bolesti, rak i dijabetes, kao i izloženost faktorima rizika koji su povezani sa nezaraznim bolestima kao što su gojaznost, visok krvni pritisak, nezdrava ishrana i pušenje, imati najveći utjecaj na zdravstvene probleme naredne generacije.

Život u zdravlju

Produženje životnog vijeka nije praćeno produženjem života u zdravlju u istoj mjeri. Prosječan broj godina koje osoba može očekivati da će provesti u dobrom zdravlju povećat će se sa 64,8 godina u 2022. na 67,4 godine u 2050. godini, što je povećanje od samo 2,6 godina.

To dalje implicira da iako se očekuje da će više ljudi živjeti duže, od njih se također očekuje da će provesti više godina u lošem zdravlju.

Ukupan broj godina izgubljenih zbog lošeg zdravlja i rane smrti koji se mogu pripisati metaboličkim faktorima rizika, kao što su visok krvni pritisak, visok nivo šećera u krvi i visok indeks tjelesne mase, mjera gojaznosti, porastao je za skoro 50 posto od 2000. godine, pokazalo je istraživanje.

Analiza je zasnovala svoje procjene na 88 faktora rizika i njihovim povezanim zdravstvenim ishodima za 204 zemlje i teritorije od 1990. do 2021. godine.

Simo Popović iz trebinjskog sela Mesari već uveliko gazi devetu deceniju, vitalan je kao da je tri decenije mlađi, a svoje zdravstvene probleme, kako kaže, liječi radom i zelenim kupusom, takozvanim hercegovačkim raštanom.

Od nekadašnjeg prepunog sela još se jedino iz Simovog odžaka stalno izvija dim, iako ima i onih mještana koji žive na relaciji Mesari – Trebinje, a njegovih osamdeset dvije godine mu ne smetaju da održava domaćinstvo, bašte i vrtove, pčelinjak i stoku.

Radio je 44 godine kao putar u “Hercegovinaputevima” i tu zaradio penziju, ali se nikada nije odricao sela, radeći sve seoske poslove, pa i kada su ga doktori još prije trideset godina upozorili na slabosti srca i prognozirali mu pogoršanje, propisujući mu terapije i kontrole, on je odlučio da ostane na selu.

“Čim sam od doktora došao kući, riješio sam da u grad ne želim nikako, već idem kao i do sada u moje Mesare, pa šta mi Bog da, jer računam – mogu ja živjeti koliko i moje srce, pa me evo i danas, nakon toliko godina živa i zdrava, raspoloženog za sve seoske poslove, a o bolesti i ne mislim, kao ni o ostalim rđavim stvarima, već planiram samo onoliko koliko mogu ponijeti na svojim leđima”, kaže Simo.

Uzgaja veliki raštan

O tome koliko može ponijeti na svojim leđima najbolje govori činjenica da je u svaki svoj vrt, a ima ih nekoliko, iz obora sa ovcama sam prenio po dvadesetak vreća stajnjaka, te da sve uzgoji na strogo organski način, a koliko tome povrću pogoduje i zemlja i uzgoj, najbolje govori činjenica da njegov raštan, čija je visina stabljike do jednog metra, dostiže metar i po, što se u ovim krajevima ne pamti.

Iako je raštan dvogodišnja biljka, ovaj pred Simovom kućom je ovogodišnji, odgojen na bravljem stajnjaku, takozvanoj prpošci.

“Sa jednog kupusa uberem po jednu vreću i nema tog lonca u kome se može skuhati jedan obrani struk”, kaže Simo, ne bez doze ponosa, a onda, kao da se pravda, dodaje kako su jesenas na vrijeme pale kiše, a jesen pogoduje kupusu.

On kao recept dugovjekog života, pored svakodnevnog rada, ističe i zdravu ishranu, u kojoj preovladava raštan kupus, prepun vitamina i minerala, domaće meso i domaći med koji on sam proizvede, kao i koju čašu domaćeg vina ili soka od samoniklog divljeg nara, kojeg u ovim krajevima ima u izobilju, pa je u prošloj sezoni nabrao oko 300 kilograma i napravio domaći sok.

Sam peče i hljeb

Prije neku godinu mu je, kako kaže, supruga zaslabila, pa je on na sebe preuzeo i spremanje jela u kući, čak i hljeb on sam ispeče i sve stiže, mada mu dosta pomogne i sin Dragan, koji često dolazi iz Trebinja.

Kaže da mu je drago što sin pokazuje dobru volju i za tim da unaprijedi staro domaćinstvo i bavljenje pčelarstvom, pa radi na opremanju prostorije za api terapiju, ali se i njegovi unuci uče tim starim zanimanjima.

Simo već priprema ogrev za iduću godinu, koristeći vrijeme kada istjera ovce na ispašu da presiječe koje drvo za ogrev i to ga, kako je ubijeđen, drži u životu.

“Jednostavno rečeno, ne umara me ni motika ni sjekira, ni pčela ni ovca. I tačno sam siguran da je to moj recept za dugovjekost”, dodaje na kraju ovaj kreposni starac.

(Izvor i foto: nezavisne.com)