U svoju baštu od stotinu kvadrata, pored Puta Stefana Despota u Gradišci, gdje uzgaja 30 vrsta povrća, Stanka Praskalo, penzionisani tehnolog i srednjoškolski profesor, svakodnevno unosi hiljadu želja.
“Biljke prepoznaju ko ih i koliko voli, pa zavisno od toga, napreduju. Ja ih mnogo volim i zato brzo i zdravo rastu, a mene i moju porodicu darivaju ljepotom, slašću i zdravljem”, opisuje Stanka svoju baštu.
Ove godine zasadila je četiri vrste luka, bijeli, ljubičasti, srebrenjak i pogačar, pariku žutu, zelenu i crvenu, paradajz, krastavac, plavi patlidžan, grašak, kupus, krompir, boraniju, kukuruz kokičar, dinje, lubenice…
“Sve mi je bogato rodilo. Divota jedna. Slikajte me pored lubenice. Zalivam je ujutro i naveče. Svakog jutra, vidno je veća, krupnija. Ne kaže se uzalud, za takvo nešto, da raste kao iz vode. To važi za lubenice, ali i druge biljke koje bi se na ovolikoj vrelini, bez vode, za dan ili dva sasvim se osušile.”
Pored bašte je nekoliko voćki. Najveća je smokva. Grane su se povile od roda. I vinova loza je dugačka, bujna i rodna. I o tome Stanka priča naširoko i sa ljubavlju:
“Pelcer grožđa dobili smo od prijatelja. U početku, loza je sporo rasla. Onda smo suprug Živko i ja donijeli stajsko đubrivo, ovčije, prihranili, redovno zalivali i loza buja i nagrađuje nas krupnim i slatkim grozdacima.”
Njihova smokva najveća je u cijelom kraju. Razvila se na sve strane pa kuću zaklonila. I o toj voćki Stanka ima šta kazati:
“Sjekli smo je više puta, orezivali… Kako njene grane više i češće kratimo, ona sve brže raste. I rađa, svake godine. Kao da nam prkosi. Cijelu stranu kuće je zaklonila. Pogledajte, biće smokava više nego u primorju i Hercegovini.”
Ljubav iz djetinjstva
Stanka je biljke, naročito povrće i voće, zavoljela u djetinjstvu. Rođena je u Gornjoj Lisini, kod Bosilegrada. Živjela je i u selu Godište, kod Leskovca. Tamo je stekla iskustvo koje ovdje primjenjuje.
“U Godištu mještani u plastenicima proizvode mnogo povrća. Kao i ovdje u Lijevče polju. Oni plastenik sa vanjske strane zatrpavaju zemljom, do jednog metra. Tu dolazi do prelamanja svjetlosti a toplota ide u korijen. Tako se pospješuje rast, a umanjuje toplotni šok, a ne stvaraju se ožegotine na stabljikama i plodovima. Takođe, rod je bogatiji”, priča ona.
Iz Srbije, iz rodnog kraja, u Potkozarje donijela je još jedno vrijedno iskustvo: “Kod mene u bašti”, tvrdi naša sagovornica, “nema smrdljivog martina niti drugih napasnika.”
Imam uspješan recept. Sadim dva reda paradajza a red bosiljka. I ruzmarin, nasumice, gdje ima slobodno mjesto. Sadim i matičnjak koji tjera štetočine, a privlači pčele, oprašivače. To je dupla korist. Zato kod mene nigdje nema nikakve bube.”
Stankina bašta je špajz na otvorenom, u kojem sve ima što je za njenu porodicu potrebno. Zato ne ide na pijacu, nego u baštu. Iz kuće, svakog jutra, ne izlazi sa novčanikom u džepu nego s motikom na ramenu. Tako čini svakodnevno, sa mnogo ljubavi. Bašta i njene biljke njena su opsesija.
“Kada legnem naveče, moje misli su u bašti. Razmišljam i planiram naredni dan. Duhom sam bogatija, a u novcu štedljivija”, iznosi Stanka Praskalo svoju teoriju o bašti i povrću, a pišu Nezavisne novine.
Roda
Ovu vrijednu domaćicu često u bašti posjećuje roda koja se svake godine gnijezdi u blizini. Ona je prati, hoda po bašti dok Stanka okopava ili radi druge poslove:
“Roda je svakog dana sa mnom u bašti. Ja kopam, ona prevrće zemlju, travu i sijeno. Traži šta je za nju pa jede i nosi mladima. Ne bježi uopšte. Nije plašljiva. Veoma je pitoma. Kada dođe vrijeme za odlazak na drugi kraj svijeta, preko zime, biće mi žao. Teško ćemo se rastati. Navikla sam na nju. Voljela bih da je i vi upoznate. Danas je još nema, negdje je odletjela, ali doći će ona do kraja dana. Sigurno. Znam ja to.”
