Kada je prije 26 godina, 18. marta 1998. godine, Neđeljko Mikać napustio adresu u Ulici Jovana Kršića 49 u Banjaluci, prešao 8.000 kilometara i stigao u američku saveznu državu Konektikat, u grad Hamden, postao je Ned.
Tako ga i danas oslovljavaju prijatelji, kolege s posla, komšije u ulici 109 Heather Rd, gdje se skućio i sa porodicom počeo novu životnu etapu.
Obalu Vrbasa zamijenio je obalom Atlantskog okeana.
Neđeljko je rođen u Čelincu 1958. godine. Završio je elektrotehničku školu u Banjaluci, a potom Višu školu “Moša Pijade” u Zagrebu, gdje je stekao zvanje i znanje u oblasti zaštite postrojenja od eksplozije na naftnim poljima.
Radio je po svijetu, najduže u Sloveniji, Njemačkoj i Libiji. Pred rat u BiH, vratio se u rodni kraj, tu dijelio sudbinu sa svojim narodom, uvjeren da će, kada oružje zaćuti, a mir zavlada, pronaći posao. U tome ipak nije uspio, a onda se odlučio da ode daleko u svijet i da tamo potraži sreću.
“Dolazak u Ameriku za mene i moju porodicu bio je stresan, ali sam ipak, nakon sedam dana, našao posao i sebi i supruzi Sonji. Počeli smo da radimo, djece su krenula u školu. Sin Aleksandar imao je pet, a kćerka Anita 12 godina. Prve dvije godine, dok se nismo snašli, naučili engleski, upoznali novu sredinu, posebno su bile teške. Ipak, nisam se predavao, koristio sam svaku mogućnost da naučim nešto novo, da pokažem šta znam. Nisam se plašio posla ni obaveza, jer sam imao cilj, da svojoj porodici, svojoj djeci, život učinim boljim od onog kojeg smo do tada imali”, prepričao nam je Mikać svoje prve dane i godine u Americi.
U početku, svaka pomoć za njega je bila važna i dragocjena.
“Mnogi dobri ljudi, Amerikanci, Grci, Jevreji, Kinezi, pomogli su nam. Osjetio sam njihovu predusretljivost, želju da me podrže i ukažu šta i kako treba da radim. Mijenjali smo poslove, tražili bolje, sve više zarađivali. Od tog novca mogli smo iznajmiti stan, a kasnije podići kredit i kupiti kuću, koju smo nedavno otplatili. Stvarali smo svoju oazu, sa baštom i vrtom koji nas podsjećaju na rodni kraj. To se, bez obzira na to gdje čovjeka putevi odvedu, ne zaboravlja, nego se uvijek nosi u srcu”, smatra Neđeljko, koji nekoliko mjeseci godišnje provodi na banjalučkoj adresi. Penzionisan je i zato ima više vremena i mogućnosti da putuje, posjećuje prijatelje, da živi opušteno. Da li to znači da sada živi svoj američki san, pitali smo.
“Moj američki san ostvaren je onog dana kada sam otplatio kuću, 2019. godine. Zaduženje je predstavljalo veliki rizik, a otplata još veći teret. Kada računi postanu čisti, a rate kredita prestanu stizati, to je velika sreća, i ostvarenje sna svakog čovjeka, ponajviše u dalekom svijetu”, odgovorio nam je Mikać.
Njegova supruga je medicinska sestra, zaposlena u bolnici, sin je medicinski tehničar. Kćerka takođe radi u zdravstvu, na bolničkom odjeljenju za liječenje osoba od narkomanije i alkoholizma.
Neđeljko upoređuje život ovdje, u Banjaluci, Republici Srpskoj i državama bivše Jugoslavije, i u Americi, posebno odnose među ljudima, pristup javnim ustanovama, odnos državnih službenika prema građanima, zakonima…
“Američki sistem je uređen, niko ne pita ni ko si, ni šta si, ni ime, ni prezime, ni boju kože ne gleda, ni politički stav, nego šta znaš da radiš. Oni su predusretljivi, žele pomoći, a kod nas je toga sve manje”, iznosi Mikać svoje impresije iz velike i moćne države.
“Amerikanci ne znaju mnogo o svjetskim odnosima, poznatim ličnostima, nemaju društvenu širinu niti ih mnogo zanimaju druge države i narodi, posebno mali, kao što smo mi Srbi”, smatra naš sagovornik i navodi zanimljiv primjer za svoje tvrdnje.
“Pitao sam trojicu električara, kolega, Amerikanca, Grka i Kineza, ko je Nikola Tesla, da li su čuli za njega. Ponudio sam ručak i izlet na egzotično mjesto onome ko bude znao. I na moje veliko iznenađenje, jer sam u vezi s tim pitanjem totalni pesimista, nisam vjerovao da bilo koji od njih trojice može dati tačan odgovor, Kinez je znao. Rekao je da je Tesla veliki naučnik iz Jugoslavije.”
Neđeljko Mikać prima srpsku, slovenačku i dvije američke penzije. Kaže da, kada sve sastavi, sasvim pristojno živi. Od nekoliko godina rada u “Vrbasu” i “Žitoproduktu” u Banjaluci ima 114 KM mjesečno, od Slovenaca prima nekoliko puta više, a od Amerikanaca najviše.
Loše navike iz Amerike
Mi sada, ovdje, u BiH i na Balkanu, preuzimamo loše američke navike, kaže Neđeljko Mikać, pominjući brzu hranu, gazirane napitke, način života kojeg se oni ubrzano odriču.
Srbi u Americi
Srbi u Americi su dobro organizovani, okupljeni su u crkvama, vjerno čuvaju svoje običaje, što je, kako kaže, dobro za srpsku zajednicu, da djeca tako rođena pamte ko su i odakle potiču. Neđeljko ima američko, ali se nije odrekao bh. državljanstva.
(Izvor i foto: nezavisne.com)
