Za generacije koje su odrastale sedamdesetih i osamdesetih godina Trst nije bio samo grad preko granice.
Bio je mjesto gdje su se kupovale prve Levis farmerke, Trussardi majice, italijanska kafa i video-kasete, ali i simbol jednog drugačijeg svijeta. Danas je čuveni Ponte Roso mnogo mirniji, a umjesto redova Jugoslovena s punim kesama, na njemu uglavnom dominiraju cvjećari.
“Sa 16 godina sam sjeo u voz i otišao po farmerke”
Upravo na ta vremena podsjetio je Milan Jovanović Strongman, bivši svjetski šampion u powerliftingu, jedan od najpoznatijih srpskih strongman takmičara, pisac i bloger, čija je objava na društvenim mrežama izazvala brojne reakcije ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
“Sećam se sa 16 godina kad iskukam lovu od ćaleta i keve, sednem u voz i odem u Trst po farmerke i kafu. Dobiješ nešto maraka, hiljadu saveta da paziš na pasoš i novac, i pravac Ponte Roso”, napisao je, a prenose Nezavisne novine.
Dodaje da tada nije razumio zašto su roditelji toliko brinuli, ali da danas, kao otac, sve vidi drugačije.
“Tad nisam razumeo, sad razumem. Ja Vasu sa 16 ni mrtav ne bih pustio.”
Trst je bio prozor u Zapad
Za milione građana tadašnje Jugoslavije odlazak u Trst nije značio samo kupovinu.
“To nije bio običan odlazak u kupovinu. To je bio prozor u svet”, piše Jovanović.
Prisjeća se kako je bilo dovoljno izaći na željezničkoj stanici Trieste Centrale i pratiti rijeku ljudi.
“Nije ti trebala mapa. Samo pratiš kolonu Jugoslovena sa kesama u rukama. Nema šanse da se izgubiš.”
Subotom su vozovi, autobusi i automobili pristizali iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja, Niša, Banjaluke i brojnih drugih gradova. Govorilo se da je pojedinim vikendima u Trst dolazilo i više od 100.000 ljudi.
Farmerke, kafa i italijanski parfemi
Najveća gužva bila je na čuvenom Ponte Rosu, gdje se kupovalo gotovo sve što je tada predstavljalo simbol Zapada.
Najtraženije su bile Levis i Rifle farmerke, Trussardi i druge italijanske marke, parfemi, obuća, kafa, tehnika i video-kasete.
Jovanović se prisjetio i anegdote koju je godinama prepričavala njegova porodica.
“Ćale nije imao sitno pa mi je dao hiljadu maraka i rekao: ‘Ponovi za mnom. Potrošiš dvesta, vratiš osamsto.’ Naravno da sam skoro sve potrošio.”
Kako kaže, kući se vratio sa novom garderobom, parfemom i poklonima za roditelje.
“Godinu dana mi je nabijao na nos, a mene bilo briga. Mirisao sam najbolje, odeven kao Italijan.”
Zašto je baš Trst bio toliko važan?
Poslije Udinskog sporazuma krajem pedesetih godina stanovnicima pograničnih područja olakšan je prelazak granice, a šezdesetih su građani Jugoslavije među rijetkima u istočnoj Evropi relativno lako dobijali pasoše i mogli bez viza putovati u veliki dio Evrope.
Mnogi su upravo u Trstu prvi put vidjeli izloge prepune zapadne robe.
Trgovci su brzo shvatili ko su im najbolji kupci. Mnogi su naučili srpskohrvatski jezik, jer su upravo Jugosloveni ostavljali najveći promet.
S druge strane, dio lokalnog stanovništva nije bio oduševljen tolikim brojem posjetilaca, ali trgovcima to nije smetalo. Vikendom su banke i mjenjačnice imale pune ruke posla mijenjajući njemačke marke i dinare za lire.
Kraj jedne epohe
Krajem osamdesetih broj kupaca počeo je da opada zbog ograničenja potrošnje deviza u inostranstvu, a ratovi devedesetih i kasnije šengenski režim praktično su označili kraj jedne ere.
Danas na Ponte Rosu više nema tezgi, gužve ni cjenkanja kakvo pamte starije generacije. Trg je uređeniji nego nekada, a umjesto trgovaca robom, najveći dio prostora zauzimaju cvjećari.
Ipak, za mnoge uspomena nije vezana za farmerke ili kafu.
“Kad danas pomislim na Trst, ne setim se prvo farmerki, ni video-kaseta, ni kafe koju smo nosili kući. Setim se uzbuđenja. Onog osećaja da sedneš u voz i ideš negde gde ti se činilo da počinje neki drugi, veći svet. Mislim da nam upravo taj osećaj danas najviše nedostaje.”
Objava je izazvala stotine komentara ljudi koji su dijelili vlastita sjećanja na putovanja u Trst, potvrđujući da je za mnoge iz svih krajeva bivše Jugoslavije ovaj italijanski grad bio mnogo više od mjesta za kupovinu – bio je simbol jednog vremena koje se i danas pamti s posebnom nostalgijom.
