Cijene hrane u Bosni i Hercegovini rastu iz dana u dan. Plate i penzije ne prate taj rast. Obični građani to osjećaju svaki put kad odu u kupovinu.
Prije deset godina kilogram paradajza koštao je dvije do tri marke. Pileći file stajao je šest do sedam KM. Meso je bilo skuplje, povrće pristupačno gotovo svima.
Danas je to potpuno drugačije. Kilogram paprika u januaru i februaru koštao je sedam KM. Sredinom aprila ta cijena porasla je na čak 10,95 KM. Batak se može naći za 7,90 KM. Povrće je postalo skuplje od mesa.
Gordana Bulić iz Kluba potrošača Tuzlanskog kantona objašnjava zašto je tako. Država ne može određivati cijene – tržište je slobodno. Ko ima robu, sam određuje cijenu. Ako roba ide – cijena ostaje. Ako ne ide – dolaze akcije i sniženja.
Veliki problem je zavisnost od uvoza. Paprike koje koštaju deset maraka najčešće dolaze iz dalekih zemalja. U cijenu su uračunati prijevoz, osiguranje, skladištenje i marže. Svaka blokada na granici ili zastoj u transportu odmah podiže cijene.
Gužva na pijaci samo kad je penzija
Prodavači na pijacama to potvrđuju iz vlastitog iskustva. Prije deset godina roba je stalno išla i nije bilo vremena ni sjesti. Danas se gužve osjete uglavnom kada počnu isplate penzija. To govori koliko je kupovna moć oslabila.
Penzioneri su među onima koji krizu osjećaju najteže. „Sa penzijom od koje jedva živim, svako poskupljenje hrane je veliki problem”, kaže jedna penzionerka.
„Nekad moram birati između hljeba, povrća i lijekova – nema novca za sve.”, priča ona, a prenosi Tuzlanski.ba
Rješenja postoje, ali zahtijevaju volju i akciju. Više ulaganja u domaću proizvodnju stabilizovalo bi cijene. Subvencije za farme i stočnu hranu pomogle bi domaćim proizvođačima. Domaće voće i povrće – jabuke iz Gradačca, narandže iz Hercegovine – i dalje je jeftinije od uvoznog.
Dok se to ne promijeni, teret pada na najranjivije. Penzioneri i radnici svaki mjesec pažljivo biraju šta će kupiti. Pristojan obrok postaje sve teži cilj za sve više domaćinstava.
