Nekad je bio robna kuća cijele Jugoslavije, danas se tu prodaje cvijeće

Za generacije koje su odrastale sedamdesetih i osamdesetih godina Trst nije bio samo grad preko granice.

Bio je mjesto gdje su se kupovale prve Levis farmerke, Trussardi majice, italijanska kafa i video-kasete, ali i simbol jednog drugačijeg svijeta. Danas je čuveni Ponte Roso mnogo mirniji, a umjesto redova Jugoslovena s punim kesama, na njemu uglavnom dominiraju cvjećari.

“Sa 16 godina sam sjeo u voz i otišao po farmerke”

Upravo na ta vremena podsjetio je Milan Jovanović Strongman, bivši svjetski šampion u powerliftingu, jedan od najpoznatijih srpskih strongman takmičara, pisac i bloger, čija je objava na društvenim mrežama izazvala brojne reakcije ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

“Sećam se sa 16 godina kad iskukam lovu od ćaleta i keve, sednem u voz i odem u Trst po farmerke i kafu. Dobiješ nešto maraka, hiljadu saveta da paziš na pasoš i novac, i pravac Ponte Roso”, napisao je, a prenose Nezavisne novine.

Dodaje da tada nije razumio zašto su roditelji toliko brinuli, ali da danas, kao otac, sve vidi drugačije.

“Tad nisam razumeo, sad razumem. Ja Vasu sa 16 ni mrtav ne bih pustio.”

Trst je bio prozor u Zapad

Za milione građana tadašnje Jugoslavije odlazak u Trst nije značio samo kupovinu.

“To nije bio običan odlazak u kupovinu. To je bio prozor u svet”, piše Jovanović.

Prisjeća se kako je bilo dovoljno izaći na željezničkoj stanici Trieste Centrale i pratiti rijeku ljudi.

“Nije ti trebala mapa. Samo pratiš kolonu Jugoslovena sa kesama u rukama. Nema šanse da se izgubiš.”

Subotom su vozovi, autobusi i automobili pristizali iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja, Niša, Banjaluke i brojnih drugih gradova. Govorilo se da je pojedinim vikendima u Trst dolazilo i više od 100.000 ljudi.

Farmerke, kafa i italijanski parfemi

Najveća gužva bila je na čuvenom Ponte Rosu, gdje se kupovalo gotovo sve što je tada predstavljalo simbol Zapada.

Najtraženije su bile Levis i Rifle farmerke, Trussardi i druge italijanske marke, parfemi, obuća, kafa, tehnika i video-kasete.

Jovanović se prisjetio i anegdote koju je godinama prepričavala njegova porodica.

“Ćale nije imao sitno pa mi je dao hiljadu maraka i rekao: ‘Ponovi za mnom. Potrošiš dvesta, vratiš osamsto.’ Naravno da sam skoro sve potrošio.”

Kako kaže, kući se vratio sa novom garderobom, parfemom i poklonima za roditelje.

“Godinu dana mi je nabijao na nos, a mene bilo briga. Mirisao sam najbolje, odeven kao Italijan.”

Zašto je baš Trst bio toliko važan?

Poslije Udinskog sporazuma krajem pedesetih godina stanovnicima pograničnih područja olakšan je prelazak granice, a šezdesetih su građani Jugoslavije među rijetkima u istočnoj Evropi relativno lako dobijali pasoše i mogli bez viza putovati u veliki dio Evrope.

Mnogi su upravo u Trstu prvi put vidjeli izloge prepune zapadne robe.

Trgovci su brzo shvatili ko su im najbolji kupci. Mnogi su naučili srpskohrvatski jezik, jer su upravo Jugosloveni ostavljali najveći promet.

S druge strane, dio lokalnog stanovništva nije bio oduševljen tolikim brojem posjetilaca, ali trgovcima to nije smetalo. Vikendom su banke i mjenjačnice imale pune ruke posla mijenjajući njemačke marke i dinare za lire.

Kraj jedne epohe

Krajem osamdesetih broj kupaca počeo je da opada zbog ograničenja potrošnje deviza u inostranstvu, a ratovi devedesetih i kasnije šengenski režim praktično su označili kraj jedne ere.

Danas na Ponte Rosu više nema tezgi, gužve ni cjenkanja kakvo pamte starije generacije. Trg je uređeniji nego nekada, a umjesto trgovaca robom, najveći dio prostora zauzimaju cvjećari.

Ipak, za mnoge uspomena nije vezana za farmerke ili kafu.

“Kad danas pomislim na Trst, ne setim se prvo farmerki, ni video-kaseta, ni kafe koju smo nosili kući. Setim se uzbuđenja. Onog osećaja da sedneš u voz i ideš negde gde ti se činilo da počinje neki drugi, veći svet. Mislim da nam upravo taj osećaj danas najviše nedostaje.”

Objava je izazvala stotine komentara ljudi koji su dijelili vlastita sjećanja na putovanja u Trst, potvrđujući da je za mnoge iz svih krajeva bivše Jugoslavije ovaj italijanski grad bio mnogo više od mjesta za kupovinu – bio je simbol jednog vremena koje se i danas pamti s posebnom nostalgijom.

Podijeli tekst sa drugima na:

1. maj u Jugoslaviji: Dan kad je cijela zemlja izlazila na ulice

Malo je datuma u kalendaru bivše Jugoslavije nosilo takvu težinu, ritualni sjaj i iskrenu radost kao što je to činio 1. maj — Međunarodni praznik rada.

Bio je to dan koji je istovremeno bio politički obred, narodni praznik i neka vrsta kolektivne katarze nakon dugih zimskih mjeseci.

Dan koji se slavilo i od srca i po dužnosti — ponekad nemoguće razlikovati jedno od drugog.

Jutro: Zastave, marševi i Titova slika

Praznik je počinjao rano i svečano. Svaki grad, od Beograda do Maribora, od Sarajeva do Skopja, organizovao je defileje koji su bili pravi spektakl.

Ulicama su marširali radnički kolektivi — svaka fabrika, svako preduzeće imalo je svoju kolonu. Nosili su crvene zastave, transparente s parolama o radu i socijalizmu, a ispred kolona uvijek su bile slike druga Tita.

Tito i 1. maj

Pioniri u uniformama, omladina iz Saveza socijalističke omladine, sportska društva, vatrogasci, vojska — sve je to prolazilo pred tribinama gdje su sjedili partijski funkcioneri i lokalni moćnici. Govor koji niko nije baš pažljivo slušao, ali je svako znao da mora biti tu.

Televizija i radio prenosili su ceremonije iz većih gradova. Tito je redovno slao telegrame radnicima, a na Prvom programu Radio Beograda zvučale su revolucionarne pjesme i svečani bilteni.

Nagrade i udarnici

Bio je to i dan javnog priznavanja. Najzaslužniji radnici — takozvani udarnici i prvaci socijalističkog rada — dobijali su odlikovanja, diplome i nagrade ispred cijelog kolektiva.

Sistem je tražio svoje heroje, a 1. maj bio je savršena scena za njihovo veličanje. “Socijalističko takmičenje” među preduzećima davalo je tome kompetitivnu notu — ko više proizvede, ko bolje ispuni plan.

1. maj radnici

Poslijepodne: Bijeg iz grada

Čim su završili jutarnji rituali, prava Jugoslavija je krenula negdje drugo.

Autoputevi i lokalni putevi bili su zakrčeni. Porodice su punile Zastavice, Škode i Fiće, vezivale prtljag na krov i kretale prema planinama, rijekama i jezerima. Kopaonik, Jahorina, Plitvice, Tara, Zlatibor, Ohrid — gdje god je bilo vode ili zelenila, bilo je i Jugoslovena s roštiljem i termosima.

Izleti su bili ozbiljna stvar. Planinarskim društvima ovaj vikend bio je jedan od najprometnijih u godini.

Organizovani kolektivni izleti — sindikati su za radnike plaćali autobuse — vodili su ljude na mjesta koja inače ne bi mogli priuštiti.

Roštilj kao nacionalni sport

Negdje oko podneva, po cijeloj Jugoslaviji, nebo bi se naoblačilo od dima roštilja. Ćevapi, pljeskavice, kobasice, ražnjići — svaka regija donijela je svoje. Bosna je imala svoju verziju, Vojvodina drugu, Makedonija treću. Ali miris uglja i mesa bio je svugdje isti.

Rakija je tekla slobodno. Domaća šljivovica iz demiđona, lozovača, komovica — ovisno o kraju. Pivo je dolazilo u plastičnim bocama. Sto bi se punio salatama, kajmakom, hljebom, i jelo se satima.

Roštiljanje za 1. maj

Harmonika je bila nezaobilazna. Kolo se igralo, starogradske pjesme pjevale su se napamet, a djeca su trčala između odraslih dok ih neko ne pozove da jedu.

Noć: Koncerti i narodno veselje

Uveče su u parkovima i na trgovima bili koncerti i kulturne priredbe. Folklorne grupe izvodile su narodne igre. Lokalni ansambli svirali su na otvorenom. Gradovi su bili živi do kasno u noć.

Šta je ostalo iza praznika

Ono što je pravi 1. maj u Jugoslaviji činio posebnim bio je taj rijedak spoj — država je zahtijevala svečanost, ali je narod nalazio prostor za autentičnu radost. Politički ritual jutrom bio je obavezan, ali poslijepodne je pripadalo svakome.

Dok su se zastavice savijale i transparenti skidali, roštilji su još gorjeli, harmonike svirkale, a djeca spavala umorna od planinarenja i trčanja.

Bio je to praznik koji je, na paradoksalan način, funkcionisao — jer je državnoj ikonografiji dodavao ono jedino što joj je nedostajalo: iskreno veselje.

 

Podijeli tekst sa drugima na:

Kolač koji su žene u Jugoslaviji pravile za posebne goste

Takozvani Titov kolač, jednostavan desert od čokolade, kafe i oraha, godinama je bio jedna od omiljenih poslastica u Jugoslaviji, a mnogi tvrde da je posebno bio drag i Josipu Brozu Titu.

Kolač spaja laganu biskvitnu podlogu s orasima ili lješnicima i nježnu aromu crne kafe koja desertu daje dubinu ukusa.

Sastojci za biskvit:

4 jaja
200 gr šećera
1 vanilin šećer
100 gr mljevenih oraha ili lješnika
5 supenih kašika skuvane crne kafe-hladne
5 kašika punih brašna
1 prašak za pecivo
3 kašike ulja

Fil 1:

400ml mlijeka
5 punih kašika brasna
2 žumanjca
Fil 2:

200 gr margarina
10 kasika secera
1 vanilin šećer
100 gr istopljene čokolade
3 kašičice oraha

Priprema:

U pripremi biskvita najprije se četiri jajeta, šećer i vanilin šećer miksaju u prozračnu smjesu. Zatim se dodaju mljeveni orasi ili lješnjaci, nekoliko kašika ohlađene kuvane kafe, brašno, prašak za pecivo i malo ulja.

Dobijena smjesa peče se oko 30 minuta na 180 stepeni Celzijusa. U kalupu veličine približno 33 x 20 centimetara, stoji u receptu na Youtube kanalu Bokina kuhinja.

Možda vas zanima i ovo:

Ne bacajte stari hljeb, napravite starinsku “čokoladnu čaroliju”

Prvi dio kreme priprema se od mlijeka, brašna i žumanjaka koji se uz stalno miješanje kuvaju dok se ne dobije gusta i svilenkasta baza.

Drugi dio kreme pravi se od maslaca ili margarina, šećera, vanilin šećera, istopljene čokolade i sitno mljevenih oraha. Kada se obje smjese ohlade, spajaju se u jedinstvenu, bogatu čokoladnu kremu koja se u debelom sloju razmazuje po ohlađenom biskvitu.

Na kraju slijedi jednostavan, ali efektan završetak – kolač se posipa narendanom čokoladom i mljevenim orasima, prenosi Dnevno.hr.

