Nakon 60 godina od upisa, okupili se učenici “Bugarske škole”

Nakon 60 godina od upisa u tadašnju Osnovnu školu “Mladen Stojanović”, a današnju “Georgi Stojkov Rakovski”, poznatu kao “Bugarska”, đaci učiteljice Jelenke Tavzes okupili su se tamo gdje je sve počelo, u školi, kako bi evocirali uspomene na dane provedene u đačkim klupama.
Iako su se prije pola vijeka razišli svako na svoju stranu, učiteljica Jelenka im je do danas ostala poveznica.

Dijana, Marela, Felicitas, Nada, Branka, Slavica, Omer, Zlatko, Goran, Antonija, Silva, Božo, Miro, Nenad, Zdravko, Ivica, Petar, Pero, Ivo, Žarko, Jovo, Zora, Mario, Vesna, Stela, Behidža, Drago…

Samo su neki od onih koji su te davne 1966. godine upisali prvi razred.

Maj ove godine za njih je bio poseban. Tada su se ispred škole, koja ih je nekad davno svakodnevno ispraćala i dočekivala, okupili i fotografisali Marela, Zlatko, Slavica, Felicitas i Goran, a tada su ih dočekali, kako bi rekao Đorđe Balašević, “neki novi klinci”.

Kako je izgledao povratak u školu nakon 60 godina?

Novi susret dogovorili su za 20. jun, kada su se ponovo i okupili.

“Delegaciju” I-b razreda ovog puta činili su Slavica, Nada i Goran, a njih je u školi dočekala Ivana Ljubojević, direktorica škole, ističući da joj susret sa učenicima, koji se nakon 60 godina vraćaju sa radošću i ponosom, daje novu snagu i optimizam da nastavi sa čuvanjem tradicije i vrijednosti koje njeguje ova škola.

Zašto je učiteljica Jelenka ostala njihova najveća poveznica?

Goran Šaula, jedan od učenika i nekadašnji predsjednik razreda, u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da je obilježavanje 60 godina od upisa u osnovnu školu veliki jubilej.

“Pripremali smo zadnjih godinu dana ove susrete, ali nismo ni slutili da će biti ovako lijepo i prepuno emocija. Moram reći da nas je škola iznenadila, da je kao nova. Veoma je lijepo očuvana. Mnoge stvari su gotovo identične kao iz našeg vremena, a ipak je sve novo i uredno”, kaže on.

Prisjećajući se učiteljice koja im je, kako kaže, poveznica, uvijek se sjeti ljubavi koju im je pružala, a koja se danas teško može opisati i razumjeti.

“Bila nam je bukvalno kao druga majka. Nakon toliko godina kada se srećemo, prvo o čemu pričamo je upravo o njoj. I onda dolazi ideja da se naša Viber grupa zove po njenom imenu”, priča nam Goran, koji ističe da su danas učenici I-b razreda rasuti takoreći po cijelom svijetu, ali da se ipak susreću vrlo često.

Među dogovorima koje imaju je i onaj da krajem godine posjete grob učiteljice Jelenke i da pokušaju ustanoviti jedan datum kada bi se svake godine okupljali.

Kakva sjećanja nose na zemljotres koji je pogodio Banjaluku?

Prisjetio se Goran i zemljotresa koji je 1969. godine pogodio Banjaluku.

“Mi smo tada imali desetak godina i to je bilo jedno stresno vrijeme, ali istovremeno i lijepo. Vrijeme puno iskušenja, ali i druženja, i novih iskustava. Jedan dio našeg razreda je otišao u Neum, a dio je ostao i za njih je nastava bila organizovana u vagonima”, priča on.

Šta su poručili novim generacijama đaka?

Učenici I-b tokom svoje posjete školi imali su i poruku za nove đake želeći im da se i oni za nekoliko godina ponovo vrate na mjesto gdje je sve počelo, na mjesto koje im je dalo prvi vjetar u leđa na uzburkanim svjetskim morima.

Kako kažu, mnogo toga tokom svih tih godina počelo im je i završilo se, u mnoge poslove se krenulo i odustalo, nešto se ostvarilo, nešto je nestalo, ponekad je bilo previše, često premalo… Samo jedno su ostali za cijeli život, na svim stranama svijeta: djeca učiteljice Jelenke.

Osnovna škola temelj za život

Danas se, kako kaže Goran, škola shvata drugačije.

“Nažalost, ljudi ne razumiju da je škola obavezna, ne da se dobije papir na kraju i da se ide dalje, već da se stvore ljudi. I doktori, i profesori, i sportisti, i inženjeri, svi oni su potekli iz osnovne škole, a tek kasnije dolazi usmjeravanje. Taj temelj koji dobijemo u osnovnoj školi je za čitav život i on je nešto najvažnije što nas prati u cijelom životu”, kaže Šaula.

Podijeli tekst sa drugima na:

Učiteljica Stana ostala bez učenika, ali i dalje čuva školu

Nakon što je prije dvadesetak godina u Miloševom Brdu učiteljica Stana Bajić, izbjeglica iz Resanovaca kod Bosanskog Grahova, ispratila posljednju generaciju učenika, a školsko zvono utihnulo u ovom potkozarskom selu, ona je odložila dnevnik, zaključila radni vijek i postala poljoprivrednik i penzioner.

Učionica postala skladište

Stana, zajedno sa suprugom Radomirom, proizvodi kukuruz, pšenicu, uzgaja živinu i drugu stoku. Obrađuje godinama zapuštene školske parcele. Učionica je tako, sasvim neplanirano, postala skladište, prostor u kojem je graju učenika zamijenio zvuk mašine za mrvljenje kukuruza.

Učiteljica Stana živi u trošnoj baraci, pored škole, a u pauzi poljoprivrednih radova prelistava uspomene. Naviru sjećanja. O svakom đaku, čija imena i sada pamti, priča sa ponosom, a o školi sa sjetom.

Đaci se odavno razišli po svijetu

Pokazuje fotografije, školske uspomene iz Miloševog Brda, ali i drugih krajiških, većinom napuštenih i ratom opustošenih sela. Njeni đaci davno su se razišli po svijetu.

Školsko zvono utihnulo 2007.

Posljednja Stanina generacija školaraca iz ovog sela u Potkozarju otišla je na dalje školovanje, a prvaka nije bilo. Te 2007. godine, kada je utihnulo školsko zvono, započela je penzionerski život u školi bez đaka i u selu opustjelih kuća i ugašene vatre na ognjištima.

Jedini čuvar seoske škole

Ipak, odlučila je da ovdje ostane, i sa suprugom Radomirom, bivšim vozačem, postane jedini čuvar seoske škole na obroncima Kozare.

Tu je došla u izbjegličkoj koloni, na traktoru, jula 1995. godine. Kada je ratni požar u hrvatskoj “Oluji” zahvatio njeno rodno selo i cijelu Krajinu, Stana je u traktorskoj prikolici sa krovom od najlona od Grahova do Beograda prevezla dvadesetak rođaka, komšija i svojih učenika. U glavnom gradu nije bila dugo, tek pola godine, a onda krenula nazad, opet traktorom, do Gradiške, pa do Miloševog Brda. Za poslom. Traktor i prikolicu parkirala je u školskom dvorištu, uzela dnevnik i ušla u učionicu.

Škola izgrađena nakon razornog zemljotresa

Škola u Miloševom Brdu izgrađena je nakon razornog zemljotresa, 1970. godine, u velikoj jugoslovenskoj akciji časopisa “Kekec” i “Večernjih novosti”. Školu je krajem novembra brojnim đacima predao Mirko Petrović, tadašnji urednik “Kekeca”, a na prvom času gost je bio pjesnik Branko Ćopić. O tom događaju i sada se priča u ovom kraju, pišu Nezavisne.

Brankova škola u Miloševom Brdu

“Govorili smo, Brankova škola u Miloševom Brdu”, podsjeća Ranko Gligić iz susjednog Sovjaka, pjesnik i bivši učenik. Vremena su se promijenila, godine prošle, škola dotrajala i opustjela.

“Moji učenici razišli su svuda po svijetu, kao rakova djeca, sa bajkama, najljepšim oružjem, kako je pisao Branko Ćopić. Sa njima je u nepovrat u čaroliju životnih bespuća otišao i dio mene. Iznenadni, neočekivani, ali sve rjeđi susreti sa bivšim učenicima, vraćaju me u davno prohujalo vrijeme”, utvrđuje učiteljica Stana sjetnu lekciju o svojim đacima.

Posljednji čas

Sa posljednjeg časa, prije skoro dvije decenije, ispratili su je Sanja, Maja, Suzana, Mirko, Jelena, Dragana, Dalibor, Željko, Mihajlo, Suzana i Milica. Njihove uokvirene fotografije učiteljica čuva i pokazuje.

Iz Resanovaca, preko Grahova i Beograda, ponijela je i đačke uspomene svoje djece, kako kaže, da je sjećaju na četrdeset godina u školi, u učionici, među učenicima.

Uspomene iz sela Peulje

Na početku radnog vijeka, kada je 1. marta 1967. godine, prvi put zakoračila u učionicu u selu Peulje kod Grahova, dočekalo je 120 radoznalih i sramežljivih djevojčica i dječaka, željnih znanja.

“Imala sam tada 19 godina, neizmjerno mnogo životne radosti i želje da znanje stečeno u Učiteljskoj školi u Bihaću prenesem mojim đacima. Osim lekcija iz knjiga, trudila sam se da ih naučim životnim lekcijama”, prepričava učiteljica Stana prve dane, mjesece i godine u učionici. Poslije sela Peulje, prešla je u Bastase kod Drvara, a potom Resanovce, gdje ju je zatekao rat.

Podijeli tekst sa drugima na: