Kategorija: Život

Ishrana ima važnu ulogu u kontroli holesterola i očuvanju zdravlja srca, a orasi se izdvajaju kao posebno efikasan biljni izvor proteina i hranljivih materija.

Istraživanje sprovedeno među starijim osobama sa početno zdravim nivoima holesterola pokazalo je da je svakodnevna konzumacija 30 do 60 grama oraha tokom dvije godine snizila ukupni i LDL holesterol za četiri odsto.

Prema riječima dijetetičarke Vendi Bazilijan, visoki nivoi LDL holesterola mogu dovesti do nakupljanja plaka u arterijama. S druge strane HDL holesterol pomaže u uklanjanju viška holesterola iz krvotoka, piše EatingWell.

Stručnjaci ističu da orasi, zahvaljujući svom sastavu, mogu doprinijeti povoljnijem odnosu ovih vrijednosti.

Korisni efekti oraha ne potiču od jednog jedinog sastojka, već od njihovog cjelokupnog nutritivnog profila. Porcija od 30 grama sadrži oko četiri grama biljnih proteina, koji su povezani sa smanjenim rizikom od srčanih bolesti. To je djelimično zato što sadrže malo zasićenih masti.

Lako se mogu uključiti u ishranu

Iako orasi sadrže oko 19 grama ukupnih masti po porciji, samo dva grama otpadaju na zasićene masti. To ih čini odličnim izborom za zdravlje srca. Orasi su takođe dobar izvor vlakana, sa oko dva grama po porciji, što može pomoći u regulaciji holesterola.

Dijetetičarka Samanta DeVito objašnjava da vlakna iz oraha vezuju holesterol u digestivnom sistemu i pomažu njegovo izlučivanje. Time se smanjuje količina holesterola koja ulazi u krvotok.

Pored toga, orasi sadrže nezasićene masne kiseline, uključujući linolnu kiselinu i alfa-linolensku kiselinu (ALA), koje doprinose regulaciji LDL holesterola i triglicerida.

Osim toga, orasi su bogati polifenolima – antioksidansima koji smanjuju oksidativni stres i upale povezane sa kardiovaskularnim bolestima, a povoljno utiču i na zdravlje crijeva.

Takođe, orasi se lako mogu uključiti u svakodnevnu ishranu, na primjer dodavanjem doručku, salatama, pestu, kao zamjena za prezle ili kao biljna alternativa mesu u različitim jelima, prenosi B92.

Muškarac iz Eritreje Natabaj Tinsijev umro je u 127. godini. Njegova porodica, vjeruje da je preminuo sa 137 godina. Nadaju se da će on ući u Ginisovu knjigu rekorda kao najstarija osoba koja je ikada živela.

“Strpljenje, velikodušnost i srećan život, to je bila njegova tajna za tako dug životni vek”, rekao je za Bi-Bi-Si njegov unuk Zere Natabaj.

Natabaj je preminuo u svom selu Azefa, koje je okruženo planinama i u kojem živi oko 300 stanovnika.

Njegov unuk je rekao da crkveni zapisi, uključujući njegov rodni list, pokazuju da je rođen 1894. godine, kada je i kršten, i prema tim podacima u trenutku smrti imao je 127 godina.

Međutim, njegova porodica veruje da je zapravo rođen 1884. godine, a da je kršten 10 godina kasnije, kad je u selo došao sveštenik.

Seoski sveštenik potvrdio je, ipak, da zapisi pokazuju da je Natabaj zaista rođen 1894. godine. Dodao je kako je bio prisutan kad su mještani sela 2014. godine proslavili njegov 120. rođendan.

Natabaj se oženio 1934. godine, a njegova supruga je umrla 2019. godine u 99. godini života.

Bavio se stočarstvom, imao je mnogo goveda, koza i pčela, piše Magazin Politika.

Prema Ginisovoj knjizi rekorda, najstarija osoba na svetu koja je ikada živela bila je Francuskinja Žan Kalman. Ona je 1997. godine umrla u 122. godini, prenosi Tanjug.

