Neđeljko Mikać prima srpsku, slovenačku i dvije američke penzije

Kada je prije 26 godina, 18. marta 1998. godine, Neđeljko Mikać napustio adresu u Ulici Jovana Kršića 49 u Banjaluci, prešao 8.000 kilometara i stigao u američku saveznu državu Konektikat, u grad Hamden, postao je Ned.

Tako ga i danas oslovljavaju prijatelji, kolege s posla, komšije u ulici 109 Heather Rd, gdje se skućio i sa porodicom počeo novu životnu etapu.

Obalu Vrbasa zamijenio je obalom Atlantskog okeana.

Neđeljko je rođen u Čelincu 1958. godine. Završio je elektrotehničku školu u Banjaluci, a potom Višu školu “Moša Pijade” u Zagrebu, gdje je stekao zvanje i znanje u oblasti zaštite postrojenja od eksplozije na naftnim poljima.

Radio je po svijetu, najduže u Sloveniji, Njemačkoj i Libiji. Pred rat u BiH, vratio se u rodni kraj, tu dijelio sudbinu sa svojim narodom, uvjeren da će, kada oružje zaćuti, a mir zavlada, pronaći posao. U tome ipak nije uspio, a onda se odlučio da ode daleko u svijet i da tamo potraži sreću.

“Dolazak u Ameriku za mene i moju porodicu bio je stresan, ali sam ipak, nakon sedam dana, našao posao i sebi i supruzi Sonji. Počeli smo da radimo, djece su krenula u školu. Sin Aleksandar imao je pet, a kćerka Anita 12 godina. Prve dvije godine, dok se nismo snašli, naučili engleski, upoznali novu sredinu, posebno su bile teške. Ipak, nisam se predavao, koristio sam svaku mogućnost da naučim nešto novo, da pokažem šta znam. Nisam se plašio posla ni obaveza, jer sam imao cilj, da svojoj porodici, svojoj djeci, život učinim boljim od onog kojeg smo do tada imali”, prepričao nam je Mikać svoje prve dane i godine u Americi.

U početku, svaka pomoć za njega je bila važna i dragocjena.

“Mnogi dobri ljudi, Amerikanci, Grci, Jevreji, Kinezi, pomogli su nam. Osjetio sam njihovu predusretljivost, želju da me podrže i ukažu šta i kako treba da radim. Mijenjali smo poslove, tražili bolje, sve više zarađivali. Od tog novca mogli smo iznajmiti stan, a kasnije podići kredit i kupiti kuću, koju smo nedavno otplatili. Stvarali smo svoju oazu, sa baštom i vrtom koji nas podsjećaju na rodni kraj. To se, bez obzira na to gdje čovjeka putevi odvedu, ne zaboravlja, nego se uvijek nosi u srcu”, smatra Neđeljko, koji nekoliko mjeseci godišnje provodi na banjalučkoj adresi. Penzionisan je i zato ima više vremena i mogućnosti da putuje, posjećuje prijatelje, da živi opušteno. Da li to znači da sada živi svoj američki san, pitali smo.

“Moj američki san ostvaren je onog dana kada sam otplatio kuću, 2019. godine. Zaduženje je predstavljalo veliki rizik, a otplata još veći teret. Kada računi postanu čisti, a rate kredita prestanu stizati, to je velika sreća, i ostvarenje sna svakog čovjeka, ponajviše u dalekom svijetu”, odgovorio nam je Mikać.

Njegova supruga je medicinska sestra, zaposlena u bolnici, sin je medicinski tehničar. Kćerka takođe radi u zdravstvu, na bolničkom odjeljenju za liječenje osoba od narkomanije i alkoholizma.

Neđeljko upoređuje život ovdje, u Banjaluci, Republici Srpskoj i državama bivše Jugoslavije, i u Americi, posebno odnose među ljudima, pristup javnim ustanovama, odnos državnih službenika prema građanima, zakonima…

“Američki sistem je uređen, niko ne pita ni ko si, ni šta si, ni ime, ni prezime, ni boju kože ne gleda, ni politički stav, nego šta znaš da radiš. Oni su predusretljivi, žele pomoći, a kod nas je toga sve manje”, iznosi Mikać svoje impresije iz velike i moćne države.

“Amerikanci ne znaju mnogo o svjetskim odnosima, poznatim ličnostima, nemaju društvenu širinu niti ih mnogo zanimaju druge države i narodi, posebno mali, kao što smo mi Srbi”, smatra naš sagovornik i navodi zanimljiv primjer za svoje tvrdnje.

“Pitao sam trojicu električara, kolega, Amerikanca, Grka i Kineza, ko je Nikola Tesla, da li su čuli za njega. Ponudio sam ručak i izlet na egzotično mjesto onome ko bude znao. I na moje veliko iznenađenje, jer sam u vezi s tim pitanjem totalni pesimista, nisam vjerovao da bilo koji od njih trojice može dati tačan odgovor, Kinez je znao. Rekao je da je Tesla veliki naučnik iz Jugoslavije.”

Neđeljko Mikać prima srpsku, slovenačku i dvije američke penzije. Kaže da, kada sve sastavi, sasvim pristojno živi. Od nekoliko godina rada u “Vrbasu” i “Žitoproduktu” u Banjaluci ima 114 KM mjesečno, od Slovenaca prima nekoliko puta više, a od Amerikanaca najviše.

Loše navike iz Amerike

Mi sada, ovdje, u BiH i na Balkanu, preuzimamo loše američke navike, kaže Neđeljko Mikać, pominjući brzu hranu, gazirane napitke, način života kojeg se oni ubrzano odriču.

Srbi u Americi

Srbi u Americi su dobro organizovani, okupljeni su u crkvama, vjerno čuvaju svoje običaje, što je, kako kaže, dobro za srpsku zajednicu, da djeca tako rođena pamte ko su i odakle potiču. Neđeljko ima američko, ali se nije odrekao bh. državljanstva.

(Izvor i foto: nezavisne.com)

Podijeli tekst sa drugima na:

Vješte Jovankine ruke radile i za poznatog modnog kreatora

Sokočanka Jovanka Arbinja (71), nadaleko poznata pletilja i vezilja sa Romanije, isplela je i izvezla na desetine raznih odjevnih predmeta, a sugrađani je pamte i po saradnji sa poznatim modnim kreatorom Džordžom Stajlerom.

Ova penzionerka se prisjeća da je sa dvije koleginice sa Sokoca radila za Stajlera uzorke za kolekciju etno-motiva koji su nagrađeni na modnoj reviji u Londonu, čime se posebno ponose.

Iz Jovankinih vještih ruku izlaze narodna nošnja, tradicionalni ukrasi za svečanosti, “đeveruše” i drugi slični peškiri za ikone, mladence i krštenja, rađeni punim vezom na saten svili ili srpskom platnu.

Na ovaj način ona nastoji da što vjernije sačuva običaje i tradiciju naroda ovog kraja.

Brine je, kaže, to što među mladima nema interesovanja za ovaj starinski rad i što žene “čuvari tradicije” skoro da ostaju bez nasljednica u izradi rukotvorina.

Arbinja je ispričala Srni da je u proteklih 20 godina, koliko se intenzivnije bavi rukotvorinama, izradila 40 muških vezenih košulja i 20 peškira “đeveruša” za kupce u Australiji, te na desetine vezenih stolnjaka i pletenih odjevnih predmeta za domaće kupce.

“Volim da moj peškir ‘đeveruša’, kojim mlada okiti djevera, bude baš onakav kakav je bio i u vrijeme moje mladosti, bijel i ukrašen punim vezom sa cvjetovima, koji kao da su tek ubrani sa planinske livade”, objasnila je Arbinja.

Jovanka ne traži kupce, već oni nju nalaze preko prijatelja, pa je tako za Ameriku poslala vezenu haljinu i tri vezene košulje, piše Srna.

(Izvor i foto: Srna)

Podijeli tekst sa drugima na:

Penzionerka upisala treći fakultet kako bi motivisala sina

Serife Kilic iz turskog grada Jozgata, postavila je izuzetan primjer svojoj porodici i zajednici upisavši treći fakultet nakon penzionisanja.

Ova majka jednog sina, koja je ranije uspješno završila dva fakulteta, sada je studentica druge godine na Fakultetu za komunikacije Univerziteta “Yozgat Bozok”.

