Autor: sandric84

U vremenu kada su i najudaljeniji krajevi planete obilježeni redovima za fotografisanje i algoritamski popularnim lokacijama, prava avantura postaje rijetka valuta. Ipak, još postoje mjesta gdje tišina nije luksuz, gdje pejzaži nisu kulisa za društvene mreže, već prostor za lično iskustvo.

To su destinacije koje ne nude savršenu infrastrukturu, ali nude ono što je danas najvrijednije – osjećaj otkrivanja, piše magazin Hedonist.

• Kirgistan: Planine koje pripadaju nomadima

Visoko u srcu Centralne Azije, Kirgistan ostaje jedno od posljednjih mjesta gdje planine još uvijek diktiraju tempo života. Ovdje nema luksuznih resorta ni turističkih autobusa. Umjesto toga, postoje jurte, konji, ledena jezera i nepregledni pašnjaci Tjen Šana.
Putovanje Kirgistanom nije odmor, već povratak osnovama. Noći se provode pod zvjezdanim nebom, a dani u kretanju kroz krajolike koji djeluju gotovo netaknuto. To je destinacija za one koji žele da putuju sporo, bez rasporeda, vođeni instinktom i horizontom.

• Namibija: Tišina pustinje kao luksuz

Namibijska pustinja nije praznina, ona je prostor apsolutne slobode. Crvene dine Sossusvleija, beskrajni horizonti i pejzaži koji djeluju kao da ne pripadaju ovom vremenu čine Namibiju jednom od najposebnijih destinacija za avanturiste.
Ovdje gužva ne postoji. Postoji samo tišina, vjetar i osjećaj da ste mali u odnosu na prirodu. Putovanje kroz Namibiju često podrazumijeva sate vožnje bez susreta s drugim ljudima, ali upravo u toj izolaciji leži njena snaga. To je avantura za one koji žele da se izgube da bi se ponovo pronašli.

• Pacifička ostrva bez razglednica

Dok su neka pacifička ostrva postala sinonim za luksuz i masovni turizam, i dalje postoje arhipelazi koji žive izvan tog sistema. Solomonova Ostrva, Vanuatu ili udaljeni dijelovi Mikronezije nude iskustvo koje je daleko od hotelskih brošura.
Na ovim ostrvima vrijeme se mjeri izlascima i zalascima sunca, a kontakt s lokalnim zajednicama nije turistički performans, već stvarni susret. Ronjenje na netaknutim grebenima, plovidba između ostrva i život bez stalne povezanosti sa svijetom postaju dio svakodnevice.

• Patagonija izvan razglednica

Patagonija je poznata, ali ne i iscrpljena. Izvan najpoznatijih ruta i nacionalnih parkova postoje prostranstva gdje vjetar i planine diktiraju pravila. Južni dijelovi Čilea i Argentine nude avanturu za one koji su spremni da se odreknu komfora zarad autentičnosti.
Ovdje se hoda danima bez susreta s drugim putnicima, kampuje se u divljini, a pejzaži ostavljaju snažan, gotovo sirov utisak. Patagonija nije destinacija, ona je stanje uma!

Zašto biramo mjesta bez gužve?

Putovanja van utabanih ruta nisu bijeg od ljudi, već povratak sebi. U svijetu pretrpanom sadržajem i informacijama, ovakve destinacije nude rijetku priliku za prisutnost. Bez filtera, bez rasporeda, bez potrebe da se nešto dokumentuje.
Prava avantura danas nije u daljini, već u odluci da se putuje drugačije, sporije, svjesnije i sa poštovanjem prema prostoru koji posjećujemo.
Hedonizam nije uvijek luksuz. Ponekad je to tišina pustinje, hladan vazduh planina ili ostrvo bez signala.

Možda vas zanima i ovo:

Najsigurnije zemlje za putovanje u 2026. godini (FOTO)

Ishrana ima važnu ulogu u kontroli holesterola i očuvanju zdravlja srca, a orasi se izdvajaju kao posebno efikasan biljni izvor proteina i hranljivih materija.

Istraživanje sprovedeno među starijim osobama sa početno zdravim nivoima holesterola pokazalo je da je svakodnevna konzumacija 30 do 60 grama oraha tokom dvije godine snizila ukupni i LDL holesterol za četiri odsto.

