Autor: Sandra Vukić

Lako je upasti u začarani krug brige o ljudima koji su u stanju da se sami brinu o sebi. U nezdravim porodičnim vezama u odraslom dobu zavisnost se može ispoljiti kao uvjerenje da imate pravo i dužnost da se miješate u tuđi život.

Gdje i s kim odrastate i šta doživljavate u svom domu obilježiće vas za cijeli život. Traumatični odnosi s članovima porodice najviše utiču na nas. Trauma ostavlja dugoročne posljedice na tijelo, um, odnose, finansijsku stabilnost i emotivno i psihičko zdravlje. Prvih osamnaest godina života duboko utiče na cijeli vaš život.

Ovo je jedna od poruka Nedre Glover Tavab, psihološkinje i autorke knjige „Bez trzavica: Kako da izađete na kraj s nezdravim porodičnim odnosima” (izdanje „Laguna”, prevod Ksenija Vlatković).

Disfunkcionalne porodice su one u kojima su zlostavljanje, haos i zanemarivanje prihvaćene norme. Autorka navodi i druge faktore koji u djetinjstvu mogu dovesti do disfunkcije. To su sebični, emotivno nezreli ili dominantni roditelji, ali i stopljeni i takmičarski odnosi u porodici.

Teret iz djetinjstva

Mnogo toga iz djetinjstva pomaže terapeutu da stekne sliku o tome kako je kod nekoga nastao problem koji u odraslom dobu ta osoba pokušava da riješi. Zato svojim pacijentima Nedra Glover Tavab uvijek postavlja i pitanja: „Kada ste to osjetili prvi put?” ili „S kim ste se prvi put tako osjećali?”

I obično odgovor vraća u djetinjstvo. Međutim, iako je činjenica da mnogi nose teret godina u kojima su bili najnemoćniji i osjećaj da su prinuđeni da nastave tako, odraslo doba pruža priliku da se ta priča promijeni.

Rezilijentnost je sposobnost da se prihvati ono što se desilo. Možemo da se izborimo sa svojim okruženjem kad posjedujemo odgovarajuće zaštitne faktore. U te zaštitne faktore spadaju: snažna veza s odraslom osobom od povjerenja, snažne vrijednosti ili životna svrha, sposobnost samoregulacije, pozitivan stav i dovitljivost.

Osim toga, u tome će se uspjeti ako se grade zdrave socijalne veze, ako postoji podrška vršnjaka i mentora, ali su često potrebni i redovni strukturisani programi koji povećavaju izlaganje zdravim odnosima.

Treba biti iskren

Ona poručuje da u vezi sa svojim djetinjstvom treba biti iskren (barem pred sobom).

„Iskrenost ne znači izdaju, već hrabrost. Nemojte više da uljepšavate svoja iskustva jer će vas istina osloboditi. Ljudi često pogrešno predstavljaju svoje odnose i iskustva zato što se previše plaše da priznaju istinu. Ali poricanje istine vam ne dozvoljava da raskinete veze s prošlošću”, navodi autorka. Kad se tuga, strah, uvrijeđenost i razočaranje pomiješaju u jedno, dobija se ogorčenost. Za svaki odnos je opasno ako u njegovoj pozadini tinja ogorčenost, jer nikad ne znate kad će da bukne.

Porodične odnose često opterećuje i takozvana suzavisnost. U zdravim odnosima odrasli ljudi ne moraju da snose odgovornost za drugu osobu. Suzavisnost znači biti odgovoran za uređivanje tuđeg života, raspoloženja, granica i osjećanja. U nezdravim vezama u odraslom dobu suzavisnost se može ispoljiti kao uvjerenje da imate pravo da se miješate u tuđi život i da drugome određujete kako će funkcionisati u njemu.

Zanemarivanje sopstvenih potreba

Psihološkinja objašnjava da je zdravo imati potrebu za drugim ljudima, ali ako ste stopljeni s njima i ako nemate pojam o sebi u tom odnosu, to znači da ste suzavisni. Proglasiti svojom dužnošću da (bez pitanja) spasavate druge od problema za koje su sami odgovorni predstavlja suzavisnost.

Zanemarivanje sopstvenih potreba kako biste se brinuli o nekom drugom takođe predstavlja suzavisnost. Uzajamna bliskost je zdrava, ali nije zdravo biti stopljen s nekim i zavisiti od njegovih osjećanja.

„Nije teško upasti u začarani krug brige o ljudima koji su u stanju da se sami brinu o sebi. Ponekad osoba kojoj želite da pomognete ne želi da se promijeni. Ali prije svake odluke koju donesete imate priliku da odaberete hoćete li je donijeti. Možete se izboriti sa suzavisnošću tako što ćete pokazati ljudima kako da se sami brinu o sebi, dopustiti im da evoluiraju do veće samostalnosti i pomoći im da izmijene očekivanja u vezi sa podrškom koju dobijaju od vas. Ako se neko drogira, pije, ima finansijske probleme ili pravi neku drugu štetu u svom životu, možda vam se čini da je jedini način da to sredite da vi riješite njihove probleme. Ali nije tako”, poručuje autorka.

Činjenice o najbližima koje je teško prihvatiti:

• Sebični su i neće prezati ni od čega da bi dobili ono što žele
• Nisu dobri slušaoci
• Ponekad nešto promijene, ali to ne traje dugo
• Zlobni su, često bez povoda
• Uzimaju više nego što daju
• Nisu savršeni

Šta sve možete da naslijedite od porodice:

• Vještinu raspolaganja novcem
• Vještinu komuniciranja
• Način na koji se vezujete za druge osobe
• Vrijednosti
• Sklonost zloupotrebi droge
• Odnos prema svojoj djeci
• Odnos prema svom psihičkom zdravlju

(Izvor vijesti: Magazin)

Koristi se vijekovima, još od starog Egipta, gdje se vjerovalo da donosi dobro zdravlje, pa čak i besmrtnost. Dodavanje malo ruzmarina u dnevne rutine života, u obrok ili čaj, može da bude mali korak sa velikim zdravstvenim prednostima.

Ruzmarin (Rosmarinus officinalis) je aromatična biljka porijeklom s Mediterana. Od davnina cijenjen je u svim kuhinjama širom svijeta, a ima mnogo prednosti kada je u pitanju zdravlje (podržava zdravlje mozga, smanjuje upalne procese, jača imunitet).

Najnovija naučna istraživanja sugerišu da ruzmarin može da pomogne kod Alchajmerove bolesti – ova biljka povezana je s poboljšanjem pamćenja i koncentracije.

Prema nekim studijama, ljudi koji su udisali miris ruzmarina postizali su bolje rezultate u zadacima pamćenja u poređenju s onima koji nisu bili izloženi njegovom mirisu.

Kako ruzmarin djeluje na mozak

Postoji nekoliko mehanizama kojima ruzmarin djeluje na rad mozga, a jedan od njih je činjenica da se udisanjem ruzmarina stimuliše cirkulacija krvi u mozgu. Tako pomaže u oslobađanju više kiseonika i hranljivih materija, što može da poboljša mentalnu snagu. Takođe, ruzmarin ima umirujuća svojstva – njegova aroma može da smanji anksioznost i poboljša san.

Ruzmarin sadrži jedinjenja koja djeluju u interakciji s neurotransmiterima u mozgu. Jedno od tih jedinjenja, cineol, pomaže u sprečavanju razgradnje acetilholina, hemikalije u mozgu neophodne za učenje i pamćenje.

Čuvanjem acetilholina, ruzmarin može da pomogne u podršci kognitivnim performansama, posebno u procesu starenja.

Bogat je antioksidansima koji štite moždane ćelije od oštećenja izazvanog oksidativnim stresom – glavnim faktorom kognitivnog pada.

Ruzmarin je bogat fitohemikalijama, biljnim jedinjenjima. Jedno od najmoćnijih je karnozinska kiselina – antioksidans i antiinflamatorno sredstvo koje pomaže i štiti moždane ćelije od oštećenja, naročito od vrsta oštećenja povezanih s Alchajmerovom bolešću.

Prema istraživanjima iz prethodnih godina, naučnici su razvili jednu od stabilnih verzija karnozinske kiseline nazvanu diAcCA, a to je jedinjenje koje poboljšava pamćenje i povećava broj sinapsi (veza između moždanih ćelija). Takođe smanjuje količinu štetnih proteina povezanih s Alchajmerovom bolešću, poput amiloida-beta i tau-proteina.

Posebno je interesantno to što se diAcCA aktivira samo u dijelovima mozga gdje postoje upalni procesi, što bi moglo da minimizira neželjene efekte. Za sada, studije na miševima ne pokazuju znake toksičnosti – što budi nadu da bi sljedeći korak mogla biti i ispitivanja na ljudima.

Istraživači takođe vjeruju da bi diAcCA mogao pomoći u liječenju bolesti kao što su dijabetes tipa 2, kardiovaskularni poremećaji i Parkinsonova bolest.

Djelovanje protiv starenja

Tradicionalno se koristi za olakšavanje procesa varenja, ublažavanje nadimanja i smanjenje upala.

Jedinjenja poput ruzmarinske kiseline i ursolne kiseline poznata su po svojim antiinflamatornim dejstvima. Ruzmarin može da pomogne kod akni i ekcema, dok karnozna kiselina može ponuditi blagotvorno dejstvo protiv starenja – štiteći kožu od oštećenja izazvanih sunčevim zracima.

Za većinu ljudi, ruzmarin je bezbjedan kada se koristi u hrani, čajevima ili aromaterapiji. Ali koncentrisane doze ili ekstrakti mogu predstavljati rizik. Konzumiranje velikih količina može izazvati povraćanje ili, u rijetkim slučajevima, napade – posebno kod ljudi s epilepsijom.

Takođe, postoji teorijski rizik da ruzmarin stimuliše kontrakcije materice, pa trudnice treba da izbjegavaju visoke doze. Pošto ruzmarin može da reaguje s nekim lijekovima – kao što su lijekovi za razrjeđivanje krvi – najbolje je da se konsultujete s ljekarom prije uzimanja većih količina u obliku suplemenata.

Ruzmarin je više od kuhinjske namirnice. To je prirodni lijek s drevnim korijenima i savremenom naučnom podrškom za njegovu korisnost za zdravlje.

Egipat i Antička Grčka ovu biljku smatrali su svetom

Stari Egipćani su koristili ruzmarin u balsamovanju i sahranjivali mrtve s grančicama ove biljke, vjerujući da će zaštititi njihove duše na putu ka zagrobnom životu.

„Postoji vjerovanje da ova aromatična biljka drži zle duhove na odstojanju, koji bi mogli imati štetan uticaj na važne životne obrede prelaska“, objašnjavaju autori studije o ritualnim biljkama u različitim religijama.

Starogrčki i rimski ožalošćeni često su nosili grančice ruzmarina u pogrebnim povorkama i stavljali ih na tijelo pokojnika na mjestu sahrane. Zimzeleno lišće biljke simbolizovalo je besmrtnost duše, a njegova aroma prikrivala je miris truljenja.

Ruzmarin se i danas koristi na sahranama, uglavnom kod hrišćana u Evropi. Na sahrani kraljice Elizabete Druge, 2022. godine, ova biljka bila je dio cvjetnog aranžmana koji je krasio kovčeg kraljice.

(Izvor: RTS)

Životinjska carstva Azije i Australije su kao odvojeni svijetovi, zahvaljujući nevidljivoj liniji koja se proteže tačno između dva susjedna kontinenta.

Većina divljih životinja nikada ne prelazi tu zamišljenu granicu, čak ni ptice. I tako je već desetinama miliona godina, uz evoluciju životinja na različite načine s obje strane.

Sve je počelo prije oko 30 miliona godina, kada se australijska tektonska ploča udarila u euroazijsku tektonsku ploču i stvorila arhipelag, preusmjeravajući okeanske struje i stvarajući nove regionalne klime.

Na jednoj strani, u Indoneziji i Maleziji, evoluirali su majmuni, čovjekoliki majmuni, slonovi, tigrovi i nosorozi; dok na drugoj strani, u Novoj Gvineji i Australiji, žive torbari, glodari i kakadui.

Ova neobična podjela nazvana je Volasova linija – po prirodnjaku Alfredu Raselu Volasu, koji je prvi primijetio oštru razliku u životinjskom svijetu (uglavnom među sisarima) dok je istraživao region sredinom 19. vijeka.

„Možemo smatrati utvrđenim da Lombokski moreuz, između Balija i Lomboka, širok samo 24 kilometra, označava granicu i naglo razdvaja dva velika zoološka regiona planete“, napisao je Volas.

Prirodnjak je kasnije samostalno razvio teoriju evolucije otprilike u isto vrijeme kada i Čarls Darvin. Linija koju je nacrtao na karti prije više od jednog vijeka i dalje se smatra hipotetičkom evolutivnom barijerom, iako se rasprave o njenoj tačnoj lokaciji i mehanizmima nastavljaju.

Volsova linija razdvaja dva kontinenta

Generalno govoreći, Volasova linija razdvaja pojas azijskog kontinenta od pojasa australijske tektonske ploče. To je geološka linija, ali je takođe i klimatska i biološka.

Jedno od objašnjenja za podjelu leži u klimatskim promjenama izazvanim drevnim geološkim događajima.

„Kada se Australija odvojila od Antarktika, stvorila se oblast dubokog okeana koja je danas poznata kao Antarktička cirkumpolarna struja. Ta promjena dramatično je uticala na klimu cijele planete i dovela do značajnog zahlađenja“, objasnio je autor jedne od studija koje se bave Volasovom linijom, Aleks Skils.

Ekstremne klimatske promjene vrste s obje strane linije su različito podnijele, što je dovelo do jasne biogeografske razlike kakvu danas uočavamo.

Smatra se da se tako životinjski svijet u potpunosti adaptirao na ekosistem u kojem prebiva, da nije želio da ga napusti, niti da pređe „liniju“ koju su mogli – čest je zaključak istraživanja.

Duboki okeanski kanali poput Lombokskog moreuza razdvajaju svaki pojas, što životinjama otežava prelazak. Čak i kada su nivoi mora u dalekoj prošlosti bili mnogo niži nego danas, ovaj ponor je i dalje postojao.

Iako je Volasova nevidljiva linija najočiglednija kada se upoređuju sisari u Aziji i Australiji, ona postoji i kod ptica, gmizavaca i drugih životinja.

Vrlo malo miješanja i među ribama

Čak i u okeanu neke vrste riba i mikroba pokazuju genetske razlike na jednoj strani granice u poređenju s drugom, što ukazuje na vrlo malo miješanja između populacija.

Naučnici još nisu shvatili koje nevidljive barijere sprečavaju ove vrste na veću pokretljivost. Međutim, stanište i klima su vjerovatno faktori koji naglašavaju evolutivni jaz.

Godine 2023, analiza više od 20.000 vrsta kičmenjaka otkrila je da su se linije jugoistočne Azije razvile u relativno tropskom drevnom okruženju koje im je omogućilo da se prošire prema Novoj Gvineji na vlažnim ostrvskim „stepenicama“.

Divlje životinje na australijskom kontinentalnom štitu, u međuvremenu, evoluirale su u izrazito sušnijim uslovima, što je diktiralo drugačiji evolutivni put. To je značilo da je australijska divljač bila u nepovoljnijem položaju na tropskim ostrvima bliže ekvatoru.

Što više proučavaju liniju manje znaju

Međutim, što više istraživači proučavaju Volasovu liniju, to je manje jasno gdje bi linija trebalo da se tačno povuče i koliko bi „propusna“ barijera mogla biti – barem za neke životinje koje mogu da plivaju ili lete, poput slijepih miševa, buba ili makakija.

Ipak, Volasova podjela nije apsolutna granica, već više gradijent, kažu naučnici. Ta čudna linija nam pomaže da razumijemo evoluciju životinja za hiljade vrsta.

„Darvinove i Volasove mentalne i stvarne mape bile su sto na kojem se odvijala evoluciona šema, uporediva po važnosti sa geološkom vremenskom skalom“, tvrdi istoričarka nauke Džejn Kamerini iz Društva za istoriju nauke.

Ono što je počelo kao jedna, grubo postavljena linija, povučena prije više od jednog vijeka, sada pomaže u oblikovanju veće i složenije slike prirodnog svijeta i njegovih misterija, piše Science Alert.

(Izvor RTS)