Nakon 30 godina profesionalnog života, Serife je odlučila ponovno sjesti u školsku klupu kako bi motivisala sina da se posveti učenju.

“Želim da moj sin vidi kako je moguće posvetiti se obrazovanju u bilo kojem životnom dobu. Moje učenje sigurno ima pozitivan uticaj na njega, jer sada ostvaruje mnogo bolje rezultate u školi”, kaže Serife, prenosi Anadolija.

Iako je penzionisana 2019. godine, Serife nije imala problema s prilagođavanjem na studentski život. Učenje joj postaje redovna rutina, a studira obično noću, nakon što završi kućne poslove i pomogne sinu sa školskim zadacima.

“Svaki dan posvetim oko tri sata učenju, iako obavljam kućne obaveze”, dodaje ona.

Serife je, osim toga, odabrala Fakultet za komunikacije, smatrajući da će to pomoći njenoj mentalnoj oštrini u zlatnim godinama.

“Kako starimo, osjećamo da se smanjuje kapacitet za razmišljanje i govor. Želim da nastavim učiti i razvijati se, a kada diplomiram, planiram upisati magistarske studije”, rekla je Serife.

Dekan Fakulteta za komunikacije pohvalila je Serife kao inspiraciju za sve.

“Serife je najbolji primjer da nikada nije kasno za obrazovanje. I ranije smo imali studente koji su se odlučili upisati fakultet nakon penzije, ali njena posvećenost je zaista izvanredna”- izjavui je dekan.

Serife Kilic svojim primjerom pokazuje da obrazovanje nema rok trajanja i da je uvijek pravo vrijeme za učenje, bez obzira na godine.

Podijeli tekst sa drugima na:

Devastiran Dom penzionera u Doboju: Ruglo u centru grada

Nakon što je izbjeglim i raseljenim licima osiguran trajan smještaj, zgrada Doma penzionera u Doboju ostala je prazna.

Ogroman objekat prilično je devastiran, a kakvu će namjenu imati ubuduće i kome će biti na raspolaganju trenutno niko ne zna.

Iako bi rekonstrukcija koštala milione KM mnogi bi da Dom vide u svom vlasništvu, ponajprije penzioneri.

Kada je sagrađen 1988. godine Dom penzionera u Doboju bio je građevina na ponos cijele regije. Mogao je da primi 250 penzionera.

Danas je Dom penzionera ruglo u centru grada. Devastiran, pretrpio je poplavu, instalacije su oštećene, zgrada nije održavana, trenutno je zapečaćena.

Više od 30 godina služio je za smještaj izbjeglih i raseljenih lica. Za to vrijeme penzioneri iz cijele dobojske regije snalazili su se u privatnim smještajima za stare osobe. A potreba da imaju svoj kutak, kažu, i te kako ima.

(Izvor: RTRS)

Podijeli tekst sa drugima na:

Aplikacija korisne za mentalnu stimulaciju

Starije osobe i penzioneri mogu uživati u različitim aplikacijama koje poboljšavaju njihov svakodnevni život, olakšavaju komunikaciju i pomažu u održavanju mentalnog i fizičkog zdravlja.

Evo nekoliko zanimljivih aplikacija koje mogu biti korisne za mentalnu stimulaciju:

Lumosity

Aplikacija koja nudi različite igre za vježbanje mozga, pomažući starijim osobama da poboljšaju pamćenje, pažnju i rješavanje problema.

Peak

Još jedna aplikacija za vježbanje mozga koja nudi igre za razvoj raznih mentalnih sposobnosti.

Elevate

Aplikacija koja nudi personalizovane treninge za mozak, uključujući vježbe za pamćenje, pismenost i razmišljanje.

Podijeli tekst sa drugima na:

Kraj godine donosi novi talas poskupljenja u Bosni i Hercegovini

Cijene osnovnih životnih namirnica u Bosni i Hercegovini ponovo rastu, što dodatno opterećuje već osiromašene kućne budžete. Najnoviji udar osjetili su kupci kroz poskupljenje jestivog ulja i povrća, dok proizvođači najavljuju da situacija neće biti bolja ni u narednim mjesecima.

Prema informacijama BHRT-a, cijena litra jestivog ulja porasla je i do 70 feninga, a proizvođači objašnjavaju da je glavni razlog loš prinos uljarica, uz turbulencije na svjetskom tržištu. U jedinoj rafineriji ulja u zemlji, kompaniji Bimal, navode da domaća proizvodnja ne zadovoljava potrebe tržišta, što ih prisiljava na oslanjanje na uvoz.

“Naša kompanija otkupi sve što domaći proizvođači proizvedu, ukoliko ispunjava standarde, ali to nije dovoljno za domaće tržište. Uz to, ulje je berzanska roba, pa kretanja na svjetskoj berzi direktno utiču na cijene kod nas”, kažu iz Bimala.

Istovremeno, kraj godine donio je poskupljenje povrća na pijacama. Domaće povrće je sve rijeđe dostupno, dok su cijene uvoznog papra i patlidžana dostigle pet, odnosno šest konvertibilnih maraka po kilogramu.

“Povrće polako nestaje, a i domaće je bilo skupo. Očekivano je da uvozno povrće ima još više cijene”, kaže Olenija Trifković, prodavačica na pijaci.

Dok se ulje skuplje prodaje, poskupljenje ovog proizvoda reflektuje se i na druge usluge. Mirko Nikolić, radnik u ribarnici, istakao je da cijena uslužnog pečenja ribe ostaje ista za sada, ali da troškovi neprekidno rastu.

“Ulje je skočilo, sve je skočilo. Za sada nismo mijenjali cijene, ali za sljedeću godinu ćemo vidjeti šta ćemo raditi”, navodi Nikolić.

Potrošači u Bosni i Hercegovini su ogorčeni, ali ne i iznenađeni novim talasom poskupljenja.

“Sve što urade, na kraju mi plaćamo. Svaka reorganizacija završi na našim leđima”, kaže Jovan Vasilić iz Udruženja potrošača “Zvono” Bijeljina.

Ekonomista Aleksa Milojević upozorava da se u Bosni i Hercegovini na hranu troši više od 70 posto kućnog budžeta, dok je u zapadnim zemljama taj udio oko 30 posto.

“To jasno govori o stepenu siromaštva u našem društvu”, naglašava Milojević.

Na pragu nove godine, Bosanci i Hercegovci se suočavaju s očekivanjima da će cijene nastaviti rasti, dok sistemska rješenja i dalje izostaju.

Podijeli tekst sa drugima na:

“Standard penzionera poboljšava se iz godine u godinu”

Pedsjednik Udruženja penzionera regije Prijedor i predsjednika Skupštine Udruženja penzionera Republike Srpske Slobodan Brdar naveo je da se standard penzionera poboljšava iz godine u godinu.

– Imamo jako dobru saradnju sa Vladom Srpske i resornim Ministarstvom. Učinjen je veliki napor da dođe do povećanje penzija – rekao je Brdar.

Naglasio je da će nastaviti raditi na još boljem materijalnom položaju penzionera.

– Oko 20. januara ćemo znati tačan procenat povećanja – naveo je Brdar.

Od januara sledeće godine penzije u Republici Srpskoj trebale bi da budu veće od od 5,5 do 5,7 odsto. Ovo će biti novo usklađivanje penzija koje će pratiti ekonomske parametre u Republici Srpskoj

Ministar rada i boračko-invalidske zaštitet Danijel Egić rekao je da postoji zakonska osnova za usklađivanje penzija.

– Tako Vlada Srpske ima ovlašćenje da vrši redovno usklađivanje – naveo je Egić u našem Јutarnjem programu.

Istakao je da se to vrši na osnovu dva parametra – povećanje plata i cijena.

– Sve radimo u cilju da se poboljša materijalni položaj penzionera – naveo je Egić.

Podijeli tekst sa drugima na:

Više od 3.000 penzionera preživljava sa 301 KM mjesečno

Od oko 17.000 penzionera koliko ih živi na području grada Bijeljina, više od 3.000 njih ima najnižu penziju u iznosu od 301 KM.

Primanja mala, a izdaci za režije, hranu i lijekove veliki, pa je bijeljinsko Udruženje penzionera svakodnevno zatrpano zahtjevima ove kategorije stanovništva za jednokratnu novčanu pomoć za nabavku lijekova ili osnovnih životnih potrepština, kaže predsjendik ovog Udruženja Đuro Stanojlović.

– U Bijeljini imamo oko 4.500 penzionera čija su mjesečna primanja manja od 580 maraka. Oko 85 odsto njih nema dovoljno sredstava za liječenje. Upravni odbor našeg udruženja donio je odluku u prošloj godini da veći broj penzionera pošaljemo na banjsku rehabilitaciju, jer smatramo da im je to mnogo korisnije i potrebnije nego novčana pomoć u iznosu od 70 maraka. Od Vlade smo dobili mogućnost da pošaljemo 74 penzionera u banje, a naše udruženje omogućilo je desetodnevnu banjsku rehabilitaciju za oko 120 penzionera. 50 odsto obezbijedili smo iz vlastitih sredstava, a drugu polovinu iz gradskog budžeta. Ko god je podnio zahtjev, a zadnjih pet godina nije bio u banji, bilo kao penzioner ili iz boračke kategorije, imao je mogućnost da ode u banju, s tim da smo svim penzionerima – porodicama poginulih boraca koji su podnijeli molbu u 2024. godini odobrili banje – kaže Stanojlović za portal InfoBijeljina.

Podijeli tekst sa drugima na:

Poslodavcima nedostaje radnika, penzionerima novca

Risto Masleša, predsjednik Gradskog udruženja penzionera Trebinje, smatra da je to što hiljade penzionera rade posljedica dva faktora: poslodavcima nedostaje radnika, a penzionerima novca.

“Recimo, ovdje u Trebinju Industrija alata zove penzionere. Jednostavno, nemaju kvalifikovanih radnika. Ovi što su bili obučeni za to, na tim mašinama, otišli su u penziju, a mladi nisu zainteresovani, odoše, jer smo naslonjeni na Dubrovnik”, rekao je Masleša.

Istovremeno, dodaje, i penzionerima sa malim penzijama dobro dođe kad dobiju platu.

“Imate ljude koji su relativno zdravi i mogu još da rade, pogotovo vojna lica ili lica iz unutrašnjih poslova, koji u penziju odu relativno mladi i puni su snage. Njih privatnik jedva dočeka”, istakao je Masleša.

Jovan Vasilić, predsjednik Udruženja potrošača “Zvono” Bijeljina, kaže da su brojni penzioneri prinuđeni da rade.

“Penzije su toliko male da se ne može sastaviti kraj s krajem. Ovdje mogu da prežive jedino oni koji imaju penzije izvana. Pogledajte samo koliko su prosječne i kolike su minimalne penzije, a kolike su cijene”, ističe Vasilić.

Prema ranijim informacijama koje smo dobili iz Fonda PIO, najveći broj penzionera koji su zasukali rukave bilježi se u većim i razvijenijim ekonomskim i administrativnim središtima, odnosno u Banjaluci, Bijeljini, Prijedoru, Doboju, Trebinju, te Istočnom Sarajevu, ali ih ima i u manjim opštinama.

Podijeli tekst sa drugima na:

Gdje to rade penzioneri?

Djelatnosti u kojima penzioneri najčešće rade su građevinarstvo, saobraćaj, prehrambena industrija, telekomunikacije, naučna djelatnost, rudarstvo i drugo, gdje se najčešće traže stručnjaci s odgovarajućom licencom.

Tu, međutim, spisak nije završen, već penzioneri rade i u oblastima zdravstva, te visokog obrazovanja. Ima slučajeva da su zaposleni i u komercijalnim poljoprivrednim gazdinstvima. Da rade nakon penzionisanja odlučili su i neki ljekari, advokati… I ima ih još.

“Najčešće su to lica sa specifičnim zanimanjima i odgovarajućim licencama, koji su kao takvi potrebni poslodavcima čija se djelatnost ne može odvijati a da nemaju zaposleno lice tog profila. To su elektroinženjeri, mašinski inženjeri, građevinski inženjeri, hemijsko-tehnološki inženjeri, inženjeri drvoprerade, ali i ljekari – vještaci pri sudovima, te stomatolozi i pravnici. Ima i lica sa srednjom stručnom spremom, npr. zaposlenih u različitim udruženjima, a takođe i NK radnika na poslovima obezbjeđenja ili čuvanja objekata i slično”, pojasnili su iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) Republike Srpske.

Podijeli tekst sa drugima na: