Radivoje Miljević iz Donje Orlovače sa ponosom ističe da je rođen 15. marta 1933. godine. Na snazi i energiji koju posjeduje sa devedesetri godine mogu mu pozavidjeti mnogo mlađi. Redovno održava svoje dvorište, sije baštu i uzgaja kokoši.
“Dvorište i baštu ja sam održavam, nekad u rano proljeće sin dođe i posijemo prve kultre, kao što je luk, ostalo sve sam ja radim. Kada trava poraste ja to pokosim, cvijeće zalijevam i orezujem ruže”, kaže Radivoje.
Priča da ga život nije mazio. U odbrambeno-otadžbinskom ratu iz Travnika je, u kojem je radio kao šumski tehničar, sa porodicom izbjegao u rodni Bosanski Petrovac, a potom u Prijedor.
Dosada ubija, mora se raditi
Na ratištu Grabež poginuo mu je sin Milan 1995. godine, a supruga mu je preminula prije osam godina. Živi sam, ali često ga posjeti sin Dragan koji je sa porodicom u Novom Sadu. Sin mu i pomaže najviše u bašti.
“Imam luk, mrkvu, peršun, cveklu, krastvace, paprike, paradajz, krompir, kukuruza nešto imam pošto držim koke, ima i pokoja dinja. Volim to raditi jer ako čovjek ne radi ubija dosada. Kada je loše vrijeme pa budem u kući teško je, a ovako kada imate obavezu bolje je. Sada su visoke temperature pa se može ujutru raditi i malo uveče. Ja se bolje i osjećam kada fizički radim i kada sam aktivan”, priča on.
Dodaje da zbog kretanja i rada manje osjeća hronične bolove.
“Ako čovjek ne radi osjeća i bolove više. Ja imam problem sa kičmom, krsnim dijelom kičme. Ujutru kada ustanem osjetim bolove, ali kada malo prošetam dvorištem i nešto uradim ja se odmah osjećam bolje. Fizički rad je potreban čovjeku, ne treba pregoniti pogotovo u mojim godinama, ali uvijek da ima pomalo nešto da se radi “, smatra on.
Kaže da uvijek može računati i na pomoć komšija, a i oni sa kojima smo mi razgovarali takođe imaju samo riječi hvale za Radivoja, piše Kozarski vijesnik.