Prema riječima dijetetičarke Vendi Bazilijan, visoki nivoi LDL holesterola mogu dovesti do nakupljanja plaka u arterijama. S druge strane HDL holesterol pomaže u uklanjanju viška holesterola iz krvotoka, piše EatingWell.

Stručnjaci ističu da orasi, zahvaljujući svom sastavu, mogu doprinijeti povoljnijem odnosu ovih vrijednosti.

Korisni efekti oraha ne potiču od jednog jedinog sastojka, već od njihovog cjelokupnog nutritivnog profila. Porcija od 30 grama sadrži oko četiri grama biljnih proteina, koji su povezani sa smanjenim rizikom od srčanih bolesti. To je djelimično zato što sadrže malo zasićenih masti.

Lako se mogu uključiti u ishranu

Iako orasi sadrže oko 19 grama ukupnih masti po porciji, samo dva grama otpadaju na zasićene masti. To ih čini odličnim izborom za zdravlje srca. Orasi su takođe dobar izvor vlakana, sa oko dva grama po porciji, što može pomoći u regulaciji holesterola.

Dijetetičarka Samanta DeVito objašnjava da vlakna iz oraha vezuju holesterol u digestivnom sistemu i pomažu njegovo izlučivanje. Time se smanjuje količina holesterola koja ulazi u krvotok.

Pored toga, orasi sadrže nezasićene masne kiseline, uključujući linolnu kiselinu i alfa-linolensku kiselinu (ALA), koje doprinose regulaciji LDL holesterola i triglicerida.

Osim toga, orasi su bogati polifenolima – antioksidansima koji smanjuju oksidativni stres i upale povezane sa kardiovaskularnim bolestima, a povoljno utiču i na zdravlje crijeva.

Takođe, orasi se lako mogu uključiti u svakodnevnu ishranu, na primjer dodavanjem doručku, salatama, pestu, kao zamjena za prezle ili kao biljna alternativa mesu u različitim jelima, prenosi B92.

Muškarac iz Eritreje Natabaj Tinsijev umro je u 127. godini. Njegova porodica, vjeruje da je preminuo sa 137 godina. Nadaju se da će on ući u Ginisovu knjigu rekorda kao najstarija osoba koja je ikada živela.

“Strpljenje, velikodušnost i srećan život, to je bila njegova tajna za tako dug životni vek”, rekao je za Bi-Bi-Si njegov unuk Zere Natabaj.

Natabaj je preminuo u svom selu Azefa, koje je okruženo planinama i u kojem živi oko 300 stanovnika.

Njegov unuk je rekao da crkveni zapisi, uključujući njegov rodni list, pokazuju da je rođen 1894. godine, kada je i kršten, i prema tim podacima u trenutku smrti imao je 127 godina.

Međutim, njegova porodica veruje da je zapravo rođen 1884. godine, a da je kršten 10 godina kasnije, kad je u selo došao sveštenik.

Seoski sveštenik potvrdio je, ipak, da zapisi pokazuju da je Natabaj zaista rođen 1894. godine. Dodao je kako je bio prisutan kad su mještani sela 2014. godine proslavili njegov 120. rođendan.

Natabaj se oženio 1934. godine, a njegova supruga je umrla 2019. godine u 99. godini života.

Bavio se stočarstvom, imao je mnogo goveda, koza i pčela, piše Magazin Politika.

Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najstarija osoba na svetu koja je ikada živela bila je Francuskinja Žan Kalman. Ona je 1997. godine umrla u 122. godini, prenosi Tanjug.

Mnogi faktori utiču na dužinu vašeg života, poput ishrane, fizičke aktivnosti, pušenja, konzumiranja alkohola, okoline i drugih varijabli, a svakako pomaže i ako vas ne udari kamion.

Ali šta je s genima?

To je već decenijama sporno pitanje.

Nova studija ukazuje na veću ulogu genetike nego što su prethodna istraživanja sugerisala. Procjenjuje se doprinos gena određivanju ljudskog životnog vijeka na oko 50 posto.

To je otprilike dvostruko više od prethodnih procjena i odražava nalaze studija o dugovječnosti na laboratorijskim životinjama.

“Životni vijek nesumnjivo oblikuju mnogi faktori, uključujući način života, gene i, što je važno, slučajnost. Uzmimo za primjer genetski identične organizme uzgojene u sličnim okruženjima koji umiru u različito vrijeme,” rekao je Ben Shenhar, doktorand fizike na Weizmannovom institutu za nauku u Izraelu i glavni autor studije objavljene u časopisu Science.

Genetika čini 50 posto

“U našem radu pokušali smo objasniti količinu varijacija između različitih ljudi koje se mogu pripisati genetici. Naša studija pokušala je podijeliti faktore dugovječnosti na genetiku i ‘sve ostalo’. ‘Sve ostalo’ čini oko 50 posto.”

Istraživači su pokušali objasniti zbunjujući faktor u prethodnim studijama koje su koristile švedske i danska blizance, od kojih većina datira iz 19. stoljeća.

Te studije nisu uzimale u obzir smrti uzrokovane nasiljem, nesrećama, zaraznim bolestima i drugim spoljnim faktorima. Takozvanu ekstrinzičnu smrtnost – za koju autori nove studije smatraju da je narušila prethodne nalaze o genetskom doprinosu dugovječnosti.

Uzrok smrti nije bio zabilježen u istorijskim podacima koji su sadržavali samo starost u trenutku smrti. Dakle, ako je jedan blizanac umro u 90. godini prirodnom smrću, a drugi u 30. godini od zarazne bolesti poput tifusa ili kolere, ti podaci bez uzroka smrti mogli bi dati netačnu sliku o ulozi genetike u dužini života.

Studija koristila matematičku formulu

Nova studija koristila je matematičku formulu kako bi objasnila ekstrinzičnu smrtnost među blizancima. Shenhar ističe da je u vrijeme kada su proučavani ti blizanci, a to je prije antibiotika, ekstrinzična smrtnost bila deset puta veća. Prvenstveno zbog zaraznih bolesti koje su sada lako izlječive.

Naučnici su zatim potvrdili predviđanja da ekstrinzične smrti prikrivaju genetsku nasljednost koristeći nove i prethodno neanalizirane podatke iz Švedske koji uključuju blizance odgajane zajedno i odvojeno. Analiza je pokazala da, kako opada ekstrinzična smrtnost, raste i nasljednost.

“Identični blizanci odgajani odvojeno dijele gene, ali ne i okolinu. To pomaže da se razdvoje uticaji genetike i sredine, prirode i odgoja”, rekao je biolog sa Weizmann instituta Uri Alon.

Dvojajčani blizanci su takođe vrijedni u ovom kontekstu jer dijele otprilike polovinu svog genetskog materijala.

Možda vas interesuje i ovo:

Gdje ljudi najduže žive nakon penzionisanja

“Prethodne studije blizanaca koristile su statističke metode koje dobro funkcionišu za druge osobine – visinu, krvni pritisak, osobine ličnosti – ali te osobine ne zavise od ekstrinzične smrtnosti”, rekao je Alon.

“Međutim, prosječni životni vijek je jedina osobina koja je snažno pogođena ekstrinzičnom smrtnošću. Budući da uzrok smrti nije zabilježen u klasičnim studijama blizanaca, on nije mogao biti uzet u obzir”, dodao je.

Zaključci mogu imati važne implikacije

“Niske procjene genetske nasljednosti možda su obeshrabrile finansiranje i istraživanje genetike starenja. Naš rad potvrđuje značaj istraživanja genetskih faktora dugovječnosti, pokazujući da je genetski signal snažan, ali je prethodno bio skriven ‘bukom’ u podacima”, rekao je Shenhar.

Geni utiču na životni vijek u oba smjera. Neki genetski defekti mogu izazvati bolesti i skratiti život, dok su drugi geni povezani s dužim i zdravijim životom.

“Mnogi stogodišnjaci dožive 100 godina bez ikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema”, rekao je Shenhar.

Zaključio je da je jasno da ljudi imaju zaštitne gene koji ih štite od razvoja bolesti koje se prirodno javljaju s godinama.

“Neki od tih gena su već identifikovani, iako je – kao i kod većine složenih osobina – dugovječnost vjerovatno pod uticajem stotina, ako ne i hiljada gena.”