Autor: Sandra Vukić

Šta se zaista dešava kada život prestaje

Smrt je riječ koju izbjegavamo, tema o kojoj rijetko govorimo naglas, a ipak, misao koja nas sve dotiče. Kada bismo mogli da biramo kako da napustimo ovaj svijet, većina ljudi kaže isto: tiho, bez bola, u snu ili s dovoljno prisebnosti da se oproste i podvuku crtu ispod svog života.

Da li je sve zaista tako jednostavno? U stvarnosti, umiranje je kompleksan splet bioloških i psiholoških procesa, često dugotrajan i emotivno nabijen. Kako izgleda fizički kraj života, šta ljudi osjećaju u posljednjim trenucima i da li smrt boli?

Biološki gledano, smrt nije trenutak, već proces u kojem tijelo počinje da se gasi. Kako objašnjavaju naučnici Barni Glejzer i Anselm Štraus u knjizi „Svijest o umiranju” (Awareness of Dying, 1965), oko 25 odsto ljudi umire naglo, najčešće usljed srčanog udara.

U tim slučajevima dolazi do naglog prekida dotoka kiseonika do srca i mozga, praćenog jakim bolom, gubitkom svijesti i potpunim kolapsom vitalnih funkcija.

Kod većine ljudi, međutim, smrt dolazi sporije. Posebno kod onih sa terminalnim bolestima poput raka, tijelo prolazi kroz dugotrajan proces otkazivanja jednog po jednog organa. Metastaze putuju krvotokom, napadaju pluća, jetru, mozak, kosti… i polako, ali neumoljivo, gase sistem po sistem.

Bol je često prisutan, naročito kod bolesti kao što je rak kostiju. Mada savremena medicina ima snažne analgetike, oni ne brišu uvijek sve patnje.

„Smrt nije uvijek miran kraj, već često iscrpljujući fizički proces. Medicina ga može ublažiti, ali ne uvijek i skratiti”, kažu Glejzer i Štraus.

Psihološke faze umiranja

Smrt ponekad boli fizički, a gotovo uvijek emotivno, rijetko duhovno. Uz njegu, prisustvo i ljubav, ona može da bude i oslobađanje, zatvaranje kruga, povratak sebi.

Nisu svi ljudi isti, pa ni svi načini na koje umiru nisu jednaki. Studije objavljene u časopisu Psychology and Aging pokazuju da ljudi koji su živjeli u konfliktima, neuspješnim vezama i emocionalnim razočaranjima često teže podnose umiranje. Suprotno tome, oni sa stabilnim odnosima, duhovnim uvjerenjima i ispunjenim životom – lakše prihvataju kraj.

Pored biološkog, umiranje je i duboko psihološko iskustvo. Švajcarsko-američka psihoanalitičarka Elizabet Kibl¬er-Ros identifikovala je pet faza kroz koje mnogi prolaze kad saznaju da im se bliži kraj: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvatanje.

Iako ne idu uvijek redom, ove faze pomažu da razumijemo šta se dešava u duši čovjeka koji zna da je pred njim posljednje poglavlje.

Faza poricanja „To mi se ne dešava” je psihološki mehanizam odbrane koji daje vremena osobi da prihvati stvarnost.

U fazi ljutnje „Zašto baš ja?”, osoba se suočava sa nepravdom što mora da ode prije nego što je završila sve što je željela, a faza cjenkanja „Dajte mi još samo mjesec dana…”, je potraga za vremenom – sa ljekarima, Bogom, porodicom…

U fazi depresije dolazi do gubitka nade, osjećanja tuge i nemoći.

Na kraju dolazi faza prihvatanja, mirnog suočavanja sa smrću, koje se često javlja tek u posljednjim danima.

Smrt najviše boli – žive

Religija i duhovnost često igraju ključnu ulogu kako u smanjivanju straha od smrti, tako i u prihvatanju da voljena osoba napušta ovozemaljski život. Prema jednoj studiji objavljenoj u časopisu Journal of Palliative Medicine, pacijenti sa izraženom duhovnom praksom pokazuju manji nivo anksioznosti i više prihvatanja neminovnosti u posljednjim danima života.

Kultura, naravno, diktira i način na koji se smrt doživljava. U nekim zajednicama, to je slavlje života, u drugima – duboka tišina. Svuda je jedno zajedničko: smrt ne pogađa samo onoga koji odlazi, već najviše one koji ostaju.

Tuga nakon gubitka voljene osobe je univerzalna. Proces tugovanja prolazi kroz faze šoka, bola i oporavka. Kažu da vrijeme ne liječi bol zbog gubitka voljene osobe, već da se vremenom navikavamo da živimo sa tim. Neki ljudi uspiju da nastave život nakon nekoliko mjeseci, dok drugima treba godina dana vremena i stručna pomoć.

Psiholozi naglašavaju da nema pogrešnog načina da se tuguje. Važno je samo ne biti sam.

Kada voljena osoba umire, često ne znamo šta da kažemo. Stručnjaci savjetuju iskrenost i nježnost.

Osobi je važnije da zna istinu nego da živi u iluziji. I da je neko sasluša sa punom pažnjom.

Onome ko umire, kažu, ipak treba pružiti nadu, makar kroz male ciljeve. I biti tu. Prisustvo onih koje voli umirućem je najveći poklon u posljednjim danima.

(Izvor vijesti: Magazin)

Uspostavljanje dosljednih, zdravih navika tokom naznačenog perioda može značajno smanjiti dugoročni rizik i poboljšati kvalitet života.

Neko vrijeme ne brinemo o zdravlju, ali dođu i faze kada je fokus potpuno na ovoj temi. Organizam ne radi kao prije, pa su potrebne korekcije ponašanja i navika. Tako su istraživači iz Finske ispitali ovu temu i došli do zaključka da je decenija između 36. i 46. godine kritično vrijeme za oblikovanje budućeg zdravlja.

“Decenija, odnosno godine između 36. i 46. godina je važna jer označava most ka kasnijim godinama života”, rekla je dr Anđela Vilson, ginekolog, prenosi New York Times, navodeći da se rizik od raznih bolesti povećava, a prevencija, rana dijagnoza i intervencija su od najveće važnosti upravo u tom periodu.

Studija je pratila nekoliko stotina djece rođene u finskom gradu Jivaskila 1959. godine do njihovih ranih 60-ih, a podaci o mentalnom i fizičkom zdravlju prikupljeni su kada su učesnici imali 27, 36, 42, 50 i 61 godinu.

Što prije se treba riješiti rizičnog ponašanja

Istraživači su procjenjivali njihov krvni pritisak, obim struka, šećer u krvi, holesterol i druge masti u krvi, dok su učesnici odgovarali na pitanja o svom psihološkom blagostanju. Autori studije su primijetili da li su pušili, mnogo pili ili vježbali manje od jednom sedmično u bilo kom trenutku. Ova tri poroka podstakla su mentalne i fizičke tegobe, koje su se često osjećale već u 36. godini.

“Nalazi ističu važnost rješavanja rizičnih zdravstvenih ponašanja, kao što su pušenje, prekomjerno pijenje i fizička neaktivnost, što je ranije moguće kako bi se spriječilo da se šteta koju nanose nagomila tokom godina, kulminirajući lošim mentalnim i fizičkim zdravljem u kasnijem životu”, rekla je vodeća autorka studije Tija Kekalainen, zdravstvena naučnica koja se fokusira na starenje.

Smanjenje unosa alkohola smanjuje rizik od hipertenzije, bolesti jetre, određenih vrsta raka i poboljšava san i mentalno zdravlje. Prestanak pušenja smanjuje kardiovaskularni rizik i rizik od raka i poboljšava funkciju pluća i očekivani životni vijek.

“Kada su u pitanju kardiovaskularne bolesti ili dijabetes, na primjer, oni koji žele da smanje svoj rizik obično se fokusiraju na faktore ponašanja kao što su ishrana i fizička aktivnost”, rekla je epidemiologinja Majan Jičak-Sade.

Male promjene prave razliku

Prema njenim riječima, čak i male promjene u svakodnevnom životu – kao što je poboljšanje ventilacije tokom kuvanja ili hodanja umjesto vožnje kada je to moguće – mogu značajno smanjiti ove štetne izloženosti i posljedično smanjiti kardiovaskularni rizik.

Internista dr Sandžaj Sinha rekao je da je važno izbjegavati pušenje i piće i uspostaviti dobre navike u vezi sa vježbanjem, ishranom i spavanjem – samo ne nužno od 36. do 46. godine. Čak i male vježbe mogu pomoći u poboljšanju fizičkog i mentalnog zdravlja.

“Ne slažem se da postoji magična decenija za ozdravljenje, već što ranije to bolje”, rekao je za The Post, dodajući da je ključno biti proaktivan prije nego što nivoi hormona prirodno opadnu, što otežava promjenu rutina.

Niži nivo testosterona “može dovesti do postepenog smanjenja snage mišića ili nivoa energije”, objasnio je Sinha.

“Većina žena još nije u menopauzi, ali kada se to desi, a prosječna starost je oko 51 godine, mogu se javiti problemi sa spavanjem, bolovi u zglobovima, energija, magla u mozgu. Uobičajeno je da osjetite kumulativne efekte izbora načina života, poput povećanja tjelesne težine, povišenog krvnog pritiska, umora i ukočenosti, između 36. i 46. godine, a ključ nije u savršenstvu — već u preduzimanju akcije”, navela je Sinha.