1. maj u Jugoslaviji: Dan kad je cijela zemlja izlazila na ulice

Malo je datuma u kalendaru bivše Jugoslavije nosilo takvu težinu, ritualni sjaj i iskrenu radost kao što je to činio 1. maj — Međunarodni praznik rada.

Bio je to dan koji je istovremeno bio politički obred, narodni praznik i neka vrsta kolektivne katarze nakon dugih zimskih mjeseci.

Dan koji se slavilo i od srca i po dužnosti — ponekad nemoguće razlikovati jedno od drugog.

Jutro: Zastave, marševi i Titova slika

Praznik je počinjao rano i svečano. Svaki grad, od Beograda do Maribora, od Sarajeva do Skopja, organizovao je defileje koji su bili pravi spektakl.

Ulicama su marširali radnički kolektivi — svaka fabrika, svako preduzeće imalo je svoju kolonu. Nosili su crvene zastave, transparente s parolama o radu i socijalizmu, a ispred kolona uvijek su bile slike druga Tita.

Tito i 1. maj

Pioniri u uniformama, omladina iz Saveza socijalističke omladine, sportska društva, vatrogasci, vojska — sve je to prolazilo pred tribinama gdje su sjedili partijski funkcioneri i lokalni moćnici. Govor koji niko nije baš pažljivo slušao, ali je svako znao da mora biti tu.

Televizija i radio prenosili su ceremonije iz većih gradova. Tito je redovno slao telegrame radnicima, a na Prvom programu Radio Beograda zvučale su revolucionarne pjesme i svečani bilteni.

Nagrade i udarnici

Bio je to i dan javnog priznavanja. Najzaslužniji radnici — takozvani udarnici i prvaci socijalističkog rada — dobijali su odlikovanja, diplome i nagrade ispred cijelog kolektiva.

Sistem je tražio svoje heroje, a 1. maj bio je savršena scena za njihovo veličanje. “Socijalističko takmičenje” među preduzećima davalo je tome kompetitivnu notu — ko više proizvede, ko bolje ispuni plan.

1. maj radnici

Poslijepodne: Bijeg iz grada

Čim su završili jutarnji rituali, prava Jugoslavija je krenula negdje drugo.

Autoputevi i lokalni putevi bili su zakrčeni. Porodice su punile Zastavice, Škode i Fiće, vezivale prtljag na krov i kretale prema planinama, rijekama i jezerima. Kopaonik, Jahorina, Plitvice, Tara, Zlatibor, Ohrid — gdje god je bilo vode ili zelenila, bilo je i Jugoslovena s roštiljem i termosima.

Izleti su bili ozbiljna stvar. Planinarskim društvima ovaj vikend bio je jedan od najprometnijih u godini.

Organizovani kolektivni izleti — sindikati su za radnike plaćali autobuse — vodili su ljude na mjesta koja inače ne bi mogli priuštiti.

Roštilj kao nacionalni sport

Negdje oko podneva, po cijeloj Jugoslaviji, nebo bi se naoblačilo od dima roštilja. Ćevapi, pljeskavice, kobasice, ražnjići — svaka regija donijela je svoje. Bosna je imala svoju verziju, Vojvodina drugu, Makedonija treću. Ali miris uglja i mesa bio je svugdje isti.

Rakija je tekla slobodno. Domaća šljivovica iz demiđona, lozovača, komovica — ovisno o kraju. Pivo je dolazilo u plastičnim bocama. Sto bi se punio salatama, kajmakom, hljebom, i jelo se satima.

Roštiljanje za 1. maj

Harmonika je bila nezaobilazna. Kolo se igralo, starogradske pjesme pjevale su se napamet, a djeca su trčala između odraslih dok ih neko ne pozove da jedu.

Noć: Koncerti i narodno veselje

Uveče su u parkovima i na trgovima bili koncerti i kulturne priredbe. Folklorne grupe izvodile su narodne igre. Lokalni ansambli svirali su na otvorenom. Gradovi su bili živi do kasno u noć.

Šta je ostalo iza praznika

Ono što je pravi 1. maj u Jugoslaviji činio posebnim bio je taj rijedak spoj — država je zahtijevala svečanost, ali je narod nalazio prostor za autentičnu radost. Politički ritual jutrom bio je obavezan, ali poslijepodne je pripadalo svakome.

Dok su se zastavice savijale i transparenti skidali, roštilji su još gorjeli, harmonike svirkale, a djeca spavala umorna od planinarenja i trčanja.

Bio je to praznik koji je, na paradoksalan način, funkcionisao — jer je državnoj ikonografiji dodavao ono jedino što joj je nedostajalo: iskreno veselje.

 

Podijeli tekst sa drugima na:

Međunarodni praznik rada: Manje poznate činjenice koje možda niste znali

DDanas se širom svijeta obilježava Međunarodni praznik rada 1. maja, kao sjećanje na velike radničke proteste održane u Čikagu 1886. godine.

Ako mislite da o Međunarodnom prazniku rada, koji se obilježava svake godine 1. maja, znate gotovo sve, donosimo vam nekoliko manje poznatih činjenica:

Masakr na Trgu Haymarket u Čikagu

Četvrtog maja 1886. godine, na zloglasnom Trgu Haymarket u Čikagu započele su, u prvi mah mirne demonstracije s ciljem podrške borbi radnika za osmosatno radno vrijeme, što su sindikati zatražili 1. maja.

Međutim, nepoznata osoba bacila je bombu na policiju, koja je potom uzvratila vatrom. Poginulo je sedam policajaca i četiri civila, uz mnogo ranjenih. Osam anarhista osuđeno je za zavjeru. Tvrdilo se da je jedan od njih napravio bombu, ali niko od njih osmorice nije je bacio. Prvobitni izvještaji medija, kao ni svjedoci, uopšte ne spominju pucnjavu iz pravca demonstranata – pucala je jedino policija.

Više o ovome pročitajte na Wikipediji!

Prva kapitalistička zemlja koja je slavila 1. maj bila je Njemačka

U aprilu 1933. godine, svega dva mjeseca nakon dolaska na vlast, njemački nacional-socijalisti proglasili su 1. maj „Danom nacionalnog rada“ i državnim praznikom, uz napomenu da će sve proslave organizovati Vlada.

Proslave drugih političkih i društvenih aktera bile su zabranjene, a centralna proslava održana je na aerodromu „Tempelhof“. Takva praksa trajala je do kraja Trećeg rajha.

Međunarodni praznik rada 1. maja danas se obilježava na različite načine širom svijeta

O ovome pročitaj i OVDJE 

Svi fašisti, osim nacista, zabranjivali su 1. maj

Njemački nacisti bili su izuzetak među sličnim pokretima tog vremena. Benito Musolini u Italiji je zabranio obilježavanje 1. maja i za praznik rada odredio 21. april, kada se slavio „Natale di Roma“, odnosno rođendan Rima. U Portugalu je Antonio de Oliveira Salazar gušio svaki pokušaj obilježavanja 1. maja, a slično je bilo i u Španiji, gdje je režim Franciska Franka progonio organizatore proslava.

Francuzi poklanjaju đurđevak

Pored demonstracija, u Francuskoj postoji i lijep običaj darivanja đurđevka. Ova tradicija potiče iz vremena kralja Karla IX, koji je 1561. godine poklonio đurđevak damama na dvoru. Danas se ovaj cvijet poklanja kao simbol sreće, a njegova prodaja tog dana ima posebne poreske olakšice.

Šta je „EuroMayDay“?

„EuroMayDay“ je savremeni oblik obilježavanja 1. maja, koji se razvio u zapadnoj Evropi. Fokusiran je na borbu protiv nesigurnih uslova rada, a učesnici pozivaju na solidarnost i društvene promjene.

Ovaj pokret nastao je u Milanu, a proširio se na druge evropske gradove. Procjenjuje se da svake godine okuplja stotine hiljada ljudi širom Evrope.

Amerikanci imaju svoj datum

Za razliku od ostatka svijeta, Sjedinjene Američke Države Praznik rada obilježavaju prvog ponedjeljka u septembru, pod nazivom „Labor Day“.

Praznik je prvi put obilježen 1882. godine, a zvanično je postao nacionalni praznik 1894. godine. Dok se u mnogim zemljama 1. maj vezuje za proteste, u SAD-u je ovaj dan više posvećen odmoru i kupovini, a promet je među najvećima u godini, odmah nakon „Crnog petka“.

Podijeli tekst sa drugima na: