Kamion je druga kuća za Petra Božića (74) iz Maglajana kod Laktaša. Za volanom moćnih teretnjaka proveo je radni vijek i još dvije i po decenije.
Njegova računica je jasna, a ljubav prema ovom poslu neograničena.
“Kamion sam vozio do penzionisanja i nastavio poslije penzionisanja. Zdrav sam, dobro vidim, još bolje čujem, ljekarski nalazi su mi savršeni. Zato sam i sada, u osmoj deceniji, u punoj radnoj kondiciji. Prevozim šljunak, pijesak, asfalt”, pohvalio nam se Božić.
Vozački ispit položio je 1970. godine, a dvije godine kasnije zadužio kamion u “Vrbasu” u Jajcu. Dok u Miljevićima, u Potkozarju, na avgustovskoj vrelini čeka red da iskipa asfaltnu masu, nastavlja priču:
“Radio sam na svim kontinentima, gdje god je bila potreba firmi u kojima sam bio zaposlen. Dvije godine bio sam u Iranu, tri u Iraku, onda u Jugoslaviji, Austriji, Njemačkoj, Španiji… Prešao sam pola svijeta i cijelu Evropu. Bez navigacije. Bez mobilnog telefona. Koristio sam samo geografske karte, a opet nisam imao udes niti problem u snalaženju, u dalekom i nepoznatom svijetu.”
Prešao 5,5 miliona kilometara
Prema Perinoj računici, prešao je pet i po miliona kilometara. Nakon milion kilometara dobio je zlatnu značku “Mercedesa”, a zlatni ručni sat, dar istog proizvođača, poslije dva miliona pređenih kilometara bez udesa i kvarova. Ukoliko nastavi istim tempom, njegov penzionerski staž uskoro će dostići radni.
“Kada mi se u mislima putevi zapletu, rješenje sam pronalazio na geografskim kartama. Nikuda nisam putovao bez atlasa, kojih sam nebrojeno potrošio, kao i pasoša ispunjenih pečatima granica i država. Uvijek sam se dobro snalazio, strpljivo vozio, čuvao i sebe i druge učesnike u saobraćaju”, objašnjava Božić svoju vozačku logiku koje se ni sada ne odriče.
Pero Božić, koji se još nije oprostio od vožnje i kamiona, niti uskoro to planira jer ga zdravlje služi, a volja za poslom ne popušta, o kamionu, drumovima, radilištima i gradilištima priča sa velikom strašću. Kaže da u dugoj vozačkoj praksi nije razbio ni retrovizor niti počinio prekršaj.
Teškim kamionima upravlja duže od 50 godina. Prevozio je svakojaku robu, a posljednjih godina najviše građevinski materijal.
“Nekada sam bio zaposlen u ‘Vrbasu’ iz Jajca, a nakon rata nastavio raditi u ‘Hidrokopu’ u Laktašima. Tu sam i sada, bez obzira na moj penzionerski status. Njima su potrebni vozači, a ja se osjećam sposobnim i srećnim što sam u kolektivu koji u mene ima povjerenje”.
Uspomene iz Jajca
Za Jajce, kao i za Lijevče, vežu ga lijepe uspomene. To je grad njegove mladosti:
“U Jajcu sam se oženio, stekao porodicu, izgradio kuću… Moja supruga Mira je rođena u tome lijepom gradu na plivskim vodopadima.
Za mentalno zdravlje, teoretiše Petar, povremeno pomjerajući kamion sa kojeg se puši vrela asfaltna masa, zaslužna je porodična harmonija, njegovi potomci, unučad i drugi ukućani.
“Zadovoljan sam, srećan u porodičnom krugu i među kolegama koji me uvažavaju. Meni je život ispunjen lijepim trenucima, vječiti sam optimista. Davno sam naučio da čovjek treba da bude srećan i kada ima malo, da treba da bude skroman”, povjerio nam se Božić, kojeg ne prolazi strast prema kamionima, kao da je na početku radnog vijeka.
Najbrži penzioner u Lijevču
Poslije radne smjene održava kondiciju fizičkim aktivnostima, stalnim vježbanjem… Pohvalio nam se da redovno trči i pravi sklekove, čak 50 dnevno. Za sebe kaže da je najbrži djed i penzioner u Lijevče polju, i to u dvije kategorije – za volanom i na atletskoj stazi.
“Pero, istresaj asfalt”, povikaše njegove radne kolege. On dodade gas. Tako se završi naš razgovor, pišu Nezavisne novine.