Mnogi faktori utiču na dužinu vašeg života, poput ishrane, fizičke aktivnosti, pušenja, konzumiranja alkohola, okoline i drugih varijabli, a svakako pomaže i ako vas ne udari kamion.

Ali šta je s genima?

To je već decenijama sporno pitanje.

Nova studija ukazuje na veću ulogu genetike nego što su prethodna istraživanja sugerisala. Procjenjuje se doprinos gena određivanju ljudskog životnog vijeka na oko 50 posto.

To je otprilike dvostruko više od prethodnih procjena i odražava nalaze studija o dugovječnosti na laboratorijskim životinjama.

“Životni vijek nesumnjivo oblikuju mnogi faktori, uključujući način života, gene i, što je važno, slučajnost. Uzmimo za primjer genetski identične organizme uzgojene u sličnim okruženjima koji umiru u različito vrijeme,” rekao je Ben Shenhar, doktorand fizike na Weizmannovom institutu za nauku u Izraelu i glavni autor studije objavljene u časopisu Science.

Genetika čini 50 posto

“U našem radu pokušali smo objasniti količinu varijacija između različitih ljudi koje se mogu pripisati genetici. Naša studija pokušala je podijeliti faktore dugovječnosti na genetiku i ‘sve ostalo’. ‘Sve ostalo’ čini oko 50 posto.”

Istraživači su pokušali objasniti zbunjujući faktor u prethodnim studijama koje su koristile švedske i danska blizance, od kojih većina datira iz 19. stoljeća.

Te studije nisu uzimale u obzir smrti uzrokovane nasiljem, nesrećama, zaraznim bolestima i drugim spoljnim faktorima. Takozvanu ekstrinzičnu smrtnost – za koju autori nove studije smatraju da je narušila prethodne nalaze o genetskom doprinosu dugovječnosti.

Uzrok smrti nije bio zabilježen u istorijskim podacima koji su sadržavali samo starost u trenutku smrti. Dakle, ako je jedan blizanac umro u 90. godini prirodnom smrću, a drugi u 30. godini od zarazne bolesti poput tifusa ili kolere, ti podaci bez uzroka smrti mogli bi dati netačnu sliku o ulozi genetike u dužini života.

Studija koristila matematičku formulu

Nova studija koristila je matematičku formulu kako bi objasnila ekstrinzičnu smrtnost među blizancima. Shenhar ističe da je u vrijeme kada su proučavani ti blizanci, a to je prije antibiotika, ekstrinzična smrtnost bila deset puta veća. Prvenstveno zbog zaraznih bolesti koje su sada lako izlječive.

Naučnici su zatim potvrdili predviđanja da ekstrinzične smrti prikrivaju genetsku nasljednost koristeći nove i prethodno neanalizirane podatke iz Švedske koji uključuju blizance odgajane zajedno i odvojeno. Analiza je pokazala da, kako opada ekstrinzična smrtnost, raste i nasljednost.

“Identični blizanci odgajani odvojeno dijele gene, ali ne i okolinu. To pomaže da se razdvoje uticaji genetike i sredine, prirode i odgoja”, rekao je biolog sa Weizmann instituta Uri Alon.

Dvojajčani blizanci su takođe vrijedni u ovom kontekstu jer dijele otprilike polovinu svog genetskog materijala.

Možda vas interesuje i ovo:

Gdje ljudi najduže žive nakon penzionisanja

“Prethodne studije blizanaca koristile su statističke metode koje dobro funkcionišu za druge osobine – visinu, krvni pritisak, osobine ličnosti – ali te osobine ne zavise od ekstrinzične smrtnosti”, rekao je Alon.

“Međutim, prosječni životni vijek je jedina osobina koja je snažno pogođena ekstrinzičnom smrtnošću. Budući da uzrok smrti nije zabilježen u klasičnim studijama blizanaca, on nije mogao biti uzet u obzir”, dodao je.

Zaključci mogu imati važne implikacije

“Niske procjene genetske nasljednosti možda su obeshrabrile finansiranje i istraživanje genetike starenja. Naš rad potvrđuje značaj istraživanja genetskih faktora dugovječnosti, pokazujući da je genetski signal snažan, ali je prethodno bio skriven ‘bukom’ u podacima”, rekao je Shenhar.

Geni utiču na životni vijek u oba smjera. Neki genetski defekti mogu izazvati bolesti i skratiti život, dok su drugi geni povezani s dužim i zdravijim životom.

“Mnogi stogodišnjaci dožive 100 godina bez ikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema”, rekao je Shenhar.

Zaključio je da je jasno da ljudi imaju zaštitne gene koji ih štite od razvoja bolesti koje se prirodno javljaju s godinama.

“Neki od tih gena su već identifikovani, iako je – kao i kod većine složenih osobina – dugovječnost vjerovatno pod uticajem stotina, ako ne i hiljada gena.”

Pravilno skladištenje hrane važno je kako bi namirnice duže ostale svježe, ali i da biste bezbjedno pripremali obroke unapred, kao i čuvali ostatke ručka.

Iako mnogi ljudi biraju plastične posude, stručnjaci za bezbjednost hrane tvrde da nisu sve namirnice pogodne za ovakav način čuvanja. Iako su savremene plastične posude bezbjedne za upotrebu, važno je da nisu oštećene. U njima ne treba da se čuva hrana koja može predstavljati rizik.

Edukatorka za bezbjednost hrane sa Univerziteta Mičigen, Erin Reister, savjetuje poseban oprez kod starijih plastičnih posuda. Kako navodi, ove posude mogu sadržati bisfenol A, hemikaliju koja se češće nalazi u starijim vrstama plastike, prenosi b92.

Pored toga, posude koje su izgrebane ili se često zagrijavaju u mikrotalasnoj rerni bolje je izbjegavati za čuvanje hrane. S tim u vezi, edukatorka za bezbjednost hrane Šenon Stover upozorava da čuvanje sirovog mesa u plastičnim posudama može biti rizično.

Meso čuvajte u staklu

Bakterije se lako zadržavaju u sitnim ogrebotinama na plastici, gdje se mogu razmnožavati. Kako biste smanjili rizik od kontaminacije, sirovo meso je najbolje čuvati u staklenim posudama.
Namirnice bogate mastima nisu dobar izbor za plastične posude, jer su mnogi plastični aditivi lipofilni, odnosno lako se rastvaraju u mastima.

Tokom stajanja hrane, te hemikalije mogu preći u obrok. To se odnosi na namirnice poput maslinovog ulja, putera, sira, mesa, ribe, orašastih plodova, pržene hrane, soseva na bazi pavlake i masnih ostataka obroka. Za njihovo skladištenje bolji izbor su staklene posude ili posude od nerđajućeg čelika.

Kisela hrana, poput masne, može podstaći ispuštanje hemikalija iz plastike. Jela na bazi paradajza, agrumi, sokovi, prelivi za salatu, kao i proizvodi poput jogurta ili kiselog kupusa, mogu reagovati sa plastičnom površinom. Kisele namirnice često ostavljaju mrlje na plastici, što vremenom može dodatno povećati rizik od kontaminacije.

Umjesto plastike, Reister preporučuje staklene, keramičke ili posude od nerđajućeg čelika. Riječ je o nereaktivnim ili netoksičnim materijalima koji se lako čiste, otporni su na toplotu i ne ispuštaju hemikalije u hranu. Osim toga, dugotrajniji su od plastike, što ih čini pametnijim izborom za svaku kuhinju.

Možda vas interesuje i ovo:

Kako prepoznati svježe mljeveno meso: najpouzdaniji znakovi

Ljudi koji prirodno ostaju budni do kasno, poznati kao „noćne sove“. Oni imaju lošije zdravlje srca i veći rizik od srčanog i moždanog udara u poređenju s onima koji rano ustaju. To je pokazalo novo istraživanje objavljeno u časopisu Američkog udruženja za srce.

Studija je zasnovana na podacima gotovo 323.000 odraslih osoba uključenih u britansku bazu UK Biobank. Rezultati ukazuju da je večernji hronotip povezan s lošijim kardiovaskularnim zdravljem. Razlike su bile posebno izražene kod žena, prenio je NBC.

Večernji hronotip i zdravlje srca

Učesnici istraživanja, prosječne starosti 57 godina, popunili su upitnike o svom hronotipu – biološkoj sklonosti ka jutarnjoj, večernjoj ili srednjoj aktivnosti, prenosi Tanjug.

Istraživači su koristili indeks „Life’s Essential 8“ Američkog udruženja za srce, koji obuhvata osam ključnih faktora zdravlja, uključujući san, tjelesnu težinu, ishranu, nivo šećera u krvi, krvni pritisak, holesterol, pušenje i fizičku aktivnost. Svakom učesniku dodijeljena je ocjena zdravlja srca od nula do 100.

Veći rizik od srčanog i moždanog udara

Prosječna ocjena zdravlja srca u cijeloj grupi iznosila je 67,4, pri čemu su žene imale bolje rezultate od muškaraca – 70 prema 65.

Istraživanje pokazuje da „noćne sove“ češće imaju lošije rezultate, naročito kada je riječ o kvalitetu sna i izloženosti nikotinu.

Američko udruženje za srce preporučuje odraslima sedam do devet sati kvalitetnog sna po noći, uz prestanak pušenja, redovnu fizičku aktivnost, ograničavanje unosa kofeina i pravilnu izloženost dnevnoj svjetlosti, kako bi se smanjio rizik od kardiovaskularnih bolesti.

Možda vas interesuje i ovo:

Pretjerano spavanje gore od nedostatka sna: Šta nam količina sna govori o zdravlju

Nana (Mentha piperita L.) je jedna od najstarijih i najpoznatijih ljekovitih biljaka.

Antički narodi su je veoma cijenili, o čemu svjedoče spisi Hipokrata, Dioskorida i Plinija, a najviše je korišćena za liječenje organa za varenje i disanje.

Tokom srednjeg vijeka Evropljani su ovu biljku koristili za smirenje, histeriju, protiv grčeva, astme, običnog i velikog kašlja.

U narodnoj medicini primjenjuju se čajevi, infuzije, ljekovite vode, ekstrakti, praškovi, paste, za liječenje želudačnih i crijevnih tegoba, suvišne želudačne kiseline, gastritisa, nadimanja, teškog varenja hrane, kolitisa, proliva, povraćanja, trovanja, glavobolja, psihičke napetosti.

Nana ulazi u sastav velikog broja složenih čajeva: protiv nadimanja, grčeva, proliva, urološki čajevi, za bolesti žuči, za umirenje, gorki i aromatični, ali i čajevi za djecu.

Pitoma nana je kultivisana početkom 19. vijeka. Danas, to je jedna od najznačajnijih ljekovitih biljaka s etarskim uljem. Najveći proizvođači nane su Japan, SAD, Kanada, Rusija, Brazil…

Veoma je cijenjena začinska biljka, koristi se u kulinarstvu, kao i u prehrambenoj industriji za poboljšanje ukusa pića i slatkiša. Čest je dodatak koktelima, jer je vrlo osvježavajuća. Najpoznatiji koktel je mohito. Takođe, nana je odlična medonosna biljka.

Biljka Mentha obuhvata oko 580 vrsta

Pitoma nana je višegodišnja zeljasta biljka, koja cvjeta od juna do septembra. Cjela biljka je veoma aromatična, prijatnog mirisa na mentol.

Prema botaničkoj klasifikaciji nana pripada rodu Mentha koji obuhvata oko 580 vrsta. U flori Srbije je zastupljeno 10 vrsta. Kod nas se najviše gaji u Banatu, Bačkoj, Pomoravlju i Posavini. Poznata je i kao metvica, dimljus, merka, metva, nanejag, poprova meta.

U svijetu je najpoznatija sorta engleska gajena Mičam nana (Mentha piperita Mitcham).

Možda vas interesuje i ovo:

Biljke za opuštanje i smanjenje stresa

U ljekovite svrhe u narodnoj medicini koristi se list i nadzemni dijelovi. Sakupljanje lišća vrši se u vrijeme cvjetanja. Lišće se suši na senovitom i promajnom mjestu ili sušarama. Osušeni materijal čuva se u papirnim kesama zaštićen od svjetlosti do godinu dana, nakon tog perioda gube se ljekovita svojstva. Etarsko ulje dobiva se destilacijom svježih listova i cvjetova pomoću vodene pare.

Od ljekovitih materija nana sadrži etarsko ulje, tanine, gorke materije, flavonoide. Etarsko ulje sadrži mentol, menton, pulegon, sirćetnu i izovalerijansku kiselinu. Inače, etarsko ulje je tečnost prijatnog mirisa, koja peče i hladi.

Ulje i mentol naročitu primjenu su našli u liječenju bolesti kože i proizvodnji kozmetičkih preparata. Mentol ubrzava cirkulaciju, te se koristi za utrljavanje kod nazeba, neuralgija i reumatskih tegoba, piše Politika.

Gledanje televizije je već decenijama jedna od omiljenih navika za odmor i opuštanje.

Mnogi ga doživljavaju kao bezazlen način da „ugase mozak“ posle napornog dana, ali sve više naučnih dokaza upozorava da taj vid pasivne zabave nosi i skrivene rizike.

Naime, nova istraživanja pokazuju da dugo sjedenje ispred ekrana ne ugrožava samo fizičku kondiciju, već može da ostavi trajne posljedice i na zdravlje mozga.

Istraživači u Velikoj Britaniji su u periodu od četiri godine analizirali podatke više od 473.000 ljudi, starosti između 39 i 72 godine. Rezultati su bili zabrinjavajući.  Oni koji su gledali televiziju duže od četiri sata dnevno imali su 28 odsto veći rizik od razvoja demencije.

Takođe  35 odsto veći rizik od depresije i 16 odsto veći rizik od Parkinsonove bolesti. Sve to u odnosu na ljude koji su ispred ekrana provodili manje od jednog sata dnevno.

Korištenje računara ima zaštitni efekat

S druge strane, umjereno korišćenje računara van posla pokazalo je suprotan efekat – zaštitni.

Učesnici koji su koristili računar od 30 do 60 minuta dnevno imali su niže rizike od demencije, Parkinsonove bolesti i depresije, u poređenju sa onima koji su računar koristili ređe.

Još zanimljiviji je nalaz da je zamjena samo 30 minuta dnevnog „računarskog vremena“ vježbanjem dovela do smanjenog rizika od demencije i Parkinsonove bolesti.

Autori istraživanja smatraju da je ključ u samom sedentarnom načinu života. Dugi periodi sjedenja bez kretanja povezani su sa biomarkerima hronične upale. Upravo takve promjene mogu da pokrenu ili ubrzaju neuroinflamaciju i tako doprinesu neurodegeneraciji. Tj. procesu koji dovodi do bolesti poput Alchajmerove i Parkinsonove.

Ovu obimnu studiju predvodio je Hanžang Vu, doktor nauka sa Univerziteta tradicionalne medicine u Tianđinu u Kini. Rezultati su objavljeni u uglednom časopisu International Journal of Behavioral Nutrition and Physical Activity.

Ipak, istraživači ističu da njihovi nalazi imaju i određena ograničenja. Naime, podaci o tome koliko su učesnici gledali televiziju prikupljani su na osnovu samoizveštavanja, što može da bude podložno pristrasnosti i nepouzdanom sjećanju.

Takođe, nije isključeno ni da su drugi faktori, koje studija nije obuhvatila, uticali na dobijene rezultate, piše Magazin Politika.

Šta ovo znači za prosečnog gledaoca?

Prije svega – televizija sama po sebi nije neprijatelj. Ona može da bude izvor informacija, zabave i opuštanja. Problem nastaje kada pasivno sjedenje ispred ekrana postane svakodnevna višesatna navika.

Umjesto nekoliko uzastopnih epizoda serije, stručnjaci savjetuju da se vrijeme provedeno uz televizor svjesno ograniči i kombinuje sa drugim aktivnostima: šetnjom, vježbanjem, čitanjem ili društvenim kontaktima, pogotovo u kasnijim godinama.

U krajnjoj liniji, ključ je u ravnoteži. Ukoliko televizija postane samo jedan od mnogih načina opuštanja, a ne dominantna aktivnost, njeno mjesto u našem životu može biti i zdravo i korisno.