Podijeli tekst sa drugima na:

Nostalgija na stolu: 10 jela iz bivše Jugoslavije koja i danas pripremamo

U vremenima kada se živjelo skromnije i kada police supermarketa nisu bile prepune gotovih proizvoda, naše majke i bake su bile prave kulinarske čarobnice.

Svega nekoliko osnovnih namirnica bilo je dovoljno da se pripremi vrhunski obrok. Iako su nastala iz potrebe da se hrana ne baca i da se porodica nahrani onim što se ima u kući, ovo su jela na kojima su odrasle zdrave generacije i koja mnogi od nas i danas obožavaju.

Prisjetimo se 10 kulinarskih klasika koji mirišu na neka prošla vremena:

1. Pravi domaći doručak: Cicvara

Tajna je u jednostavnosti. U ključalu, posoljenu vodu uz brzo miješanje dodaje se kukuruzno brašno kako bi se izbjegle grudvice. Na kraju se umiješa izdašna kašika domaćeg kajmaka ili starog sira, što ovom jelu daje nevjerovatnu kremoznost i bogat okus.

2. Popara od starog hljeba

Apsolutni klasik nulte stope bacanja hrane. Stari hljeb isječen na kockice prelije se vrelom vodom ili mlijekom. Dodavanjem zagrijanog ulja (ili masti) te komadića sira i kajmaka, suhi hljeb se pretvara u najljepši utješni doručak.

3. Restovani krompir

Savršen prilog ili samostalan obrok. U prethodno proprženi, sitno sjeckani crni luk dodaje se kuhani krompir koji se potom gnječi. Uz dodatak aleve paprike, soli i bibera, dobijate jelo neodoljivog okusa.

4. Hljeb, puter i aleva paprika

Iako modernim generacijama zvuči neobično, za mnoge starije generacije ovo je bio omiljeni dječiji zalogaj nakon cjelodnevnog igranja napolju. Kriška svježeg hljeba, premazana puterom ili mašću i posuta crvenom paprikom (a ponekad i s malo soli ili šećera), ultimativni je ukus djetinjstva.

5. Kljukuša

Tradicionalno jelo koje ne gubi na popularnosti. Narendani krompir pomiješa se sa solju, biberom, sjeckanim crnim lukom i brašnom, uz dodavanje vode dok se ne dobije smjesa malo gušća od one za palačinke. Razlije se u podmazanu tepsiju i peče dok ne dobije savršenu zlatnu koricu.

6. Udrobljen hljeb u kiselo mlijeko

Kada niste znali šta biste za doručak ili laganu večeru, rješenje je bilo pred vama. Stari hljeb natrgan u hladno, domaće kiselo mlijeko ili jogurt idealan je i brz obrok koji i danas prija, posebno u toplijim mjesecima.

7. Krompir kuhan u ljusci

Ništa ne asocira na jednostavnost više od ovog jela. Skuhan u ljusci, poslužen uz domaći sir i svježu salatu od paradajza, ovaj krompir je brz, zdrav i nevjerovatno zasitan ručak.

8. Prženice

Umjesto kupovnih suhomesnatih proizvoda punih aditiva, naše bake su stari hljeb umakale u umućena jaja s malo mlijeka i pržile ga do zlatno-žute boje. Uz čašu jogurta, ovo je i danas omiljeni vikend doručak u mnogim domovima.

9. Klot pasulj

Grah je dovoljno kaloričan i pun proteina, tako da mu meso uopće nije potrebno da bi bio ukusan. Domaća mrkva, paprika, luk i malo strpljenja pri kuhanju čine ovaj obrok izuzetno zdravim i krepkim.

10. Krompir čorba

Topla, na kašiku i puna povrća. Na proprženom luku i mrkvi dinsta se krompir isječen na kockice, nalije se vodom i kuha, a zatim obogati sokom od paradajza. Po želji se mogu dodati i paprike, stvarajući savršeno okrepljujuće jelo, piše N1.

 

Podijeli tekst sa drugima na: