Maturanti prijedorske gimnazije okupili su se da obilježe pola vijeka od završetka srednje škole. Zbog godišnjice mature, Esad Zenkić došao je u Prijedor čak iz Kanade. Za njega je ovaj susret bio veoma emotivan, jer se sa generacijom nije sastao decenijama.
“Gimnazijske dane pamtim po nečemu što danas, nažalost, rijetko može da se vidi: po nadi da će biti bolje i onome što nam je ova gimnazija dala svima. Ja potičem iz familije koja nije imala puno, ali je imala fantastičnu podršku i mogućnost da uspije u životu zahvaljujući nekome ko je radio u ovoj gimnaziji i ko nam je dao osnove. Ne postoji ništa kao mladost, kao uspomene koje se odavde vuku”, rekao je Zenkić.
Neki su se jedva prepoznali, jer je od završetka škole prošlo pedeset godina. To je na originalan način riješio Vladimir Stanojević koji je na jaknu okačio bedževe sa fotografijama iz gimnazijskih dana. Da ne bude dileme koji je od nasmijanih đaka on, strelica na bedžu pokazivala je na Stanojevićev lik iz mladosti.
Možda vas interesuje i i ovo:
“U Prijedor sam došao iz Novog Sada kao klinac, jer je otac dobio posao u rudniku. Tako da sam ja u stvari ovdje dođoš, ali sam stekao puno dobrih prijatelja. Mnogo se dobro osjećam kad dođem u Prijedor. Poslije proslave 25 godina mature, dogovorili smo se da se viđamo svake godine. Nismo mogli svi, ali okupljali smo se dva puta godišnje, čujemo se i obilazimo”, rekao je Vladimir.
Svi ostali istog duha
Prizoru ozarenih lica školskih drugova obradovala se Branka Kolar Mijatović. Puno je, kaže, divnih sjećanja i šala.
“Koliko vidim, svi smo ostali istog duha kao što smo bili prije 50 godina. Kada smo poslije otišli na fakultete, koristili smo puno toga što nas je naučila prijedorska gimnazija, odnosno naši dragi profesori. Često smo zbijali šale i oponašali ih. Nažalost, profesora Đulkića više nema među nama, a malo ko je mogao dobiti peticu kod njega, pa onda naš Pero Latinac, pa Huse Rus koji je donosio gramofon i tako nas učio ruski. Bilo je mnogo toga lijepog. Poslije ovoliko godina, ponosna sam što sam završila našu gimnaziju i što sam imala ovako divne prijatelje”, rekla je Branka.
Druženju nekadašnjih gimnazijalaca odazvali su se i profesori Ismet Katardžić i Dušan Cvijić.
“To su bile izuzetne generacije. Čak su u zbornici vođene rasprave ko je koga stvorio, da li zbornica ovakve đake, buduće doktore i pravnike ili je možda obratno. Đaci su stvorili tu zbornicu, jer iz zbornice se nije moglo ići nepripremljeno na čas. Uvijek su nas čekala neka zagonetna pitanja, koja su bila na mjestu i opravdana”, rekao je Dušan Cvijić.
Bio je poseban osjećaj ponovo sjesti u školske klupe na prozivci koja je oživjela sjećanja na one koji više nisu među njima. Ovogodišnjem okupljanju prisustvovalo je dvadesetak bivših učenika, piše Kozarski vijesnik.
