Autor: sandric84

Muškarac iz Eritreje Natabaj Tinsijev umro je u 127. godini. Njegova porodica, vjeruje da je preminuo sa 137 godina. Nadaju se da će on ući u Ginisovu knjigu rekorda kao najstarija osoba koja je ikada živela.

“Strpljenje, velikodušnost i srećan život, to je bila njegova tajna za tako dug životni vek”, rekao je za Bi-Bi-Si njegov unuk Zere Natabaj.

Natabaj je preminuo u svom selu Azefa, koje je okruženo planinama i u kojem živi oko 300 stanovnika.

Njegov unuk je rekao da crkveni zapisi, uključujući njegov rodni list, pokazuju da je rođen 1894. godine, kada je i kršten, i prema tim podacima u trenutku smrti imao je 127 godina.

Međutim, njegova porodica veruje da je zapravo rođen 1884. godine, a da je kršten 10 godina kasnije, kad je u selo došao sveštenik.

Seoski sveštenik potvrdio je, ipak, da zapisi pokazuju da je Natabaj zaista rođen 1894. godine. Dodao je kako je bio prisutan kad su mještani sela 2014. godine proslavili njegov 120. rođendan.

Natabaj se oženio 1934. godine, a njegova supruga je umrla 2019. godine u 99. godini života.

Bavio se stočarstvom, imao je mnogo goveda, koza i pčela, piše Magazin Politika.

Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najstarija osoba na svetu koja je ikada živela bila je Francuskinja Žan Kalman. Ona je 1997. godine umrla u 122. godini, prenosi Tanjug.

Mnogi faktori utiču na dužinu vašeg života, poput ishrane, fizičke aktivnosti, pušenja, konzumiranja alkohola, okoline i drugih varijabli, a svakako pomaže i ako vas ne udari kamion.

Ali šta je s genima?

To je već decenijama sporno pitanje.

Nova studija ukazuje na veću ulogu genetike nego što su prethodna istraživanja sugerisala. Procjenjuje se doprinos gena određivanju ljudskog životnog vijeka na oko 50 posto.

To je otprilike dvostruko više od prethodnih procjena i odražava nalaze studija o dugovječnosti na laboratorijskim životinjama.

“Životni vijek nesumnjivo oblikuju mnogi faktori, uključujući način života, gene i, što je važno, slučajnost. Uzmimo za primjer genetski identične organizme uzgojene u sličnim okruženjima koji umiru u različito vrijeme,” rekao je Ben Shenhar, doktorand fizike na Weizmannovom institutu za nauku u Izraelu i glavni autor studije objavljene u časopisu Science.

Genetika čini 50 posto

“U našem radu pokušali smo objasniti količinu varijacija između različitih ljudi koje se mogu pripisati genetici. Naša studija pokušala je podijeliti faktore dugovječnosti na genetiku i ‘sve ostalo’. ‘Sve ostalo’ čini oko 50 posto.”

Istraživači su pokušali objasniti zbunjujući faktor u prethodnim studijama koje su koristile švedske i danska blizance, od kojih većina datira iz 19. stoljeća.

Te studije nisu uzimale u obzir smrti uzrokovane nasiljem, nesrećama, zaraznim bolestima i drugim spoljnim faktorima. Takozvanu ekstrinzičnu smrtnost – za koju autori nove studije smatraju da je narušila prethodne nalaze o genetskom doprinosu dugovječnosti.

Uzrok smrti nije bio zabilježen u istorijskim podacima koji su sadržavali samo starost u trenutku smrti. Dakle, ako je jedan blizanac umro u 90. godini prirodnom smrću, a drugi u 30. godini od zarazne bolesti poput tifusa ili kolere, ti podaci bez uzroka smrti mogli bi dati netačnu sliku o ulozi genetike u dužini života.

Studija koristila matematičku formulu

Nova studija koristila je matematičku formulu kako bi objasnila ekstrinzičnu smrtnost među blizancima. Shenhar ističe da je u vrijeme kada su proučavani ti blizanci, a to je prije antibiotika, ekstrinzična smrtnost bila deset puta veća. Prvenstveno zbog zaraznih bolesti koje su sada lako izlječive.

Naučnici su zatim potvrdili predviđanja da ekstrinzične smrti prikrivaju genetsku nasljednost koristeći nove i prethodno neanalizirane podatke iz Švedske koji uključuju blizance odgajane zajedno i odvojeno. Analiza je pokazala da, kako opada ekstrinzična smrtnost, raste i nasljednost.

“Identični blizanci odgajani odvojeno dijele gene, ali ne i okolinu. To pomaže da se razdvoje uticaji genetike i sredine, prirode i odgoja”, rekao je biolog sa Weizmann instituta Uri Alon.

Dvojajčani blizanci su takođe vrijedni u ovom kontekstu jer dijele otprilike polovinu svog genetskog materijala.

Možda vas interesuje i ovo:

Gdje ljudi najduže žive nakon penzionisanja

“Prethodne studije blizanaca koristile su statističke metode koje dobro funkcionišu za druge osobine – visinu, krvni pritisak, osobine ličnosti – ali te osobine ne zavise od ekstrinzične smrtnosti”, rekao je Alon.

“Međutim, prosječni životni vijek je jedina osobina koja je snažno pogođena ekstrinzičnom smrtnošću. Budući da uzrok smrti nije zabilježen u klasičnim studijama blizanaca, on nije mogao biti uzet u obzir”, dodao je.

Zaključci mogu imati važne implikacije

“Niske procjene genetske nasljednosti možda su obeshrabrile finansiranje i istraživanje genetike starenja. Naš rad potvrđuje značaj istraživanja genetskih faktora dugovječnosti, pokazujući da je genetski signal snažan, ali je prethodno bio skriven ‘bukom’ u podacima”, rekao je Shenhar.

Geni utiču na životni vijek u oba smjera. Neki genetski defekti mogu izazvati bolesti i skratiti život, dok su drugi geni povezani s dužim i zdravijim životom.

“Mnogi stogodišnjaci dožive 100 godina bez ikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema”, rekao je Shenhar.

Zaključio je da je jasno da ljudi imaju zaštitne gene koji ih štite od razvoja bolesti koje se prirodno javljaju s godinama.

“Neki od tih gena su već identifikovani, iako je – kao i kod većine složenih osobina – dugovječnost vjerovatno pod uticajem stotina, ako ne i hiljada gena.”

Pravilno skladištenje hrane važno je kako bi namirnice duže ostale svježe, ali i da biste bezbjedno pripremali obroke unapred, kao i čuvali ostatke ručka.

Iako mnogi ljudi biraju plastične posude, stručnjaci za bezbjednost hrane tvrde da nisu sve namirnice pogodne za ovakav način čuvanja. Iako su savremene plastične posude bezbjedne za upotrebu, važno je da nisu oštećene. U njima ne treba da se čuva hrana koja može predstavljati rizik.

Edukatorka za bezbjednost hrane sa Univerziteta Mičigen, Erin Reister, savjetuje poseban oprez kod starijih plastičnih posuda. Kako navodi, ove posude mogu sadržati bisfenol A, hemikaliju koja se češće nalazi u starijim vrstama plastike, prenosi b92.

Pored toga, posude koje su izgrebane ili se često zagrijavaju u mikrotalasnoj rerni bolje je izbjegavati za čuvanje hrane. S tim u vezi, edukatorka za bezbjednost hrane Šenon Stover upozorava da čuvanje sirovog mesa u plastičnim posudama može biti rizično.

Meso čuvajte u staklu

Bakterije se lako zadržavaju u sitnim ogrebotinama na plastici, gdje se mogu razmnožavati. Kako biste smanjili rizik od kontaminacije, sirovo meso je najbolje čuvati u staklenim posudama.
Namirnice bogate mastima nisu dobar izbor za plastične posude, jer su mnogi plastični aditivi lipofilni, odnosno lako se rastvaraju u mastima.

Tokom stajanja hrane, te hemikalije mogu preći u obrok. To se odnosi na namirnice poput maslinovog ulja, putera, sira, mesa, ribe, orašastih plodova, pržene hrane, soseva na bazi pavlake i masnih ostataka obroka. Za njihovo skladištenje bolji izbor su staklene posude ili posude od nerđajućeg čelika.

Kisela hrana, poput masne, može podstaći ispuštanje hemikalija iz plastike. Jela na bazi paradajza, agrumi, sokovi, prelivi za salatu, kao i proizvodi poput jogurta ili kiselog kupusa, mogu reagovati sa plastičnom površinom. Kisele namirnice često ostavljaju mrlje na plastici, što vremenom može dodatno povećati rizik od kontaminacije.

Umjesto plastike, Reister preporučuje staklene, keramičke ili posude od nerđajućeg čelika. Riječ je o nereaktivnim ili netoksičnim materijalima koji se lako čiste, otporni su na toplotu i ne ispuštaju hemikalije u hranu. Osim toga, dugotrajniji su od plastike, što ih čini pametnijim izborom za svaku kuhinju.

Možda vas interesuje i ovo:

Kako prepoznati svježe mljeveno meso: najpouzdaniji znakovi